Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3087/19 (R. G.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Izmakla dobit(dobitak)
  • Naknada štete
  • Pasivna legitimacija
  • Oduzimanje imovine
  • Zastara
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3087/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-3087/19, rješavajući apelaciju Radivoja Gluhovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

- Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Radivoja Gluhovića podnesena protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 121660 19 Pž od 20. maja 2019. godine i presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 121660 17 Ps od 30.

novembra 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Radivoje Gluhović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Pala, kojeg zastupa Jelena Grulović, advokat iz Banjaluke, podnio je 27. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 121660 19 Pž od 20. maja 2019. godine i presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 121660 17 Ps od 30. novembra 2018. godine.

2. Apelant je 26. januara 2017. godine podnio tužbu protiv Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužena), radi naknade štete, u kojoj je naveo da je 1. oktobra 2007. godine sa ,,Hypo Alpe Adria Leasing“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: davalac lizinga) zaključio ugovor o finansijskom lizingu, čiji je predmet bilo putničko motorno vozilo, sa ciljem da navedeno vozilo koristi za potrebe svog ugostiteljskog objekta, te da mu je navedeno vozilo oduzeto 18. oktobra 2007. godine od strane službenih lica Odjeljenja kriminalističke policije Policijske stanice Pale, na osnovu naredbe Osnovnog suda u Sokocu (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 089-0-KPP-07-000309. Dalje je naveo da je Osnovni sud rješenjem broj 89 0 K 036452 14 Kpp od 24. januara 2014. godine naložio vraćanje pomenutog vozila, koje je apelantu vraćeno u posjed 27. januara 2014. godine, a koje je apelant potom predao davaocu lizinga. Također je ukazao da mu je bez zakonskog osnova uskraćena mogućnost korištenja vozila, te mu je zbog nemogućnosti korištenja vozila za potrebe ugostiteljskog objekta nastala šteta u određenom novčanom iznosu, od kojih se određeni iznos odnosi na uplatu učešća prilikom zaključivanja ugovora o lizingu, a drugi dio iznosa odnosi na izmaklu dobit.

3. Presudom Okružnog privrednog suda broj 57 0 Ps 121660 17 Ps od 30. novembra 2018. godine, odbijen je tužbeni zahtjev apelanta (u presudi označen kao Radivoje Gluhović, vlasnik SUR ,,Skala“ Pale), kojim je tražio da se obaveže tužena da mu na ime naknade štete isplati određeni novčani iznos po osnovu uplate učešća za uplatu vozila, sa zakonskom zateznom kamatom, te određeni novčani iznos bruto zarade, odnosno određeni novčani iznos neto zarade, sa zakonskom zateznom kamatom, uz naknadu troškova parničnog postupka. Presudom je dalje obavezan apelant da tuženoj naknadi troškove parničnog postupka, dok je odbijen zahtjev tužene za naknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenog iznosa.

4. U obrazloženju presude Okružni privredni sud je naveo da je iz provedenih dokaza utvrđeno da su davalac lizinga, i apelant, kao korisnik lizinga, 1. oktobra 2007. godine zaključili ugovor o finansijskom lizingu kojim se davalac lizinga obavezao da će apelantu pribaviti određeno motorno vozilo, da je apelant uplatio određeni novčani iznos davaocu lizinga, te da je Osnovni sud donio naredbu broj 089-0-KPP-07-000309 od 18. oktobra 2007. godine, kojom je naloženo privremeno oduzimanje vozila od Njegoša Purkovića, koja je izvršena istog dana. Okružni privredni sud je naveo da je Ministarstvo unutrašnjih poslova tokom 2007., 2008. i 2009. godine saslušavao mnogobrojna lica (uključujući i apelanta) na okolnosti pribavljanja predmetnog vozila, poslovanja apelanta, odjavljivanja poslovne djelatnosti i napuštanja područja Bosne i Hercegovine od strane apelanta. Dalje je naveo da je 31. marta 2008. godine jednostrano raskinut ugovor o finansijskom lizingu, zbog neispunjavanja obaveza od strane apelanta. Istaknuo je da je Osnovni sud donio naredbu broj 89 0 K 036452 14 Kpp od 24. januara 2014. godine o vraćanju oduzetog vozila vlasniku ,,Heta“ d.o.o. Sarajevo (pravni sljednik davaoca lizinga), te je apelant 29. januara 2014. godine dobrovoljno,,Heta“ d.o.o. Sarajevo predao predmetno vozilo. Također je istaknuo da je Ministarstvo pravde Republike Srpske odbilo apelantov prijedlog za zaključenje sporazuma, sa ciljem naknade štete zbog neosnovanog oduzimanja vozila.

5. U odnosu na apelantovo potraživanje u određenom novčanom iznosu na ime uplate učešća prilikom zaključenja ugovora o finansijskom lizingu, Okružni privredni sud je naveo da je apelant navedeni iznos platio 9. oktobra 2007. godine u korist davaoca lizinga. Stoga je Okružni privredni sud ocijenio da nema zakonskog uporišta za isticanje zahtjeva za obavezivanje tužene da apelantu naknadi navedeni iznos. S tim u vezi, obrazložio je da u odnosu na taj dio potraživanja stranke nisu ni u kakvom materijalno-pravnom odnosu, niti postoji neki drugi zakonski osnov da se tužena obaveže na njegovu isplatu, pa je osnovan prigovor nedostatak pasivne legitimacije, istaknut od strane tužene, u odnosu na ovaj dio tužbenog zahtjeva. Međutim, Okružni privredni sud je ocijenio da je tužena pasivno legitimisana u odnosu na apelantov zahtjev za naknadu štete-izgubljene dobiti, pretrpljene oduzimanjem vozila. U pogledu istaknutog prigovora zastare potraživanja, Okružni privredni sud je citirao odredbu člana 360. i člana 376. stav 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). S tim u vezi, naveo je da je u predmetnoj pravnoj stvari tužba podnesena 26. januara 2017. godine, kojom je apelant potraživao naknadu štete na ime izgubljene dobiti od 18. januara 2007. godine do 27. januara 2014. godine. Dalje je naveo da uzimajući u obzir da je apelant za štetu i štetnika, u odnosu na izgubljenu dobit, saznao 18. oktobra 2007. godine (kada je oduzeto vozilo), apelantovo potraživanje po navedenom osnovu je zastarjelo za period od 18. oktobra 2007. godine do 26. januara 2014. godine. Međutim, Okružni privredni sud je ocijenio da nije zastarjelo apelantovo potraživanje na ime naknadu štete po osnovu izgubljene dobiti ostvarene 27. januara 2014. godine, jer od ovog dana do podnošenja tužbe nisu protekle tri godine.

6. Okružni privredni sud je istaknuo da nisu prihvatljive apelantove tvrdnje da se rok zastare treba računati od 29. januara 2014. godine (jer je apelantu tada vraćeno vozilo), jer je apelant odmah nakon oduzimanja vozila imao saznanje o tome da oduzeto vozilo neće ispuniti svoju svrhu (dostava robe u apelantov lokal), kao i o tome ko je štetnik, budući da je vozilo oduzeto na osnovu naredbe nadležnog suda. S tim u vezi, ukazao je da je vozilo vraćeno vlasniku ,,Heta“ d.o.o. Sarajevo (naredba suda od 24. januara 2014. godine), te da su davalac lizinga i apelant samo formalno sačinili zapisnik o primopredaji vozila 29. januara 2014. godine, koji datum se ukazuje irelevantnim u odnosu na istaknuti prigovor zastare potraživanja. Također je istaknuo da na drugačiju odluku suda ne utiče ni apelantova tvrdnja da je tek nakon dvije godine od dana oduzimanja pribavio potvrdu o toj činjenici, budući da je apelant imao saznanja o oduzimanju vozila (posredno od Njegoša Purkovića) i bilo je za očekivati da, ukoliko mu nije dostavljena isprava o oduzimanju i ako ima namjeru dalje štititi svoja prava, zatraži njenu dostavu od nadležnog organa. Okružni privredni sud je ukazao na odredbe člana 154., 155., 172., 189. i 190. ZOO, te obrazložio da apelant svoj tužbeni zahtjev suštinski zasniva na tvrdnji da je oduzimanje vozila od strane tužene za posljedicu imalo otežano poslovanje samostalnog poduzetnika (nemogućnost prevoza robe do lokala), tj. nastanak izgubljene dobiti, koja prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke za period od 18. oktobra 2007. godine do 27. januara 2014. godine iznosi određene novčane iznose izračunate neto i bruto. Također je ukazao da iz stanja spisa proizilazi da je SUR ,,Skala“ Pale odjavljen na osnovu rješenja o odjavi od 31. decembra 2007. godine. Kako je utvrđeno da je apelantovo potraživanje za period od 18. oktobra 2007. do 26. januara 2014. godine zastarjelo, Okružni privredni sud je naveo da nema zakonskog uporišta za usvajanja apelantovog tužbenog zahtjeva, kojim je tražena isplata izgubljene dobiti u navedenom periodu.

7. U odnosu na preostali dan (27. januar 2014. godine), Okružni privredni sud je ukazao da osim što apelantova radnja tada nije bila registrovana, iz izvedenih dokaza nije utvrđeno postojanje odgovornosti tužene za nastanak štete. S tim u vezi, obrazložio je da je apelant samo izveo dokaz da je vozilo oduzeto, te da je vraćeno vlasniku, bez omogućavanja sudu da putem drugih odgovarajućih dokaza obrazuje uvjerenje o protivpravnom postupanju državnih organa. Budući da iz dostavljenih dokaza proizilazi da je nadležan sud u to vrijeme postupao na osnovu odredbe čl. 129. i 139. Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKP) u vezi sa članom 62. Krivičnog zakona Republike Srpske, a na osnovu postojanja osnova sumnje da je izvršeno krivično djelo falsifikovanja znakova za obilježavanje robe, mjera i tegova, a da apelant nije dokazao suprotno, Okružni privredni sud je ocijenio da nema mjesta zaključku da je organ tužene protivpravnim i nezakonitim postupanjem apelantu načinio štetu. Osim toga, Okružni privredni sud je ukazao da iz nalaza i mišljenja vještaka proizilazi da visinu izmakle dobiti po osnovu poslovanja SUR „Skala“ Pale vještak nije mogla ni utvrditi, budući da nije raspolagala potrebnom dokumentacijom za obračun izmakle zarade po osnovu obavljanja poslovne djelatnosti. S tim u vezi, obrazložio je da je krajem 2007. godine apelant prestao poslovati u svojstvu samostalnog poduzetnika i svoju djelatnost u spornom periodu nije ponovo aktivirao, pa nije ni mogao posjedovati tražene podatke, što dovodi do zaključka da se ni njena visina nije mogla dokazati na zakonom propisan način, što je suprotno odredbi člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Dalje je obrazložio da to što je u nalazu i mišljenju vještaka dat obračun izmakle zarade apelanta kao fizičkog lica, koje je bilo u radnom odnosu u SUR „Skala“ Pale (obračun visine najniže plate u Republici Srpskoj), nije od uticaja na donošenje drugačije odluke od strane ovog suda, kod činjenice da apelant potražuje izgubljenu dobit koja je nastala u vezi sa otežanim obavljanjem djelatnosti, u kojoj on ima svojstvo samostalnog poduzetnika.

8. Presudom Višeg privrednog suda broj 57 0 Ps 121660 19 Pž od 20. maja 2019. godine, odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena u pobijanom odbijajućem dijelu tužbenog zahtjeva i obavezujućem dijelu odluke o troškovima postupka.

9. U obrazloženju presude Viši privredni sud je naveo da je prvostepeni sud dao jasno i detaljno obrazloženje kojim dokazima je poklonio vjeru i iz kojih razloga, a kojim nije, te je na pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje, pravilno primijenio odredbe člana 172. stav 1., člana 360. stav 1., člana 376. stav 1., člana 154., člana 155., člana 189. st. 3. i 4., člana 190. ZOO, člana 17., člana 433b., člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1.ZPP, pa je prvostepena odluka pravilna i zakonita.

10. Apelant navodi da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant navodi da mu je vozilo oduzeto od strane CJB Istočno Sarajevo, PS Sokolac, koje je držano u posjedu Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske, bez ikakvog osnova, jer nije nikad bio predmet bilo kakvog krivičnog postupka ili nekog drugog postupka kojim bi se opravdalo oduzimanje predmetnog vozila. Smatra takvo postupanje Ministarstva unutrašnjih poslova Republike Srpske neosnovanim i nezakonitim, posebno jer je vozilo držano u posjedu sedam godina, što se direktno krši sa pravom na pravično suđenje koje u sebi sadrži i suđenje u razumnom roku, odnosno provođenje svih istražnih i sudskih radnji u što kraćem roku. Apelant navodi da su osporene odluke nezakonite i neosnovane, kako u odnosu na čl. 154.-189. ZOO, tako i u odnosu na član 443. ZKP (koji se analogno može primijeniti i u ovom slučaju), koji propisuje da pravo na naknadu štete zastarijeva protekom tri godine od dana pravosnažnosti prvostepene presude kojim se okrivljeni oslobađa optužbe odnosno od donošenja prvostepenog rješenja kojim se obustavlja postupak, u ovom slučaju od dana donošenja naredbe o vraćanju vozila.

11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

12. Ustavni sud u fazi ispitivanja dopustivosti predmeta, mora utvrditi, između ostalog, i da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji, sa dovoljnom jasnoćom pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99 i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očigledno ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi Evropski sud, Mezotur-Tiszazugi Vizgazdalkodasi Tarsulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja Ustavom Bosne i Hercegovine zaštićenih prava.

13. U vezi sa navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu koji se zasnivaju isključivo na tvrdnji o proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, Ustavni sud ukazuje da prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanju ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima, pa će u konkretnom slučaju Ustavni sud ispitati da li je postupak u cjelini bio pravičan u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije, odnosno da li je prekršeno pravo na imovinu (vidi, Ustavni sud, odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

14. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi razmatrao i odlučivao u predmetima koji su se odnosili na pitanje naknade štete u slučaju oduzimanja motornog vozila od strane nadležnih organa (vidi npr. Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP-2582/18 od 11. marta 2020. godine, AP 4249/16 od 6. novembra 2018. godine, AP 4183/13 od 1. decembra 2016. godine, AP 1077/12 od 17. juna 2015. godine i AP 4765/15 od 17. januara 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba), iz kojih proizilazi da se u svakom konkretnom predmetu moraju dokazati zakonom propisani uslovi za naknadu štete. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u konkretnom slučaju odbili apelantov tužbeni zahtjev za isplatu određenog novčanog iznosa na ime uplate učešća prilikom zaključenja ugovora o finansijskom lizingu zbog nedostatka pasivne legitimacije na strani tužene budući da je apelant je ugovor o finansijskom lizingu zaključio sa davaocem lizinga a ne tuženom. Nadalje, redovni sudovi su odbili i apelantov tužbeni zahtjev za naknadu štete na ime izgubljene dobiti ukazujući da je takvo potraživanje većim dijelom zastarjelo u smislu relevantnih odredbi ZOO, čija primjena se u okolnostima konkretnog slučaja ne čini proizvoljnom. Osim toga, redovni sudovi su ukazali da iz provedenih dokaza proizilazi da se visina izmakle dobiti po osnovu poslovanja SUR „Skala“ Pale nije mogla ni utvrditi, kao i da apelant nije dokazao da je organ tužene protivpravnim i nezakonitim postupanjem apelantu načinio štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi dovoljno jasno obrazložili svoje odluke, te da data obrazloženja nisu proizvoljna, nego u skladu sa relevantnim odredbama ZOO. Ustavni sud također ukazuje da apelant u apelaciji ne nudi bilo kakve argumente koji bi opravdali njegovu tvrdnju da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje ili prava na imovinu, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Evropske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i člana 1. Protokola broj 1. uz Evropsku konvenciju očigledno (prima facie) neosnovani.

15. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

16. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3087/19 (R. G.) | Sudska praksa | Aktio