Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4499/20 (G.S.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Upravni spor
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4499/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-4499/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela G. S., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela G. S.

protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske broj 12 0 U 005679 Uvp 2 od 7. listopada 2020. godine i Rješenja Okružnoga suda u Bijeljini broj 12 0 U 005679 19 U 2 od 16. prosinca 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. G. S. (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Dvorova, koju zastupa Jezdimir Parić, odvjetnik iz Bijeljine, podnijela je 11. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Republike Srpske (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 U 005679 Uvp 2 od 7. listopada 2020. godine i Rješenja Okružnoga suda u Bijeljini (u daljnjemu tekstu: Okružni sud) broj 12 0 U 005679 19 U 2 od 16. prosinca 2019. godine.

2. Rješenjem Okružnoga suda od 16. prosinca 2019. godine odbijen je kao neutemeljen zahtjev apelantice za zaštitu sloboda i prava zajamčenih Ustavom Republike Srpske.

3. Presudom Vrhovnoga suda od 7. listopada 2020. godine odbijen je zahtjev za izvanredno preispitivanje rješenja Okružnoga suda od 16. prosinca 2019. godine.

4. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je neutemeljen navod apelantice da je pobijana odluka nižestupanjskoga suda nerazumljiva i sačinjena protivno odredbi čl. 33. st. 1. Zakona o upravnim sporovima, jer u uvodu iste nije označen broj i datum donošenja upravnoga akta koji se zahtjevom za zaštitu sloboda i prava „osporava“, kao niti njegov donositelj i punomoćnik istoga, a koji nedostaci navodno nisu otklonjeni niti u izreci pobijanoga rješenja. Vrhovni je sud istakao da konkretni postupak nije spor za poništenje određenoga upravnoga akta organa, nego je postupak za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom Republike Srpske navodno povrijeđenih radnjom službene osobe, iz odredaba čl. 55. do 58. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjemu tekstu: ZUS), kako to nižestupanjski sud navodi u uvodi i izreci pobijanoga rješenja. Vrhovni je sud istakao da u okviru sastavnog dijela ove odluke nije neophodno navesti da se radi o radnji sadržanoj u obavještenju ravnatelja škole od 26. travnja 2016. godine, tako da nema nikakve sumnje oko toga šta je apelantica podnesenim zahtjevom zatražila i zašto je zahtjev odbijen. Vrhovni je sud istakao da je neutemeljen navod apelantice da je nižestupanjski sud primjenom odredaba ZUS u svezi sa relevantnim odredbama Zakona o parničnome postupku, zahtjev za zaštitu sloboda i prava zajamčenih Ustavom Republike Srpske bio dužan odbaciti i predmet ustupiti stvarno i mjesno nadležnome Osnovnome sudu na rješavanje, jer apelantica nije kod Okružnoga suda pokrenula spor za zaštitu prava iz radnoga odnosa da bi nižestupanjski sud postupio na taj način, nego je podnijela zahtjev za zaštitu sloboda i prava pojedinaca zajamčenih Ustavom RS.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći „da nije ni moguće utvrditi na osnovu čega i kako je to Vrhovni sud RS donio osporenu odluku, kod postojanja očiglednog izostavljanja označenja jedne od stranaka u postupku i njenog zastupnika – punomoćnika, kao i upravnog akta koji se zahtjevom osporava“.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

10. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4499/20 (G.S.) | Sudska praksa | Aktio