Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2882/19 (A.E.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Minimalna prava optuženog - pravo na ispitivanje svjedoka optužba pod istim uslovima
- In dubio pro reo
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
- Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2882/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2882/19, rješavajući apelaciju A. E., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija A. E. podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 09 0 K 031432 19 Kž 6 od 6. maja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu broj 09 0 K 031432 18 K od 20. decembra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. A. E. (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa advokat Senad Dupovac iz Hadžića, podnio je 15. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 09 0 K 031432 19 Kž 6 od 6. maja 2019. godine i Presude Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 09 0 K 031432 18 K od 20. decembra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 6. oktobra 2020. godine je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Kantonalno tužilaštvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 13. oktobra do 3. novembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Presudom Kantonalnog suda broj 09 0 K 031432 18 K od 20. decembra 2018. godine apelant je proglašen krivim da je u vrijeme (juni 2018. godine), mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude (kao učesnik u saobraćaju na putevima, ne pridržavajući se saobraćajnih propisa ugrozio javni saobraćaj, dovodeći u opasnost život ljudi, uslijed čega je prouzrokovana smrt više lica, dok je jedno lice zadobilo teške tjelesne povrede opasne po život), počinio krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav (2) u vezi sa članom 332. stav (1) Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 15 godina i 10 mjeseci u koju mu se ima uračunati sve vrijeme provedeno u pritvoru u vremenu od 11. jula 2018. godine pa do kada pritvor bude trajao. Presudom je apelantu izrečena sigurnosna mjera zabrane upravljanja prevoznim sredstvima u trajanju od pet godina, koja će se računati nakon izdržane kazne zatvora jer postoji opasnost da će, upravljajući prevoznim vozilom, ponovo počiniti krivično djelo protiv sigurnosti saobraćaja. Dalje je presudom odlučeno da se označeni oštećeni upućuju na parnični postupak s imovinskopravnim zahtjevom, dok je oštećenom JP „Auto ceste FBiH“ dosuđen postavljeni imovinskopravni zahtjev u označenom iznosu. Konačno, presudom je apelant oslobođen dužnosti naknade troškova krivičnog postupka i sudskog paušala koji padaju na teret budžetskih sredstava suda.
6. U obrazloženju presude je prije svega ukazano na dokaze koje je provela optužba, kao i da je odbrana provela dokaz psihijatrijskog vještačenja optuženog apelanta po neuropsihijatru dr. Ruži Miličević. Pritom je ukazano i da je apelant svjedočio u svoju korist. Dalje je navedeno (pobliže opisano na str. 4. i 5. presude) da je sud odbio prijedlog apelantovog branioca za provođenje dokaza odbrane vještačenjem po vještaku saobraćajne struke Mirsadu Kuloviću zato što (sud) nije našao da je branilac iznio adekvatne razloge zašto da se vrši navedeno vještačenje jer je branilac unakrsno ispitao vještaka optužbe (Ševala Kovačevića). U vezi s tim je ukazano da apelantov branilac u konkretnom slučaju nije ni na koji način doveo u pitanje sadržaj nalaza i mišljenja i iskaza vještaka optužbe saobraćajne struke, niti je doveo u pitanje njegovu vjerodostojnost i stručnost, odnosno kredibilitet koji apelantov branilac osporava u kontekstu pristrasnosti zbog njegovog vještačenja u posljednje vrijeme u drugim krivičnim predmetima. Naime, Kantonalni sud je ukazao da je navedeni vještak optužbe vještak s odgovarajućom kvalifikacijom i višedecenijskim iskustvom, te je poznato da je on angažiran kao vještak saobraćajne struke u brojnim krivičnim predmetima. Dakle, Kantonalni sud je naveo da je u ukupnosti cijenio nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke Ševala Kovačevića i njegov iskaz dat prilikom iznošenja nalaza, datu argumentaciju za njegove zaključke na okolnosti provedenog vještačenja, brzine kretanja apelanta vozilom, koje je on propuste počinio, a koji su uzrok nastanka saobraćajne nezgode. Navedeno, kako je to istakao Kantonalni sud, na glavnom pretresu nije dovedeno u sumnju prilikom ispitivanja vještaka Ševala Kovačevića od strane apelantovog branioca, zbog čega on nije dao razloge koji opravdavaju (ponovno) provođenje tog vještačenja.
7. Zatim je navedeno (pobliže opisano na strani 5. presude) i da je sud odbio prijedlog apelantove odbrane za provođenje dokaza saslušanja svjedoka H. J. (prijatelj), M. Dž. (fudbalski trener) i M. S. (prijateljica) jer oni nisu direktni očevici događaja, nisu neposredno vezani za sami događaj, te da apelantov branilac nije dao prihvatljivu argumentaciju koja opravdava provođenje tih dokaza. U vezi s tim ukazano je da provođenje tih dokaza ne bi doprinijelo razjašnjenju odlučnih činjenica koje se tiču propusta vozača i uzroka nastanka saobraćajne nezgode. Također je navedeno da su bez osnova navodi apelantovog branioca (iz završnih riječi) da sud nije dao jednake šanse stranama u postupku u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju u smislu odredbe člana 15. Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) i da je povrijeđeno pravo na odbranu. Nasuprot iznesenom, i pored timskog vještačenja apelanta od optužbe po timu vještaka neuropsihijatra i psihologu, Kantonalni sud je naveo da je prihvatio prijedlog apelantove odbrane za provođenje psihijatrijskog vještačenja apelanta po dr. Ruži Miličević.
8. Zatim je Kantonalni sud ukazao na sadržaj iskaza svjedoka optužbe, uključujući i iskaz svjedoka V. M. i V. P. kao očevidaca događaja i svjedokinje – oštećene A. O., te je emitiran videozapis – snimak kretanja vozila prije i u vrijeme saobraćajne nezgode (pobliže opisano na str. 5–10. presude). Također je ukazano i na sadržaj iskaza vještaka saobraćajne struke Ševala Kovačevića, kao i na sadržaj unakrsnih pitanja koja mu je postavljao apelantov branilac (pobliže opisano na str. 10–12. presude). Zatim je, između ostalog, ukazano i na sadržaj iskaza koje su dali ostali označeni vještaci optužbe neuropsihijatri i psiholozi u pogledu apelantove ličnosti i njegovog mentalnog stanja (pobliže opisano na str. 12. i 13. presude), dok je s druge strane ukazano i na sadržaj iskaza specijaliste neuropsihijatra dr. Ruže Miličević kao vještaka kojeg je predložila odbrana (pobliže opisano na str. 18. i 19. presude). Isto tako je ukazano i na sadržaj iskaza koji je apelant dao svjedočeći u svoju korist, kao i na sadržaj završne riječi apelantovog branioca (pobliže opisano na str. 19. i 20. presude). U vezi s tim je navedeno da se, prema zapažanju suda, apelantov branilac više bavio perifernim stvarima, a ne stvarnim dokazima, propustima vozača i uzrokom nastanka saobraćajne nezgode, s posljedicom tri smrtno stradale mlade osobe – djevojke i četvrte djevojke (oštećene – svjedokinje A. O.) koja je zadobila tjelesne povrede opasne po život s trajnim ozbiljnim posljedicama po zdravlje i njeno funkcioniranje. U tom smislu je dalje navedeno da je sud cijenio iskaz navedene svjedokinje – oštećene koja je kao putnik učestvovala i stradala u saobraćajnoj nezgodi, te da njen iskaz ne dovodi u pitanje iskaz vještaka saobraćajne struke (Ševala Kovačevića). Zatim je Kantonalni sud dao ocjenu nalaza i mišljenja navedenog vještaka (pobliže opisano na str. 21–22. presude), smatrajući ga vjerodostojnim, objektivnim i stručnim, slijedom čega sud prihvaća i zaključak tog vještaka o propustima vozača, tj. apelanta. U tom smislu je navedeno da dinamika kretanja i izračun brzine kretanja vozila od navedenog vještaka saobraćajne struke ničim nisu dovedeni u pitanje, pa je sud cijenio da, pored navedenog, apelantov branilac nije dao prihvatljive razloge za vještačenje i po drugom vještaku (odbrane) i da je to vještačenje nepotrebno. U vezi s tim je istaknuto da na pravilno i prihvatljivo utvrđenje brzine kretanja vozila od navedenog vještaka saobraćajne struke upućuju i zapažanja svjedoka V. M. i V. P. kao direktnih očevidaca događaja predmetne saobraćajne nezgode (pobliže opisano na str. 22. i 23. presude). Također je ukazano i da je Kantonalni sud imao u vidu i izvedeni snimak nastanka i toka saobraćajne nezgode. Zatim je istaknuto da je sud izvršio i ocjenu izvedenih dokaza odbrane optuženog, dovodeći ih u vezu i sa drugim dokazima, kao i da je izvršio ocjenu apelantovog svjedočenja (pobliže opisano na str. 26. i 27. presude). U tom smislu je istaknuto da navode iz apelantovog svjedočenja o određenoj diskusiji u vozilu, kako je apelant naveo prepirci, ne isključuje, ali da se to ne potvrđuje iskazom svjedokinje A. O. Sve i da je bilo takve diskusije – prepirke, Kantonalni sud je ukazao da to ne umanjuje apelantovu odgovornost za pravilnost vožnje i poštovanje saobraćajnih propisa, te radnji vozilom u saobraćaju i njegove nepromišljenosti koji su uzrokovali nastanak saobraćajne nezgode. Dalje je ukazano da sud cijeni nevjerodostojnim navod iz apelantovog svjedočenja u pogledu brzine kretanja vozila (pobliže opisano na str. 27. i 28. presude), a što je demantirano iskazima svjedoka očevidaca V. M. i V. P. (pored čijeg vozila je prošlo vozilo kojim je upravljao apelant neposredno prije saobraćajne nezgode). Sve izneseno upućuje, kako je to naveo Kantonalni sud, da se apelantovo svjedočenje u bitnim elementima ne može se prihvatiti vjerodostojnim niti iskrenim držanjem apelanta.
9. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je istakao da je apelant bio svjestan da krši saobraćajne propise, da tim ugrožava javni saobraćaj i dovodi u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, čime je izazvao direktnu opasnost po druge učesnike u saobraćaju, da je pristao na ugrožavanja javnog prometa, a što je u uzročnoj vezi i što je dovelo do nastanka saobraćajne nezgode u konkretnom slučaju. U svjetlu naprijed navedenog, Kantonalni sud je istakao da je apelant postupao s psihičkim odnosom, oblikom vinosti, krivicom, na liniji pristajanja na posljedicu, što su elementi eventualnog umišljaja.
10. Presudom Vrhovnog suda broj 09 0 K 031432 19 Kž 6 od 6. maja 2019. godine žalbe kantonalne tužiteljice i apelantovog branioca su odbijene kao neosnovane, a povodom tih žalbi, po službenoj dužnosti, preinačena je prvostepena presuda Kantonalnog suda od 20. decembra 2018. godine u odluci o uračunavanju pritvora i u odluci o sigurnosnoj mjeri zabrane upravljanja prevoznim sredstvom, tako da se apelantu u izrečenu kaznu zatvora u trajanju od 15 godina i 10 mjeseci ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru od 11. jula 2018. godine pa do upućivanja na izdržavanje kazne, dok mu je izrečena mjera sigurnosti zabrane upravljanja prevoznim sredstvom u trajanju od pet godina računajući od pravomoćnosti sudske odluke, s tim da se vrijeme izvršenja kazne zatvora ne uračunava u vrijeme trajanja ove mjere. Presudom je također određeno da u ostalom dijelu prvostepena presuda ostaje neizmijenjena.
11. U obrazloženju je, u odnosu na žalbeni navod da je prvostepeni sud odbio skoro sve dokazne prijedloge odbrane, te prvostepenu presude zasnivao na dokazima optužbe, navedeno da u smislu odredbe člana 278. stav (2) ZKPFBiH sud nije u obavezi da prihvati svaki prijedlog za izvođenje dokaza, s tim da je dužan, u skladu sa članom 305. stav (7) ZKPFBiH, u presudi navesti konkretne razloge za takvu svoju odluku. Kako iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je Kantonalni sud naveo konkretne razloge za odbijanje provođenja dokaza koje je predložila odbrana, Vrhovni sud je ukazao da nije učinjena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav (1) tačka
d) ZKPFBiH. Isto tako je ukazano da iz stanja spisa predmeta, a i žalbe odbrane, proizlazi da prvostepeni sud nije odbio sve dokaze koje je predložila odbrana, pa se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi apelantovog branioca da je postupanje prvostepenog suda suprotno načelima kontradiktornosti i jednakosti oružja samo zato što prvostepeni sud nije prihvatio sve dokaze koje je predložila odbrana. U tom smislu je Vrhovni sud naveo i da se ni u žalbi ne iznose argumenti da prvostepeni sud, postupajući na navedeni način, nije s jednakom pažnjom ispitao i utvrdio činjenice kako one koje terete apelanta tako i one koje mu idu u korist u smislu člana 15. ZKPFBiH. Dakle, Vrhovni sud je naveo da apelantovoj odbrani nije uskraćeno da predlaže svjedoke, vještake i iznosi druge dokaze.
12. Dalje je, u kontekstu žalbenih navoda o odbijanju prijedloga odbrane za provođenje vještačenja po drugom vještaku saobraćajne struke (Mirsadu Kuloviću), navedeno da je prvostepeni sud naveo konkretne razloge zašto je odbio taj prijedlog odbrane, imajući pritom u vidu da je vještaka saobraćajne struke Ševala Kovačevića unakrsno ispitao apelantov branilac na okolnosti koje su navedene u njegovom prijedlogu za provođenje vještačenja po drugom vještaku saobraćajne struke (brzina kretanja vozila kojim je upravljao apelant neposredno prije nastanka saobraćajne nezgode, tj. prije skretanja s kolovoza i prilikom udara u metalni stub). Budući da prvostepeni sud nije našao da je nalaz vještaka Ševala Kovačevića u suprotnosti s drugim dokazima koji su izvedeni na glavnom pretresu, Vrhovni sud je naveo da ne stoji žalbeni navod apelantovog branioca da je prvostepeni sud svoj zaključak o odbijanju ovog dokaza koji je predložila odbrana zasnivao samo na činjenicama da se radi o iskusnom vještaku koji je angažiran u mnogim krivičnim predmetima i da nije u skladu s prijedlogom odbrane. U tom smislu je navedeno da apelantov branilac u žalbi selektivno citira označeni dio iz obrazloženja prvostepene presude, zanemarujući pritom druge razloge navedene u obrazloženju prvostepene presude. Zatim se Vrhovni sud osvrnuo i na žalbene navode koji se tiču kredibiliteta vještaka Ševala Kovačevića, uz argumentaciju odbrane da se ovaj vještak u skoro svim predmetima pojavljuje kao vještak tužilaštva, te da u predmetima Sefić i Seferović (koji su se vodili pred Kantonalnim sudom) prvostepeni sud nije poklonio vjeru ovom vještaku. U vezi s tim Vrhovni sud je istakao da se niti jedan predmet ne može upoređivati zbog specifičnosti svakog od njih, počev od činjeničnih opisa krivičnih djela koja se optuženim stavljaju na teret, kao i dokaza koje je potrebno izvesti radi utvrđivanja konkretnih činjenica. Stoga je istaknuto da navedene okolnosti na koje apelantova odbrana ukazuje u vezi s tim vještakom same po sebi ne mogu dovesti u pitanje kredibilitet spomenutog vještaka i pravilnost prvostepene presude.
13. Zatim je navedeno i da se ne mogu prihvatiti žalbeni navodi odbrane da prvostepeni sud nije dao valjane razloge za ispitivanje označenih svjedoka koje je predložila odbrana budući da njihovo ispitivanje na okolnosti međusobnog druženja oštećenih s apelantom ne bi doprinijelo razjašnjenju odlučnih činjenica (propusti vozača i uzrok nastanka saobraćajne nezgode). U vezi s tim je navedeno da označeni svjedoci nisu bili očevici saobraćajne nezgode, niti apelantov branilac u žalbi govori koje bi se odlučne činjenice na osnovu tih dokaza mogle utvrditi. Isto tako je navedeno i da na pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja nisu od utjecaja okolnosti da li su se svjedokinja A. O. i oštećene družile s apelantom, da li je kritične prilike navedena svjedokinja prvi put sjela s apelantom u auto, da li je bila u društvu s njim pet dana prije saobraćajne nesreće u označenom stanu, jer navedeno, i prema nalaženju Vrhovnog suda, nije odlučna činjenica u konkretnom predmetu.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Naime, apelant, prije svega, ukazuje na kršenje prava na jednakost stranaka u postupku, odnosno prava na odbranu u predmetnom krivičnom postupku. U vezi s tim se ističe da je, za razliku od dokaznih prijedloga optužbe koji su svi provedeni na glavnom pretresu, u toku dokaznog postupka na glavnom pretresu apelantova odbrana provela samo dokaz psihijatrijskog vještačenja apelanta, kao i da je apelant također iskoristio svoje pravo da svjedoči u svoju korist. S druge strane se navodi da je apelantovo pravo na odbranu pred prvostepenim sudom, prije svega, povrijeđeno odbijanjem njegovog prijedloga za vještačenje po vještaku saobraćajne struke (Mirsadu Kuloviću), a zatim i ostalih dokaznih prijedloga odbrane za saslušanje predloženih svjedoka odbrane. Također se ukazuje i na iskazanu pristrasnost prilikom obrazlaganja svog nalaza na glavnom pretresu od strane vještaka Tužilaštva Ševala Kovačevića i njegovu spornu kredibilnost, argumentirajući navedeno time da su mu posljednja dva vještačenja, odnosno nalaza na Kantonalnom sudu u drugom označenom krivičnom predmetu odbijena kao nestručna. Isto tako, apelant ukazuje i na kršenje prava na presumpciju nevinosti i načela in dubio pro reo jer redovni sudovi nisu uzeli u obzir navode odbrane prilikom donošenja odluke o apelantovoj krivici. S obzirom na navedeno, apelant smatra da su oba redovna sudova imala mogućnost spriječiti kršenje apelantovog prava na pravično suđenje, ali niti jedan od njih to nije uradio.
b)Odgovori na apelaciju
15. Vrhovni sud je prije svega naveo da apelant iznosi apsolutno iste razloge kao što je iznosio i u žalbi protiv osporene prvostepene presude Kantonalnog suda, pa su u vezi s tim u obrazloženju osporene drugostepene presude dati jasni i određeni razlozi o navedenom. U vezi s tim se navodi da Vrhovni sud cijeni da nisu osnovani navodi apelacije, odnosno da su odbijanjem kao neosnovane njegove žalbe protiv prvostepene presude povrijeđena apelantova prava. Naime, ukazano je da je Vrhovni sud detaljno analizirao apelantovu žalbu i u svojoj presudi jasno naveo šta prihvaća osnovanim, odnosno ne prihvaća i zašto. Kada je riječ o apelantovim navodima koji se odnose na presumpciju nevinosti, Vrhovni sud je istakao da su ti navodi teoretske naravi, odnosno nisu dovedeni u vezu s konkretnim činjeničnim stanjem iznesenim u presudama koje se pobijaju apelacijom. Kako Vrhovni sud, a ni prvostepeni sud nisu učinili povrede na koje se u predmetnoj apelaciji ukazuje, predloženo je da se ona odbije kao neosnovana.
16. Kantonalni sud je naveo da je u obrazloženju osporene prvostepene presude detaljno obrazložen zaključak suda o apelantovoj krivici, te su svi dokazi cijenjeni pojedinačno i u međusobnoj vezi i dati su odgovori na kontradiktorne dokaze. Dalje je navedeno da nije bilo povrede ni načela in dubio pro reo jer su dokazi koji su izvedeni pred sudom potkrijepili apelantovu krivicu, te sud nije bio u dilemi koju bi eventualno mogao cijeniti u korist apelanta kao optuženog. Isto tako je ukazano da je odluka suda detaljno obrazložena i postupak je vođen pred stvarno i mjesno nadležnim sudom uz sve karakteristike nepristrasnog i nezavisnog sudovanja s pravom na pravni lijek koji je apelant koristio. Slijedom navedenog, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
17. Kantonalno tužilaštvo je navelo da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o proizvoljnosti postupanja redovnih sudova prilikom donošenja osporenih odluka, niti bilo kakvoj povredi zagarantiranih prava na pravično suđenje i grubog kršenja osnovnih ljudskih prava. S obzirom na navedeno, istaknuto je da su osporene odluke zakonite, pa je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
18. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) U konkretnom slučaju primjenjuje Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) koji je važio u vrijeme učinjenja krivičnog djela (2018. godine). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 332. stav (1) Ugrožavanje javnog prometa (1) Učesnik u prometu na putevima koji se ne pridržava prometnih propisa i time tako ugrozi javni promet da dovede u opasnost život ljudi ili imovinu većih razmjera, pa zbog toga kod drugoga nastupi imovinska šteta preko 5.000 KM, kaznit će se kaznom zatvora do pet godina.
Član 336. stav (2) Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa (2) Ako je krivičnim djelom iz člana 332. st. 1. i 2.; člana 333. stav 1.; člana 334. stav 1. i člana 335. st. 1. i 2. ovog zakona prouzrokovana smrt jedne ili više osoba, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora najmanje godinu dana.
19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 ispravke, 56/03 ispravke, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 15.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.
(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Član 16.
Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 278. stav (2) Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (2) Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza.
Član 296.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.
Član 305. stav (7) Sadržaj presude (7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba Krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda Hercegovine broj 09 0 K 031432 19 Kž 6 od 6. maja 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelantov branilac je primio 5. juna 2019. godine, a apelant 24. juna 2019. godine, dok je apelacija podnesena 15. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3. Evropske konvencije.
25. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
26. Član 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja [...] krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu [...].
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;
27. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
28. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
29. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno apelant tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno proveli dokazni postupak i ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo proizvoljno utvrđenim činjeničnim stanjem i u vezi s tim proizvoljno primijenjenim pozitivno-pravnim propisima u pogledu apelantove krivičnopravne odgovornosti za krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav (2) u vezi sa članom 332. stav (1) KZFBiH. Apelant, također, ukazuje i da mu je u predmetnom krivičnom postupku prekršeno načelo presumpcije nevinosti, te načelo in dubio pro reo, kao i da je prekršeno načelo jednakosti stranaka („jednakost oružja“). Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom krivičnom postupku redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
30. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi (u svjetlu apelacionih navoda) u predmetnoj krivičnoj stvari proveli dokazni postupak i cijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituira redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36. i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisustvu okrivljenog na javnoj raspravi, a radi kontradiktornosti postupka (vidi, Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).
31. Također, u svjetlu navoda apelacije koji se tiču odbijanja izvođenja pojedinih dokaza odbrane, posebno vještačenja po drugom vještaku saobraćajne struke (Mirsadu Kuloviću), Ustavni sud načelno ukazuje da je na redovnim sudovima da ocijene dokaze i relevantnost bilo kojeg dokaza koji stranka želi da predloži (Elsholz protiv Njemačke [GC], broj predstavke 25735/94, stav 66, ECHR 2000 VIII). Također, nije u nadležnosti Ustavnog suda da odredi je li određeni izvještaj vještaka koji je dostupan domaćem (redovnom) sudiji pouzdan ili ne (Matytsina protiv Rusije, broj predstavke 58428/10, stav 169, presuda od 27. marta 2014. godine). Isto tako, Ustavni sud podsjeća na stavove iz prakse Evropskog suda u kojima je naglašeno da zahtjevi pravičnog suđenja ne nameću domaćem (raspravnom) sudu obavezu da odredi vještaka ili bilo koju drugu istražnu mjeru samo zato što je stranka to tražila/predložila. Tamo gdje stranka insistira da sud sasluša svjedoka ili izvede neki drugi dokaz (npr. nalaz i mišljenje vještaka), u nadležnosti je domaćeg suda da odluči da li je potrebno ili preporučljivo prihvatiti takav dokaz za ispitivanje na suđenju. Domaći sud uživa slobodu, u smislu poštovanja odredbi Evropske konvencije, odbiti saslušati svjedoka kojeg je predložila odbrana ako takvi dokazi nisu relevantni za predmet optužbe. Pri tome, u situacijama postojanja vještačenja koje je predložila optužba, odbrani kako bi realizirala svoje pravo na odbranu na efektivan način mora biti pružena prilika predložiti svoj „iskaz stručnjaka“. To pravo nije apsolutno i oblici u kojima odbrana može zatražiti pomoć stručnjaka mogu se razlikovati (vidi Hodžić protiv Hrvatske, broj predstavke 28932/14, presuda od 4. aprila 2019. godine, st. 61. i 62. s ostalim navedenim referencama iz prakse Evropskog suda).
32. U svjetlu navedenih načela i činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud prvenstveno zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene odluke nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagala „optužba“ tako i onih koje je predlagao apelant i njegova odbrana. U vezi s tim Ustavni sud ističe da su redovni sudovi posebnu pažnju posvetili prijedlogu apelantove odbrane za vještačenje po drugom vještaku saobraćajne struke, te ostalim prijedlozima apelantove odbrane, te su u vezi s tim dali detaljne razloge i obrazloženja koji Ustavnom sudu ne ostavljaju utisak proizvoljnosti. Dalje, Kantonalni sud je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega (ne)prihvaća kao vjerodostojne dokaze koje je predložila „optužba“, odnosno apelant, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi s drugim provedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene odluke ne proizlazi da je Kantonalni sud stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih svjedoka, a primarno svjedokinje – oštećene A. O. i svjedoka V. M. i V. P. kao direktnih očevidaca događaja predmetne saobraćajne nezgode, i analizi – ocjeni kako iskaza tako i nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke Ševala Kovačevića, te ostalih označenih vještaka, izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Prepoznavajući bitnost vjerodostojnosti iskaza navedenih svjedoka očevidaca, upravo je i sam Kantonalni sud u obrazloženju osporene prvostepene presude naglasak stavio na potrebu da se njihovi iskazi cijene s posebnom pažnjom u svjetlu iskaza vještaka saobraćajne struke Ševala Kovačevića i njegovog nalaza i mišljenja i ostalih materijalnih dokaza (videozapisa saobraćajne nezgode), kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih protivrječnosti proizašlih iz sadržaja iskaza navedenih svjedoka. Pritom, Ustavni sud ističe da iz obrazloženja osporene prvostepene presude, također, proizlazi činjenica od odlučnog značaja (u smislu osiguranja načela jednakosti) da je apelantu bilo omogućeno da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, a da nije u nadležnosti Ustavnog suda da cijeni sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao i same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Dakle, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud (kao raspravni sud) u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka, posebno iskaz svjedoka (optužbe) vještaka saobraćajne struke Ševala Kovačevića i ostalih svjedoka očevidaca. U tom smislu, suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud ne nalazi ni proizvoljnost u stavu redovnih sudova da (primjenom odredbe člana 278. stav (2) ZKPFBiH) odbiju izvođenje pojedinih dokaza (saslušanjem svjedoka odbrane) koje je predložila odbrana, budući da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da njihovo saslušanje nije bilo usmjereno radi razjašnjenja odlučnih činjenica koje se tiču propusta apelanta kao vozača i uzroka nastanka saobraćajne nezgode u konkretnom slučaju. Također, nema proizvoljnosti ni u stavu redovnih sudova da se odbije prijedlog apelantove odbrane za vještačenje po drugom vještaku saobraćajne struke (Mirsadu Kuloviću), uz obrazloženje redovnih sudova da stručnost i vjerodostojnost vještaka optužbe (Ševala Kovačevića), kao i njegov kredibilitet u konkretnom slučaju nisu dovedeni u pitanje u odnosu na odlučne činjenice koje su utvrđene i drugim dokazima. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je na glavnom (usmenom) pretresu apelant saslušan u svojstvu svjedoka i gdje je sud imao mogućnost steći direktne impresije o njegovom kredibilitetu i vjerodostojnosti njegovog iskaza.
33. S druge strane, suprotno apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke Vrhovnog suda sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, a koje je apelant isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima tako i navodima predmetne apelacije, a koji se tiču primarno vođenja dokaznog postupka i ocjene kvaliteta pojedinih dokaza, a posebno iskaza svjedoka očevidaca i vještaka optužbe, kao i iskaza koje je apelant dao u ovom krivičnom postupku. Pritom, u odnosu na navod apelacije da je Vrhovni sud propustio spriječiti kršenje apelantovog prava na pravično suđenje, Ustavni sud ističe da apelant na ovaj način suštinski problematizira pravo na obrazloženu sudsku odluku zbog toga što je Vrhovni sud u cijelosti potvrdio osporenu prvostepenu presudu (u dijelu koji se tiče utvrđenja apelantove krivičnopravne odgovornosti). U vezi s tim Ustavni sud (u svjetlu načela prakse kako Evropskog suda tako i Ustavnog suda kada je u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje o žalbi) podsjeća da suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke, čak i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda, ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40. s ostalim referencama iz prakse Evropskog suda) kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostepenim – raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije apelantove odbrane, odnosno kada obrazloženje nižestepene sudske odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Kantonalni sud, a zatim i Vrhovni sud, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stava
1. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela – teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav (2) u vezi sa članom 332. stav (1) KZFBiH, koje je, između ostalog, apelantu optužnicom stavljeno na teret i za koje je u konačnici i osuđen, isključivo u kontekstu apelantovih radnji, izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Ustavni sud smatra da su na navedeni način redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navedu razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na naprijed navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Ustavni sud, također, smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno načela in dubio pro reo u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije. Konačno, Ustavni sud smatra da apelant nije bio u konvencijskom smislu ograničen i doveden u neravnopravan položaj u odnosu na optužbu i da mu je povrijeđeno pravo na jednakost strana u postupku u smislu člana 6. stav 3.d) Evropske konvencije.
36. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti, apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije, a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1, 2. i 3.d) Evropske konvencije u predmetnom krivičnom postupku, sagledanom u cjelini, u kojem je apelant, između ostalog, proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav (2) u vezi sa članom 332. stav (1) KZFBiH, koje mu je optužnicom stavljeno na teret, a redovni sudovi su za svoje utvrđenje i odlučivanje u osporenim odlukama dali jasna i precizna obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
38. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević