Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4543/20 (D. M.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Naknada štete
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4543/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4543/20, rješavajući apelaciju Dragoljuba Mijatovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Dragoljub Mijatović protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 P 222201 16 Gž od 12. decembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Dragoljub Mijatović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Edin Hodžić, advokat iz Tuzle, podnio je 16. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 32 0 P 222201 20 Rev od 28. jula 2020. godine i Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 P 222201 16 Gž od 12. decembra 2019. godine.

2. Ustavni sud ukazuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-1370/20 od 22. aprila 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv Presude Kantonalnog suda od 12. decembra 2019. godine. Imajući u vidu da je osporenim rješenjem Vrhovnog suda revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, Ustavni sud konstatuje da je revizija u ovom slučaju bila neefektivan pravni lijek, te da je stoga navedena presuda Kantonalnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Kantonalnog suda, obavezan je apelant da prvotužiteljici A.H. isplati na ime naknade nematerijalne štete za pretrpljene fizičke bolove i za pretrpljeni strah novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezan je apelant da drugotužiteljici A.H. isplati novčani iznos na ime naknade materijalne štete za troškove nabavke medikamenata i pribavljanja izvoda iz službene evidencije sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezan je apelant da tužiteljicama nadoknadi troškove postupka u novčanom iznosu.

4. U obrazloženju osporene presude, Kantonalni sud je naveo da je predmet spora zahtjev prvotužiteljice za naknadu nematerijalne štete koju je pretrpila usljed napada dva odrasla psa pasmine „njemački ovčari" koja su vlasništvo apelanta, i zahtjev drugotužiteljice za naknadu materijalne štete koju je pretrpila, kao majka prvotužiteljice, povodom štetnog događaja. Kantonalni sud je odbio kao neosnovane navode apelanta da je prvostepeni sud propustio da izvede jedan od bitnih dokaza - saslušanje prvotužiteljice u svojstvu parnične stranke. Kantonalni sud je naveo da je u tom pravcu apelant imao mogućnost, shodno na odredbama člana 123. stav 1. i člana 126. Zakona o parničnom postupku, da predloži izvođenje dokaza saslušanjem prvotužiteljice u svojstvu parnične stranke, a što je u konkretnom slučaju izostalo. Apelantu je ukazano da zanemaruje da je prvostepeni sud utvrdio da je pravosnažnim Rješenjem Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Pr 203078 14 Pr od 22. jula 2014. godine apelant oglašen krivim što je navedenog dana na navedenoj adresi držao pse mimo propisanih uslova, te da su prilikom prolaska pored njegove kuće prvotužiteljice sa svojim psom (starosti 4 mjeseca) iz dvorišta istrčala dva psa apelanta pasmine „njemački ovčari", nasrnuli na prvotužiteljicu i njenog psa, čime je počinio prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 29., kažnjivo po članu 7. stav 1. tačka 2. Zakona o javnom redu i miru TK, te mu je izrečena uvjetna osuda. Nadalje, vještačenjem po vještaku medicinske struke je utvrđeno da je prvotužiteljica prilikom navedenog događaja zadobila tjelesne povrede (ugrizne rane psa) zbog kojih je trpila bolove pobliže navedene u nalazu i mišljenju. U predmetnoj pravnoj stvari, suprotno navodima apelanta, ima se uzeti pravno-relevantnim da dva odrasla psa pasmine „njemački ovčar", pušteni iz boksa, bez brnjice, u dvorište ograđeno živom ogradom, bez kapije, predstavljaju opasnu stvar, te za štetu koju počine odgovara njihov vlasnik, po načelu objektivne odgovornosti - član 154. stav 2., član 173. i član 174. Zakona o obligacionim odnosima. Kada oštećeni djelimično doprinese nastanku štete, vlasnik opasne stvari se oslobađa odgovornosti djelimično - član 177. stav 3. Zakona o obligacionim odnosima. Međutim, apelant, na kojem je bio teret dokazivanja, nije uspio dokazati da je prvotužiteljica, kao oštećena, djelimično doprinijela nastanku štete. Stoga su bez uticaja na drugačiju odluku suda navodi apelanta da su njegovi psi bili u sukobu sa psom prvotužiteljice, ali da na nju nisu nasrnuli, niti je napali, kao i žalbeno elaboriranje o tome da je pas prvotužiteljice narušio teritoriju pasa apelanta.

Apelacioni navodi

5. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno pozitivno pravne propise. Apelant navodi da smatra da je štetni događaj nastao jer je pas prvotužiteljice narušio teritoriju pasa apelanta i da su oni, u namjeri da zaštite svoju teritoriju, reagovali prema psu prvotužiteljice. Apelant navodi i da je prvotužiteljica doprinijela štetnom događaju na način što je psa uzela u naručje, kao i da je mogla izbjeći napad da je svoga psa spriječila da naruši teritoriju pasa apelanta.

6. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud utvrdio činjenično stanje primijenio pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4543/20 (D. M.) | Sudska praksa | Aktio