Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4398/20 (M. V.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Invalidnina
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Invalid
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
- Upravni spor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4398/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-4398/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Mario Verhas, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Mario Verhas protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 11 0 U 021826 18 Uvp od 4. studenoga 2020. godine i Presude Okružnoga suda u Banjaluci broj 11 0 U 021826 17 U od 23. svibnja 2018.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Mario Verhas (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojega zastupa Goran Marić, odvjetnik iz Banjaluke, podnio je 4. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 021826 18 Uvp od 4. studenoga 2020. godine i Presude Okružnoga suda u Banjaluci (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 021826 17 U od 23. svibnja 2018. godine.
2. Rješenjem tuženice (Republika Srpska, Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite) od 13. studenoga 2017. godine u postupku revizije rješenja Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Grada Banjaluke (u daljnjemu tekstu: Odjeljenje) od 26. veljače 2009. godine, ukinuto je navedeno rješenje i riješeno tako da se apelantu utvrđuje svojstvo ratnoga vojnoga invalida VII skupine sa 50% vojnoga invaliditet na temelju ranjavanja i bolesti zadobivene pod okolnosti vršenja vojne dužnosti u ratu kao pripadnik Vojske Republike Srpske, te mu je priznato pravo na osobnu invalidninu u određenome mjesečnome iznosu, pa nadalje, dok postoje zakonom propisani uvjeti.
3. Presudom Okružnoga suda od 23. svibnja 2018. godine tužba podnesena protiv rješenja tuženice od 13. studenoga 2017. godine je odbijena kao neutemeljena.
4. Presudom Vrhovnoga suda od 4. studenoga 2020. godine odbijen je zahtjev apelanta za izvanredno preispitivanje presude Okružnoga suda od 23. svibnja 2018. godine.
5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da utemeljeno nižestupanjski sud zaključuje da se postupak revizije prvostupanjskoga rješenja, kojim se apelantu priznaje status i pravo na mjesečno primanje vrši po pravilima propisanim odredbama čl. 98. i 99. Zakona o pravima branitelja, koji zakon je lex specialis za predmetnu upravnu stvar, a u kojemu nije propisan vremenski rok u kojemu se revizija može izvršiti, a suprotno navodima apelanta u pogledu krajnjega roka za vršenje revizije. Vrhovni je sud naveo da je neutemeljen navod apelanta da nižestupanjski sud nije dao valjane razloga za zaključak da je nalaz i mišljenje drugostupanjskoga liječničkoga povjerenstva od 18. listopada 2017. godine potpun, jasan i dovoljno obrazložen sa liječničkoga stajališta, jer je taj navod suprotan sadržaju obrazloženja pobijane presude. Vrhovni je sud istakao da je utemeljeno nižestupanjski sud naveo da je drugostupanjsko liječničko povjerenstvo svoje zaključke utemeljilo na liječničkoj dokumentaciji spisa i pregledu apelanta, utvrđujući da nema osnove za ocjenu apelanta zbog ograničene pokretljivosti kuka, jer je kod njega od ranjavanja zaostala posljedica u vidu ograničene pokretljivosti lijevoga skočnoga zgloba. Vrhovni je sud istakao da je pravilno nižestupanjski sud zaključio da apelant uz tužbu nije dostavio nikakvu liječničku dokumentaciju kojom bi osporio pravilnoj liječničkoga utvrđenja drugostupanjskoga liječničkoga povjerenstva, čiji je nalaz i mišljenje sukladno odredbama čl. 94. Zakona o pravima branitelja s razlogom poslužio kao temelj za odlučivanje u postupku revizije. Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, smatrajući da je došlo do proteka roka u kojemu se revizija mogla izvršiti, te navodi „da je proizvoljnom primjenom zakona smanjen stepen i procent invaliditeta na VII kategoriju“. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih utemeljio na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević