Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-3292/19 (Općina Breza)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Državno vlasništvo
- Javna vlast
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pasivna legitimacija
- Dosjelost
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o stvarnim pravima · čl. 58
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima · čl. 86
- Ukaz o proglašenju Zakona o stvarnim pravima
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama Zakona o stvarnim pravima
- Zakon o vlasničko-pravnim odnosima
- Zakon o dopunama Zakona o vlasničko-pravnim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
Predmeti (1)
AP-3292/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-3292/19, rješavajući apelaciju Općine Breza, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Općine Breza podnesena protiv presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 P 069455 19 Gž od 28. juna 2019. godine i presude Općinskog suda u Visokom broj 41 0 P 069455 18 P od 7. januara 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Općina Breza (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Općinsko pravobranilaštvo, podnijela je 15. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 P 069455 19 Gž od 28. juna 2019. godine i presude Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 41 0 P 069455 18 P od 7. januara 2019.godine.
2. Presudom Općinskog suda broj 41 0 P 069455 18 P od 7. januara 2019. godine, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda broj 41 0 P 069455 19 Gž od 28. juna 2019. godine, utvrđeno je da je tužitelj Vido Pavlović (u daljnjem tekstu: tužitelj) po osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao k.č. 425 (u daljnjem tekstu: k.č. 425) preciziranoj u presudi te da će se u zemišljnim knjigama Općinskog suda i katastru apelantice navedene nekretnine upisati u korist tužitelja sa dijelom 1/1 (stav 1. ). Presudom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u dijelu u kojem je tražio da se utvrdi da je na osnovu dosjelosti stekao pravo vlasništva na nekretnini označenoj kao k.č. 424 (u daljnjem tekstu: k.č. 424) (stav 2.). Presudom je određeno da svaka strana snosi svoje troškove postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su nekretnine označene kao k.č. 425. i k.č. 424. od uspostave novog premjera 1984. godine bile upisane na posjedniku Ljubi Pavloviću do 2013. godine, a 2013. godine na osnovu rješenja o nasljeđivanju preciziranog u presudi obje parcele mijenjaju posjednika i kao posjednik je upisan tužitelj koji se i dalje vodi kao posjednik na istim. Kao vlasnik sa 1/l dijela upisana je općenarodna imovina. S tim u vezi je obrazloženo da su odredbom člana 58. Zakona o stvarnim pravima („Službene novine F BiH“ br. 66/13 i 100/13) propisane pretpostavke stjecanja prava vlasništva dosjelošću prema kojima se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj posjed ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari. Samostalni posjednik nekretnine čiji je posjed savjestan, stiče dosjelošću vlasništvo na nekretnini protekom dvadeset godina neprekidnog posjedovanja. Posjed je savjestan ako posjednik ne zna niti može znati da stvar koju posjeduje nije njegova a savjesnost se pretpostavlja. Nesavjestan posjednik, kako je obrazložio taj sud ne može steći pravo vlasništva dosjelošću bez obzira na vremensko trajanje posjeda.
3. Općinski sud je obrazložio da je k.č. 424 u naravi šuma te da se na tu nekretninu primjenjuju odredbe Zakona o šumama Zeničko dobojskog kantona koji u članu 32. stav 3. propisuje da se pravo vlasništva nad državnim šumama i šumskim zemljištem ne može steći njihovim korištenjem ili zauzimanjem bez obzira na period trajanja istog, odnosno ne može se steći dosjelošću. Zbog navedenog Općinski sud je odbio tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na k.č. 424. Nadalje je navedeno da mogućnost sticanja prava vlasništva dosjelošću i na nekretninama u državnoj svojini postoji tek od 10. oktobra 1995. godine. Kako je obrazložio taj sud, sve do 1995. godine shodno tada važećim zakonskim odredbama, nije bilo moguće održajem steći pravo vlasništva na nekretninama koje su u općenarodnom odnosno društvenom/državnom vlasništvu. U Zakonu o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list RBiH“ broj 37/95), koji je stupio na snagu dana 10. oktobra 1995. godine, prema obrazloženju tog suda, ne stoji zabrana kao u prethodnom zakonu, pa po tom Zakonu, od navedenog datuma (10. oktobra 1995. godine) počinje teći rok potreban za dosjelost. Kako je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da je tužitelj zakonit i savjestan posjednik više od 20 godina od dana stupanja na snagu navedenog zakona 10. oktobra 1995. godine do podnošenja tužbe 12. januara 2018. godine a posjed nekretnine je stekao nasljeđivanjem, to je Općinski sud utvrdio da je tužitelj dosjelošću stekao pravo vlasništva na nekretnini k.č. 425.
4. Osim toga, u odnosu na prigovor apelantice na nedostatak pasivne legitimacije na njenoj strani jer je vlasnik zemljišta BiH a ne apelantica, Općinski sud je istakao da je odredbom člana 4. stav 2. Zakona o uknjiženju nekretnina u društvenoj svojini ("Službeni list SR BiH" broj 28/77 i "Službeni list RBiH" broj 13/94), koji je važio u vrijeme kada je nadležni organ bio dužan da u skladu sa članom 1. istog zakona u zemljišnjoj knjizi upiše pored društvene svojine i nosioca prava raspolaganja, propisano da, ako se iz isprave na osnovu koje se knjiži nekretnina u društvenoj svojini ne može utvrditi ko je nosilac prava raspolaganja, kao nosilac prava raspolaganja će se uknjižit općina na čijem se području ta nekretnina nalazi. U stavu 3. je propisano da će se uknjiženje u smislu prethodnog stava izvršiti na prijedlog skupštine općine u kome se potvrđuje da u odnosnu nekretninu drugo društveno pravno lice nema prava raspolaganja. S tim u vezi, Općinski sud je naveo da je u konkretnom slučaju kao vlasnik predmetnih nekretnina upisana općenarodna imovina a obzirom da općenarodna imovina više ne postoji, te da je po odredbama Zakona o pretvorbi društvene svojine u državnu svojinu ("Službeni list RBiH" broj 33/94), nadležni organ bio dužan da umjesto općenarodne imovine i društvene svojine upiše državnu svojinu sa nosiocem prava raspolaganja, a što je apelantica u konkretnom slučaju propustila uraditi. Prema mišljenju tog suda, zbog navedenog je neosnovan i prigovor nedostatka pasivne legitimacije. Iz navedenog, prema zaključku Općinskog suda slijedi da je apelatnica pasivno legitimisana u ovoj pravnoj stvari, a na što upućuju navedene zakonske odredbe. Imajući u vidu navedeno Općinski sud je donio presudu kao u dispozitivu.
5. Protiv navedene presude i apelantica i tužitelj su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je presudom broj 41 0 P 069455 19 Gž od 28. juna 2019. godine žalbe odbio kao neosnovane i potvrdio prvostepenu presudu uz obrazloženje da u potpunosti prihvata utvrđeno činjenično stanje i pravni stav Općinskog suda.
Apelacioni navodi
6. Apelantica smatra da su joj osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Kršenje navedenih prava apelantica vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Navodi da je nesporno da nije pasivno legitimisana u ovom predmetu jer vlasništvo na predmetnim nekretninama nije njeno nego države BiH. Navodi da je netačan navod redovnih sudova da je odredbama čl. 1. i 4. Zakona o uknjiženju nekretnina u društvenoj svojini propisana obaveza uknjižbe imovine na općine već da je izričito navedeno da se uknjižba vrši na državu. Navodi i da tužitelj nije dokazao da je savjestan posjednik predmetnih nekretnina jer iz dokaza provedenih u postupku proizlazi da je tužitelj navedene nekretnine rijetko obilazio i da ne postoji niti jedan dokaz da ju je držao preko 20 godina u savjesnom posjedu. Navodi i da činjenica da je pogrešan zaključak redovnih sudova o postojanju pasivne legitimacije na strani apelantice proizlazi i iz Zakona o uzurpacijama jer iz istih ne proizlazi da se zemljište nalazi u vlasništvu općine već da postupak raspravljanja uzurpacije sprovodi i rješenje donosi općinski organ uprave.
Relevantni propisi
7. Zakon o osnovnim vlasničko-pravnim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 6/80 i 36/90, „Službeni list RBiH“ br. 2/92 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 29.
Na stvari u društvenoj svojini pravo svojine ne može se steći održajem.
8. Zakon o osnovama vlasničkih odnosa („Službeni list RBiH“ broj 37/95), koji je stupio na snagu 10. oktobra 1995. godine, u relevantnom dijelu glasi:
Član 86.
Danom stupanja na snagu ovog zakona prestaje važiti Zakon o osnovnim svojinsko-pravnim odnosima ("Službeni list RBiH", br. 2/92 i 13/94).
9. Zakon o vlasničko-pravnim odnosima („Službene novine FBiH“ br. 6/98 i 29/03) u relevantnom dijelu glasi:
Član 32.
1) Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, protekom deset godina savjesnog i zakonitog posjeda.
2) Posjednik stječe dosjelošću pravo vlasništva na nepokretnoj stvari koja je u vlasništvu druge osobe, proteklom dvadeset godina savjesnog posjeda.
10. Zakon o uknjiženju nekretnina u društvenoj svojini ("Službeni list SR BiH" br. 28/77 i 13/94) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
U zemljišnim knjigama uknjižiće se nekretnine u društvenoj svojini i prava koja pojedina društvena pravna lica imaju na te nekretnine (u daljem tekstu: pravo raspolaganja), uz istovremeno naznačenje nosioca tog prava (u daljem tekstu: nosilac prava raspolaganja), osim ako se radi o nekretninama u opštoj upotrebi.
Svaka promjena nosioca prava raspolaganja nekretninama u društvenoj svojini mora se upisati u zemljišnu knjigu.
Nekretnine, u smislu ovog zakona, su zemljišta i zgrade.
Član 4.
Uknjiženje prava raspolaganja na nekretnine u društvenoj svojini izvršiće se na osnovu ovjerenog ugovora kad je zakonom određeno da se to pravo može takvim ugovorom prenijeti, na osnovu pravosnažne odluke suda ili drugog nadležnog organa kojom se utvrđuje ovo pravo u korist određenog društvenog pravnog lica, kao i na osnovu samoupravnog sporazuma.
Ako se iz isprave na osnovu koje se uknjižuje nekretnina u društvenoj svojim ne može utvrditi ko je nosilac prava raspolaganja, uknjižiće se kao nosilac prava raspolaganja opština na čijem se području ta nekretnina nalazi.
Uknjiženje u smislu prethodnog stava izvršiće se na prijedlog skupštine u kome se potvrđuje da na odnosnu nekretninu drugo društveno pravno lice nema prava raspolaganja.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. S obzirom na to da je apelantica nositeljica javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba
15. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
16. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnom postupku utvrđeno činjenično stanje, ocijenjeni dokazi i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
17. Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje. Naime, u svojoj odluci broj AP-2081/19 (vidi odluku Ustavnog suda broj AP- 2081/19 od 15. januara 2020. godine, dostupna na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) rješavao apelaciju općine Kakanj podnesenu protiv presuda preciziranih u toj odluci. U navedenom predmetu su tužitelj iz tog predmeta, tužbom tražili se utvrdi da su dosjelošću stekli pravo vlasništva na nekretninama koje su državno vlasništvo i na kojima pravo raspolaganja ima Općina Kakanj a koju tužbu su redovni sudovi usvojili i utvrdili pravo vlasništva na nekretninama spornim u tom predmetu. U navedenom predmetu Općina Kakanj je isticala nepostojanje pasivne legitimacije na njenoj strani jer je svo zemljište u vlasništvu države BiH te da nepostojanje pasivne legitimacije proizlazi i iz odredbi Zakona o uzrupacijama a navedene tvrdnje su redovni sudovi odbili kao neosnovane pozivajući se na zakone precizirane u prethodnim tačkama ove odluke te ističući i da ukoliko je apelanticin organ nadležan za raspravljanje uzurpacije vezano za predmetne nekretnine, to je apelantica pasivno legitimisana u ovom postupku. Navedenu apelaciju Ustavni sud je odlukom broj AP-2081/19 odbacio kao očigledno (prima facie) neosnovanu te istakao da „na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju osporenih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.“
18. Kako i u konkretnom predmetu radi se o zemljištu koje se vodi kao društvena/državna svojina na kojoj je apelantica propustila da postupi shodno odredbama naprijed citiranih zakona i umjesto općenarodne imovine i društvene svojine upiše državnu svojinu na kojem u konkretnom slučaju apelantica ima prava raspolaganja a zbog čega tužitelj ne može trpjeti štetne posljedice. Kako je tužitelj dokazao da predmetne nekretnine drži u savjesnom posjedu duže od 20 godina od dana kada je stupio na snagu zakon kojim je omogućeno sticanje prava vlasništva dosjelošću na nekretninama u državnom/društvenom vlasništvu, to Ustavni sud smatra da se navedeni stav iz odluke broj AP-2081/19 može primijeniti i na konkretan slučaj.
19. Imajući u vidu navedeno te kako apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem su donesene osporene odluke te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelanticini navodi pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala odnosno da nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
20. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
21. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević