Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2062/19 (A. T.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Hipoteka
  • Građanski postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Nekretnina
  • Bračna stečevina
  • Ništavost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2062/19

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2062/19, rješavajući apelaciju Ane Tomić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Ane Tomić podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 49 0 P 028044 16 Rev od 31. januara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 49 0 P 028044 15 Gž od 2.

marta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku broj 49 0 P 028044 14 P od 20. aprila 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ana Tomić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Kiseljaka, koju zastupa Damir Alagić, advokat iz Sarajeva, podnijela je 14. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 49 0 P 028044 16 Rev od 31. januara 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 49 0 P 028044 15 Gž od 2. marta 2016. godine i Presude Općinskog suda u Kiseljaku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 49 0 P 028044 14 P od 20. aprila 2015. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda, Općinskog suda, te od tuženih „ProCredit banke“ d.d. – Filijala Travnik (u daljnjem tekstu: prvotužena), „Alfa-Commerce“ d.o.o. Vitez i Bojane Link (u daljnjem tekstu: drugotuženi i trećetužena), koje zastupa advokat Vlado Slišković, i Nenada Tomića (u daljnjem tekstu: četvrtotuženi) zatraženo je 14. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Općinski sud, drugotuženi i trećetužena su odgovor na apelaciju dostavili u periodu od 28. jula do 19. augusta 2020. godine, dok prvotužena i četvrtotuženi nisu dostavili odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 49 0 P 028044 14 P od 20. aprila 2015. godine, donesenom po apelanticinoj tužbi protiv tuženih radi utvrđenja ništavosti ugovora, odbijen je kao neosnovan apelanticin tužbeni zahtjev kojim je tražila da se utvrdi da je ništav Ugovor o zasnivanju hipoteke, pobliže označen kao u izreci presude od 28. marta 2012. godine (u daljnjem tekstu: sporni ugovor), te da se naloži Zemljišno-knjižnom uredu istog suda da po osnovu predmetne presude u C teretnom listu zemljišno-knjižnog uloška, preciznije označenog u izreci presude, izvrši brisanje založnog prava pod rednim brojem 3. uknjiženo u korist prvotužene, i pod rednim brojem 4. uknjiženo u korist drugotuženog i trećetužene. Istom presudom naloženo je apelantici da drugotuženom i trećetuženoj na ime troškova postupka isplati iznos od 3.074,04 KM.

6. Općinski sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da iz provedenih dokaza proizlazi da je apelanticin pokojni suprug Pero Tomić (u daljnjem tekstu: apelanticin suprug) s dijelom 1/1 upisan kao vlasnik spornih nekretnina iz predmetnog zk. uloška, koje su predmet spornog Ugovora o zasnivanju hipoteke . Dalje je utvrđeno da je četvrtotuženi, sin apelantice i njenog supruga, vlasnik preduzeća „Automotive“ d.o.o. Kiseljak, koje je u postupku likvidacije, koja do danas nije okončana. Za potrebe navedenog preduzeća četvrtotuženi je kao vlasnik tog preduzeća 2006. godine podigao kredit kod UniCredit Zagrebačke banke d.d. Mostar u iznosu od 95.000,00 KM, a kao jamstvo za kredit založena je sporna nekretnina, vlasništvo apelanticinog supruga, na osnovu rješenja Općinskog suda u Kiseljaku od 25. maja 2006. godine i uknjiženo založno pravo u korist navedene banke. Kod okolnosti da navedeni kredit četvrtotuženi nije vratio banci, on je radi vraćanja prethodnog duga sa „ProCredit bankom d.d. – Filijala Ilidža zaključio novi kredit u iznosu od 150.000,00 KM, a kao jamstvo za njega zasnovana je nova hipoteka na spornoj nekretnini po notarski obrađenom ugovoru o zasnivanju hipoteke pobliže označenom kao u obrazloženju presude 14. decembra 2007. godine od strane notara Mugdima Bračkovića. Uz novu hipoteku, kao jamstvo za uredno vraćanje navedenog kredita drugotuženi i trećetužena kao direktorica drugotuženog su dali i mjenice.

7. Kako četvrtotuženi ni ovaj kredit nije uredno vraćao, to je prvotužena aktivirala mjenice jamaca radi naplate duga po kreditu, te blokirala račun drugotuženog za dug po kreditu četvrtotuženog koji je tada iznosio 67.000,00 KM. U takvoj situaciji, da bi izvršio deblokadu računa, drugotuženi je prvotuženoj vratio kredit četvrtotuženog u cijelosti tako što je zaključio sporni Ugovor o kreditu (koji je predmet tužbenog zahtjeva) s prvotuženom 28. marta 2012. godine u iznosu od 62.000,00 KM, kojem ugovoru je pristupila i trećetužena u svojstvu sudužnika. U svrhu osiguranja i ovog ugovora o kreditu ponovo je pod hipoteku založena ista sporna nekretnina apelanticinog umrlog supruga Pere Tomića, na osnovu notarski obrađenog Ugovora o zasnivanju hipoteke od 28. marta 2012. godine od strane notara Halida Gorana. Taj ugovor su zaključili prvotužena kao davalac kredita, drugotuženi kako korisnik kredita, apelanticin umrli suprug kao založni dužnik i trećetužena kao sudužnik, a „zaključenju ugovora je bio prisutan i tuženi Nenad Tomić [četvrtotuženi] u svojstvu prisutnog lica i člana porodice Tomić Pere“. Nadalje je kao nesporno utvrđeno da su u vrijeme zaključivanja tog spornog ugovora na predmetnoj parceli, odnosno u predmetnom zk. ulošku već bili upisani tereti pod rednim brojem 1. i 2. u korist UniCredit Zagrebačke banke d.d. Mostar i „ProCredit banke“ d.d. – Filijala Ilidža u iznosu od 95.000,00, odnosno 150.000,00KM (po osnovu prethodno navedenih ugovora). Također je nespornim utvrđeno da je predmetna nekretnina (stambeno-poslovna zgrada s okućnicom) „cijelo vrijeme bila upisana kao vlasništvo Pere Tomića s dijelom 1/1“ – apelanticinog supruga. Općinski sud je obrazložio da sve naprijed navedene činjenice nisu sporne među strankama.

8. Razmatrajući apelanticine navode da sporne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu nje i njenog pokojnog supruga, te da ona nije znala da je njen pokojni suprug opteretio zajedničke nekretnine hipotekom, Općinski sud je ukazao da je iz sadržaja spornog Ugovora o zasnivanju hipoteke utvrđeno je da je notar Halid Goran ukazao na pitanje bračne tečevine, te upozorio prisutne da bi zaključivanju ovog ugovora trebalo da prisustvuje i apelantica kao supruga založnog dužnika (apelanticinog supruga) ili da da pismenu saglasnost za zasnivanje hipoteke i zaključenje ugovora o hipoteci na spornoj nekretnini, ali da je njen suprug (Pero Tomić) tada izjavio „da je njegova supruga Ana u Njemačkoj na liječenju, a što je potvrdio i sin Nenad, da je upoznata sa zasnivanjem založnog prava i da je saglasna sa tim, i da preuzima svaku odgovornost na sebe, za svaku štetu koja bilo kome nastane zbog neprisustvovanja njegove supruge pri zaključenju ugovora, da notar nema nikakve odgovornosti .....“. Tom prilikom apelanticin suprug je također izjavio da je isključivi vlasnik založene sporne nekretnine.

9. Imajući u vidu navedeno, Općinski sud je primjenom odredbe člana 252. Porodičnog zakona Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Porodični zakon) i člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama Federacije BiH (u daljnjem tekstu: ZZK) zaključio da su tuženi, tj. prvotužena, drugotuženi i trećetužena kao savjesni založni povjerioci upisali pravo hipoteke na spornoj nekretnini založnog dužnika – apelanticinog supruga, imajući u vidu primjenu načela zaštite povjerenja u sadržaj zemljišne knjige. Obrazloženo je da je presudom Općinskog suda od 12. juna 2014. godine utvrđeno da je apelantica po osnovu bračne stečevine stekla pravo vlasništva s dijelom ½ na spornoj nekretnini. Međutim, istaknuto je da na valjanost stečenog založnog prava nema utjecaja to što je apelanticin suprug raspolagao spornom nekretninom u suvlasništvu. U takvim slučajevima, kako je zaključio Općinski sud, imajući u vidu odredbe člana 252. Porodičnog zakona, kao i člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama, prednost treba dati odredbama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOVPO) i ZZK jer se radi o specijalnim propisima koji sprečavaju primjenu drugih suprotnih propisa. Nadalje, Općinski sud je konstatirao da apelantica ne može tražiti utvrđenje da je ništav sporni Ugovor o založnom pravu jer je u vrijeme zaključivanja spornog ugovora u zemljišnoj knjizi na založenoj spornoj nekretnini kao isključivi vlasnik bio upisan njen suprug, koji je pred notarom izjavio da je navedena nekretnina njegovo vlasništvo, zbog čega tuženi, pouzdajući se u tačnost zemljišne knjige, nisu imali niti jedan razlog da uopće sumnjaju da postoje prepreke za zasnivanje predmetne hipoteke, a pogotovo zato što je izjavio da je apelantica saglasna sa zasnivanjem hipoteke na spornoj nekretnini. Stoga je Općinski sud zaključio da apelantica nema pravo tražiti utvrđenje ništavosti predmetnog ugovora o zasnivanju hipoteke na spornoj nekretnini, ali da ima pravo da potražuje naknadu štete od bračnog partnera koji je opteretio zajedničku nekretninu, koji stav je zauzeo i Vrhovni sud u predmetu koji je pokretao slična pitanja. Odluku o troškovima postupka ovaj sud je donio primjenom odredbe člana 386. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP).

10. Presudom Kantonalnog suda broj 49 0 P 028044 15 Gž d 2. marta 2016. godine apelanticina žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je presuda Općinskog suda od 20. aprila 2015. godine.

11. U obrazloženju presude Kantonalni sud je istakao da u cijelosti prihvaća odlučenje i obrazloženje prvostepenog suda kada je prilikom odlučivanja o apelanticinom tužbenom zahtjevu izveo zaključak da u pogledu njenog tužbenog zahtjeva nisu ostvarene materijalno-pravne pretpostavke iz kojih proizlazi njegova osnovanost, da je taj sud pravilno primijenio materijalno pravo, zbog čega smatra neosnovanim apelanticine navode proizvoljne primjene materijalnog prava. U vezi s tim Kantonalni sud je ukazao da je odredbom člana 252. st. 1. i 3. Porodičnog zakona regulirano da su bračni partneri u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili, te da ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa u skladu sa ZZK. Odredbom člana 253. citiranog zakona regulirano je da se na bračnoj stečevini primjenjuju odredbe stvarnog i obaveznog prava ako ovim zakonom nije drukčije određeno. Dovodeći naprijed navedene odredbe citiranih zakona u vezu s činjenicama koje su relevantne u ovoj parnici, Kantonalni sud je ocijenio neprihvatljivim apelanticine tvrdnje da je njen suprug bez njenog znanja založio sporne nekretninu. Ovo zato što je sporna nekretnina založena po osnovu notarski obrađenog Ugovora o zasnivanju hipoteke od 14. decembra 2007. godine od strane njenog supruga kao osiguranje kredita koji je podigao njihov zajednički sin – četvrtotuženi za potrebe svoje firme ,,Automative“ d.o.o. Kiseljak, zaključenog s prvotuženom, te jer je navedena nekretnina ponovo založena na osnovu notarski obrađenog Ugovora o zasnivanju hipoteke od 28. marta 2012. godine zbog podizanja kredita od strane drugotuženog od prvotužene, a radi vraćanja duga po navedenom kreditu njihovog sina. Dakle, tokom trajanja bračne zajednice apelantice i njenog supruga u više navrata je zasnovana hipoteka na spornoj nekretnini, a apelantica nije postupila na način da je zahtijevala ispravku upisa u skladu sa ZZK, pri čemu smatra da su prvotužena, drugotuženi i trećetužena postupili u cijelosti pouzdavajući se u izvršeni upis u zemljišnim knjigama.

12. Imajući u vidu navedeno, kao i činjenicu da je odredbom člana 253. Porodičnog zakona propisano da se na bračnu stečevinu primjenjuju odredbe stvarnog i obaveznog prava ako tim zakonom nije drukčije određeno, Kantonalni sud je utvrdio da apelanticini žalbeni navodi ne mogu dovesti u sumnju da zaključenju ugovora o hipoteci nije prethodio sporazum apelantice i njenog supruga, kao bračnih partnera o zalaganju sporne nekretnine, koji doduše nije bio formalan, ali je u konkretnoj pravnoj stvari proizveo pravne učinke. Dakle, Kantonalni sud smatra da apelanticino „znanje“ o podizanju kredita i njihovog osiguranja hipotekom na zajedničkoj imovini, spornoj nekretnini, koju je stekla tokom trajanja braka sa suprugom, uz svo njeno nepostupanje s ciljem upisa svog suvlasničkog dijela na zajedničkoj bračnoj stečevini, prema ocjeni tog suda, predstavlja, u suštini, njenu prećutnu saglasnost na zaključenje Ugovora o zasnivanju hipoteke. Osim toga, apelanticino ćutanje u konkretnom slučaju se, prema ocjeni Kantonalnog suda, može smatrati konkludentnom radnjom kojom je apelantica odobrila zasnivanje hipoteke na spornoj nekretnini, tako da su tuženi (prvotužena, drugotuženi i trećetužena) prilikom upisa hipoteke u zemljišne knjige postupali saglasno načelu povjerenja u zemljišne knjige (član 9. ZZK) i time su, kao treća savjesna lica, stekli pravo zaloga na predmetnoj nekretnini. Prema tome, Kantonalni sud je odbio kao neosnovane apelanticine žalbene navode primjenom odredbe člana 226. ZPP.

13. Presudom Vrhovnog suda broj 49 0 P 028044 16 Rev od 31. januara 2019. godine apelanticina revizija je odbijena, kao i zahtjev za naknadu troškova nastalih povodom izjavljene revizije.

14. Vrhovni sud je ocijenio neosnovanim apelanticin prigovor o pogrešnoj primjeni materijalnog prava zbog, kako apelantica smatra, pogrešnog zaključka drugostepenog suda da se saglasila sa zaključivanjem Ugovora o hipoteci na spornoj nekretnini. U vezi s tim Vrhovni sud je također ukazao na sadržaj odredbi čl. 251. i 252. stav 3. Porodičnog zakona. Nadalje, Vrhovni sud smatra da iz činjeničnog utvrđenja nižestepenih sudova proizlazi da je nesporno da je apelantica sa svojim suprugom bila u braku do njegove smrti, da je četvrtotuženi njihov zajednički sin, dakle radi se o porodičnoj zajednici, da je otac četvrtotuženog i apelanticin suprug zalagao spornu nekretninu već od 2006. godine za kreditne obaveze njihovog sina, da je isto ponovio 2007, te 2012. godine. U tom kontekstu je obrazloženo da je, prema ocjeni Vrhovnog suda, teško zamisliti da se od 2006. godine, a imajući u vidu da se radi o bliskim srodnicima (otac, majka, sin), apelantica s tim nije saglasila i da nije znala za upisanu hipoteku na spornim nekretninama, te da nije ranije preduzela nijednu pravnu radnju da bi zaštitila svoje interese pored tri upisane hipoteke. Stoga, Vrhovni sud smatra nespornim da je apelantica bila upoznata s radnjama koje je preduzimao njen suprug u vezi s realizacijom kredita koje je podigao njihov sin – četvrtotuženi, pa i sa stavljanjem sporne nekretnine pod hipoteku i da se na taj način apelantica, prećutno, kao suvlasnica na spornim nekretninama saglasila s tim ugovorima. Obrazloženo je da se u takvoj situaciji pretpostavlja da jedan bračni partner raspolaže nekretninama uz saznanje i prećutnu saglasnost drugog bračnog partnera i teret dokazivanja da nije znao za raspolaganje je na drugom bračnom partneru, što apelantica u konkretnom slučaju nije dokazala. Prema tome, Vrhovni sud je zaključio da nema osnova da se briše uknjiženo založno pravo tuženih na spornoj nekretnini jer je tokom trajanja postupka utvrđeno da su postupali saglasno načelu povjerenja u zemljišne knjige, pa su kao treća savjesna lica stekli pravo hipoteke na spornoj nekretnini radi osiguranja potraživanja iz ugovora o kreditu. Dakle, budući da su postupali saglasno načelu povjerenja u zemljišne knjige (član 9. ZZK), time su, kao treća savjesna lica, stekli pravo zaloga na navedenim nekretninama. Prema tome, neosnovani su apelanticini navodi da nije znala za pravni posao i da nije mogla dati saglasnost, iz kojeg razloga je Vrhovni sud, primjenom odredbe člana 248. ZPP, apelanticinu reviziju odbio, kao i apelanticin zahtjev za naknadu troškova sastavljanja revizije primjenom čl. 397. stav 1. ZPP, a u vezi sa članom 386. stav 1. citiranog zakona.

IV.Apelacija

a) Navodi iz apelacije

15. Apelantica smatra da joj je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.

16. Naime, apelantica navodi da je sporna nekretnina stečena za vrijeme trajanja bračne zajednice i da je ona suvlasnica nekretnine s dijelom ½, te da nikad nije dala saglasnost na zaključivanje ugovora i opterećenje sporne nekretnine hipotekom. Dalje navodi da nije bila upoznata s činjenicom opterećenja sporne nekretnine sve dok nije primila rješenje o izvršenju. S obzirom na to apelantica smatra da je ništava izjava njenog pokojnog supruga data prilikom zaključenja ugovora o zasnivanju hipoteke, koji je naveo da je kao njegova supruga bila upoznata sa zaključenjem ugovora i zasnivanjem hipoteke i da prihvaća zabranu raspolaganja daljnjeg opterećivanja nekretnine, te da je njen suprug, opterećujući spornu nekretninu koja se nalazi u suvlasništvu, povrijedio njen suvlasnički dio u smislu odredbi Porodičnog zakona. Apelantica je također istakla da je u međuvremenu tokom izvršnog postupka iseljena iz sporne nekretnine i da nema riješeno stambeno pitanje, dakle na taj način je ostala bez doma. Apelantica, također, ukazuje da založno pravo na nekretnini nije uspostavljeno radi osiguravanja kredita koji je utrošen za potrebe podmirenja obaveza bračne zajednice apelantice i njenog supruga, nego je kredit podignut i utrošen za podmirenje potreba trećeg lica. S obzirom na to, apelantica smatra da je njen tužbeni zahtjev osnovan. Apelantica je također ukazala i na Odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 15/14 u kojem je utvrđena povreda prava na dom u predmetu koji je činjenično i pravno identičan konkretnom predmetu.

a)Odgovori na apelaciju

17. Vrhovni sud je naveo da u potpunosti ostaje pri razlozima navedenim u osporenoj odluci, te da stoga nisu povrijeđena apelanticina prava na koja se poziva u apelaciji.

18. Kantonalni sud je također naveo da ostaje pri svom pravnom odlučenju, koje je ovaj sud detaljno obrazložio u svojoj presudi. Smatra da apelantica i dalje navodi da kao suvlasnica sporne nekretnine nikada nije dala saglasnost da se ona optereti hipotekom. Apelanticine navode smatra neosnovanim i predlaže da se apelacija odbije.

19. Drugotuženi i trećetužena smatraju da bi se Ustavni sud prilikom odlučivanja o apelaciji trebao voditi pravnom argumentacijom iz Odluke broj AP 666/14 s obzirom na to da je apelantica i u predmetnom slučaju imala mogućnost zaštititi svoje pravo i provesti uknjižbu ispravkom stanja u zemljišnoj knjizi, ali je propustila da to učini, pa je nesavjesna, zbog čega je u takvom slučaju potrebno dati prednost načelu povjerenja u zemljišne knjige na osnovu kojeg je u predmetnom slučaju zakonski stečena hipoteka te proveden izvršni postupak. S obzirom na to, predložili su da se apelacija odbaci kao očigledno prima facie nedopuštena ili odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

20. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst zakona sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

21. Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 58/02, 19/03, 54/04 i 32/19 – odluka USFBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 58/02, 19/03, 54/04) koji u relevantnom dijelu glasi: Član 9. stav 1. i 2.

Javno povjerenje (1) Upisano pravo u zemljišnoj knjizi smatra se tačnim. Smatra se da brisano pravo iz zemljišne knjige ne postoji.

(2) Za treća lica, koje u dobroj vjeri u postojanje neke nekretnine ili prava na nekoj nekretnini, putem pravnog posla steknu takvo jedno pravo, sadržaj zemljišne knjige se smatra tačnim, ukoliko ispravnost zemljišne knjige nije osporena putem upisa prigovora ili ukoliko je trećem licu poznata netačnost zemljišne knjige ili zbog grube nepažnje nije poznata.

22. Porodični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/05, 41/05 – ispravka i 31/14) u relevantnom dijelu glasi:

1. Bračna stečevina i posebna imovina Član 250.

Bračni partneri mogu imati bračnu stečevinu i posebnu imovinu.

Bračna stečevina Član 251. st. (1) (1) Bračnu stečevinu čini imovina koju su bračni partneri stekli radom za vrijeme trajanja bračne zajednice, kao i prihodi iz te imovine.

Član 252.

(1) Bračni partneri su u jednakim dijelovima suvlasnici u bračnoj stečevini ako nisu drukčije ugovorili.

(2) Budući bračni partneri, odnosno bračni partneri mogu bračnim ugovorom drukčije urediti svoje odnose vezane za bračnu stečevinu.

(3) Ukoliko je u zemljišne knjige kao vlasnik stečevine upisan jedan bračni partner, drugi bračni partner može zahtijevati ispravku upisa, u skladu sa Zakonom o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine.

Član 265.

1) Zajedničkom imovinom bračni drugovi raspolažu sporazumno.

2) Svojim udjelom u zajedničkoj imovini jedan bračni drug ne može samostalno raspolagati niti ga opteretiti pravnim poslom među živima.

23. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:

Ništavost Član 103.

(1) Ugovor, koji je protivan Ustavu Republike Bosne i Hercegovine, propisima te moralu društva ništavan je ako cilj povrijeđenog pravila ne upućuje na neku drugu sankciju ili ako zakon o određenom slučaju ne propisuje što drugo.

(2) Ako je zaključenje određenog ugovora zabranjeno samo jednoj strani, ugovor će ostati na snazi ako u zakonu nije što drugo predviđeno za određeni slučaj, a strana koja je povredila zakonsku zabranu snosiće odgovarajuće posljedice.

Isticanje ništavosti Član 109.

(1) Na ništavost sud pazi po službenoj dužnosti i na nju se može pozivati svako zainteresovano lice.

(2) Pravo da zahtijeva utvrđenje ništavosti ima i javni tužilac.

VI.Dopustivost

24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 49 0 P 028044 16 Rev od 31. januara 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantica je primila 21. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 14. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

28. Apelantica pobija navedene presude tvrdeći da su joj tim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e), f) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i člana 8. Evropske konvencije, odnosno člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

Pravo na pravično suđenje

29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

30. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

31. Prije nego što pristupi ispitivanju navodne povrede prava na pravično suđenje, Ustavni sud mora riješiti pitanje primjene garancija iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda, osnovni uvjet za primjenu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jeste da postoji spor o građanskim pravima i obavezama, što u konkretnom predmetu nije upitno. Naime, u konkretnom slučaju radilo se o parničnom postupku u okviru kojeg se raspravljalo o pitanju osnovanosti tužbenog zahtjeva apelantice koja je tražila, između ostalog, da se utvrdi ništavost ugovora o zasnivanju hipoteke kojim je njen pokojni suprug, bez njene saglasnosti, raspolagao spornim nekretninama kao bračnom imovinom, pa stoga Ustavni sud smatra da apelantica u postupku koji je okončan presudom Vrhovnog suda uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Iz navoda apelacije proizlazi da apelantica povredu prava na pravično suđenje suštinski obrazlaže proizvoljnom primjenom materijalnog prava i utvrđivanjem činjenica.

33. U tom pogledu, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Ustavni sud također podsjeća na to da je van njegove nadležnosti procjenjivati kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Nizozemske, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78.). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelantica problematizira, ispitati je li tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja redovnih sudova.

35. Razmatrajući apelanticine navode, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka dali jasne i precizne razloge u pogledu apelanticinog tužbenog zahtjeva kojim je tražila da se utvrdi da je ništav Ugovor o zasnivanju hipoteke te da se naloži Zemljišno-knjižnom uredu Općinskog suda da na osnovu presude prvostepenog suda izvrši brisanje založnog prava uknjiženo u korist prvotužene, drugotuženog i trećetužene, a koji razlozi se ni u jednom segmentu ne čine proizvoljnim. Naime, u vezi s apelanticinim navodima kojima ukazuje da sporne nekretnine predstavljaju bračnu stečevinu na kojima je apelantica suvlasnica, Ustavni sud zapaža da se tim tvrdnjama, u suštini, dovodi u pitanje pravna valjanost ugovora o zasnivanju hipoteke, a koje tvrdnje su, kako proizlazi iz činjeničnog stanja predmeta, jasno i detaljno razmotrene u odlukama redovnih sudova ukazivanjem na sadržaj načela povjerenja u zemljišnu knjigu i njegovog značaja u odnosu na načelo da niko na drugog ne može prenijeti više prava nego što ga sam ima, te načelo savjesnosti i poštenja.

36. Pri tome, Ustavni sud zapaža da zaključci redovnih sudova u vezi s pravnom valjanošću ugovora o zasnivanju hipoteke i djelovanju načela povjerenja u zemljišne knjige u kontekstu imovine koja predstavlja bračnu stečevinu, u cijelosti korespondiraju s praksom Ustavnog suda iz odluke u predmetu broj AP 666/14 (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 666/14 od 15. februara 2017. godine, tač. od 40. do 59, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Ustavni sud je u toj odluci, razmatrajući slično činjenično i pravno pitanje, nakon detaljne analize konkretnog slučaja, zaključio da nije došlo do kršenja prava na pravično suđenje i prava na imovinu u situaciji kada su redovni sudovi odbili tužbeni zahtjev kojim je jedan bračni supružnik (supruga – tužiteljica) tražio utvrđivanje ništavosti ugovora o hipoteci na imovini koja je predstavljala bračnu stečevinu, a kojom je raspolagao drugi bračni supružnik (suprug – tuženi) bez saglasnosti tužiteljice. Naime, Ustavni sud podsjeća da je citiranoj odluci detaljno prezentirana i elaborirana dosadašnja praksa Ustavnog suda u predmetima koji su pokretali slično pitanje raspolaganja bračnom imovinom jednog supružnika koji je u zemljišnim knjigama bio upisan kao isključivi titular prava na bračnoj stečevini, odnosno pitanje primjene načela povjerenja u javne knjige (vidi, op. cit., AP 666/14, tač. od 40. do 51).

37. Ustavni sud je u citiranoj odluci, imajući u vidu dosadašnju praksu, prilikom razmatranja opravdanosti apelacionih navoda o kršenju prava na pravično suđenje, između ostalog, podsjetio „na načelo povjerenja u zemljišne knjige sadržano u odredbama člana 9. Zakona o zemljišnim knjigama (FBiH), koje znači da je sadržaj zemljišnih knjiga tačan (istinit) i potpun. Stoga, ako neko lice zaključi pravni posao pouzdajući se u sadržaj zemljišne knjige, a pri tome je savjesno (postupa u dobroj vjeri), pribavit će pravo vlasništva ili drugo stvarno pravo i u slučaju ako je zemljišna knjiga nepotpuna ili ako netačno izražava pravo stanje“ (tačka 52). Ustavni sud je u citiranoj odluci još podsjetio i na opće načelo prava da niko ne može na drugog prenijeti više prava nego što ga sam ima (Nemo plus iuris ad alium transferre potest quam ipse habet). „Međutim, i u tom slučaju“, kako je u obrazloženju istakao Ustavni sud, „prenos mora biti u skladu s drugim općim načelima prava u koja, svakako, spada i načelo savjesnosti i poštenja u pravnom prometu. Poštovanje ovoga načela podrazumijeva ispitivanje savjesnosti svakog od učesnika određenog pravnog posla, jer svako drugačije postupanje protivno je načelima vladavine prava i pravne sigurnosti. Ustavni sud smatra da je za prosuđivanje pravne valjanosti, odnosno nevaljanosti raspolaganja zajedničkom imovinom u odnosu na treće lice prvenstveno bitna pretpostavka savjesnosti i poštenja tog trećeg lica, ali i ostalih učesnika u tom pravnom poslu“ (tačka 54). Ustavni sud je u citiranoj odluci naglasio i to „da će se u svakom pojedinačnom slučaju, uzimajući u obzir naročite okolnosti svakog konkretnog slučaja, valjanost pravnog posla morati procjenjivati zavisno od ponašanja, savjesnosti i dobre vjere svih učesnika određenog pravnog posla, uključujući i bračnog druga koji (eventualno) nije bio učesnik tog odnosa“ (tačka 57).

38. U odnosu na apelanticine tvrdnje kojima se poziva na praksu Ustavnog suda iz predmeta broj AP 15/14 (vidi Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 15/14 od 20. aprila 2016. godine, st. 36– 42, dostupna na www.ustavnisud.ba) Ustavni sud zapaža da je u navedenoj odluci Ustavni sud utvrdio povredu prava na dom jer redovni sudovi u osporenim odlukama donesenim u izvršnom postupku nisu dali obrazloženje relevantnih odredbi člana 262. PZ i člana 21. ZOVO, iz kojeg bi se moglo zaključiti je li miješanje javnih vlasti u apelanticino ustavno pravo na dom izvršeno shodno članu 8. stav 2. Evropske konvencije. Međutim, Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja konkretnog predmeta proizlazi da su redovni sudovi imali u vidu sadržaj odredbi kojima je regulirana bračna stečevina i o tome dali jasno obrazloženje, pa se u okolnostima konkretnog slučaja ne mogu primijeniti stavovi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 15/14. S obzirom na navedeno, Ustavni sud u obrazloženjima koja su dali redovni sudovi odbijajući apelanticin tužbeni zahtjev nije našao elemente koji ukazuju da su ti zaključci proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem odredbi zamijenio te zaključke u pogledu dopuštenosti provođenja spornog izvršnog postupka. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelanticini navodi o proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava i utvrđivanju činjenica, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.

39. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelanticino pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

Ostali navodi

40. U odnosu na navode o povredi prava na dom iz člana II/.3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se apelanticini navodi o kršenju navedenih prava zasnivaju na istim navodima koje je istakla u vezi s pravom na pravično suđenje ukazujući na proizvoljnu primjenu prava i ocjenu dokaza, o čemu se Ustavni sud detaljno izjasnio u prethodnim tačkama ove odluke, razmatrajući prigovore o kršenju prava na pravično suđenje. Budući da Ustavni sud nije utvrdio da je u tom dijelu bilo proizvoljnosti redovnih sudova, Ustavni sud smatra da se i apelanticino pozivanje na kršenje navedenih prava smatra neosnovanim. VIII.Zaključak

41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, nakon detaljnog razmatranja svih okolnosti konkretnog slučaja, odbili apelanticin tužbeni zahtjev uz obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima na koje je apelantica ukazala.

42. Ustavni sud, također, zaključuje da nema ni kršenja prava na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantica navode o kršenju ovog prava zasniva na proizvoljnoj primjeni prava i utvrđivanju činjenica, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnost u tom segmentu.

43. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

44. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević