Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4409/20 (D. J.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4409/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-4409/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela Dunja Jokanović, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Dunja Jokanović protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 68 1 Rs 006388 20 Rev od 9. lipnja 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 1 Rs 006388 16 Rsž od 16.
siječnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Livnu, Odjeljenje suda u Drvaru broj 68 1 Rs 006388 15 Rs od 9. listopada 2015.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Dunja Jokanović (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Bosanskoga Grahova, koju zastupa Emir Karača, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 7. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 68 1 Rs 006388 20 Rev od 9. lipnja 2020. godine, Presude Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 1 Rs 006388 16 Rsž od 16. siječnja 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Livnu, Odjeljenje suda u Drvaru broj 68 1 Rs 006388 15 Rs od 9. listopada 2015. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice kojim je tražila da se obveže tuženik (Kanton 10 Livno) da joj na ime razlike plaće isplati određeni iznos za određeno vremensko razdoblje, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je predmet spora zahtjev apelantice kojim je tražila razliku između plaće koju je primala i plaće koja bi joj pripadala shodno odredbama Zakona o plaćama i naknada policijskih službenika F BiH. Vrhovni je sud istakao da je apelantici tuženik plaću obračunavao i isplaćivao sukladno Zakonu o policijskim službenicima Kantona 10, Odluci o utvrđivanju platnih razreda i koeficijenata za plaće policijskih službenika MUP-a Kantona 10 i Pravilnika o plaćama, naknadama i drugim materijalnim pravima iz radnoga odnosa policijskih službenika MUP-a Kantona 10. Vrhovni je sud istakao da je nasuprot revizionim navodima apelantice, drugostupanjski sud pravilno zaključio da je Zakonom o plaćama i naknadama policijskih službenika F BiH propisan samo načelni okvir za uređenje pitanja visine i načina ostvarivanja plaća, naknada, dodataka na plaće, koeficijenata i platnih razreda policijskih djelatnika u kantonalnim ministarstvima unutarnjih poslova, i da se zbog toga taj Zakon ne može izravno primijeniti u kantonima. Vrhovni je sud istakao da nije sporno da tuženik nije u roku propisanom odredbom čl. 35. Zakona o plaćama i naknadama policijskih službenika F BiH donio propise iz čl. 31. toga Zakona, niti je to učinio do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom, ali da tim Zakonom nije niti propisano da će se ukoliko kantoni ne donesu svoje propise u danome roku Zakon primjenjivati i u kantonima do donošenja kantonalnih propisa. Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da su „sudovi nedostatak propisa koji reguliraju pravo na usklađivanje plaće i naknada, protumačili kao temelj za gubitak prava na usklađivanje plaće“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao isto ili slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovitih sudova (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti broj AP- 1368/17 od 18. srpnja 2017. godine, AP-3620/17 od 6. prosinca 2017. godine, AP-5959/18 od 10. siječnja 2019. godine, AP-923/19 od 13. studenoga 2019. godine, AP-4988/19 od 11. ožujka 2020. godine, odluke dostupne na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević