Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3217/19 ("Nezavisne novine" iz Banja Luke, E. S. i B. R.-P.)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Nema povrede
Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Kleveta
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Miješanje
  • Građanski postupak
  • Miješanje u privatni život
  • Nematerijalna šteta
  • Sloboda izražavanja
  • Naknada štete
  • Pasivna legitimacija
  • Proporcionalnost
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3217/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3217/19, rješavajući apelaciju Nezavisnih novina iz Banje Luke i dr., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Nezavisnih novina iz Banje Luke, Edina Skokića i Borjane Radmanović- Petrović podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH broj 32 0 P 115956 18 Rev od 7. maja 2019. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 OP 115956 15 Gž od 13. juna 2018. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli broj 32 OP 115956 12 P od 8. januara 2015. godine.

OBRAZLOŽENJE

I. Uvod

1. Nezavisne novine iz Banje Luke (u daljnjem tekstu: prvoapelant), Edin Skokić (u daljnjem tekstu: drugoapelant) i Borjana Radmanović-Petrović (u daljnjem tekstu: trećeapelantkinja; zajedno: apelanti) iz Banje Luke, koje zastupa Goran Bubić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 8. avgusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 115956 18 Rev od 7. maja 2019. godine. Apelanti su 9. aprila 2020. godine dostavili dopunu apelacije. S obzirom na to da apelacija nije sadržavala sve elemente propisane članom 21 stav (2) Pravila Ustavnog suda (nije dostavljena punomoć za zastupanje pred Ustavnim sudom) od apelanata je 12. januara 2021. godine zatraženo da dostave navedenu punomoć. Apelanti su 22. januara 2021. godine dostavili traženu punomoć.

II. Postupak pred Ustavnim sudom

2. Ustavni sud je donio Odluku broj AP 4242/18 od 11. oktobra 2018. godine (dostupna na internet stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba) kojom je odbacio kao preuranjenu apelaciju istih apelanata podnesenu protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 OP 115956 15 Gž od 13. juna 2018. godine i Presude Opštinskog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Opštinski sud) broj 32 OP 115956 12 P od 8. januara 2015. godine jer u vrijeme podnošenja te apelacije nije bio okončan revizioni postupak pred Vrhovnim sudom.

3. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Opštinskog suda i Fadila Sarajlića (u daljnjem tekstu: tužilac) zatraženo je 8. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.

4. Opštinski sud je dostavio odgovor 18. septembra 2020. godine, Kantonalni sud 23. septembra 2020. godine a tužilac 8. oktobra 2020. godine.

III. Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.

6. Presudom Opštinskog suda broj 32 OP 115956 12 P od 8. januara 2015. godine obavezani su prvoapelant kao izdavač, drugoapelant kao novinar i trećeapelantkinja kao glavna i odgovorna urednica prvoapelanta da tužiocu solidarno isplate na ime naknade nematerijalne štete zbog pretrpljenih duševnih bolova ukupan iznos od 6.000,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 9. februara 2012, godine kao dana podnošenja tužbe pa do isplate. Dio tužbenog zahtjeva kojim je tužilac tražio da mu se isplati naknada nematerijalne štete preko dosuđenog iznosa te iznosa na ime naknade štete za pretrpljeni strah je odbijen kao neosnovan (stav 1). Presudom je obavezan prvoapelant da uvod i izreku ove presude prvi pasus u stavu 1 (dosuđujući) nakon njene pravosnažnosti objavi u prvom narednom listu prvoapelanta, o svom trošku, i da izvrši brisanje spornog teksta s portala prvoapelanta, sve u roku od 30 dana pod prijetnjom prinudnog izvršenja (stav 2). Presudom je odbijen u cijelosti tužiočev tužbeni zahtjev u odnosu na sve tužene kojim je tražio naknadu štete zbog raskinutog ugovora u ukupnom iznos od 85.469,77 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od dana podnošenja tužbe pa do konačnog namirenja (stav 3). Presudom je u cijelosti odbijen tužiočev tužbeni zahtjev u odnosu na prvotuženog – Samostalni sindikat zaposlenih u poljoprivredi, prehrambenoj i duhanskoj industriji, vodoprivredi, ugostiteljstvu, turizmu i trgovini BiH (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i drugotuženog Mehmeda Avdagića kao predsjednika navedenog samostalnog sindikata (u daljnjem tekstu: drugotuženi) kojim je tužilac tražio naknadu nematerijalne štete u ukupnom iznosu od 15.000,00 KM (stav 4). Presudom je obavezan tužilac da prvotuženom i drugotuženom naknadi troškove parničnog postupka u iznosu preciziranom u presudi, dok je zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan (stav 5). Presudom je obavezan tužilac da apelantima naknadi troškove postupka precizirane u presudi, dok je zahtjev za naknadu troškova postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan (stav 6). Presudom je odbijen tužiočev zahtjev za naknadu troškova postupka (stav 7).

7. U obrazloženju presude je, između ostalog, navedeno da je tužilac podnio tužbu protiv apelanta, prvotuženog i drugotuženog u kojoj je naveo da je u listu Nezavisne novine (prvoapelant) 17. novembra 2011. godine objavljen članak pod naslovom „Radnici Hotela vraćaju gazdin kredit“ u kojem se objavljuju i izjave drugotuženog u ime prvotuženog i koji je teškim neistinama blatio tužiočevo ime, njegovu čast i ugled, zbog čega je tužilac pretrpio veliku direktnu i indirektnu materijalnu i nematerijalnu štetu. Objavljeni sporni tekst glasi „Međutim, najznačajniji u cijeloj priči je način na koji je 'Ram Invest' na čelu sa Fadilom Sarajlićem, privatizirao Hotel Tuzla. Preuzeo je radničke dionice, a potom na osnovu toga, podigao kredit, koji otplaćuju radnici i kojima su već počele pristizati tužbe i prijetnje pljenidbom. Dakle, 'Ram Invest' je dodatno zadužio Hotel, ne poštujući odredbe kupoprodajnog ugovora, tvrdi Avdagić“. Tužilac je naveo da je akcenat u članku stavljen na tužiočevo ime, koji je prikazan kao vlasnik „Ram Investa“, privrednog društva koje ima većinski paket dionica Hotela ,,Tuzla“ i kao čovjek koji je na bezobzirni način stekao dionice Hotela, preuzeo ih, te na osnovu njih podigao kredit, koji otplaćuju radnici, a zatim dodatno zadužio Hotel ne poštujući odredbe kupoprodajnog ugovora. Navedeno je da tužilac u tužbi tvrdi da je to gruba neistina jer je vlasnik „Ram Investa“ Igor Pogačar u visini 100% kapitala, da tužilac, a ni „Ram Invest“ ni Igor Pogačar nikada nije preuzeo radničke dionice, a onda na osnovu toga podigao kredit koji otplaćuju radnici pa stoga traži da sud usvoji tužbeni zahtjev jer je zbog objavljivanja navedenih neistina tužilac trpio kako materijalnu tako i nematerijalnu štetu. U tužbi je navedeno da se materijalna šteta koju je tužilac trpio ogleda u tome što je nakon objavljivanja spornog članka tužilac koji je potpisao ugovor u ime Privrednog društva ,,Conint“ kao vlasnik sa firmom Čistilni servis ,,Cunjca“, predugovor sa obavezujućom snagom, navedeni ugovor raskinut pa je tako tužilac pretrpio materijalnu štetu kao izgubljenu dobit u visini od 85.459,72 KM, a i indirektnu materijalnu štetu jer je prikazan kao špekulant i prevarant, što je tužiocu kroz dogovorene poslove nanijelo štetu s obzirom na to da se u BiH bavi projektima oživljavanja propalih firmi ili firmi pod stečajem. Navedeno je i da je u tužbi istaknuto da se nematerijalna šteta ogleda u tome što je objavljivanjem spornog teksta nastalo teško psihičko stanje i stres kod tužioca s obzirom na to da je preživio i infarkt 2004. godine i da ima pet bajpasa.

8. Opštinski sud je naveo da su u toku postupka apelanti istakli prigovor nadležnosti tog suda s obzirom na to da tužilac nema prebivalište u BiH, kao i iz razloga što ni drugoapelant ni trećeapelantkinja nemaju sjedište, odnosno prebivalište na području Opštinskog suda u Tuzli. Opštinski sud je u vezi s tim istakao da su netačni navodi da tužilac nema prebivalište u BiH s obzirom na to da iz provedenih dokaza slijedi da je on državljanin BiH, te da ima i stan u Tuzli, u kojem povremeno boravi, na adresi preciziranoj u presudi. Opštinski sud je naveo da je, što se tiče njegove nadležnosti, prigovor nenadležnosti neosnovan u smislu odredbe člana 29 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) jer je njegova nadležnost u skladu sa članom 46 istog zakona s obzirom na to da je jedan od tuženih – drugoapelant nastanjen na području opštine Tuzla, kao i s obzirom na činjenicu da se ne radi o isključivoj mjesnoj nadležnosti u ovoj pravnoj stvari.

9. Nadalje, Opštinski sud je istakao da je među parničnim strankama sporno da li se u konkretnom slučaju radi samo o iznošenju mišljenja i stavova ili se radi o kleveti kako to tvrdi tužilac po osnovu čega mu je nanesena duševna bol, te je trpio i materijalnu štetu. U vezi s tim, Opštinski sud je obrazložio da je članom 4 Zakona o zaštiti od klevete definisano značenje klevete, te je propisano da je kleveta radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica, iznošenjem ili prenošenjem izražavanja neistinitih činjenica, identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu. Radnja izvršenja klevete kao građanskog delikta, prema obrazloženju tog suda, određena je alternativno i sastoji se u iznošenju ili prenošenju, a u konkretnom slučaju radi se o prenošenju određenih činjenica koje je izvršilac –drugoapelant kao novinar saznao od trećeg lica – drugotuženog, te ih nije saopštio kao svoje, već tuđe uvjerenje. Ovo stoga kako je naveo taj sud jer sporni novinski članak u najvećoj mjeri predstavlja intervju putem telefona s drugotuženim uz izvjesne intervencije drugoapelanta kao novinara koje se ogledaju u navodima da je tužilac na čelu „Ram Investa“, čiji je i vlasnik, te uz izvjesne intervencije koje se ogledaju u izboru naslova članka. Sadržaj klevetničke izjave, prema obrazloženju tog suda, čine neistinite činjenice, pri čemu se istinitost, odnosno neistinitost činjenica i činjeničnog utvrđenja mogu odnositi na određene ljudske radnje, konkretne događaje ili subjektivna stanja, svojstva, osobine i odnose nekog lica. Da bi neka izjava mogla biti smatrana klevetom, prema mišljenju tog suda, potrebno je da činjenične tvrdnje koje su u njoj sadržane po objektivnoj ocjeni mogu škoditi ugledu drugog lica. Postojanje štete cijeni se prema usvojenim društvenim normama i mjerilima, pri čemu nije od presudnog značaja koliko se lice protiv koga je kleveta iznesena i subjektivno smatra povrijeđenim.

10. U vezi s tim, Opštinski sud je istakao da navodi iz spornog članka da je „Ram Invest“ na čelu sa tužiocem privatizovao Hotel „Tuzla“, prema ocjeni tog suda, ne predstavlja klevetu kako je ona definisana članom 4 Zakona o zaštiti od klevete jer tvrdnja da je neko lice na čelu firme koja je ušla u privatizaciju Hotela ,,Tuzla“ sama po sebi bez postojanja ili navođenja okolnosti zbog kojih bi ličnost nekog ko je na čelu firme diskreditovala, ne može štetiti ugledu tužioca. Takođe, prema mišljenju tog suda, navodi da je „Ram Invest“ dodatno zadužio Hotel „Tuzla“ ne poštujući odredbe kupoprodajnog ugovora, takođe, ne predstavljaju klevetu jer se radi ili o tvrdnjama koje same po sebi ne mogu nanijeti štetu tužiočevom ugledu ili predstavljaju iznošenje mišljenja čija istinitost nije objektivno provjerljiva, a u smislu člana 7 stav 1 tačka a Zakona o zaštiti od klevete. Opštinski sud je naveo da, međutim, navodi iz spornog članka da je „Ram Invest“ na čelu sa tužiocem preuzeo radničke dionice, a potom, na osnovu toga, podigao kredit koji otplaćuju radnici, te da je tužilac kao vlasnik „Ram Investa“ tražio da prvotuženi „pritisne načelnika Tuzle Jasmina Imamovića kako bi on izvršio pritisak na JP 'Centralno grijanje' u vezi sa dugom Hotela 'Tuzla' u iznosu od 800.000,00 KM“, prema ocjeni tog suda, predstavljaju pronošenje objektivno provjerljivih činjeničnih tvrdnji o tužiocu. Navedeno izražavanje, kako je obrazložio taj sud, izneseno je u odnosu na tužiočeve određene postupke i vezano je za određeni događaj u stvarnosti, pa se radi o činjeničnom sadržaju koji može biti predmet provjeravanja i dokazivanja. Stoga se u odnosu na navedene činjenične tvrdnje, prema obrazloženju tog suda, ne može prihvatiti rezonovanje apelanata i ostalih tuženih da se radi o iznošenju mišljenja i postojanja okolnosti predviđenih članom 7 stav 1 tačka a Zakona o kleveti. Suprotno pravnom rezonovanju apelanata i ostalih tuženih, kako je obrazložio Opštinski sud, teret dokaza u pogledu istinitosti tvrdnji kod klevete leži kod apelanata i ostalih tuženih jer se pretpostavlja neistinitost tvrdnje u odnosu na tužioca dok se protivno ne dokaže. Opštinski sud je naveo da apelanti i tuženi u toku postupka nisu dokazali istinitost navedenih, pronesenih činjeničnih tvrdnji, u skladu sa članom 7 stav 1, u vezi sa članom 123 stav 1 ZPP-a, pri čemu drugoapelantovo svjedočenje nije potvrdilo istinitost prenesenih tvrdnji i jer materijalni dokazi predloženi od tuženih nisu po svom sadržaju uopšte bili takve dokazne snage da pridonesu izvođenju zaključka o istinitosti spornih činjeničnih tvrdnji. Opštinski sud je nadalje naveo i da je sam tužilac istakao da je objavljen demanti koji je dao u skraćenom obliku kod prvoapelanta, i to u puno manjem sadržaju nego ga je uputio.

11. Obrazloženo je i da iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra poimenično navedenog u presudi proizlazi da je događaj koji je predmet vještačenja kod tužioca doveo do psihičkog duševnog poremećaja tzv. „narcističkom lezijom”, odnosno povredom njegovog ukupnog ličnog i profesionalnog integriteta, ugleda, časti i dostojanstva i da je to stanje poremetilo psiho-socijalnu ravnotežu, što je iziskivalo povećanje napora u obavljanju uobičajenih životnih aktivnosti, čemu se treba pridodati i stanje tjelesnog zdravlja koje je ranije narušeno zbog koronarne bolesti. Navedeno je i da iz nalaza vještaka proizlazi da se ovakvo psihičko stanje javilo kao posljedica objavljivanja neistina u novinama i predstavljanje javnosti. Opštinski sud je u vezi s tim naveo da je prihvatio taj nalaz kao objektivan i tačan, urađen od stručnog lica, te da taj sud, imajući u vidu sve navedeno, nalazi da postoji tužiočevo pravo na naknadu nematerijalne štete po osnovu odredaba čl.154 i 155 ZOO-a.

12. Zbog navedenog, Opštinski sud je istakao da u konkretnom slučaju drugoapelant kao novinar nije preduzeo adekvatne napore da utvrdi jesu li svi navodi koje objavljuje istiniti, a takođe se nije potrudio da sasluša verziju suprotne strane. Stoga je taj sud ocijenio da je objavljivanjem spornog članka prekoračena dopuštena granica slobode izražavanja jer su iznesene činjenice u spornom tekstu za koje nije utvrđeno da su istinite. Činjenica je da se od novinara, kako je obrazložio taj sud, ne može zahtijevati isti stepen utvrđivanja istinitosti činjenica kao u sudskom postupku jer za slobodu izražavanja i objavljivanja činjeničnih iskaza nije nužno postojanje dokaza, njihove apsolutne istinitosti, već je dovoljno da je objavljena informacija prethodno provjerena kao istinita, u skladu sa okolnostima konkretnog slučaja, odnosno u skladu sa standardnom novinarskom profesionalnom pažnjom. Opštinski sud je u vezi s tim ocijenio da se nisu stekli uslovi iz člana 7 Zakona o zaštiti od klevete, odnosno da informacije koje se iznose nisu istinite apsolutno, ali suštinski jesu, pa stoga, prema mišljenju tog suda, nema osnova od oslobađanja od odgovornosti za klevetu, kako je to naprijed obrazloženo. Teret dokazivanja istinitosti, kako je obrazloženo, po pravilu leži na apelantima i ostalim tuženim, a teret dokazivanja postojanja tih navoda na tužiocu, pa je Opštinski sud ocijenio da je u konkretnom tužilac dokazao postojanje spornih navoda, a apelanti i ostali tuženi nisu dokazali istinitost tih navoda, što su bili dužni u skladu sa članom 5 Zakona o zaštiti od klevete.

13. Opštinski sud je naveo da je odlučujući o visini naknade štete zbog klevete, u skladu sa odredbom člana 10 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete, cijeneći sve okolnosti slučaja, zaključio da je iznos od 6.000,00 KM razmjeran prirodi i stepenu nanesene štete tužiočevom ugledu. Pri tome je sud imao u vidu i okolnosti da je tužilac podnio zahtjev za demanti kao i da se naknada štete u konkretnom slučaju ne dosuđuje radi sticanja imovinske koristi oštećenog niti zbog novčanog kažnjavanja štetnika, već da se njome uspostavi ravnoteža između prava na slobodu izražavanja te prava pojedinca na zaštitu ugleda. Imajući u vidu sadržinu odredbe člana 199 ZOO-a, gdje je propisano da sud u slučaju povrede prava ličnosti može narediti objavljivanje presude, odnosno ispravke na trošak štetnika ili narediti da štetnik povuče izjavu kojom je povreda učinjena, kao i odredbe člana 8 Zakona o zaštiti od klevete prema kojoj je oštećeni dužan da preduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, to je taj sud udovoljio dijelu tužbenog zahtjeva i obavezao da tuženi o svom trošku objave dio izreke ove presude u stavu 1, pasus prvi (dosuđujem dijelu) kod prvoapelanta. U vezi sa tužiočevim zahtjevom za naknadu materijalne štete zbog raskida poslovnog ugovora, Opštinski sud je istakao da je on neosnovan te je dao obrazloženje precizirano u presudi.

14. Protiv navedene presude i apelanti, prvotuženi, drugotuženi i tužilac su podnijeli žalbe Kantonalnom sudu koji je Presudom broj 32 OP 115956 15 Gž od 13. juna 2018. godine žalbe apelanata i tužioca odbio kao neosnovane, dok je žalbe prvotuženog i drugotuženog usvojio i preinačio prvostepenu presudu u dijelu koji se odnosi na troškove postupka na način preciziran u presudi. Presudom je obavezan tužilac da prvotuženom i drugotuženom naknadi troškove žalbenog postupka u iznosu preciziranom u presudi, dok je zahtjev prvotuženog i drugotuženog za naknadu troškova žalbenog postupka preko dosuđenog iznosa odbijen kao neosnovan, kao i zahtjev apelanata za naknadu troškova žalbenog postupka. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je, suprotno tužiočevim žalbenim navodima, pravilno prvostepeni sud, polazeći od odredbi čl. 1, 4 i 6 Zakona o zaštiti od klevete, kao i načina iznošenja činjenica u spornom članku objavljenom kod prvoapelanta i na njihovom internet portalu, izveo zaključak da tokom postupka nije dokazano da su apelanti u smislu odredbe člana 6 stav 2 istog zakona na drugi način vršili nadzor nad sadržajem objavljenih članaka. Navedeno je da su neprihvatljivi žalbeni navodi apelanata da je u konkretnom slučaju bilo mjesta primjeni odredbe člana 7 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete jer, prema mišljenju tog suda, apelanti ničim ne dokazuju da je izneseno izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima ili da je iznošenje, odnosno prenošenje izražavanja bilo razumno, u kojem slučaju ne bi postojala njihova odgovornost za klevetu u smislu odredbe člana 7 stav 1 Zakona o zaštiti od klevete. Suprotno žalbenom rezonovanju apelanata, prema mišljenju Kantonalnog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da je u konkretnom slučaju bilo mjesta primjeni odredbe člana 6 stav 2 Zakona o zaštiti od klevete kojom je propisano da su za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informisanja odgovorni autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja te primjeni odredbe stava 3 istog člana prema kojoj je lice iz stava 2 ovog člana odgovorno za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili prenijelo izražavanje neistinite činjenice. Ovo iz razloga, kako je obrazložio taj sud, što prvoapelant odgovara za klevetu kao izdavač, drugopelant kao autor teksta, a trećeapelantkinja kao glavni i odgovorni urednik prvoapelanta i internet portala na kojima je objavljen sporni tekst.

15. Kantonalni sud je naveo da apelanti zanemaruju da Zakon o zaštiti od klevete, na osnovu kojeg je donesena pobijana presuda, ima cilj da u najvećoj mjeri obezbijedi princip slobode izražavanja (član 3 Zakona o zaštiti od klevete), koji je proklamovan i garantovan kako tim zakonom tako i Ustavom BiH i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) koji se mora zasnivati na poštovanju profesionalnih i etičkih standarda. Prema mišljenju tog suda, međutim, sloboda javnog izražavanja, a i njeno ostvarivanje uključuje i obaveze i odgovornosti za iznošenje tačnih, provjerenih i istinitih činjenica, što su apelanti zanemarili kada su iznosili neistinite činjenice o tužiocu, za koje je Opštinski sud utvrdio da predstavlja klevetničko izražavanje, a ne vrijednosni sud. Zbog toga je, prema mišljenju tog suda, neprihvatljivo elaboriranje žalbe apelanata koje se svodi na tvrdnje da su postupali u ulozi medija čija je dužnost da u demokratskom društvu pruža informacije od javnog interesa, te da je ovakvim postupanjem suda narušena sloboda izražavanja mišljenja apelanata iz člana 10 Evropske konvencije. Prema obrazloženju tog suda, u vezi s tim su neprihvatljivi i žalbeni prigovori koji se svode na tvrdnje da je neosnovana tužiočeva tužba za klevetu i da su oni u objavljenom tekstu iznijeli određeni vrijednosni sud. Kantonalni sud je naveo da su u konačnom apelanti sami u žalbi tvrdili da su samo iznosili vrijednosni sud o tužiocu, čime su, prema mišljenju tog suda, potvrdili da su oni tvorci navedene informacije koju su objavili, ali da oni tokom postupka nisu dokazali da su iznosili svoje mišljenje, ili da je naprijed navedeno izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima.

16. Kantonalni sud je istakao da, suprotno žalbenim navodima apelanata da oni nisu legitimisani u predmetnom postupku jer tužilac tokom postupka nije dokazao da je kod prvoapelanta i na njegovom internet portalu objavljen sporni članak, niti da je dokazao da je trećeapelantkinja urednica, prema obrazloženju tog suda, prvostepeni sud nije posebno cijenio ni obrazlagao jer to nije ni mogao s obzirom na to da se radi o novim činjenicama koje apelanti prvi put iznose u žalbi, a pri tom ne nudeći dokaze da ih bez svoje krivice nisu mogli iznijeti do zaključenja glavne rasprave u smislu odredbe člana 207 stav 1 ZPP-a. Kantonalni sud je istakao da, međutim, prvotuženi i drugotuženi osnovano ukazuju u žalbi na pogrešnu primjenu materijalnog prava u dijelu odluke o troškovima postupka. Suprotno stavu prvostepenog suda, a shodno odredbi člana 1 Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o advokaturi u FBiH, prema obrazloženju tog suda, stranci pripada pravo na naknadu troškova postupka za svaku radnju preduzetu od advokata u iznosu koji ne može prelaziti jednomjesečni prosječni lični dohodak u FBiH, pa i kada se radilo o odgođenom ročištu ili nastavku rasprave, ukoliko bi nagrada od 25% ili 50% od visine nagrade utvrđene u skladu sa članom 12 Advokatske tarife prelazila navedeni iznos, kako se to s pravom tvrdi u žalbi.

17. Protiv navedene presude apelanti su izjavili reviziju Vrhovnom sudu koji je Rješenjem broj 32 0 P 115956 18 Rev od 7. maja 2019. godine reviziju odbacio kao nedopuštenu zbog neispunjavanja imovinskog cenzusa za izjavljivanje revizije i zbog nepostojanja razloga za vanredno odlučivanje o reviziji, a sve shodno odredbama člana 237 st. 2 i 3 ZPP-a.

IV. Apelacija

a)Navodi iz apelacije

18. Apelanti smatraju da su im osporenim presudama prekršeni pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i sloboda izražavanja iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije. Kršenje navedenih prava apelanti vide u proizvoljnoj primjeni prava. Navode da redovni sudovi nisu vodili računa o tome da je tužilac promašio tužbu u pogledu izdavača i glavnog i odgovornog urednika jer je jasno vidljivo da prvotuženi nije izdavač, a ni trećetužena urednica internet portala, a da tužilac tokom postupka nije dokazao ko to jeste. Apelant smatra da su redovni sudovi morali voditi računa o njihovoj pasivnoj legitimaciji, te da je tačno da su apelanti dali odgovor na tužbu, ali da nisu priznali tužiočev tužbeni zahtjev. Navode i da iz provedenih dokaza jasno proizlazi istinitost navoda iz spornog teksta, te da je drugoapelant kao novinar nesumnjivo pokazao da je revnosno i odgovorno obavljao svoj posao. Navode i da je tužilac morao trpjeti kritike, a sve s ciljem informisanja javnosti o bitnim stvarima kakva je i konkretna, a u suprotnom je ograničena sloboda izražavanja apelanata. U dopuni apelacije apelanti navode da dostavljaju dokaz za svoje tvrdnje, odnosno o istinitosti spornog izražavanja jer je u međuvremenu pokrenut krivični postupak protiv tužioca.

b) Odgovor na apelaciju

19. Kantonalni sud je naveo sadržaj osporene presude, te istakao da nije bilo kršenja prava na koja se apelant poziva i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

20. Opštinski sud je takođe naveo sadržaj osporenih presuda, te istakao da su donesene u skladu sa standardima Evropske konvencije zbog čega apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.

21. Tužilac je u veoma opširnom odgovoru komentarisao osporene presude, te istakao da nije bilo kršenja prava apelanata i da apelaciju treba odbiti kao neosnovanu ili odbaciti kao nedopuštenu.

V. Relevantni propisi

22. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH” br. 59/02, 19/03 i 73/05). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst navedenog zakona sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Principi koji se ostvaruju zakonom Član 2.

Uređivanjem građanske odgovornosti iz člana 1. ovog zakona želi se postići da:

a) pravo na slobodu izražavanja, zajamčeno Ustavom Federacije Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda ("Službeni glasnik BiH", broj 6/99) predstavlja jedan od bitnih osnova demokratskog društva, posebno kada se radi o pitanjima od političkog i javnog interesa;

b) pravo na slobodu izražavanja štiti sadržaj izražavanja, kao i način na koji je iznesen i ne primjenjuje se samo na izražavanja koja se smatraju pohvalnim ili neuvredljivim, nego i na izražavanja koja mogu uvrijediti, ogorčiti ili uznemiriti;

c) sredstva javnog informiranja imaju značajnu ulogu u demokratskom procesu kao javni promatrači i prenosioci informacija javnosti.

Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4.

Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:

a) izražavanje - svaka izjava, a naročito svaki usmeni, pismeni, audio, vizuelni ili elektronski materijal bez obzira na sadržaj, oblik ili način iznošenja ili pronošenja;

b) javni organ - organ odnosno pravno lice u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljem tekstu: Federacija) i to:

- organ zakonodavne vlasti,

- organ izvršne vlasti,

- organ sudske vlasti,

- organ uprave,

- pravno lice sa javnim ovlaštenjima koje je osnovano u skladu sa zakonom,

- pravno lice koje je u vlasništvu ili pod kontrolom Federacije, kantona, općine ili grada ili nad čijim radom javni organ vrši nadzor;

c) javni službenik - svako lice koje je zaposleno u javnom organu;

d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.

Okvir djelovanja zakona Član 5.

(1) Ovaj zakon primjenjuje se na zahtjeve za naknadu štete zbog klevete, bez obzira kako je zahtjev označen.

(2) Javnom organu nije dozvoljeno da podnese zahtjev za naknadu štete zbog klevete.

(3) Javni službenik može privatno i isključivo u ličnom svojstvu podnijeti zahtjev za naknadu štete zbog klevete.

Odgovornost za klevetu Član 6.

(1) Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.

(2) Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.

(3) Lice iz st. 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.

(4) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.

(5) Standard odgovornosti iz stava 4. ovog člana primjenjuje se i ako je oštećeni javni službenik ili je bio javni službenik ili je kandidat za funkciju u javnom organu i ako, prema općem shvatanju javnosti, vrši značajan uticaj na pitanja od političkog ili javnog interesa.

(6) Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na umrlo lice, nasljednik prvog reda tog lica može podnijeti zahtjev, u smislu ovog zakona, pod uslovom da je takvo izražavanje nanijelo štetu ugledu nasljednika.

Izuzeci od odgovornosti Član 7.

(1) Ne postoji odgovornost za klevetu:

a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;

b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;

(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.

(2) Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:

onačin, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, oprirodu i stepen prouzrokovane štete, odobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda, opristanak oštećenog, ovjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, očinjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, ote da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.

Obaveza ublažavanja štete Član 8.

Oštećeni je dužan da poduzme sve potrebne mjere da ublaži štetu uzrokovanu izražavanjem neistinite činjenice, a naročito da štetniku podnese zahtjev za ispravku tog izražavanja.

23. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 2. stav (1) (1) U parničnom postupku sud odlučuje u granicama zahtjeva koji su stavljeni u postupku.

Član 7. stav (1) (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

Član 8.

Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.

24. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“, br. 2/92, 13/93 i 13/94, te „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji u relevantnom dijelu glasi:

Novčana naknada Član 200.

(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.

(2) Prilikom odlučivanja o zahtjevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povrijeđenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.

VI. Dopustivost

25. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

26. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporav, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

27. Ustavni sud zapaža da su apelanti podnijeli apelaciju protiv Rješenja Vrhovnog suda broj 32 0 P 115956 18 Rev od 7. maja 2019. godine, kojim je odbačena njihova revizija kao nedopuštena iz formalnih razloga. Slijedom navedenog, konačna odluka u konkretnom slučaju je Presuda Kantonalnog suda broj 32 OP 115956 15 Gž od 13. juna 2018. godine kojom je meritorno odlučeno u konkretnom predmetu, a koju su apelanti osporili u apelaciji broj AP 4242/18, pa će Ustavni sud apelacione navode ispitati u odnosu na tu presudu. Navedenu presudu apelanti su primili 25. juna 2018. godine, a apelaciju broj AP 4242/18 su podnijeli 26. jula 2018. godine, dakle u roku od 60 dana kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda.

28. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII. Meritum

29. Apelanti osporavaju navedene presude tvrdeći da su tim presudama prekršena njihova prava iz člana II/3e) i h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i člana 10 Evropske konvencije.

Pravo na slobodu izražavanja

30. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

h) Slobodu izražavanja.

31. Član 10 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu izražavanja. Ovo pravo obuhvata slobodu sopstvenog mišljenja, primanja i saopštavanja informacija i ideja bez miješanja javne vlasti i bez obzira na granice. Ovaj član ne sprečava države da zahtijevaju dozvole za rad radio, televizijskih i kinematografskih preduzeća.

2. Pošto ostvarivanje ovih sloboda povlači za sobom dužnosti i odgovornosti, ono se može podvrgnuti formalnostima, uslovima, ograničenjima ili kaznama propisanim zakonom i neophodnim u demokratskom društvu u interesu nacionalne bezbjednosti, teritorijalnog integriteta ili javne bezbjednosti, radi sprečavanja nereda ili kriminala, zaštite zdravlja ili morala, zaštite ugleda ili prava drugih, sprečavanja otkrivanja informacija dobijenih u povjerenju, ili radi očuvanja autoriteta i nepristrasnosti sudstva.

32. Ustavni sud podsjeća da pravo na slobodu izražavanja iz člana 10 Evropske konvencije spada u grupu tzv. kvalifikovanih prava za koja je karakteristično da prvim stavom definišu samo pravo, a drugim stavom definišu dozvoljena miješanja i ograničenja tih prava, pod uslovima propisanim drugim stavom. Ova sloboda se, uz ograničenja iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, ne odnosi samo na „informacije“ ili „ideje“ koje su primljene pozitivno ili se smatraju neuvredljivim ili prema njima nema stava, već i na one koje vrijeđaju, šokiraju i uznemiravaju (vidi Evropski sud, Selistö protiv Finske, presuda od 16. novembra 2004. godine, aplikacija broj 56767/00, stav 46, i Odluka broj AP 1203/05 od 27. juna 2006. godine, tačka 42). Ova sloboda, ipak, nije apsolutna i može biti ograničena zbog okolnosti i pod uslovima navedenim u članu 10 stav 2 Evropske konvencije, pod kojima se javna vlast može miješati u uživanje slobode izražavanja. Stoga je ključna uloga i zadatak nezavisnog sudstva da u svakom pojedinačnom slučaju jasno utvrdi granicu između opravdanih i potrebnih, te neopravdanih i nepotrebnih ograničenja, koja neki princip potvrđuju kao pravilo ili ga negiraju kao puku deklaraciju.

33. Kada se radi o ograničenjima iz člana 10 stav 2 Evropske konvencije, Evropski sud je ukazao da se kod odlučivanja u slučajevima klevete treba voditi računa o sljedećem: da li postoji miješanje u pravo na slobodu izražavanja, da li je miješanje propisano zakonom, teži li ostvarenju legitimnog cilja i na kraju, da li je miješanje „nužno u demokratskom društvu“.

34. U vezi s pitanjem da li je došlo do miješanja u pravo apelanata na slobodu izražavanja, Ustavni sud nema dilemu da jeste budući da su apelanti osporenim presudama obavezani na naknadu štete, što predstavlja miješanje zajemčeno članom 10 stav 1 Evropske konvencije.

35. Ustavni sud, takođe, nema dilemu da je navedeno miješanje „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama čl. 5 i 6 Zakona o zaštiti od klevete i člana 200 ZOO-a i da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti ugleda ili prava drugih. Utvrdivši da je uplitanje u slobodu izražavanja apelanata u ovom predmetu bilo zakonito i da je slijedilo legitiman cilj, pitanje koje Ustavni sud takođe treba ispitati jeste da li je to miješanje bilo „nužno u demokratskom društvu“.

36. Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće pitanje zaštite prava apelanata kao dnevnog lista, odnosno internet portala, novinara i urednika na slobodu izražavanja, u smislu člana 10 Evropske konvencije u vezi sa zaštitom tužiočevog prava na njegov ugled kao privrednika u smislu člana 8 Evropske konvencije. Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li su sudovi osporenim odlukama postigli pravičan balans između ta dva prava iste važnosti. Ustavni sud podsjeća da su relevantni kriterijumi za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109-113, ECHR 2012). Ti kriterijumi su: doprinos raspravi od javnog interesa; koliko je poznata ličnost o kojoj je riječ i šta je predmet izvještavanja, ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja i, gdje je primjenjivo, ozbiljnost sankcije.

37. Dovodeći sve prethodno izneseno u kontekst konkretnog slučaja, Ustavni sud zapaža da predmetna apelacija pokreće, prije svega, pitanje pravne kvalifikacije spornog izražavanja budući da apelanti tvrde da se ne radi o kleveti, već o iznošenju mišljenja u vezi sa stanjem u navedenim preduzećima. Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu imali dilemu da je drugoapelant kao autor spornog teksta prenio izražavanje drugotuženog i koje je objavljeno kod prvoapelanta i na njegovom internet portalu i čiji je urednik trećeapelantkinja. Redovni sudovi nisu imali dilemu ni da istinitost navedenog izražavanja apelanti nisu dokazali niti je drugoapelant prije prenošenja izražavanja drugotuženog to provjerio. Takođe, redovni sudovi su zaključili da dokazi koje su apelanti predložili nisu potvrdili istinitost iznesenog, odnosno pronesenog izražavanja, što je dovelo do povrede tužiočevog ugleda, zbog čega su apelanti obavezani da tužiocu naknade nematerijalnu štetu nastalu iznošenjem neistinitih tvrdnji. Pri tom Ustavni sud zapaža da redovni sudovi u presudama nisu u potpunosti citirali sporni tekst, već su analizirali njegove pojedine dijelove pri tom parafrazirajući sadržaj teksta.

38. Imajući u vidu navedeno (redovni sudovi su propustili da citiraju kompletno sporno izražavanje) u kontekstu gore navedenih kriterijuma, Ustavni sud primjećuje da je drugoapelant sporno izražavanje prenio u navedenom tekstu koji je objavljen u prvoapelantu i na njegovoj internet stranici, a koje izražavanje se odnosilo na pitanje stanja i vođenja poslovanja u Hotelu „Tuzla“. S obzirom na to da je drugoapelant kao novinar u suštini javna ličnost, može se prihvatiti da je njegova uloga uključivala moralnu dužnost da upozori javnost na moguće nepravilnosti u postupanju u rukovođenju navedenim preduzećem. Stoga je pitanje koje je bilo povod za održavanje javne rasprave bez sumnje bilo od javnog interesa (vidi Evropski sud, Slava Jurišić protiv Hrvatske, presuda od 8. februara 2018. godine, tačka 31, aplikacija broj 79584/12).

39. Potom, Ustavni sud zapaža da se jedno od spornih pitanja odnosilo na karakter izražavanja. Redovni sudovi nisu imali dilemu da su iznesene činjenice čija istinitost prije objave nije provjerena i koje ničim nisu dokazane u postupku pred tim sudovima, dok apelanti, s druge strane, tvrde suprotno, da se radilo o iznošenju mišljenja drugotuženog te da su apelanti dokazali istinitost svih pronošenih tvrdnji. Ustavni sud podsjeća da je u predmetima koji pokreću pitanje prava na slobodu izražavanja potrebno napraviti jasnu razliku između činjenica i mišljenja, odnosno vrijednosnog suda jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu se na osnovu vrijednosne ocjene ne može dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46; i Ustavni sud, Odluka broj AP 1005/04 od 2. decembra 2005. godine). Pri tome treba naglasiti da i mišljenje mora imati činjenični osnov koji ga može potkrijepiti jer u suprotnom može biti pretjerano (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76). Ustavni sud zapaža da apelanti upravo u tom segmentu uočavaju propust redovnih sudova.

40. Ustavni sud podsjeća da se u predmetima vezanim za klevetu različite vrste izjava moraju ocjenjivati na različite načine, odnosno važno je razmotriti ne samo konkretne izjave već i sadržaj i suštinu navodno klevetničkih članaka u cijelosti, jer bi one mogle da ukažu na nedvosmislenu poruku. Dakle, u predmetima koji pokreću pitanje klevete sporna izražavanja i izjave moraju se sagledavati u kontekstu različitih aspekata (vidi Evropski sud, Bodrožić protiv Srbije, presuda od 23. juna 2009. godine, st. 51 i 52, aplikacija broj 32550/05), tako da se sporno izražavanje mora dovesti u kontekst sa svim relevantnim okolnostima tog slučaja, a takva obaveza suda proističe i iz člana 7 stav (2) Zakona o zaštiti od klevete (vidi relevantne propise).

41. Shodno navedenom, Ustavni sud zapaža da je Opštinski sud utvrdio da su apelanti iznijeli neistinite tvrdnje, koje ničim nisu potkrijepili, odnosno da nisu dokazali nezakonite i u suštini kriminalne radnje tužioca, te da je stoga, prema ocjeni tog suda, izražavanje apelanata bilo klevetničko u smislu Zakona o zaštiti od klevete jer se ne radi o vrijednosnom sudu ili mišljenju. Takav stav je u cijelosti podržao Kantonalni sud, pri čemu se taj sud bavio i prigovorima koje apelant u apelaciji ponavlja. Imajući u vidu obrazloženja redovnih sudova, Ustavni sud smatra da je Opštinski sud prilikom donošenja osporene presude izvršio analizu spornog izražavanja i zaključio da je izražavanje apelanata bilo klevetničko. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da su redovni sudovi zaključili da klevetu predstavlja izražavanje u kojem se navodi da je tužilac, putem firme na čijem je čelu, preuzeo radničke dionice, a potom, na osnovu toga, podigao kredit koji otplaćuju radnici, te da je tužilac kao vlasnik „Ram investa“ tražio da prvotuženi „pritisne načelnika Tuzle Jasmina Imamovića, kako bi on izvršio pritisak na JP 'Centralno grijanje' u vezi sa dugom Hotela 'Tuzla' u iznosu od 800.000,00 KM“. Ustavni sud smatra da u vezi s navedenim nema ništa što bi ukazivalo da su redovni sudovi izveli proizvoljan zaključak da se u konkretnom slučaju radi o provjerljivim činjenicama, odnosno tvrdnjama jer je nesporno da se navedene tvrdnje mogu provjeriti i dokazati njihova istinitost ili neistinitost, odnosno da navedene tvrdnje ne predstavljaju vrijednosni sud. Ustavni sud osim toga ukazuje da su redovni sudovi zaključili i da drugoapelant kao novinar nije postupao bona fide, a Ustavni sud smatra da ni u ovom zaključku redovnih sudova nema proizvoljnosti. Naime, iz činjenica predmeta proizlazi da drugoapelant kao novinar „nije preduzeo adekvatne napore da utvrdi jesu li svi navodi koje objavljuje istiniti, a takođe se nije potrudio da sasluša verziju suprotne strane“. U vezi s tim, Ustavni sud ponovo ukazuje na standarde i kriterijume člana 10 Evropske konvencije prema kojima novinari kao javne ličnosti koje se bave informiranjem utiču na doprinos informacije (saopštenja, članka) debati od opšteg interesa, što, prema praksi Evropskog suda, uključuje i pitanja kao što su politika, kriminal, sport ili umjetnost, s tim da definicija „teme“ od opšteg interesa zavisi od okolnosti svakog konkretnog slučaja (vidi npr. Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (broj 2) (GC), broj 40660/08 i 60641/08, st. 109–113, ECHR 2012.). Ustavni sud zapaža da se, kako su to istakli i redovni sudovi, i navedene tvrdnje mogu posmatrati kao teme od javnog opšteg interesa i da pri pronošenju tih tvrdnji, kako to i proizlazi iz činjenica predmeta, drugoapelant kao novinar nije preduzeo adekvatne napore da ih provjeri, a tek onda i objavi.

42. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja u kontekstu relevantnih kriterijuma koji su prethodno analizirani, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja u dovoljnoj mjeri sagledali sve relevantne okolnosti konkretnog slučaju zaključivši da se u konkretnom slučaju radi o kleveti, u smislu Zakona o zaštiti od klevete. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom odlučenja u dovoljnoj mjeri izbalansirali pravo apelanata,kao novinara, dnevnog lista i internet portala i urednice na slobodu izražavanja, u smislu člana 10 Evropske konvencije i prava tužioca kao privrednika na zaštitu njegovog prava na ugled, u smislu člana 8 Evropske konvencije.

43. Prema tome, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do kršenja prava iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije.

Pravo na pravično suđenje

44. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.

45. Član 6 stav 1 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.

46. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog klevete, dakle nesporno se radi o predmetu građanskopravne prirode, te stoga apelanti uživaju garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

47. Apelanti ukazuju da su osporene presude donesene kao rezultat proizvoljne primjene prava, pri čemu ističu da redovni sudovi nisu vodili računa o nedostatku njihove pasivne legitimacije. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, naglašava da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je, eventualno, došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.

48. U vezi s navodima apelanata da nisu pasivno legitimisani jer prvoapelant nije izdavač niti je trećeapelantkinja njegov glavni i odgovorni urednik, a što redovni sudovi nisu uzeli u obzir, Ustavni sud ukazuje da iz činjenica predmeta jasno proizlazi da pitanje pasivne legitimacije apelanti nisu pokretali u toku postupka pred prvostepenim sudom, već da su to iznijeli tek u žalbi. Ustavni sud u vezi s tim ukazuje da je Kantonalni sud povodom tog pitanja dao jasno i argumentovano obrazloženje iz kojeg proizlazi da se radi o pitanju koje su apelanti shodno odredbama ZPP-a trebali postaviti u postupku pred prvostepenim sudom, a što oni nisu učinili i jer nisu dostavili dokaz da za iste činjenice nisu znali, odnosno da ih nisu mogli iznijeti u toku prvostepenog postupka. Ustavni sud ukazuje da zbog navedenog propusta apelanata ni Ustavni sud nema mogućnost da se izjasni o pitanju pasivne legitimacije. Pri tom Ustavni sud ukazuje da su se apelanti, nesporno, upustili u raspravljanje u predmetnom postupku, čime su priznali svoj pasivni legitimitet. Osim toga, suprotno navodima apelanata, Ustavni sud primjećuje da su redovni sudovi sproveli parnični postupak u skladu sa ZPP-om, te utvrdili relevantne činjenice na koje su primijenili Zakon o zaštiti od klevete i ZOO, te zaključili da apelanti nisu dokazali svoje tvrdnje, pri čemu su redovni sudovi obrazložili svoje odluke na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnost. Zbog navedenog, Ustavni sud smatra navode apelanata neosnovanim.

49. Ustavni sud zapaža da su apelanti 9. aprila 2020. godine dostavili dopunu apelacije u kojoj navode da u korist svojih tvrdnji u istinitost spornog izražavanja dostavljaju dokaz o pokretanju krivičnog postupka protiv tužioca. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je odredbama člana 22 stav (3) Pravila Ustavnog suda propisano da se apelacija/zahtjev bez zahtjeva Ustavnog suda ne može dopunjavati van roka iz člana 18 stav (1) (60 dana od dana prijema presude koja se osporava) ovih pravila. Kako je navedena dopuna apelacije dostavljena 9. aprila 2020. godine, a osporena presuda primljena 26. jula 2018. godine, dakle više od dvije godine prije dostave dopune apelacije, te kako Ustavni sud nije od apelanata zahtijevao navedenu dopunu, to se Ustavni sud ne može baviti razmatranjem navoda iz predmetne dopune apelacije.

50. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema kršenja ni prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.

VIII. Zaključak

51. Nema kršenja slobode izražavanja apelanata iz člana II/3h) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 10 Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi zaključili da je sporno izražavanje klevetničko jer apelanti sporno izražavanje ničim nisu potkrijepili, pri čemu su redovni sudovi svojim odlukama uspostavili pravičnu ravnotežu između prava apelanata iz člana 10 Evropske konvencije i tužiočevog prava na zaštitu ugleda iz člana 8 Evropske konvencije.

52. Nema kršenja ni prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada su redovni sudovi svoje odluke obrazložili na način koji ne ostavlja utisak proizvoljnosti u segmentima na koje su apelanti ukazali.

53. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

54. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3217/19 ("Nezavisne novine" iz Banja Luke, E… | Sudska praksa | Aktio