Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3226/19 (M.B.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Dokazni postupak
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pretpostavka nevinosti
  • In dubio pro reo
  • Pravo na odbranu
  • Minimalna prava optuženog - pravo na prisustvo i salušanje svjedoka odbrane pod istim uslovima
  • Pravično suđenje - jednakost strana u postupku
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3226/19

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3226/19, rješavajući apelaciju M. B., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija M. B. podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici broj 41 0 K 054377 19 Kž od 12.

aprila 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Apelant M. B. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Visokog, kojeg zastupa Zahid Hadžić, advokat iz Visokog, podnio je 8. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 41 0 K 054377 19 Kž od 12. aprila 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Visokom (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Kantonalnog tužilaštva Zeničko-dobojskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 22. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 27. oktobra do 2. novembra 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda broj 41 0 K 054377 16 K od 27. aprila 2018. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je na način pobliže opisan u izreci presude učinio krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 1, u vezi sa članom 333. stav

1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH). Apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom je utvrđena kazna zatvora u trajanju od jedne godine, a koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine ne počini novo krivično djelo. Oštećena M. H. (u daljnjem tekstu: oštećena) sa imovinskopravnim zahtjevom u cijelosti je upućena na parnicu. Osim toga, apelant je obavezan na plaćanje troškova postupka i paušala u određenim novčanim iznosima.

6. U obrazloženju prvostepene presude Općinski sud je naveo da je u toku dokaznog postupka, od dokaza optužbe, saslušao vještaka F. H., svjedoka K. Ž., te da su na osnovu saglasnosti apelanta, kantonalnog tužioca i apelantovog branioca pročitani iskazi oštećene, vještaka dr. M. P. i dr. H. J., te da je izvršen uvid u sve materijalne dokaze optužbe (navedene na stranici 3. presude). Nadalje, navedeno je da je od dokaza odbrane saslušan vještak dr. S. B. S., svjedoci L. B. Š. i S. M., kao i da je izvršen uvid u materijalnu dokumentaciju (navedenu na stranici 3. presude).

7. Općinski sud je dalje naveo da je donio rješenje kojim je odbio prijedlog apelantovog branioca za novo vještačenje po vještaku saobraćajne struke s obzirom na to da je Općinski sud zajedno s apelantom, njegovim braniocem i kantonalnim tužiocem izlazio na lice mjesta, te izvršio rekonstrukciju lica mjesta, uz prisutne stranke i oštećenu, nakon čega je vještak F. K. dopunio svoj pismeni nalaz i mišljenje. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je PS Visoko prethodno uradila novu policijsku dokumentaciju s obzirom na to da u dokumentaciji urađenoj odmah nakon krivičnopravnog događaja nisu bili navedeni svi podaci i pravno relevantne činjenice na osnovu kojih je vještak F. K. trebao izraditi pismeni nalaz i mišljenje. Nadalje, Općinski sud je naveo da je zbog navedenog nedostatka u dokumentaciji odredio rekonstrukciju lica mjesta i izlazak na lice mjesta svih prethodno navedenih lica, o čemu je sačinjen i zapisnik, a nakon čega je izvršeno vještačenje saobraćajne nezgode po vještaku F. K. na okolnosti neposrednog uzroka krivičnopravnog događaja.

8. Općinski sud je istakao da je sve dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi. Nadalje, ukazao je na sadržaj iskaza, te nalaza i mišljenja vještaka saobraćajne struke F. K. (sve detaljno navedeno na str. 3–6. presude). Pri tome, Općinski sud je, između ostalog, naveo da je vještak saobraćajne struke izjavio da je oštećenje vozila zabilježeno fotografskom dokumentacijom jedini siguran trag vezan za kontakt vozila i pješaka (oštećene). Nadalje, navedeno je da su zaustavljanje oštećene desnim retrovizorom i odbačaj više desno u odnosu na pravac kretanja vozila činjenice koje su jasne i nedvosmislene. Općinski sud je naveo da skica lica mjesta nije sadržavala sve što treba da sadrži, te da je vještak izlaskom na lice mjesta izvršio mjerenja, kao i da je lično izašao na lice mjesta po sličnim uslovima kao u vrijeme saobraćajne nezgode. Općinski sud je istakao da je oštećena saslušana odmah nakon događaja, te da je na osnovu izjava oštećene i apelanta naknadno sačinjena skica lica mjesta, a da je vještaku ostalo da testira vjerovatnosti hipoteze nastanka udara po osnovu izjave oštećene i po osnovu apelantove izjave. U vezi s tim, Općinski sud je naveo da je vještak smatrao da je iskaz oštećene relevantan, dok je apelantov iskaz ocijenjen kao tehnički neosnovan. Općinski sud je naveo da se, prema uviđajnoj dokumentaciji, saobraćajna nezgoda dogodila tako što je došlo do kontakta prednjeg desnog dijela apelantovog vozila sa oštećenom koja se kretala desnom stranom ulice. Nadalje, istaknuto je da su kao posljedica kontakta apelantovog vozila i oštećene na vozilu ostali tragovi, te da je oštećena zadobila povrede opisane u obrazloženju presude. Općinski sud je istakao da je u cijelosti poklonio vjeru iskazu, te pismenom nalazu i mišljenju vještaka saobraćajne struke, koji je dat po pravilima nauke i struke i koji je u skladu s drugim dokazima, prvenstveno iskazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka sudske medicine S. B. S.

9. Općinski sud je dalje ukazao na nalaz i mišljenje vještaka sudske medicine S. B. S., kao i na dopunu nalaza i mišljenja navedenog vještaka (pobliže navedeno na stranici 6. presude). Pri tome, Općinski sud je naveo da je kontakt između vozila i oštećene ostvaren prednjim desnim krajnjim dijelom vozila i stražnje strane lijeve potkoljenice oštećene, a što ukazuje na isti pravac kretanja oštećene i vozila. Nadalje, istaknuto je da je došlo do udara, djelimične rotacije i klizanja tijela, kao i do oštećenja retrovizora i odbačaja oštećene. Općinski sud je naveo da je poklonio vjeru iskazu i nalazu i mišljenju stalne sudske vještakinje sudske medicine, koja je svoj nalaz i mišljenje sačinila po pravilima nauke i struke, kao i da je taj nalaz u saglasnosti s iskazom oštećene, te iskazom i nalazom i mišljenjem vještaka F. K. i medicinskom dokumentacijom oštećene, te fotodokumentacijom oštećenja na apelantovom vozilu nakon saobraćajne nezgode.

10. Općinski sud je dalje ukazao na iskaz oštećene (pobliže navedeno na str. 6–7. presude), te je istakao da mu je poklonio vjeru budući da je oštećena saopćila činjenice koje je neposredno opažala i da je njen iskaz saglasan s iskazima i mišljenjima vještaka sudske medicine S. B. S. i vještaka saobraćajne struke F. K.

11. Osim toga, Općinski sud je naveo da je iz iskaza i nalaza i mišljenja dr. M. P. utvrdio da je kritične večeri oštećena zadobila tešku tjelesnu povredu (pobliže opisanu na stranici 7. presude), koja je mogla nastati nakon udara putničkog motornog vozila. Nadalje, vještak je na upit apelantovog branioca da li je povreda mogla nastati pri padu naveo da je prethodno došlo do udara i zanošenja tijela, te da je povreda mogla nastati pri padu, ali da bi tada ostali tragovi guma, koji u konkretnom slučaju ne postoje. Općinski sud je istakao da je vještak izjavio da je zbog posljedica navedene povrede umanjena životna aktivnost oštećene 5–10%. Pri tome, Općinski sud je istakao da je poklonio vjeru iskazu i nalazu i mišljenja navedenog vještaka, a koji je dat po pravilima nauke i struke i koji je u skladu s objektivnom medicinskom dokumentacijom oštećene.

12. Općinski sud je potom ukazao na iskaz, te nalaz i mišljenje vještaka neuropsihijatra dr. H. J. (kako je to pobliže navedeno na str. 7. i 8. presude). U vezi s tim, Općinski sud je istakao da je navedeni vještak na osnovu detaljnog uvida u dostupne sudske spise i apelantove izjave utvrdio da je apelant u vrijeme saobraćajne nezgode u krvi imao 1,76 promila alkohola u krvi, a taj nivo alkoholisanosti apelanta svrstava u kategoriju pijanog stanja. Nadalje, navedeno podrazumijeva apsolutnu nesposobnost za sigurnu vožnju u vrijeme nastanka predmetne saobraćajne nezgode. Općinski sud je istakao da je poklonio vjeru iskazu i nalazu i mišljenju navedenog vještaka, a koji je dat po pravilima nauke i struke i koji je u skladu s objektivnom dokumentacijom u koju je vještak izvršio uvid. Općinski sud je istakao da je cijenio i sve materijalne dokaze, koje je pročitao i u koje je izvršio uvid, a koji su saglasni s nalazima i mišljenjima vještaka sudske medicine i vještaka saobraćajne struke.

13. Općinski sud je ukazao na iskaz svjedoka optužbe K. Ž. koji je na licu mjesta izvršio rekonstrukciju, zatim iskaz svjedokinje odbrane L. B. Š., koja je svjedočila na okolnosti izvršenog uviđaja, kao i iskaz svjedoka S. M. (kako je to pobliže navedeno na str. 8. i 9. presude). Općinski sud je istakao da je cijenio iskaze navedenih svjedoka, te da im je poklonio vjeru u dijelu u kojem su saopćili pravno relevantne činjenice koje su utvrdili prilikom obavljanja svojih poslova i zadataka, a koje nisu u suprotnosti s iskazom oštećene i zapisnikom o rekonstrukciji i fotodokumentacijom lica mjesta. Nadalje, istakao je da je cijenio apelantovu odbranu, ali da joj nije poklonio vjeru budući da je smatrao da je poricanje izvršenja krivičnog djela dato s ciljem umanjenja i izbjegavanja krivičnopravne odgovornosti i budući da apelantova odbrana nije saglasna s iskazom oštećene i iskazima i nalazima i mišljenjima vještaka saobraćajne struke F. K., kao i vještaka sudske medicine S. B. S. Općinski sud je, imajući u vidu navedeno, zaključio da je apelant u vrijeme, na mjestu i na način opisan izrekom presude počinio krivično djelo teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 1, u vezi sa članom 333. stav 1. KZFBiH. Pri tome, Općinski sud je istakao da je članom 174. stav 1. i članom 28. stav 1. Zakona o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: ZOSS) propisano na koji način učesnik saobraćaja izvršava obaveze sigurnosti u saobraćaju na putevima. Nadalje, navedeno je da je u postupku nesporno utvrđeno da je apelant obavljao vožnju u alkoholisanom stanju, iako je bio svjestan da je zbog toga nesposoban za sigurnu vožnju i da može ugroziti promet i dovesti u opasnost imovinu ljudi i lica, na što je pristao. Općinski sud je istakao da je nakon toga apelant prednjom desnom bočnom stranom vozila i desnim vanjskim retrovizorom na desnoj saobraćajnoj traci udario oštećenu koja se kretala ispred njega u istom smjeru desnom ivicom kolovoza, ugrozivši time sigurnost javnog prometa, a uslijed kojeg udara je oštećena zadobila tešku tjelesnu povredu. Općinski sud je istakao da je apelant radnjama izvršenja opisanim izrekom presude u cijelosti ostvario zakonska obilježja krivičnog djela teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa iz člana 336. stav 1. u vezi sa članom 333. stav 1. KZFBiH.

14. Općinski sud je naveo da nije našao postojanje okolnosti koje bi dovele u pitanje apelantovu uračunljivost u vrijeme izvršenja krivičnog djela. Nadalje, istaknuto je da je apelant krivično djelo počinio sa svjesnim nehatom jer je bio svjestan da mogu nastupiti štetne zakonske posljedice radnjama izvršenja krivičnog djela, ali da je smatrao da neće nastupiti ili da će ih moći otkloniti.

15. Presudom Kantonalnog suda broj 41 0 K 054377 19 Kž od 12. aprila 2019. godine odbijena je žalba apelantovog branioca, te je prvostepena presuda potvrđena.

16. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je naveo da prvostepeni sud nije počinio bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačke d) i k) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), te da nije povrijedio krivični zakon. Nadalje, navedeno je da se ne mogu prihvatiti ni žalbeni navodi koji se odnose na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje jer dokazi koje je prihvatio prvostepeni sud izvan razumne sumnje potvrđuju da je apelant izvršio krivično djelo.

17. Kantonalni sud je istakao da prvostepena presuda nije nerazumljiva i da sadrži sve razloge o odlučnim činjenicama, kao i da nije tačno da se zasniva isključivo na dokazima optužbe jer je i odbrana aktivno učestvovala u dokaznom postupku. U odnosu na odbijanje saobraćajno-tehničkog vještačenja, koje je predložila odbrana, Kantonalni sud je ukazao na obrazloženje prvostepenog suda (pobliže navedeno na stranici 2. presude), te je istakao da odbijanjem izvođenja novog saobraćajno-tehničkog vještačenja nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, niti ravnopravnost strana i presumpciju nevinosti jer je prvostepeni sud našao da je provođenje tog dokaza nepotrebno.

18. Nadalje, u odnosu na navode da je postupanje vještaka saobraćajne struke nezakonito, te da je bez naredbe suda izlazio na lice mjesta, Kantonalni sud je istakao da, suprotno tim navodima, saobraćajno-tehničko vještačenje vještaka F. K. nije nezakonito jer je vještak mogao izaći na lice mjesta bez obzira na pozivanje apelantovog branioca na naredbu od 27. marta 2017. godine. U vezi s tim, Kantonalni sud je istakao da je obaveza vještaka da u skladu s pravilima struke i na najbolji mogući način izradi vještačenje, a zbog čega je vještak saobraćajne struke u konkretnom slučaju imao pravo da preduzme sve radnje i aktivnosti koje su mu neophodne radi izrade odgovarajućeg nalaza i mišljenja, zbog čega se njegovo vještačenje ne može smatrati nezakonitim.

19. Također, Kantonalni sud je naveo da se prvostepeni sud vrlo jasno odredio o svakom pojedinačnom dokazu, te da se analizom tih dokaza nesporno zaključuje da je apelant 2. septembra 2014. godine u Visokom, kršeći odredbe člana 174. stav 1. i člana 28. stav l. ZOSS-a, prouzrokovao saobraćajnu nezgodu, kada je došlo do teškog tjelesnog povređivanja oštećene. Nadalje, navedeno je da su dokazi koje je prihvatio prvostepeni sud jasno i logično obrazloženi, te da apelantov branilac, osporavanjem činjeničnih navoda, nije doveo u pitanje zaključak prvostepenog suda koji se odnosi na bitne okolnosti konkretnog slučaja, te apelantovu krivicu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

20. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da mu je povrijeđeno pravo na odbranu, te princip „jednakosti oružja“, u smislu odredbe čl. 6. i 15. ZKPFBiH jer su redovni sudovi odbili dokaz odbrane, zatim da je proizvoljno primijenjen član 312. stav 1. tačke d) i k) ZKPFBiH, kao i da je ocjena dokaza izvršena proizvoljno i nesavjesno. Također, smatra da je od drugostepenog suda potpuno izostala ocjena žalbenih navoda u vezi s povredom odredaba ZKPFBiH i Ustava Bosne i Hercegovine o jednakosti stranaka i oružja, kao i da drugostepeni sud nije ocijenio navode koji se tiču ocjene dokaza koji idu u prilog odbrani, već da se referisao isključivo na navode prvostepenog suda. Nadalje, smatra da je proizvoljna formulacija da je nalaz vještaka F. K. sačinjen po pravilima struke i u skladu s drugim dokazima, a prvenstveno nalazom i mišljenjem vještaka sudske medicine S. B. S., budući da nalaz i mišljenje vještaka saobraćajne struke nije u skladu s materijalnim dokazima, a da vještak medicinske struke nije dao mišljenje o uzrocima nezgode. Također, smatra da je izostala savjesna ocjena nalaza vještaka S. B. S. Apelant ističe da su redovni sudovi potpuno zanemarili da je vještak F. K. sačinio nalaz nakon što je zajedno s oštećenom, postupajući bez naredbe suda i bez ostalih učesnika u postupku, sam izašao na lice mjesta i izvršio kompletnu rekonstrukciju događaja, te proizvoljno uzeo podatke koje je smatrao potrebnim za izradu nalaza, a zbog čega je navedeni dokaz nezakonit. Apelant ističe da izvođenje navedenog vještačenja kao dodatnog dokaza optužbe nije trebalo dozvoliti jer je predloženo nakon dokaza odbrane. U vezi s tim, tvrdi da ne bi trebalo biti dozvoljeno izvođenje dokaza koji nisu sadržani u optužnici, a što potvrđuje i stav sudske prakse Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetima Tužilac protiv Mucića i dr., Tužilac protiv Orić Nasera, Tužilac protiv Galić Stanislava, Tužilac protiv Halilović Sefera, Tužilac protiv Kunarac Dragomira i Tužilac protiv Blagojević Vidoja, kao i stav Suda Bosne i Hercegovine u predmetu Tužilac protiv Kličković Gojka i u predmetu broj S1 1 K 019571 16 Kri. Također, apelant smatra da je sud morao udovoljiti njegovom prijedlogu da se provede novo vještačenje po vještaku saobraćajne struke, te da je time direktno povrijeđeno pravo na odbranu budući da je apelantu onemogućeno da svojim vještačenjem dokaže da nisu tačni zaključci vještaka optužbe, pri čemu se poziva na sudsku praksu u Rješenju Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 08 0 K 002863 17 Kž 2 od 19. aprila 2017. godine. U konačnici, apelant ističe da van svake razumne sumnje nije utvrđeno da je učinio krivično djelo za koje je proglašen krivim, kao i da nije ispoštovan princip in dubio pro reo.

b)Odgovor na apelaciju

21. Kantonalni sud je naveo da je u drugostepenom postupku u potpunosti razmotrena žalba apelantovog branioca, te da su dati odgovori na sva sporna činjenična i pravna utvrđenja, nakon čega je donesena zakonita sudska odluka. Nadalje, istaknuto je da su prigovori iz apelacije razmotreni na sjednici vijeća jer su identični kao i u žalbi na prvostepenu presudu. Kantonalni sud je istakao da nije povrijeđeno nijedno apelantovo pravo, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.

22. Općinski sud je naveo da u prvostepenom postupku nije povrijeđeno pravo na pravično suđenje, što apelant vidi u povredi prava na odbranu pozivajući se na odredbe ZKPFBiH, te da su navodi iz apelacije identični navodima istaknutim u žalbi na prvostepenu presudu, a koje navode je u drugostepenom postupku, prilikom odlučivanja o žalbi, detaljno razmotrio Kantonalni sud. Općinski sud je istakao da u predmetnom postupku nije pogrešno primijenjeno ni materijalno pravo.

23. Kantonalno tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana, te da je treba odbiti kao neosnovanu. Nadalje, istaknuto je da je iz sadržaja apelacije vidljivo da je apelant svoje navode o povredi prava na pravično suđenje u konkretnom krivičnom predmetu zasnovao na činjenici da su mu redovni sudovi tokom suđenja uskratili pravo na izvođenje novog saobraćajnog vještačenja. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da se iz prvostepene i drugostepene presude jasno vidi zašto je odbrani uskraćeno pravo na izvođenje takvog dokaza, te da su navedene odluke bile pravilne, zakonite i valjano obrazložene. Navedeno je i da izvođenje dokaza na glavnom pretresu ne predstavlja neograničeno pravo stranaka, odnosno da se oni mogu izvesti samo kada sud ocijeni da je to razumno.

V.Relevantni propisi

24. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17).

25. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 36/03, 37/03 – ispravka, 21/04 – ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 333. stav (1) Ugrožavanje javnog prometa zbog omamljenosti (1) Ko pod uticajem alkohola ili drugih omamljujućih sredstava upravlja prijevoznim sredstvom, iako je zbog toga očito nesposoban za sigurnu vožnju i time tako ugrozi javni promet na putevima da dovede u opasnost život ili tijelo ljudi ili imovinu većeg opsega, kaznit će se kaznom zatvora do tri godine.

Član 336. stav (1) Teška krivična djela protiv sigurnosti javnog prometa (1) Ako je krivičnim djelom iz člana 332. (Ugrožavanje javnog prometa) st. 1. i 2.; člana 333. (Ugrožavanje javnog prometa zbog omamljenosti) stav 1.; člana 334. (Ugrožavanje javnog prometa opasnom radnjom) stav 1. i člana 335.

(Nesavjestan nadzor nad javnim prometom) st. 1. i 2. ovog zakona prouzrokovana teška tjelesna ozljeda neke osobe ili imovinska šteta velikih razmjera, učinitelj će se kazniti kaznom zatvora od šest mjeseci do pet godina.

26. Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10, 18/13, 8/17, 89/17 i 9/18).

27. U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o osnovama sigurnosti saobraćaja na putevima u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 6/06, 75/06 – ispravka, 44/07, 84/09, 48/10 i 18/13) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 28. stav (1) (1) Vozač je dužan u toku upravljanja vozilom obratiti pažnju na pješake koji se nalaze na kolovozu ili stupaju na kolovoz.

Član 174. stav (1) (1) Vozač ne smije upravljati vozilom u saobraćaju na putu, niti početi upravljati vozilom ako je pod djelovanjem alkohola.

28. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20).

29. U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) sačinjen u Ustavnom sudu, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:

Član 3.

Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravosnažnom presudom suda ne utvrdi njegova krivica.

(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima zavisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.

Član 6.

Prava osumnjičenog odnosno optuženog (1) Osumnjičeni već na prvom ispitivanju mora biti obaviješten o djelu za koje se tereti i o osnovama sumnje protiv njega i da njegov iskaz može biti korišten kao dokaz u daljnjem toku postupka.

(2) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora omogućiti da se izjasni o svim činjenicama i dokazima koji ga terete i da iznese sve činjenice i dokaze koji mu idu u korist.

(3) Osumnjičeni odnosno optuženi nije dužan da iznese svoju odbranu niti odgovara na postavljena pitanja.

Član 15.

Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan stranke i branitelje tretirati na jednak način i svakoj strani pružiti jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnoj raspravi.

(2) Sud, tužilac i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.

Član 16.

Slobodna ocjena dokaza Pravo suda, tužioca i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.

Član 278. stav (2) Pravo suda da se dozvoli pitanje ili dokaz (2) Ako sudija odnosno predsjednik vijeća zaključi da okolnosti koje stranka i branilac želi da dokaže nemaju značaja za predmet ili da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da je prilikom ispitivanja propušteno da se svjedok ispita na okolnosti na koje je ponovno predloženo njegovo ispitivanje, odbiće izvođenje takvog dokaza.

Član 296. stav (2) Dokazi na kojima se zasniva presuda (2) Sud je dužan da savjesno ocijeni svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvede zaključak da li je neka činjenica dokazana.

Član 312. stav (1) tačke d) i k) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:

d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;

k) ako je izreka presude nerazumljiva, protivrječna sama sebi ili razlozima presude ili ako presuda uopšte ne sadrži razloge ili u njoj nisu navedeni razlozi o relevantnim činjenicama.

VI.Dopustivost

30. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

31. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

32. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 41 0 K 054377 19 Kž od 12. aprila 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov zastupnik i apelant su primili 13. juna 2019. godine, a apelacija je podnesena 8. avgusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

33. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

34. Apelant pobija navedenu presudu tvrdeći da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

35. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

36. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.

3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:

d) da ispituje svjedoke protiv sebe ili da se oni ispitaju, te da se osigura prisustvo i ispitivanje svjedoka u njegovu korist pod istim uvjetima koji važe za svjedoke koji svjedoče protiv njega;

37. Ustavni sud prvenstveno ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da stoga apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to, Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijeva član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.

38. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog proizvoljne ocjene izvedenih dokaza, proizvoljno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa, te ukazuje na to da nije zadovoljen standard obrazložene odluke. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituisati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

39. Dalje, Ustavni sud ukazuje na praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, prema kojoj je zadatak redovnih sudova, a prvenstveno prvostepenog suda, da ocijene izvedene dokaze i njihovu relevantnost u konkretnom predmetu. Ustavni sud, stoga, neće procjenjivati kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene. To je isključivo uloga redovnih sudova, čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78. i Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05).

40. Ustavni sud, također, ukazuje da je sud dužan savjesno ocijeniti sve dokaze pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima, pa onda na osnovu takve, brižljive ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana (član 296. stav (2) ZKPFBiH). Pri tome, prema članu 16. ZKPFBiH, sud i drugi organi nisu vezani ni ograničeni posebnim formalnim dokaznim pravilima, već po načelu slobodne ocjene dokaza ocjenjuju postojanje ili nepostojanje neke činjenice. Međutim, ova slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje, kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u uzajamnu logičnu vezu. Načelo slobodne ocjene dokaza ne predstavlja apsolutnu slobodu. Ta sloboda je ograničena općim pravilima i zakonitostima ljudskog mišljenja i iskustva. Zbog toga je obaveza redovnog suda da u obrazloženju presude opiše proces pojedinačne ocjene dokaza, dovođenja svakog ocijenjenog dokaza u vezu s drugim dokazima i izvođenja zaključka o dokazanosti određene činjenice.

41. Razmatrajući apelantove navode kojima ukazuje na proizvoljnu ocjenu dokaza, proizvoljno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljnu primjenu pozitivnopravnih propisa, Ustavni sud zapaža da je apelant identične prigovore isticao tokom postupka pred prvostepenim i drugostepenim sudom, o čemu su se prvostepeni i drugostepeni sud dovoljno jasno, precizno i argumentovano izjasnili. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da u predmetnom krivičnom postupku nije izostala sveobuhvatna analiza izvedenih dokaza. Naime, Ustavni sud zapaža da je Općinski sud ukazao na kojim dokazima je zasnovao svoju odluku, i to prije svega na iskazima, te nalazima i mišljenjima vještaka saobraćajne struke F. K., vještaka sudske medicine dr. S. B. S., vještaka ortopeda-traumatologa dr. M. P., kao i vještaka neuropsihijatra dr. H. J., cijeneći da su dati po pravilima nauke i struke, kao i da su u skladu s drugim izvedenim dokazima, zatim na iskazu oštećene, kao i na materijalnoj dokumentaciji u spisu. Također, iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je iskazima svjedoka K. Ž., L. B. Š. i S. M. poklonio vjeru u dijelu u kojem su saopćili pravno relevantne činjenice koje su utvrdili prilikom obavljanja svojih poslova i zadataka. Nadalje, slijedi da Općinski sud nije prihvatio apelantovu odbranu nalazeći da je poricanje izvršenja krivičnog djela dato s ciljem umanjenja i izbjegavanja krivičnopravne odgovornosti, kao i da apelantova odbrana nije saglasna s iskazom oštećene, te iskazima i nalazima i mišljenjima vještaka saobraćajne struke F. K. i vještaka sudske medicine S. B. S. Ustavni sud uočava da iz obrazloženja prvostepene presude slijedi da je apelant radnjama pobliže opisanim u izreci presude ostvario u cijelosti zakonska obilježja krivičnog djela koje mu je stavljeno na teret. Dalje, Ustavni sud zapaža da su apelantovi navodi bili predmet dodatne analize Kantonalnog suda koji je zaključio da se prvostepeni sud jasno odredio o svakom pojedinačnom dokazu, te da se analizom tih dokaza nesporno zaključuje da je apelant kršeći odredbe člana 174. stav 1. i člana 28. stav l. ZOSS-a prouzrokovao saobraćajnu nezgodu, a kojom prilikom je došlo do teškog tjelesnog povređivanja oštećene. Osim toga, u odnosu na apelantove navode da je postupanje vještaka saobraćajne struke nezakonito, Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je, suprotno apelantovim navodima, vještak mogao izaći na lice mjesta, odnosno da je obaveza vještaka da u skladu s pravilima struke i na najbolji mogući način izradi vještačenje, a zbog čega je vještak saobraćajne struke u konkretnom slučaju imao pravo da preduzme sve radnje i aktivnosti koje su mu neophodne radi izrade odgovarajućeg nalaza i mišljenja, zbog čega se njegovo vještačenje ne može smatrati nezakonitim. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih presuda dali jasne i precizne razloge za svoje stavove, te da su za svaki dokaz koji su prihvatili, kao i one koje nisu prihvatili dali logično i uvjerljivo obrazloženje, tako da ocjena izvedenih dokaza ni u jednom dijelu, sama po sebi, ne izgleda proizvoljna ili neprihvatljiva, niti ima elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. S obzirom na to, te imajući u vidu da apelant, osim paušalnih navoda iznesenih u tom pravcu, nije ponudio odgovarajuće argumente u prilog svojim tvrdnjama, Ustavni sud smatra da su oni neosnovani.

42. U odnosu na apelantove navode kojima ukazuje na povredu prava na obrazloženu odluku, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi, suprotno navodima apelacije, u svojim presudama odgovorili na navode koje su ocijenili bitnim i relevantnim za odlučenje, te za svoja stanovišta dali valjane, jasne i logične razloge u skladu sa zahtjevima člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Zbog navedenog, Ustavni sud i ove navode ocjenjuje neosnovanim.

43. U pogledu apelantovih tvrdnji da mu je u predmetnom postupku povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da se navodi o kršenju načela presumpcije nevinosti i in dubio pro reo vezuju isključivo za ocjenu dokaza na osnovu kojih proizlazi da je počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret. U vezi s navedenim načelom, Ustavni sud ukazuje da sud mora pretpostaviti nevinost optuženog bez ikakvih preduvjerenja i da ga može osuditi samo na osnovu dokaza iznesenih tokom suđenja. Također, načelo pretpostavke nevinosti znači i da je teret dokazivanja isključivo na tužilaštvu, te da, prema načelu in dubio pro reo, i najmanja sumnja u vezi s dokazom mora ići u prilog optuženom (vidi Evropski sud, presuda Barbera, Messeque i Jabardo protiv Španije, stav 77). U konkretnom slučaju Ustavni sud ukazuje da je Općinski sud sve izvedene dokaze ocijenio pojedinačno i u međusobnoj vezi, te na osnovu brižljive i savjesne ocjene tih dokaza izveo zaključak da je apelant počinio krivično djelo koje mu je stavljeno na teret na način kako je navedeno u izreci prvostepene presude, ne ostavljajući bilo kakve sumnje u tom pogledu. Zbog toga, Ustavni sud smatra da nema mjesta apelantovim tvrdnjama o kršenju načela in dubio pro reo jer iz prvostepene i drugostepene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje predmetnog krivičnog djela, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog. Stoga, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno načelo in dubio pro reo iz člana 6. stav 2. Evropske konvencije, pa je i u ovom dijelu apelacija neosnovana.

44. Dalje, apelant smatra da mu je povrijeđeno i pravo na odbranu, te da je prekršen princip „jednakosti oružja“ budući da je Općinski sud odbio njegov prijedlog za novo vještačenje po vještaku saobraćajne struke. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na svoju raniju jurisprudenciju prema kojoj član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije ne daje stranci neograničeno pravo da saslušava svjedoke ili da izvodi druge dokaze pred sudom, već je, u pravilu, zadatak redovnih sudova da procijene je li potrebno pozvati određene svjedoke, te bi li izjave predloženih svjedoka ili izvođenje drugih predloženih dokaza bilo relevantno za odlučivanje u konkretnom slučaju (vidi Evropski sud, Harutyunyan protiv Armenije, djelimična odluka o dopustivosti od 5. jula 2005. godine, aplikacija broj 36549/03). Sud koji vodi postupak mora imati određenu diskreciju o ovim pitanjima, a iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije slijedi da stranka u postupku ne može imati prednost u odnosu na drugu stranu u pogledu mogućnosti da iznese dokaze (vidi, između ostalih, odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda broj AP 628/04 od 12. aprila 2005. godine i AP 2433/14 od 17. septembra 2014. godine). Pri tome, član 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio ne pozvati one svjedoke čije saslušanje je izričito zahtijevano (vidi Evropski sud, Vidal protiv Belgije, presuda od 22. aprila 1992. godine, serija A, broj 235, tačka 34. i Topić protiv Hrvatske, presuda od 10. oktobra 2010, godine, aplikacija broj 51355/10, tačka 42).

45. U vezi s tim, Ustavni sud naglašava da redovni sud i u smislu odredaba člana 278. stav 2. ZKPFBiH ima diskreciono ovlaštenje da odbije izvođenje dokaza, između ostalog, kada ocijeni da je ponuđeni dokaz nepotreban ili da činjenice koje stranka želi da dokaže nemaju značaj za predmet. Dovodeći u vezu navedene principe s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da apelant, u konkretnom slučaju, nije ničim dokazao da je njegov prijedlog proizvoljno odbijen, da bi upravo ti dokazi bitno utjecali na rezultat konkretnog postupka, niti u predmetu postoji bilo šta što bi ukazalo na proizvoljnost suda u vođenju postupka ili da je dokazni postupak zloupotrijebljeni na njegovu štetu. Naime, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude proizlazi da je prijedlog apelantove odbrane za izvođenje novog vještačenja po vještaku saobraćajne struke odbijen jer je vještak saobraćajne struke F. K. izvršio vještačenje saobraćajne nezgode na okolnosti neposrednog uzroka krivičnopravnog događaja, a čemu je prethodila rekonstrukciju lica mjesta uz prisustvo apelanta, njegovog branioca, kantonalnog tužioca, kao i oštećene, kao i sačinjavanje nove policijske dokumentacije s obzirom na to da u dokumentaciji sačinjenoj nakon krivičnopravnog događaja nisu bili navedeni svi podaci i pravno relevantne činjenice na osnovu kojih je vještak F. K. trebao sačiniti nalaz i mišljenje. Osim toga, Ustavni sud zapaža, a kako to proizlazi iz obrazloženja drugostepene presude, da je navedene razloge prihvatio i Kantonalni sud, koji je istakao da odbijanjem izvođenja novog saobraćajno-tehničkog vještačenja nije povrijeđeno apelantovo pravo na odbranu, niti ravnopravnost strana i presumpciju nevinosti jer je prvostepeni sud našao da je provođenje tog dokaza nepotrebno, tako da Ustavni sud ne nalazi ništa što bi ukazalo na bilo kakvu proizvoljnost u postupanju redovnih sudova. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu iz člana 6. stav 3. tačka d) Evropske konvencije koja, u smislu prakse Evropskog suda, zahtijeva da sud navede relevantne razloge zbog kojih je odlučio da ne izvede predložene dokaze koje je apelant zahtijevao. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud razloge koje su sudovi dali u vezi s ovim pitanjem ne može ocijeniti suprotnim standardima prava na pravično suđenje. Stoga, Ustavni sud smatra da su navodi koji se odnose na kršenje principa jednakosti strana u postupku u smislu člana 6. stav 1. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije neosnovani.

46. Ustavni sud dalje zapaža da se apelant, u vezi s tvrdnjom da se moralo udovoljiti njegovom prijedlogu da se provede novo vještačenje po vještaku saobraćajne struke, pozvao na Rješenje Vrhovnog suda broj 08 0 K 002863 17 Kž 2 od 19. aprila 2017. godine (u prilogu apelacije apelant je dostavio relevantni dio iz Biltena sudske prakse Vrhovnog suda). Pri tome, Ustavni sud zapaža da je u navedenom predmetu prvostepeni sud odbio prijedlog odbrane da se provede novo vještačenje po vještaku neuropsihijatru, a koji je bio zasnovan na stavu da je optuženi T. G. u vrijeme izvršenja djela za koje se tereti bio bitno smanjeno uračunljiv, a ne samo smanjeno uračunljiv, kako to proizlazi iz nalaza i mišljenja vještaka optužbe. Nadalje, istaknuto je da je u navedenoj situaciji novo psihijatrijsko vještačenje predloženo da bi se osporio nalaz i mišljenje vještaka optužbe koji je izjavio da ne može argumentovati stav o bitno smanjenoj uračunljivosti optuženog u vrijeme učinjenja djela. Također, istaknuto je da je Vrhovni sud smatrao da je osporavanje nalaza i mišljenja neuropsihijatra, s obzirom na činjenicu da se radi o visokostručnim pitanjima, teško ostvarivo bez pomoći drugog vještaka iz iste oblasti, zbog čega je u konkretnom slučaju odbijanjem prijedloga odbrane, uz obrazloženje da je vještak odgovorio na pitanja branioca prilikom unakrsnog ispitivanja, odbrana bila onemogućena u efektivnom osporavanju nalaza i mišljenja navedenog vještaka, a čime je povrijeđeno pravo optuženog na odbranu i učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, odnosno obrazloženje redovnih sudova dato u odnosu na odbijanje apelantovog prijedloga za izvođenje novog vještačenja po vještaku saobraćajne struke, kao i zaključke Ustavnog suda date u prethodnoj tački ove odluke, Ustavni sud smatra da se rješenje Vrhovnog suda, na koje se apelant pozvao, ne može dovesti u vezu s predmetnom apelacijom. Stoga, Ustavni sud smatra da su i ovi apelacioni navodi neosnovani i da ni na koji način ne dovode u pitanje pravo na pravično suđenje.

47. Osim toga, Ustavni sud ponavlja da apelant tvrdi da se moralo udovoljiti njegovom prijedlogu da se provede novo vještačenje po vještaku saobraćajne struke, a da istovremeno tvrdi da ne bi trebalo biti dozvoljeno izvođenje dokaza koji nisu sadržani u optužnici. U vezi s tim, apelant se pozvao na sudsku praksu Međunarodnog krivičnog suda za bivšu Jugoslaviju u predmetima Tužilac protiv Mucića i dr., Tužilac protiv Orić Nasera, Tužilac protiv Galić Stanislava, Tužilac protiv Halilović Sefera, Tužilac protiv Kunarac Dragomira i Tužilac protiv Blagojević Vidoja, kao i Suda Bosne i Hercegovine u predmetu Tužilac protiv Kličković Gojka i predmetu broj S1 1 K 019571 16 Kri (apelant uz apelaciju nije dostavio navedene odluke). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud ni u ovom dijelu ne može naći elemente koji bi na bilo koji način pokretali pitanje prava na pravično suđenje.

48. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom predmetu nije povrijeđeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. i stav 3. tačka d) Evropske konvencije kada su redovni sudovi za svoje odluke dali detaljno, jasno i argumentovano obrazloženje u pogledu izvedenih dokaza i njihove pravne valjanosti, te primjene pozitivnopravnih propisa, kao i kada nema elemenata koji bi ukazivali na to da je dokazni postupak zloupotrijebljen na apelantovu štetu. Osim toga, iz obrazloženja prvostepene i drugostepene presude ne proizlazi ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi imali sumnju u pogledu postojanja bilo koje činjenice koja čini obilježje krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret, pa da bi tu sumnju rješavali presudom na način koji je povoljniji za apelanta kao optuženog.

50. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

51. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3226/19 (M.B.) | Sudska praksa | Aktio