Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4512/20 (E.S.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4512/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-4512/20, rješavajući apelaciju koju je podnio E. S., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (3) točka h), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio E. S.
protiv Rješenja Okružnoga suda u Doboju broj 86 0 K 052295 20 Kž od 15. rujna 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
OBRAZLOŽENJE
1. E. S. (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Modriče, kojega zastupa Marko Pisarević, odvjetnik iz Šamca, podnio je 11. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnoga suda u Doboju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 86 0 K 052295 20 Kž od 15. rujna 2020. godine.
2. Rješenjem Osnovnoga suda u Modriči od 13. travnja 2020. godine, na temelju čl. 82. Kaznenoga zakonika, od apelanta je trajno oduzeto putničko motorno vozilo marke „VW“, tip pasat, određenoga registarskoga broja, određenoga falsificiranoga broja šasije, sa pripadajućom potvrdom o registraciji, potvrdom o vlasništvu vozila i ključem, jer su upotrijebljeni za izvršenje kaznenoga djela.
3. Osporenim rješenjem Okružnoga suda od 15. rujna 2020. godine odbačen je kao nedopušten priziv B.P. iz Brčkoga, izjavljen protiv rješenja Osnovnoga suda od 13. travnja 2020. godine.
4. U obrazloženju osporene odluke Okružni je sud istakao da je uvidom u presudu Okružnoga suda u Banjaluci od 9. ožujka 2020. godine i odluku Izvršnoga odbora Odvjetničke komore Republike Srpske od 11. studenoga 2018. godine utvrđeno da je B.P., koji je imao sjedište odvjetničkoga ureda u Brčkome, zbog osude za kazneno djelo, koje ga čini nepodobnim za bavljenje odvjetništvom, prestalo pravo na bavljenje odvjetničkom djelatnošću 20. rujna 2018. godine, te da je određeno da se briše iz imenika Odvjetničke komore Republike Srpske 11. studenoga 2018. godine. Okružni je sud istakao da, budući da je odredbom čl. 47. st. 2. Zakona o kaznenome postupku (u daljnjemu tekstu: ZKP) propisano da branitelj može biti samo odvjetnik, a odredbom čl. 307. istoga Zakona da priziv mogu izjaviti samo stranke, branitelj i oštećeni, a u korist optuženoga i njegov zakonski zastupnik, bračni odnosno vanbračni drug, roditelj ili dijete i usvojitelj odnosno usvojeni, to B.P. nije ovlašten za podnošenje priziva protiv prvostupanjskoga rješenja, jer nije odvjetnik i nema svojstvo branitelja, a ne spada niti u krug osoba koje mogu izjaviti priziv u korist apelanta.
Apelacioni navodi
5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije. Apelant u predmetnoj apelaciji navodi da je „Okružni sud morao, poštujući osnovna načela krivičnog postupka te garancije koje pružaju Ustav BiH i Evropska konvencija u smislu prava na pravično suđenje i prava na djelotvoran pravni lijek, obavijestiti apelanta o novonastaloj situaciji u vezi s njegovom formalnom odbranom i uputiti da ga u određenom roku angažuje novog branioca, a ne odbaciti njegovu žalbu odlukom protiv koje nije dozvoljeno izjavljivanje pravnog lijeka“.
6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda glasi:
(3) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;
7. Ustavni sud zapaža da apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije. U svezi s tim, Ustavni sud, prije svega, mora riješiti pitanje primjenjivosti članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije na konkretni slučaj.
8. U svezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj dosadašnjoj praksi, podržavajući praksu Europskoga suda za ljudska prava, ukazivao na to da je odgovor na pitanje da li je članak 6. stavak
1. Europske konvencije primjenjiv ili ne, sadržan u odgovoru na pitanje da li je posljedica predmetne procedure odlučujuća za utvrđivanje građanskih prava ili obveza (vidi Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP-739/07 od 17. rujna 2009. godine, AP-766/12 od 22. listopada 2013. godine, AP-1466/16 od 22. ožujka 2017. godine, AP-2362/19 od 19. veljače 2020. godine, dostupne na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud ukazuje da je osporena odluka donesena u postupku u kojem je redoviti sud odbacio kao nedopušten priziv koji je izjavio B.P. (budući da nije ovlašten za podnošenje priziva, jer nije odvjetnik (prestalo mu je pravo na bavljenje odvjetničkom djelatnošću 20. rujna 2018. godine) i nema svojstvo branitelja, a ne spada niti u krug osoba koje mogu izjaviti priziv u korist apelanta), tj. u kojemu je odlučivano samo o procesnoj dopustivosti priziva. Dakle, iz navedenoga proistječe da osporenom odlukom nije odlučivano o «građanskim pravima i obvezama» apelanta u smislu značenja prava na pravično suđenje, iz čega slijedi da je apelacija u odnosu na navodne povrede članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Imajući u vidu da su navodi apelanta o kršenju članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud ukazuje da su, stoga, i navodi apelanta o povredi prava na učinkovit pravni lijek iz članka 13. Europske konvencije (kao akcesornoga prava) u svezi sa pravom na pravično suđenje, također, ratione materiae inkompatibilni sa Ustavom Bosne i Hercegovine.
10. Sukladno navedenome, a imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (3) točka h) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević