Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4454/20 (D. I.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Prekršaj
  • Prekršajni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4454/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. veljače 2021. godine, u predmetu broj AP-4454/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Danko Ivanković, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Danko Ivanković protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Livnu broj 68 0 Pr 048523 20 Pžp 2 od 25. rujna 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Livnu broj 68 0 Pr 048523 20 Pr 2 od 24. veljače 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Danko Ivanković (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Livna, podnio je 7. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnoga suda u Livnu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 68 0 Pr 048523 20 Pžp 2 od 25. rujna 2020. godine i Rješenja Općinskoga suda u Livnu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 68 0 Pr 048523 20 Pr 2 od 24. veljače 2020. godine.

2. Rješenjem Općinskoga suda od 24. veljače 2020. godine oglašen je odgovornim apelant što je 19. srpnja 2018. godine uključujući se vozilom marke Ford Mondeo, u kružni tok prednjim lijevim dijelom vozila udario u desni bočni dio vozila VW Pasat, koje se isključivalo iz kružnoga toka u lijevi kolnički trak na gradsku obilaznicu, čime je počinio prekršaj iz čl. 50. st.

4. Zakona o osnovama sigurnosti prometa na cestama, te ga je sud na temelju čl. 237. st. 3. toč. 4. istoga Zakona kaznio novčanom kaznom u iznosu od 300,00 KM, te mu je temeljem čl. 237. st. 3. izrečena zaštitna mjera zabrane upravljanja motornim vozilom B kategorije u trajanju od jednoga mjeseca, te su mu određena dva kaznena boda.

3. U obrazloženju osporene odluke Općinski je sud, između ostaloga, naveo da je sud prihvatio iskaze saslušanih svjedoka (B.C. i F.B.) i istima poklonio vjeru, jer su jasni, identični i međusobno podudarni, te objektivni i nisu u suprotnosti sa materijalnim dokazima. Općinski je sud naveo da je svoju vjeru poklonio i materijalnim dokazima iz spisa predmeta, i to izvješće od izvršenom prekršaju s prometnom nezgodom od 19. srpnja 2018. godine, zapisnici o ispitivanju prisutnosti alkohola, opojnih droga ili lijekova u organizmu ispitanika od 19. srpnja 2018. godine, fotodokumentacija, te CD – vožnja u kružnome toku, koji su priloženi od strane predstavnika ovlaštenoga organa, te fotodokumentacija priložena od strane okrivljenoga.

4. Rješenjem Kantonalnoga suda od 25. rujna 2020. godine odbijen je kao neutemeljen priziv apelanta i potvrđeno je rješenje Općinskoga suda od 24. veljače 2020. godine.

5. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da priziv na temelju čl. 310. st. 1. Zakona o kaznenom postupku (u daljnjemu tekstu: ZKP) u svezi sa čl. 83. Zakona o prekršajima (u daljnjemu tekstu: ZOP) mora da bude sastavljen tako da može poslužiti kao temelj za ispitivanje pobijanoga rješenja. Kantonalni je sud istakao da to podrazumijeva i obvezu žalitelja da konkretizira prizivne temelje iz kojih pobija prvostupanjsko rješenje, jer se bez toga ne zna koji su zapravo njegovi prizivni prigovori. Kantonalni je sud istakao da u konkretnomu slučaju branitelj apelanta prvostupanjsko rješenje pobija zbog bitnih povreda odredaba kaznenoga postupka i zbog pogrešne primjene materijalnoga prava. Kantonalni je sud istakao da u obrazloženju priziva u tomu pogledu na bilo kakav način nije označeno o kojoj bitnoj povredi odredaba kaznenoga postupka i pogrešnoj primjeni materijalnoga prava bi se radilo, niti su za to navedeni razlozi. Kantonalni je sud istakao da bitna povreda prekršajnoga postupka postoji u slučajevima koji su obuhvaćeni sa sedam točaka, a povreda materijalnoga propisa o prekršajima postoji u pet točaka, sve pojedinačno navedenim. Kantonalni je sud naveo da je branitelj apelanta u prizivu naveo da je odredbom čl. 18. st. 2. ZOP propisano da će se u prekršajnome postupku mutatis mutandis primjenjivati i odredbe ZKP, ali da je branitelj izgubio iz vida da se te odredbe primjenjuju ukoliko drugačije nije propisano odredbama ZOP. Kantonalni je sud istakao da stoga ove prizivne navode sud nije mogao prihvatiti, budući da su ZOP propisane bitne povrede prekršajnoga postupka. Kantonalni je sud istakao da kako je branitelj apelanta izjavio priziv i zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenoga činjeničnoga stanja, koji prizivni temelj nije predviđen, kako je navedeno u čl. 84. st. 1. toč. 1., 2., i 3. ZOP, drugostupanjski sud nema mogućnost ponovnoga razmatranja činjeničnoga stanja. Kantonalni je sud istakao da suprotno prizivni navodima, pravilno su utvrđene sve okolnosti koje su po ocjeni suda bila od utjecaja za pravilno odmjeravanje kazne i zaštitnih mjera. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio olakotne i otegotne okolnosti, koje su u dovoljnoj mjeri došle do izražaja u izrečenoj novčanoj kazni i zaštitnim mjera, pa prema tome nisu niti strogo odmjerene. Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, navodeći „da njemu kao sudioniku u postupku nije dozvoljeno da predlaže i koristi svoje dokaze…“, te „da nakon ponovljenog postupka prvostupanjski sud je donio odluku koja je dijametralno suprotna prethodnoj odluci… sudac koji odlučuje o prometnim propisima nema čak ni vozačku dozvolu…“. Apelant u predmetnoj apelaciji osporava i visinu izrečene sankcije. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu nekih drugih ustavnih prava (npr. nediskriminacija, pravo na učinkovit pravni lijek itd.), ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentirao, već ih utemeljio na istim tvrdnjama o pogrešno utvrđenome činjeničnome stanju i pogrešnoj primjeni pozitivnopravnih propisa.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4454/20 (D. I.) | Sudska praksa | Aktio