Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1606/19 (V. M. i B. M., J. T. i S. D.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Povreda
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Obustava postupka - apelant umro
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku · čl. 55
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine · čl. 93
- Zakon o upravnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o upravnim sporovima · čl. 139
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o upravnom postupku
- Zakon o upravnom postupku
- Zakon o zemljišnim knjigama Federacije Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 74
Predmeti (1)
AP-1606/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP 1606/19, rješavajući apelaciju Matije Marić i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 63. stav (1) tačka c), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Usvaja se apelacija koju su podnijeli Velimir Marić, Branimir Marić, Jadranka Tošović i Smilja Dujmović.
Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku u upravnom postupku koji se vodi pred Službom za geodetske, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Općine Konjic po žalbi apelanata podnesenoj protiv Zaključka Službe za geodetske, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Općine Konjic broj 04-009-951-376/90 od 22. juna 2020.
godine.
Na osnovu člana 74. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, nalaže se Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da apelantima Velimiru Mariću, Branimiru Mariću, Jadranki Tošović i Smilji Dujmović isplati ukupan iznos od 2.000,00 KM na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, i to u roku od tri mjeseca od dostavljanja ove odluke, uz obavezu da, nakon isteka ovog roka, plati zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
Na osnovu člana 62. stav (7) Pravila Ustavnog suda, nalaže se Službi za geodetske, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Općine Konjic da, u skladu s ovom odlukom, odmah preduzme odgovarajuće mjere za procesuiranje žalbe koju su podnijeli apelanti protiv Zaključka Službe za geodetske, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Općine Konjic broj 04-009-951-376/90 od 22. juna 2020. godine u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.
Na osnovu člana 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine nalaže se Službi za geodetske, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Općine Konjic i Vladi Hercegovačko-neretvanskog kantona da u prethodno navedenim rokovima od najkasnije tri mjeseca obavijeste Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.
Obustavlja se postupak pokrenut apelacijom Matije Marić podnesen zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u upravnom postupku ponavljanja postupka izlaganja podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama, koji postupak je pravomoćno okončan rješenjima Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama Općine Konjic Dn broj 04-009- 951-376/2000 od 7. jula 2000. godine i Dn broj 04-009-951- 1001/2002 od 16. septembra 2002. godine zato što je apelantica umrla.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Velimir Marić i Branimir Marić, Jadranka Tošović i Smilja Dujmović – pravni sljednici Matije Marić (u daljnjem tekstu: apelanti), koje zastupa Velimir Marić, advokat iz Mostara, podnijeli su 9. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) zbog nedonošenja odluke u razumnom roku u postupku za ponavljanje postupka izlaganja podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama, koji je pravomoćno okončan rješenjima Komisije za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama Općine Konjic (u daljnjem tekstu: Komisija) Dn broj 04-009-951-376/2000 od 7. jula 2000. godine i Dn broj 04-009-951-1001/2002 od 16. septembra 2002. godine. Predmetni postupak za ponavljanje upravnog postupka je u toku pred Službom za geodetske, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Općine Konjic (u daljnjem tekstu: Služba ili prvostepeni organ uprave) i vodi se pod brojem 04-009-951-37/90.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 11. juna 2020. godine zatražen je odgovor na apelaciju od Službe, Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Sarajevo (u daljnjem tekstu: Federalna uprava ili drugostepeni organ uprave), te Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud).
3. Odgovor na apelaciju Federalna uprava je dostavila 25. juna 2020. godine, Služba 2. jula 2020. godine, dok Kantonalni sud nije dostavio odgovor na apelaciju u ostavljenom roku. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Apelant Velimir Marić i Matija Marić – pravna prednica apelanata Branimira Marića, Jadranke Tošović i Smilje Dujmović su 15. decembra 2005. godine Službi podnijeli zahtjev za ponavljanje postupka izlaganja podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama, koji je pravomoćno okončan rješenjima Komisije Dn broj 04-009-951-376/2000 od 7. jula 2000. godine i Dn broj 04-009-951-1001/2002 od 16. septembra 2002. godine.
6. Služba je zaključkom od 8. oktobra 2007. godine odbacila zahtjev apelanata za ponavljanje postupka zbog nenadležnosti. Apelanti su protiv zaključka prvostepenog organa uprave podnijeli žalbu koju je Federalna uprava rješenjem od 23. oktobra 2009. godine odbila kao neosnovanu. Apelanti su protiv navedenih odluka organa uprave tužbom pokrenuli upravni spor.
7. Rješavajući u upravnom sporu Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 003542 10 U od 5. oktobra 2010. godine tužbu apelanata uvažio, osporene odluke organa uprave poništio i predmet vratio prvostepenom organu uprave na ponovno rješavanje.
8. Odlučujući u ponovnom postupku, Služba je zaključkom od 13. decembra 2010. godine odbacila zahtjev apelanata za obnovu postupka izlaganja podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama zbog nenadležnosti. Protiv navedenog zaključka apelanti su podnijeli žalbu, koju je Federalna uprava rješenjem od 8. marta 2011. godine odbila kao neosnovanu. Apelanti su protiv rješenja organa uprave tužbom pokrenuli upravni spor.
9. Odlučujući u upravnom sporu Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 005270 11 U od 14. novembra 2011. godine odbio kao neosnovanu tužbu apelanata. Apelanti su protiv navedene presude Kantonalnog suda podnijeli zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke.
10. Vrhovni sud Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) Presudom broj 07 0 U 005270 11 Uvp od 24. januara 2013. godine uvažio je zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke, osporenu presudu Kantonalnog suda preinačio i riješio da se tužba apelanata uvažava, da se poništavaju rješenje Federalne uprave od 8. marta 2011. godine i zaključak Službe od 13. decembra 2010. godine, te da se predmet vraća prvostepenom organu uprave na ponovno rješavanje.
11. Odlučujući po drugi put u ponovljenom postupku Služba je Zaključkom broj 04-009-951- 376/90 od 20. septembra 2013. godine odbacila zahtjev apelanata za obnovu postupka izlaganja podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama zbog nenadležnosti. U obrazloženju rješenja je, između ostalog, navedeno da je Služba održala javnu raspravu na koju je pristupio punomoćnik apelanata radi utvrđivanja bitnih činjenica u predmetu. Navedeno je da je punomoćnik apelanata dopisom od 29. augusta 2013. godine obavijestio sud da je podnositeljica zahtjeva Matija Marić umrla 25. februara 2012. godine, te da su njeni zakonski nasljednici Branimir Marić, Jadranka Tošović i Smilja Dujmović (apelanti). Navedeno je da su apelanti pred Općinskim sudom u Konjicu pokrenuli postupak za utvrđivanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama, ali da je taj postupak prekinut zbog rješavanja prethodnog pitanja kod organa uprave. Služba je ukazala da je članom 80. Zakona o premjeru i katastru nekretnina („Službeni list SRBiH“ broj 22/84) propisano da se protiv rješenja Komisije može izjaviti žalba u pogledu utvrđenih podataka premjera i katastarskog klasiranja zemljišta, a u pogledu utvrđivanja prava na nekretninama može se u roku od 30 dana pokrenuti spor kod nadležnog suda. Apelanti su podnijeli tužbu radi utvrđivanja vlasništva, međutim postupak je prekinut. Služba je ukazala da nije mogla na pouzdan način utvrditi datum predaje zahtjeva za obnovu postupka zato što nema prijemnog pečata, a službenica koja je u početku obrađivala podneseni zahtjev nije više zaposlenica Općine Konjic, pa se za datum predaje uzima onaj koji su apelanti naveli u aktu. Služba je dalje ukazala da je Komisija za izlaganje i upis prava na nekretninama (za k. o. Čelebići) prestala da radi momentom izrade katastra i proglašenjem katastarske općine rješenjem Federalne uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove („Službene novine FBiH“ broj 23/03), a odredbama člana 93. Zakona o zemljišnim knjigama u FBiH („Službene novine FBiH“ br. 19/03 i 54/04) stavljene su van snage odredbe Zakona o premjeru i katastru nekretnina, koji se odnosi na evidenciju i upis prava vlasništva i drugih stvarnih i obligacionih prava na nekretninama. Navedeno je da je članom 11. istog zakona propisao da su organi uprave, koji su na dan stupanja na snagu ovog zakona bili nadležni za vođenje zemljišne knjige, dužni da zemljišnu knjigu sa svim pomoćnim registrima i zbirkom isprava predaju nadležnom sudu. Ukazano je da se u konkretnom slučaju radi o utvrđivanju prava na nekretninama, što spada u sudsku nadležnost, te da Služba nije mogla zahtjev apelanata da pošalje nadležnom sudu jer se postupak kod suda pokreće tužbom, što su apelanti i učinili. S obzirom na to da je prema navedenim zakonskim odredbama prestala nadležnost organa uprave za poslove evidencije i upisa prava vlasništva i drugih stvarnih i obligacionih prava na nekretninama i da više ne postoji organ, kao ni odredbe materijalnog propisa na osnovu kojeg je Komisija donijela rješenje čija se obnova traži, na osnovu člana 65. stav (3) Zakona o upravnom postupku prvostepeni organ uprave je donio odluku kao u izreci.
12. Protiv navedenog zaključka apelanti su podnijeli žalbu koja je rješenjem Federalne uprave od 16. januara 2014. godine odbijena. U obrazloženju rješenja drugostepeni organ je ponovio činjenično utvrđenje prvostepenog organa uprave, te je ukazao da je Zakonom o premjeru i katastru nekretnina jasno propisan u procesnom smislu postupak i nadležnost organa u pogledu zaštite prava lica koja smatraju da je rješenjem o izlaganju, u dijelu kojim je utvrđen upis prava na nekretninama, povrijeđeno njihovo pravo, pa njim nije predviđena ni mogućnost obnove postupka izlaganja podataka u postupku po žalbi izjavljenoj protiv rješenja Komisije. Navedeno je da pravo žalbe nije propisano zato što se u tom dijelu odlučuje u građansko-pravnoj, a ne u upravnoj stvari.
13. Protiv navedenih odluka organa uprave apelanti su tužbom pokrenuli upravni spor pred Kantonalnim sudom. Kantonalni sud je Presudom broj 07 0 U 009889 15 U od 15. marta 2016. godine tužbu apelanata uvažio, osporene odluke organa uprave poništio i predmet vratio prvostepenom organu uprave na ponovno rješavanje. U obrazloženju je navedeno da je članom 33. stav (1) Zakona o upravnim sporovima propisano da sud rješava spor, po pravilu na osnovu činjenica koje su utvrđene u upravnom postupku. Ukazano je da se u dostavljenim spisima ne nalazi zahtjev za obnovu postupka, koji su apelanti navodno podnijeli prvostepenom organu 19. decembra 2005. godine. U spisu predmeta nalazi se fotokopija (bez prijemnog pečata) podneska označenog kao „Zahtjev za obnovu postupka“ s datumom 15. decembar 2005. godine, koji je upućen Komisiji za izlaganje podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama, Službi za geodetske, imovinsko-pravne poslove i katastar nekretnina Općine Konjic. Navedeno je da se u spisu nalazi i žalba apelanata (fotokopija žalbe) izjavljena protiv zaključka prvostepenog organa od 20. septembra 2013. godine, bez prijemnog pečata primaoca žalbe, te da je punomoćnik apelanata u žalbi naznačio datum 30. septembar 2013. godine. S obzirom na to da se u spisu predmeta ne nalazi zahtjev za obnovu postupka koji su apelanti navodno podnijeli prvostepenom organu 19. decembra 2005. godine, ne može se utvrditi sadržaj tog zahtjeva, te iz tog razloga nije moguće ispitati ni zakonitost zaključka prvostepenog organa od 20. septembra 2013. godine, kao ni zakonitost osporenog rješenja.
14. Dalje proizlazi da je Služba, postupajući po presudi Kantonalnog suda od 15. marta 2016. godine, Zaključkom broj 04-009-951-376/90 od 22. juna 2020. godine odbacila zahtjev apelanata za obnovu postupka izlaganja podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama za k. o. Čelebići zbog nenadležnosti.
15. Protiv zaključka prvostepenog organa uprave apelanti su 1. jula 2020. godine putem Službe podnijeli žalbu. Nadalje proizlazi da Služba žalbu apelanata nije procesuirala. IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
16. Apelanti smatraju da im je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku, u postupku u kojem se odlučuje o zahtjevu za ponavljanje pravomoćno okončanog upravnog postupka, povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), zbog čega traže naknadu nematerijalne štete.
b) Odgovori na apelaciju
17. Služba je uz odgovor na apelaciju dostavila i predmetni spis. Navela je tok postupka, navedenog u činjeničnom dijelu odluke, te je istakla da je apelacija neosnovana.
18. U odgovoru na apelaciju Federalna uprava je istakla da je apelacija neobrazložena u smislu da apelanti nisu jasno naveli u čemu se ogleda povreda prava na pravično suđenje. Federalna uprava je istakla da u konkretnom slučaju nije došlo do povrede prava na koja se apelanti u apelaciji pozivaju jer u vrijeme podnošenja zahtjeva apelanata organi uprave nisu bili stvarno nadležni za postupanje i meritorno odlučivanje o njihovom zahtjevu za utvrđivanje prava na nekretninama (prestala je nadležnost Komisije), a isto tako prestala je daljnja nadležnost organa uprave za poslove evidencije i upis prava vlasništva i drugih stvarnih i obligacionih prava na nekretninama (stupanjem na snagu Zakona o zemljišnim knjigama). Zbog apsolutne stvarne nenadležnosti organa uprave za postupanje po zahtjevu apelanata njihov zahtjev je odbačen. Navodi da apelanti mogu efikasno štititi svoja prava na nekretninama tužbom u parničnom postupku i pod uvjetima predviđenim pravilima stvarnog prava tražiti ispravku upisa u zemljišnim knjigama u kojim se sada vode sve nekretnine i prava na nekretninama.
V.Relevantni propisi
19. U Zakonu o upravnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 2/98 i 48/99) relevantne odredbe glase:
Član 6.
Kad organi i institucije koje imaju javne ovlasti rješavaju u upravnim stvarima, dužni su da osiguraju efikasno ostvarivanje prava i interesa građana, preduzeća (društava), ustanova i drugih pravnih lica, što obuhvata dobru organizaciju na izvršavanju poslova organa, koja osigurava brzo, potpuno i kvalitetno rješavanje upravnih stvari u upravnom postupku uz svestrano razmatranje tih stvari.
Član 14.
Postupak se ima voditi brzo i sa što manje troškova i gubitka vremena za stranku i druge osobe koje učestvuju u postupku, ali tako da se pribavi sve što je potrebno za pravilno utvrđivanje činjeničnog stanja i za donošenje zakonitog i pravilnog rješenja.
Član 15.
Organ koji vodi postupak starat će se da neznanje i neukost stranke i drugih osoba koje učestvuju u postupku ne bude na štetu prava koja im po zakonu pripadaju.
Član 216.
(1) Kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti ako je to u interesu stranke, a prije donošenja rješenja nije potrebno provoditi poseban ispitni postupak, niti postoje drugi razlozi zbog kojih se ne može donijeti rješenje bez odgode (rješavanje prethodnog pitanja i dr.) nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci što prije, a najkasnije u roku od 30 dana računajući od dana predaje urednog zahtjeva, odnosno od dana pokretanja postupka po službenoj dužnosti, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(2) U ostalim slučajevima kad se postupak pokreće povodom zahtjeva stranke, odnosno po službenoj dužnosti, ako je u interesu stranke, nadležni organ je dužan donijeti rješenje i dostaviti ga stranci najkasnije u roku od 60 dana, ako posebnim propisom nije određen kraći rok.
(3) Ako nadležni organ protiv čijeg je rješenja dopuštena žalba ne donese rješenje i ne dostavi ga stranci u roku iz st. 1 i 2. ovog člana, stranka ima pravo izjaviti žalbu nadležnom organu, kao da je njen zahtjev odbijen.
(4) Kad se u postupku radi o slučajevima iz člana 139. ovog zakona, nadležni organ je dužan rješenje po zahtjevu stranke donijeti najkasnije u roku od 15 dana od dana prijema zahtjeva.
20. Zakon o upravnim sporovima („Službene novine FBiH“ broj 9/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 9.
Upravni spor može se pokrenuti protiv upravnog akta koji je donesen u drugom stepenu.
Član 55.
Ukoliko ovaj zakon ne sadrži odredbe o postupku u upravnim sporovima, shodno će se primjenjivati odgovarajuće odredbe zakona kojim je uređen parnični postupak.
21. U Zakonu o parničnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) relevantne odredbe glase:
Član 10.
(1) Stranka ima pravo da sud odluči o njenim zahtjevima i prijedlozima u razumnom roku.
(2) Sud je dužan da provede postupak bez odugovlačenja i sa što manje troškova, te da onemogući svaku zloupotrebu prava koja strankama pripadaju u postupku.
VI.Dopustivost
22. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
23. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
24. Ustavni sud naglašava da, u skladu sa članom 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda, može izuzetno razmatrati apelaciju i kada nema odluke nadležnog suda ukoliko apelacija ukazuje na ozbiljna kršenja prava i osnovnih sloboda koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine ili međunarodni dokumenti koji se primjenjuju u Bosni i Hercegovini. U konkretnom slučaju apelanti predmetnom apelacijom ukazuju na povredu prava na donošenje odluke u razumnom roku u smislu odredbi člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u upravnom postupku koji je u toku. U skladu s navedenim predmetna apelacija je u smislu člana 18. stav (2) Pravila Ustavnog suda dopustiva.
25. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda zato što nije očigledno (prima facie) neosnovana, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
26. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (2), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
27. Apelanti smatraju da im je zbog nedonošenja odluke u razumnom roku povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
a)Pravo na suđenje u razumnom roku
28. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
29. Član 6. stav 1. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. [...] Period koji se uzima u obzir
30. Ustavni sud će u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku razmatrati period od 15. decembra 2005. godine, kao dana kada su apelanti Službi podnijeli zahtjev za ponavljanje postupka izlaganja podataka o nekretninama i utvrđivanje prava na nekretninama, pa do donošenja odluke Ustavnog suda. Dakle, period koji traje 15. godina.
Relevantna načela
31. Ustavni sud, prije svega, ističe da se, prema konzistentnoj praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, razumnost dužine trajanja postupka mora ocijeniti u svjetlu okolnosti pojedinog predmeta, vodeći računa o kriterijima uspostavljenim sudskom praksom Evropskog suda, a naročito o složenosti predmeta, ponašanju strana u postupku i nadležnog suda ili drugih javnih vlasti, te o značaju koji konkretna pravna stvar ima za apelanta (vidi Evropski sud, Mikulić protiv Hrvatske, aplikacija broj 53176/99 od 7. februara 2002. godine, Izvještaj broj 2002-I, stav 38).
32. Ustavni sud, podržavajući praksu Evropskog suda, podsjeća na to da član 6. stav 1. Evropske konvencije nameće državama ugovornicama dužnost da organiziraju svoje pravosudne sisteme na način da sudovi mogu zadovoljiti uvjete tog člana, uključujući i obavezu da postupaju u razumnom roku (vidi Evropski sud, Marinović protiv Hrvatske, presuda od 6. oktobra 2005. godine, stav 23).
Analiza razumnosti trajanja postupka
33. Ustavni sud zapaža da se u konkretnom slučaju radi o upravnom postupku koji po zakonu nije hitne prirode. S obzirom na činjenice i materijalne dokaze dostavljene Ustavnom sudu, Ustavni zapaža da se radi o složenom postupku.
34. Analizirajući ponašanje apelanata, Ustavni sud zapaža da apelanti svojim postupcima nisu utjecali na dužinu trajanja postupka, koji je za njih od većeg značaja jer su nadležnom upravnom organu podnijeli zahtjev za ponavljanje postupka izlaganja i utvrđivanja prava na nekretninama. Međutim, Ustavni sud zapaža da apelanti nadležnom upravnom organu nisu podnosili urgencije s ciljem postupanja po presudi Kantonalnog suda od 15. marta 2016. godine, te su se u konkretnom slučaju ponašali pasivno. Međutim, pasivnost apelanata nije odlučujuće utjecala na dužinu trajanja postupka jer su nadležni organi uprave u obavezi postupati po zahtjevima stranaka i presudama nadležnih sudskih organa u zakonskim rokovima, bez obzira na pasivnost stranaka.
35. Analizirajući ponašanje organa uprave, Ustavni sud zapaža da su organi uprave u predmetnom postupku imali duže periode pasivnosti, koji su u odlučujućoj mjeri doprinijeli dužini trajanja predmetnog postupka. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je na početku postupka prvostepenom organu uprave bio potreban period od godinu i 10 mjeseci da donese odluku o zahtjevu apelanata (apelanti su zahtjev podnijeli 15. decembra 2005. godine, a Služba je zaključkom od 8. oktobra 2007. godine odbacila podneseni zahtjev), odnosno drugostepenom organu uprave bio je potreban period od dvije godine da donese odluku o žalbi (rješenje od 23. oktobra 2009. godine). Dakle, organima uprave je na početku postupka bio potreban period od četiri godine da bi donijeli konačnu odluku, koja je kao nepravilna ukinuta u upravnom sporu od strane Kantonalnog suda (presudom od 5. oktobra 2010. godine). Dakle, postupak se pet godina nakon pokretanja ponovo našao u početnoj fazi, što u konkretnom slučaju predstavlja neefikasno postupanje u postupku i loše administriranje pravde koje nije u skladu sa standardima prava na pravično suđenje.
36. Ustavni sud, dalje, zapaža da su organi uprave, postupajući po drugi put u predmetnom postupku konačnu odluku donijeli u roku od tri mjeseca, te da je odluke prvostepenog i drugostepenog organa uprave kao pravilne potvrdio Kantonalni sud u upravnom sporu presudom od 14. novembra 2011. godine. Međutim, Ustavni sud zapaža da je te odluke kao nepravilne ukinuo Vrhovni sud presudom od 24. januara 2013. godine (na način detaljno naveden u činjeničnom dijelu odluke) i predmet se po treći put, osam godina nakon podnošenja zahtjeva, našao u početnoj fazi pred prvostepenim organom uprave.
37. Ustavni sud, dalje, zapaža da su organi uprave, odlučujući u ponovnom postupku, na dvije instance konačnu odluku donijeli u periodu od godinu dana nakon što je navedenom presudom Vrhovnog suda predmet vraćen na ponovni postupak. Međutim, te odluke su kao nepravilne poništene u upravnom sporu presudom Kantonalnog suda od 15. marta 2016. godine i predmet je vraćen na ponovni postupak. Dakle, postupak se ponovo našao u početnoj fazi 10 godina i tri mjeseca nakon pokretanja.
38. Ustavni sud, dalje, zapaža duži period pasivnosti prvostepenog organa uprave, kojem je bio potreban period od četiri godine i tri mjeseca da postupi po presudi Kantonalnog suda od 15. marta 2016. godine. Tako dug period potpune pasivnosti prvostepeni organ uprave u odgovoru na apelaciju nije pravdao.
39. Analizirajući ponašanje Kantonalnog suda, Ustavni sud zapaža da Kantonalni sud u predmetnom postupku nije imao nerazumno dugih perioda pasivnosti, a imajući u vidu okolnosti konkretnog slučaja i činjenicu da predmetni postupak nije po zakonu hitne prirode.
40. Posmatrajući predmetni postupak u cjelini, Ustavni sud podsjeća na stav Evropskog suda i Ustavnog suda da stalno vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu ili organu ne predstavlja uvijek najbolji način da pojedinci realiziraju svoja prava. Ustavni sud mora naglasiti da je za pravni sistem od fundamentalne važnosti vođenje postupka u okviru razumnog vremena jer svako nepotrebno odugovlačenje, kao i vraćanje predmeta od višeg ka nižem sudu, često dovodi do, de facto, lišavanja pojedinca njegovih prava, gubitka djelotvornosti i povjerenja u pravni sistem (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4843/18 od 4. juna 2020. godine, tačka 38, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). U skladu s navedenim, Ustavni sud zaključuje da dužina predmetnog upravnog postupka, koji 15 godina nakon pokretanja nije pravomoćno okončan, predstavlja neadekvatno administriranje pravde, zbog čega je u konkretnom slučaju došlo do povrede prava apelanata na suđenje u „razumnom roku“ kao jednog od elemenata prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
b)Pitanje naknade nematerijalne štete
41. U smislu člana 74. Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može odrediti naknadu nematerijalne štete. Međutim, Ustavni sud podsjeća na to da, za razliku od postupka pred redovnim sudovima, naknadu nematerijalne štete određuje u posebnim slučajevima kršenja zagarantiranih ljudskih prava i osnovnih sloboda.
42. S obzirom na odluku u ovom predmetu, a imajući u vidu presude Evropskog suda protiv Bosne i Hercegovine (vidi Evropski sud, Dorić protiv BiH, aplikacija broj 68811/13, 7. novembra 2017. godine, Škrbić i Vujičić protiv BiH, aplikacije br. 37444/17 i 75271/17 od 6. juna 2019. godine i Hadžajlić i ostali protiv BiH, aplikacija broj 10770/18 od 16. januara 2020. godine), dosadašnju praksu, ekonomske uvjete u Bosni i Hercegovini (podaci dostupni na www.bhas.ba) i okolnosti konkretnog slučaja, prema članu 74. Pravila, odnosno članu 41. Evropske konvencije Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju na ime naknade nematerijalne štete zbog nedonošenja odluke u razumnom roku apelantima Velimiru Mariću, Branimiru Mariću, Jadranki Tošović i Smilji Dujmović kao solidarnim suparničarima treba isplatiti ukupan iznos od 2.000,00 KM.
43. Ovu naknadu je dužna platiti Vlada Hercegovačko-neretvanskog kantona u roku od tri mjeseca od dana dostavljanja ove odluke, uz obavezu da nakon isteka ovog roka plati apelantima zakonsku zateznu kamatu na eventualno neisplaćeni iznos ili dio iznosa naknade određene ovom odlukom.
44. Ova odluka Ustavnog suda u dijelu koji se odnosi na naknadu nematerijalne štete predstavlja izvršnu ispravu.
VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da je u predmetnom upravnom postupku došlo do kršenja prava apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u odnosu na donošenje odluke u razumnom roku kada u predmetnom upravnom postupku, odlučujući o zahtjevu apelanata za ponavljanje postupka, organi uprave 15 godina nisu donijeli odluku koja bi postala konačna i pravomoćna, što u konkretnom slučaju predstavlja neadekvatno administriranje pravde, te postupanje koje je suprotno standardima prava na pravično suđenje i ne zadovoljava zahtjeve prava na suđenje u razumnom roku.
46. Na osnovu člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2), člana 62. stav (7), člana 63. stav (1) tačka c), člana 72. st. (4) i (5) i člana 74. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević