Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2342/19 (M. S.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 12 uz EK (Opća zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Naknada
- Vanparnični postupak
- Eksproprijacija
- Pravično suđenje - razuman rok
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2342/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2342/19, rješavajući apelaciju Miše Spasenića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b), člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Djelimično se usvaja apelacija Miše Spasenića.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/ 3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u postupku koji je okončan Rješenjem Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 170950 18 Rev od 8. marta 2019. godine.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 74 Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, apelantu Miši Spaseniću u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke isplati iznos od 1.000,00 KM na ime nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku uz obavezu da nakon isteka tog roka plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Nalaže se Vladi Republike Srpske da, u skladu sa članom 72 stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Odbija se kao neosnovana apelacija Miše Spasenića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 71 0 V 170950 18 Rev od 8. marta 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci broj 71 0 V 170950 18 Gž od 26. juna 2018. godine u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda, te opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Mišo Spasenić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Laktaša, kojeg zastupa Dragana Blagojević, advokat iz Gradiške, podnio je 30. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 V 170950 18 Rev od 8. marta 2019. godine i Rješenja Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 V 170950 18 Gž od 26. juna 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda, Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i Pravobranilaštva Republike Srpske, Sjedište zamjenika Banja Luka, kao zakonskog zastupnika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: predlagač) zatraženo je 10. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i predlagač su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 15. do 28. septembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
Uvodne napomene
5. Rješenjem Republičke uprave za geodetske i imovinskopravne poslove – Područna jedinica Laktaši (u daljnjem tekstu: Republička uprava) od 25. novembra 2009. godine usvojen je predlagačev prijedlog, a u svrhu izgradnje auto-puta, da se potpuno eksproprišu određene nepokretnosti koje su apelantova svojina (dvije parcele), te je istim rješenjem prihvaćen apelantov zahtjev za primjenu člana 11 Zakona o eksproprijaciji, te je od njega potpuno eksproprisan i preostali dio nepokretnosti (još dvije parcele).
6. Dopunskim rješenjem Republičke uprave od 26. oktobra 2011. godine usvojen je apelantov zahtjev za primjenu člana 11 Zakona o eksproprijaciji, odnosno za eksproprijaciju preostalog dijela nepokretnosti (jedna parcela, sve eksproprisane nepokretnosti su bliže opisane u izreci Rješenja Osnovnog suda broj 71 0 V 170950 13 V od 14. novembra 2017. godine, u daljnjem tekstu: predmetne parcele). Presudom Okružnog suda od 13. februara 2013. godine odbijena je predlagačeva tužba podnesena protiv akta Republičke uprave kojim je odbijena predlagačeva žalba podnesena protiv navedenog dopunskog rješenja.
Osporeni postupak
7. Osnovnom sudu je 18. februara 2010. godine, u skladu sa članom 70 Zakona o eksproprijaciji, dostavljeno rješenje Republičke uprave od 25. novembra 2009. godine radi određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost od apelanta, s obzirom na to da sporazum o određivanju naknade pred tim organom nije postignut (koji predmet je zaveden pod brojem 71 0 V 079482 10 V), a 14. juna 2013. godine dostavljeno je i dopunsko rješenje Republičke uprave od 26. oktobra 2011. godine na daljnji postupak i odlučivanje (predmet je zaveden pod broj 71 0 V 170950 13 V).
8. Osnovni sud je 22. oktobra 2013. godine donio rješenje kojim je izvršio spajanje navedenih predmeta radi zajedničkog raspravljanja.
9. Rješenjem Osnovnog suda broj 71 0 V 170950 13 V od 14. novembra 2017. godine određena je naknada za predmetne parcele eksproprisane rješenjem Republičke uprave od 25. novembra 2009. godine i dopunskim rješenjem Republičke uprave od 26. oktobra 2011. godine u iznosu od 159.036,00 KM, te je obavezan predlagač da apelantu isplati navedenu naknadu sa zakonskom zateznom kamatom i troškove postupka. Takođe, navedenim rješenjem je odbijen apelantov zahtjev za isplatu naknade za predmetne parcele u iznosu od 279.684,00 KM i za isplatu troškova postupka u određenom novčanom iznosu.
10. U obrazloženju rješenja Osnovni sud je istakao šta je utvrdio iz provedenih dokaza (svi dokazi bliže navedeni u obrazloženju prvostepenog rješenja, str. 2–16), između ostalog, šta je utvrdio na osnovu nalaza vještaka Lj. D. od 20. juna 2011. godine u predmetu broj 21.26/473-47-9/09 Republičke uprave, te nalaza i mišljenja vještaka građevinsko-arhitektonske struke B. D. (od 6. juna 2012. godine), N. N. (od 21. novembra 2012. godine), M. K. (od 8. maja 2013. godine), M. M. (od 10. septembra 2013. godine i dopuna nalaza i mišljenja od 29. novembra 2013. godine) i Lj. J. (od 12. februara 2014. godine). Naime, u navedenim nalazima vještaci su istakli, između ostalog, da je apelant pribavio svu potrebnu dokumentaciju za izgradnju stambeno-poslovne zgrade, čime se dokazuje da se radi o građevinskom zemljištu, da su izlaskom na lice mjesta utvrdili da se radi o neizgrađenom građevinskom zemljištu, da je, cijeneći plansku dokumentaciju (bliže preciziranu u obrazloženju rješenja), evidentno da se radi o građevinskom zemljištu u skladu s odredbama Zakona o građevinskom zemljištu. Takođe su istakli da je predmetno zemljište privedeno konačnoj namjeni i da se nalazi dijelom ispod auto-puta, koji predstavlja građevinski objekat, ili pored njega, i koje čini zelenu površinu pored auto-puta, odnosno pripada auto-putu. Zatim, istaknuto je da su predmetne parcele locirane u četvrtoj zoni građevinskog zemljišta opštine Laktaši, te su navedeni vještaci procijenili vrijednost predmetnih parcela (sve bliže navedeno u obrazloženju rješenja). Nadalje je Osnovni sud istakao šta je utvrdio uvidom u nalaz i mišljenje vještaka poljoprivredne struke M. M. od 25. maja 2015. godine, te dopune tog nalaza i mišljenja od 28. novembra 2016. godine i od 10. aprila 2017. godine (sve bliže opisano u obrazloženju rješenja).
11. Nakon toga, Osnovni sud je naveo šta je propisano odredbama čl. 2, 12 stav 1, 54, 60 i 61 Zakona o eksproprijaciji, te je istakao da navedene zakonske odredbe ne propisuju na osnovu kojih elemenata će se utvrditi tržišna vrijednost eksproprisanih nepokretnosti, osim što se propisuje da je ona izražena u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja, a ona je identična prometnoj vrijednosti nepokretnosti. Nadalje je naveo da su predmetne parcele eksproprisane kao poljoprivredno zemljište (njive) tako da je ta činjenica već pravosnažno utvrđena u upravnom postupku, pa se ne može upuštati u utvrđivanje vrste eksproprisanog zemljišta (građevinsko ili poljoprivredno), iako su u vezi s tom okolnošću izvedeni brojni dokazi u konkretnom postupku. Zatim je istakao da je, imajući u vidu član 61 st. 1 i 2 Zakona o eksproprijaciji, u konkretnom slučaju bitna sadašnja tržišna vrijednost, kao i tržišna vrijednost u 2009. godini jer su dvije predmetne parcele predate predlagaču 2009. godine, prije konačnosti rješenja o eksproprijaciji, a u tom slučaju apelant ima pravo da bira da mu se naknada odredi prema okolnostima u vrijeme predaje nepokretnosti ili u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi. U vezi s tim je istakao da je prihvatio mišljenje vještaka poljoprivredne struke M. M. prema kojem tržišna vrijednost predmetnog zemljišta danas, kao i 2009. godine, iznosi 29,00 KM/m². Naime, u posljednjoj procjeni, koja je izvršena 10. aprila 2017. godine, vještak je prilikom utvrđivanja sadašnje tržišne vrijednosti predmetnih parcela razmotrio samo najnovije ugovore (iz 2017. i 2016. godine budući da je pribavljen samo jedan ugovor iz 2017. godine) i samo za predmetnu katastarsku opštinu, uzeo je u obzir karakteristike predmetnih parcela i uporedio ih s karakteristikama zemljišta prometovanog u istoj katastarskoj opštini, te nalaz zasnovao na cijenama zemljišta koje je najsličnije predmetnim parcelama uz korekciju s obzirom na razlike predmetnog u odnosu na zemljište s kojim se poredi, te je na isti način utvrdio i tržišnu vrijednost zemljišta u 2009. godini.
12. Osnovni sud je ukazao da su procjene ostalih vještaka izvršene 2012, 2013. i 2014. godine pa se ne mogu uzeti u obzir jer se visina naknade za eksproprisanu nepokretnost u sudskom postupku određuje prema okolnostima u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o naknadi, tj. prema sadašnjim cijenama.
13. Protiv prvostepenog rješenja i apelant i predlagač su podnijeli žalbu, pa je predmetni spis na postupanje po žalbama dostavljen Okružnom sudu 3. januara 2018. godine.
14. Rješenjem Okružnog suda broj 71 O V 170950 18 Gž od 26. juna 2018. godine apelantova žalba je djelimično uvažena pa je odluka o troškovima postupka sadržana u izreci prvostepenog rješenja preinačena (bliže opisano u izreci navedenog rješenja), dok je u preostalom dijelu odluke o troškovima postupka (preko dosuđenog iznosa) i u pogledu glavnog zahtjeva apelantova žalba odbijena i prvostepeno rješenje potvrđeno.
15. Okružni sud je istakao da se naknada za eksproprisane nepokretnosti određuje pred sudom po pravilima vanparničnog postupka poslije izvršene eksproprijacije kad stranke nisu postigle sporazum o naknadi za eksproprisane nepokretnosti pred nadležnim organom uprave. Nadalje je naveo šta je propisano članom 3 stav 2 Zakona o poljoprivrednom zemljištu, te je istakao da iz navedene zakonske odredbe proizlazi da poljoprivredno zemljište ne postaje građevinsko zemljište u momentu donošenjem planskog akta opštine, koji je deklaratorne prirode, nego tek kad se privede namjeni predviđenoj tim aktom. Naime, taj akt dobija konstitutivni karakter tek momentom plaćanja jednokratne naknade za pretvaranje, odnosno momentom dobijanja odobrenja za gradnju, koje je opet vezano za prethodno plaćanje naknade. Prema tome, bez obzira na Odluku o građevinskom zemljištu („Službeni glasnik Opštine Laktaši“ broj 4/06), te iako se predmetne parcele nalaze u obuhvatu gradskog građevinskog zemljišta i obuhvaćene su Planom parcelacije i „UTU za izgradnju stambeno-poslovnih objekata izrađenom od Urbanističkog zavoda Republike Srpske“, kako u konkretnom slučaju nije sporno da nije plaćena naknada za pretvaranje poljoprivrednog zemljišta u građevinsko zemljište, to su predmetne parcele u vrijeme donošenja rješenja o eksproprijaciji imale karakter poljoprivrednog zemljišta, zbog čega se ima uzeti da apelantu pripada naknada u visini koju je utvrdio vještak poljoprivredne struke. Takođe je ukazao da se prema sudskoj praksi, i to rješenjima Vrhovnog suda br. 72 0 V 004357 14 Rev od 16. decembra 2014. godine i 71 0 V 069273 15 Rev, u smislu člana 3 stav 2 Zakona o poljoprivrednom zemljištu, poljoprivrednim zemljištem smatra zemljište kojem je u planskim aktima opštine ili grada određena druga namjena sve dok se za to zemljište u postupku privođenja namjeni ne plati naknada za promjenu namjene. Zatim je istakao da se tržišna vrijednost nepokretnosti slobodno formira prema uslovima koji vladaju na tržištu nepokretnosti, dok je pravična nadoknada ona nadoknada koja će vlasnika oduzete nepokretnosti sa finansijskog aspekta staviti u isti položaj kao da te nepokretnosti nije ni izgubio.
16. Okružni sud je naveo da je, suprotno apelantovim žalbenim navodima, prvostepeni sud svojim rješenjem, kojim je odredio ličnost poljoprivrednog vještaka i predmet i obim vještačenja, naložio vještaku da „utvrdi karakter eksproprisanog zemljišta u vrijeme donošenja gore navedenih rješenja o eksproprijaciji...“. Naime, vještak se u svom osnovnom nalazu od 25. maja 2015. godine izjasnio, s obzirom na nalog koji mu je dat, a imajući u vidu stav Vrhovnog suda sadržanog u Rješenju broj 71 0 V111683 12 Rev od 17. decembra 2013. godine (u vezi sa članom 3 stav 2 Zakona o poljoprivrednom zemljištu), da su predmetne parcele imale karakter poljoprivrednog zemljišta. Okružni sud je istakao da je nakon toga vještak poljoprivredne struke procijenio tržišnu vrijednost predmetnih parcela.
17. Protiv navedenog rješenja Okružnog suda reviziju je izjavio apelant, pa je predmetni spis 2. oktobra 2018. godine dostavljen Vrhovnom sudu na postupanje.
18. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 V 170950 18 Rev od 8. marta 2019. godine odbijena je apelantova revizija.
19. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da su rješenjima o eksproprijaciji od 25. novembra 2009. i 26. oktobra 2011. godine apelantu eksproprisane predmetne parcele, te da iz obrazloženja tih rješenja i zapisnika sačinjenih pri pokušaju sporazumijevanja o pravičnoj naknadi u upravnom postupku jasno proizlazi da predmetne parcele na terenu, u naravi, imaju karakter njive. Nadalje je istakao da su sudovi u pogledu namjene i karaktera zemljišta koje je predmet eksproprijacije vezani za rješenje o eksproprijaciji, a u konkretnom slučaju su pravosnažnim rješenjima predmetne parcele označene kao njiva V i VI klase. U vezi s tim je istakao da je apelant ova rješenja mogao osporavati žalbom, ukoliko je smatrao da nije pravilno utvrđena kultura (namjena) eksproprisanih predmetnih parcela, što nije uradio. Naime, iz izloženog proizlazi da su predmetne parcele u vrijeme eksproprijacije imale karakter poljoprivrednog zemljišta kakvo ima u vidu odredba člana 3 stav 1 Zakona o poljoprivrednom zemljištu, koja propisuje da se poljoprivrednim zemljištem, u smislu tog zakona, smatra zemljište koje se koristi za poljoprivredu, između ostalog, njive i voćnjaci.
20. Vrhovni sud je ukazao šta je propisano odredbama čl. 3, 6 stav 1, člana 23 stav 1 i čl. od 26 do 29 Zakona o poljoprivrednom zemljištu (koje odredbe, između ostalog, propisuju promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta, kao i da se za promjenu namjene plaća određena naknada), pa je istakao da se pravilnim tumačenjem navedenih zakonskih odredbi izvodi zaključak da poljoprivredno zemljište ne postaje građevinsko zemljište samim donošenjem planskog akta opštine, odnosno grada, koji je deklaratorne naravi, već tek kad se privede namjeni predviđenoj tim aktom. Naime, momentom plaćanja jednokratne naknade za pretvaranje, odnosno momentom dobijanja odobrenja za gradnju, koje je opet vezano za prethodno plaćanje naknade, taj akt dobija konstitutivni karakter. Zatim je istakao da u konkretnoj situaciji nema dokaza da su predmetne parcele u vrijeme provođenja postupka eksproprijacije (vrijeme koje je relevantno za određivanje karakteristika i svojstva zemljišta koje se izuzima) imale karakter građevinskog zemljišta, niti da je u to vrijeme izvršena promjena namjene i pretvaranje poljoprivrednog u građevinsko zemljište.
21. Nadalje je Vrhovni sud ukazao šta je propisano odredbama člana 3 stav 1 i člana 13 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu, te je istakao da u konkretnom slučaju nije dokazano da za predmetne parcele postoji odluka nadležnog organa jer je apelant samo tvrdio da je ona objavljena u „Službenom glasniku Opštine Laktaši“ broj 4/06, ali takva odluka nije pročitana kao dokaz, niti su se na nju pozvali vještaci građevinske i urbanističke struke. Naime, zbog navedenih razloga apelantovo pozivanje na odredbe Zakona o građevinskom zemljištu koje propisuju šta se smatra gradskim građevinskim zemljištem (član 3), ko to određuje (član 13) i ko može biti vlasnik tog zemljišta (član 50) nije relevantno za rješenje konkretne vanparnične stvari. Zatim je istakao da Plan parcelacije i urbanističko-tehnički uslovi za izgradnju stambeno-poslovnih objekata na dvije predmetne parcele, urađen u Urbanističkom zavodu Republike Srpske 2006. godine, Izmjene regulacionog plana za prostor koridora magistralnog puta Banja Luka – Gradiška od 23. decembra 2008. godine (koje pominje vještak građevinsko-arhitektonske struke, urbanista Lj. D.), kao i rješenje Odjeljenja za prostorno uređenje opštine Laktaši od 12. februara 2007. godine (o urbanističkoj saglasnosti za izgradnju stambeno-poslovnog objekta na jednoj predmetnoj parceli) i rješenje od 24. januara 2008. godine kojim je važnost prvog rješenja produžena do 13. marta 2009. godine (što znači da su oba prestala da važe prije donošenja rješenja o eksproprijaciji), pa ni ugovor od 6. novembra 2006. godine zaključen između Opštine Laktaši i apelanta (radi uređenja građevinskog zemljišta i plaćanja naknade za infrastrukturne objekte, na koje akte se poziva apelant), a shodno naprijed citiranim odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu i Zakona o građevinskom zemljištu, ne dokazuju da se radi o građevinskom zemljištu jer odobrenje za gradnju nikada nije dato, a i urbanistička saglasnost je, kako je naprijed rečeno, prestala da važi prije donošenja rješenja o eksproprijaciji.
22. Pored navedenog, Vrhovni sud je naglasio da su u konkretnom postupku kao dokaz pročitani brojni ugovori (28) o prometu zemljišta koje se nalazi na području u kojem su i predmetne parcele, pa kada se na osnovu tih ugovora izračuna prosječna cijena 1 m², uzimajući u obzir čak i iznos od 80 KM, koliko traži apelant, dobije se vrijednost koju je utvrdio i vještak poljoprivredne struke na osnovu koje je u ovom postupku računata pravična naknada, što predstavlja tržišnu vrijednost o kojoj govori odredba člana 12 stav 1 i člana 54 stav 2 Zakona o eksproprijaciji.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
23. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, opšta zabrana diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te „povreda Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima“.
24. Apelant smatra da su u predmetnom postupku redovni sudovi proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. Naime, u toku postupka sporno je bilo kojeg su karaktera predmetne parcele, pa su provedena četiri vještačenja po vještacima građevinske struke koji su bili jedinstveni da se radi o građevinskom zemljištu, a nisu se usaglasili u pogledu vrijednosti predmetnih parcela. Nadalje je istakao da je pored navedenih vještačenja dodatno vršeno vještačenje po vještaku građevinsko-arhitektonske struke Lj. D. radi određivanja karaktera zemljišta, koja u svojim nalazima jasno navodi da su predmetne parcele eksproprisane za potrebe izgradnje auto-puta, te predstavljaju gradsko-građevinsko zemljište za koje je donesen regulacioni plan, te da se u skladu sa članom 2 Zakona o građevinskom zemljištu predmetne parcele smatraju gradskim građevinskim zemljištem. Apelant je naglasio da su predmetne parcele bile određene kao građevinsko zemljište i prije donošenja regulacionog plana kojim je planirana izgradnja auto-puta u čiju svrhu se i eksproprišu predmetne parcele. Nadalje je ukazao koje je dokaze izveo na okolnosti da se radi o gradskom građevinskom zemljištu (bliže navedeni u apelaciji, kao i u obrazloženju prvostepenog rješenja). Zatim je istakao da je u predmetnom postupku dostavljena i presuda Okružnog suda od 13. februara 2013. godine (kojom je odbijena predlagačeva tužba podnesena protiv akta Republičke uprave kojim je odbijena predlagačeva žalba podnesena protiv dopunskog rješenja kojim je eksproprisana jedna od predmetnih parcela), u kojoj se navodi da se u konkretnom slučaju radi o građevinskom zemljištu, te da predlagač očito miješa pojmove određivanja građevinskog zemljišta i privođenja namjeni tog zemljišta. U vezi s tim je istakao da je navedena presuda pravosnažna, a što znači da su predmetne parcele eksproprisane kao građevinsko, a ne kao poljoprivredno zemljište. Nadalje je istakao da je vještak poljoprivredne struke potpuno izašao iz domena svoje struke i granica ovlašćenja, te karakter predmetnih parcela utvrdio kao poljoprivredno zemljište, pozivajući se na Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 V 111683 12 Rev od 17. decembra 2013. godine, a koje rješenje je doneseno u sasvim drugom predmetu, drugoj pravnoj situaciji i ne može se koristiti u ovom predmetu. Apelant smatra da su u osporenim odlukama nižestepeni sudovi zanemarili odredbe člana 2 Zakona o građevinskom zemljištu, zatim odredbe člana 54 Zakona o eksproprijaciji, te da su odredbu člana 3 stav 1 Zakona o poljoprivrednom zemljištu primijenili iako za to nisu imali uslove, a sve na apelantovu štetu.
25. Nadalje je istakao da je povredom prava na pravično suđenje izvršena i povreda prava na imovinu. Naime, u konkretnom slučaju apelant je lišen svoje imovine koju mu država prinudno oduzima, kao i umanjenja materijalne vrijednosti te imovine određujući snagom sile da se radi o poljoprivrednom zemljištu za koje se dosuđuje manja naknada, a ne o građevinskom zemljištu, kako to definiše materijalni propis.
26. U vezi s povredom prava na suđenje u razumnom roku, apelant je istakao da je neopravdano dugo vođen postupak koji bi, da se završio u razumnom roku, omogućio apelantu ostvarivanje istih prava kao i drugim ranijim vlasnicima nepokretnosti, kojima je za isto zemljište dosuđivana naknada kao za građevinsko zemljište (u vezi s čim je priložio Rješenje Osnovnog suda Banja Luka broj 71 0 V 020063 06 V od 27. avgusta 2009. godine i Sporazum o naknadi od 11. marta 2010. godine). Nadalje je istakao da je postupak eksproprijacije hitan, a da je postupak određivanja naknade u konkretnom slučaju vođen osam godina, pri čemu apelant nije ničim doprinio dužini trajanja predmetnog postupka, pa je predložio da mu se odredi naknada u iznosu od 20.000,00 KM kao satisfakcija za ovu povredu.
b) Odgovor na apelaciju
27. Vrhovni sud je istakao da osporenom odlukom nisu povrijeđena prava na koja se apelant pozvao u apelaciji, da je pri odlučivanju o apelantovoj reviziji primijenio relevantne odredbe procesnog i materijalnog prava na način koji se ne može smatrati proizvoljnim, pa je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
28. Okružni sud je istakao da smatra da su neosnovani apelacioni navodi da je taj sud povrijedio apelantova prva na koja se pozvao u apelaciji.
29. Osnovni sud je ukratko istakao hronologiju predmetnog postupka.
30. Predlagač je naveo da su apelacioni navodi paušalni i neosnovani, te je predložio da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
31. Zakon o poljoprivrednom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 93/09, 86/07, 14/10, 5/12, 58/19 i „Službeni glasnik BiH“ broj 16/20 – odluka USBiH). U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o poljoprivrednom zemljištu („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 93/06, 86/07, 14/10 i 5/12) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Poljoprivredno zemljište Član 3. st. 1. i 2.
(1) Poljoprivrednim zemljištem, u smislu ovog zakona, smatraju se: njive, vrtovi, voćnjaci, vinogradi, livade, pašnjaci, kao i drugo zemljište koje se po svojim prirodnim i ekonomskim osobinama može najracionalnije koristiti za poljoprivrednu proizvodnju.
(2) Poljoprivrednim zemljištem u smislu ovog zakona smatraju se i zemljišta kojima je planskim aktima Republike Srpske (u daljem tekstu:
Republike,) opština i gradova određena druga namjena, sve dok se za ta zemljišta u postupku privođenja planiranoj namjeni ne plati naknada za promjenu namjene u skladu sa ovim zakonom.
Zabrana korišćenja obradivog poljoprivrednog zemljišta u nepoljoprivredne svrhe Član 27. st. 1. i 6.
(1) Promjena namjene poljoprivrednog zemljišta u nepoljoprivredne svrhe vrši se u skladu sa sprovedbenim dokumentima prostornog uređenja i izdatim lokacijskim uslovima.
(6) Zbog umanjenja vrijednosti i gubitka poljoprivrednog zemljišta kao dobra od opšteg interesa, plaća se naknada za promjenu namjene poljoprivrednog zemljišta u skladu sa ovim zakonom.
32. Zakon o građevinskom zemljištu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 86/03 i 38/11 – odluka USRS) u relevantnom dijelu glasi: Član 3. stav 1.
(1) Gradskim građevinskim zemljištem u smislu ovog zakona smatra se izgrađeno i neizgrađeno zemljište u gradovima i naseljima gradskog karaktera, koje je odgovarajućim planovima namijenjeno za izgradnju objekata u skladu sa odredbama Zakona o uređenju prostora ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 84/02), a ranije je određeno zakonom i drugim propisima, odnosno koje bude kao takvo određeno odlukom skupštine opštine, odnosno grada.
II – ODREĐIVANJE GRADSKOG GRAĐEVINSKOG ZEMLJIŠTA
Član 13. stav 1.
(1) Gradsko građevinsko zemljište određuje skupština jedinice lokalne samouprave i može se odrediti kao:
a) zemljište koje je pretežno izgrađeno i čini prostorno funkcionalnu cjelinu u gradu i naselju gradskog karaktera;
b) zemljište obuhvaćeno granicama urbanističkog plana grada, odnosno naselja gradskog karaktera, kao i ono koje je predviđeno za proširenje grada, odnosno naselja gradskog karaktera;
v) zemljište na drugim područjima predviđenim za stambenu i drugu izgradnju (prigradska naselja ili druga veća naselja, rekreaciono-turistički centri, područja namijenjena za izgradnju kuća za odmor i oporavak i druge slične namjene).
33. Zakon o eksproprijaciji („Službeni glasnik Republike Srpske” br. 112/06, 37/07, 66/08 – ispravak, 110/08, 121/10 – odluka USRS, 2/15 – odluka USRS i 79/15) u relevantnom dijelu glasi:
Član 54.
(1)Ako vlasnik nepokretnosti koja se ekspropriše ne prihvati na ime naknade drugu odgovarajuću nepokretnost ili ako korisnik eksproprijacije ne može da obezbijedi takvu nepokretnost, određuje se pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja o eksproprijaciji, odnosno u vrijeme sklapanja sporazuma.
(2)Tržišna vrijednost izražena je u cijeni koja se za određenu nepokretnost može postići na tržištu i koja zavisi od odnosa ponude i potražnje u vrijeme njenog utvrđivanja.
Član 71.
Postupak određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost je hitan.
VI.Dopustivost
34. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
35. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
36. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 71 0 V 170950 18 Rev od 8. marta 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 2. aprila 2019. godine, a apelacija je podnesena 30. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
37. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
38. Apelant smatra da mu je u osporenom postupku prekršeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, opšta zabrana diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju, te „povreda Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima“.
Pravo na pravično suđenje
39. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
40. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. (...)
41. Ustavni sud zapaža da se postupak u konkretnom slučaju odnosi na određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti, dakle na predmet građanskopravne prirode, iz čega proizlazi da apelant u predmetnom postupku uživa garancije iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
U odnosu na osporene odluke
42. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi u osporenim odlukama proizvoljno utvrdili činjenično stanje i proizvoljno primijenili pozitivnopravne propise. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
43. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju osporeni vanparnični postupak vođen radi određivanja naknade za eksproprisane nepokretnosti, te da je tokom postupka bio sporan karakter predmetnih parcela, odnosno da su redovni sudovi u osporenim odlukama dodijelili naknadu apelantu za predmetne parcele smatrajući da se radi o poljoprivrednom zemljištu, dok apelant smatra da se radi o građevinskom zemljištu. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke kao konačne odluke u konkretnom slučaju ukazao da su sudovi u pogledu namjene i karaktera predmetnih parcela vezani za rješenja o eksproprijaciji, a kojima su u konkretnom slučaju predmetne parcele označene kao njiva V i VI klase, pa da su predmetne nepokretnosti u vrijeme eksproprijacije imale karakter poljoprivrednog zemljišta u skladu sa članom 3 stav 1 Zakona o poljoprivrednom zemljištu. U vezi s tim je ukazao da je apelant ta rješenja mogao osporavati žalbom, ukoliko je smatrao da nije pravilno utvrđena kultura (namjena) predmetnih parcela, što nije uradio. Zatim, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud jasno obrazložio zašto apelantovi navodi kojima ukazuje da je u predmetnom vanparničnom postupku dokazao da se radi o građevinskom zemljištu (a koje navode ponavlja i u apelaciji) ne mogu uticati na donošenje drugačije odluke u konkretnom slučaju. Naime, Vrhovni sud je ukazao da u konkretnom slučaju nije dokazano da za predmetne parcele postoji odluka nadležnog organa u smislu odredbi čl. 3 stav 1 i 13 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu, te da ostali dokazi na koje se pozivao apelant i koje pominje vještak građevinsko-arhitektonske struke, a shodno odredbama Zakona o poljoprivrednom zemljištu i Zakona o građevinskom zemljištu, ne dokazuju da se radi o građevinskom zemljištu (vidi tačke 20 i 21 ove odluke). Takođe, Ustavni sud zapaža da su i Okružni i Vrhovni sud u osporenim odlukama ukazali da iz relevantnih odredbi Zakona o poljoprivrednom zemljištu proizlazi da poljoprivredno zemljište ne postaje građevinsko zemljište samim donošenjem planskog akta opštine, odnosno grada, već tek kad se privede namjeni predviđenoj tim aktom, momentom plaćanja jednokratne naknade za pretvaranje, odnosno momentom dobijanja odobrenja za gradnju, koje je opet vezano za prethodno plaćanje naknade.
44. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je članom 3 stav 1 Zakona o poljoprivrednom zemljištu propisano da se poljoprivrednim zemljištem, u smislu tog zakona, smatraju, između ostalog, i njive, a da je stavom 2 propisano da se poljoprivrednim zemljištem u smislu tog zakona smatraju i zemljišta kojima je planskim aktima opština određena druga namjena, sve dok se za ta zemljišta u postupku privođenja planiranoj namjeni ne plati naknada za promjenu namjene. Dovodeći u vezu navedene odredbe sa obrazloženjem koje su dali redovni sudovi u osporenim odlukama, te nespornim činjenicama da su u rješenjima o eksproprijaciji predmetne parcele označene kao njive, da apelant nije platio naknadu za promjenu namjene predmetnih parcela u skladu sa Zakonom o poljoprivrednom zemljištu, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da apelant nije dokazao da su predmetne parcele u vrijeme provođenja postupka eksproprijacije (vrijeme koje je relevantno za određivanje karakteristika i svojstva zemljišta koje se izuzima) imale karakter građevinskog zemljišta, niti da je u to vrijeme izvršena promjena namjene i pretvaranje poljoprivrednog u građevinsko zemljište. Takođe, Ustavni sud zapaža da je članom 54 Zakona o eksproprijaciji propisano, između ostalog, da se za eksproprisane nepokretnosti određuje pravična naknada u novcu, koja ne može biti niža od tržišne vrijednosti nepokretnosti koja se ekspropriše. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi da je tržišna vrijednost predmetnih parcela u konkretnom slučaju utvrđena na osnovu nalaza vještaka poljoprivredne struke, koji je odredio tu vrijednost na osnovu brojnih ugovora o prometu zemljišta koje se nalazi na području u kojem su i predmetne parcele, pa Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost ni u načinu na koji su redovni sudovi u predmetnom postupku primijenili član 54 Zakona o eksproprijaciji.
45. Pored toga, Ustavni sud zapaža da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao i u žalbi protiv prvostepene presude (u vezi s nalazom vještaka poljoprivredne struke), a koje je prilikom donošenja odluke o žalbi Okružni sud razmotrio, te u osporenom rješenju jasno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Dakle, Okružni i Vrhovni sud su u obrazloženju osporenih odluka dali zadovoljavajuće, jasne i potpune razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja tako i u pogledu primjene pozitivnopravnih propisa, uzimajući u obzir sve okolnosti relevantne za donošenje predmetne odluke, pa Ustavni sud smatra da u obrazloženju osporenih odluka nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu.
46. Stoga, Ustavni sud zaključuje da su apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije u odnosu na osporene odluke neosnovani.
U odnosu na dužinu trajanja postupka
47. Apelant navodi da mu je zbog dužine trajanja predmetnog postupka prekršeno i pravo na suđenje u razumnom roku kao segmentu prava na pravično suđenje.
a) Relevantni principi
48. Prema konzistentnoj praksi Evropskog i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora se ocjenjivati u okviru okolnosti pojedinog predmeta. Pri tome se mora voditi računa o kriterijumima uspostavljenim praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
49. Osim toga, Evropski sud je ukazao na to da je potrebna naročita marljivost nadležnih vlasti u svim predmetima koji se tiču ličnog statusa i svojstva, a da je ovaj zahtjev naročito važan u državama u kojima domaći zakon propisuje da određeni sudski postupci imaju hitan karakter (vidi Evropski sud, Borgese protiv Italije, presuda od 26. februara 1992. godine, serija A, broj 228-B, stav 18).
b) Period koji se uzima u obzir
50. Ustavni sud zapaža da je predmetni vanparnični postupak pred Osnovnim sudom započeo 18. februara 2010. godine, a da je okončan osporenim rješenjem Vrhovnog suda od 8. marta 2019. godine. Dakle, relevantan period koji Ustavni sud treba da ispita jeste period od devet godina i oko jednog mjeseca.
c) Analiza razumnosti trajanja postupka
51. Analizirajući složenost postupka u konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju spojena dva predmeta, da je provedeno više vještačenja po različitim vještacima, kao i dopune vještačenja, kao i veći broj materijalnih dokaza, pa Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju radilo o složenijem predmetu. Pored toga, Ustavni sud zapaža da se predmetni postupak vodio radi određivanja naknade za eksproprisanu nepokretnost, a koji je u skladu sa članom 71 Zakona o eksproprijaciji hitne prirode. Analizirajući apelantovo ponašanje, Ustavni sud zapaža da iz same apelacije, kao i odgovora na apelaciju ne proizlazi da je apelant svojim postupanjem doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.
52. Analizirajući postupanje redovnih sudova u konkretnom predmetu, Ustavni sud zapaža da je predmetni postupak pred prvostepenim sudom trajao sedam godina i oko devet mjeseci, da je Okružni sud donio drugostepeno rješenje nakon šest mjeseci (računajući od dana kada mu je dostavljen predmetni spis na postupanje), a da je Vrhovni sud donio osporeno rješenje nakon pet mjeseci (računajući od dana kada mu je dostavljen predmetni spis na postupanje). Iz navedenog proizlazi da je osporeni vanparnični postupak trajao duži period pred Osnovnim sudom, dok su Okružni i Vrhovni sud odluke donijeli u relativno kratkom roku. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je prije spajanja predmeta u konkretnom slučaju predmetni postupak vođen pred Osnovnim sudom tri godine i osam mjeseci, a nakon što su spojeni predmeti da su Osnovnom sudu trebale još četiri godine i oko jedan mjesec da donese prvostepeno rješenje, pa imajući u vidu da se radi o hitnom postupku ne može se reći da je Osnovni sud efikasno i ekonomično preduzimao raspoložive procesne radnje s ciljem okončanja predmetnog postupka. Pri tome, Ustavni sud zapaža da Osnovni sud u odgovoru na apelaciju, osim što je ukratko naveo hronologiju predmetnog postupka, uopšte nije opravdao dužinu trajanja postupka pred tim sudom. Imajući u vidu činjenicu da je Osnovni sud prvostepeno rješenje donio nakon sedam godine i oko devet mjeseci, što u konkretnom slučaju predstavlja nerazumno dug period imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja, a za šta Osnovni sud nije dao nikakvo opravdanje, Ustavni sud smatra da je Osnovni sud u najvećoj mjeri doprinio dužini trajanja predmetnog postupka.
53. Stoga, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog postupka ne zadovoljava zahtjev „razumnog roka“ iz člana 6 stav 1 Evropske konvencije, te da postoji kršenje apelantovog prava na suđenje u „razumnom roku“ kao jednom od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije. Pitanje naknade na ime nematerijalne štete
54. Ustavni sud podsjeća da, prema članu 74 stav (1) Pravila Ustavnog suda, u odluci kojom usvaja apelaciju Ustavni sud može odrediti naknadu na ime nematerijalne štete. Prema članu 74 stav (2) Pravila Ustavnog suda, ako Ustavni sud odredi da je potrebno dodijeliti novčanu naknadu, odrediće je na osnovu pravednosti, uzimajući u obzir standarde koji proizlaze iz prakse Ustavnog suda.
55. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13 od 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uslove u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74 Pravila Ustavnog suda, odnosno članu 41 Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantu treba isplatiti iznos od 1.000,00 KM.
56. Ovu naknadu je dužna da plati Vlada Republike Srpske u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke uz obavezu da nakon isteka tog roka plati apelantu zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
57. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
Pravo na imovinu i zabrana diskriminacije
58. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima Okružnog i Vrhovnog suda povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabrana diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, odnosno opšta zabrana diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da se ti navodi zasnivaju na istim tvrdnjama kao i u odnosu na pravo na pravično suđenje (da je proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i da su proizvoljno primijenjeni pozitivnopravni propisi), pa s obzirom na to da je u odnosu na te navode u vezi s pravom na pravično suđenje Ustavni sud već odlučio tako što nije utvrdio povredu, Ustavni sud smatra da su i apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu i zabrane diskriminacije, odnosno opšte zabrane diskriminacije neosnovani.
Međunarodni pakt o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima
59. U odnosu na apelantovo pozivanje na povredu Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima koje ničim nije obrazložio (nije ni naveo koje mu je pravo/član iz Međunarodnog pakta o ekonomskim, socijalnim i kulturnim pravima povrijeđeno), Ustavni sud zaključuje da se ovo pozivanje može dovesti u vezu s pravičnošću postupka u cjelini, koji je okončan osporenim rješenjima, što je zaštićeno pravom na pravično suđenje, pa u vezi s tim naglašava da neće posebno razmatrati ove navode apelacije s obzirom na to da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje već razmotreni u prethodnim tačkama ove odluke.
VIII.Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da postoji povreda apelantovog prava na pravično suđenje u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kao jednom od aspekata prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada je predmetni vanparnični postupak, koji je hitne prirode, trajao devet godina i oko jednog mjeseca, a čijoj dužini postupka je najviše doprinio Osnovni sud koji je prvostepeno rješenje donio nakon sedam godina i oko devet mjeseci, a koji u vezi s dužinom trajanja predmetnog postupka nije dao objektivno prihvatljive razloge, odnosno nije dao nikakve razloge.
61. Suprotno tome, Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava u odnosu na ostale aspekte prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije, kao ni opštu zabranu diskriminacije iz člana 1 Protokola broj 12 uz Evropsku konvenciju kada u obrazloženju osporenih rješenja nema ničega što ukazuje na proizvoljnu primjenu relevantnih zakonskih propisa na apelantovu štetu, odnosno kada se ima u vidu da su redovni sudovi dali argumentovane i jasne razloge zašto su u okolnostima konkretnog slučaja zaključili da su predmetne parcele u vrijeme provođenja postupka eksproprijacije imale karakter poljoprivrednog zemljišta i u skladu s tim apelantu dodijelili naknadu za predmetne parcele.
62. Na osnovu člana 59 st. (1), (2) i (3) i člana 74 Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
63. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević