Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1596/19 (S. S. i B. S.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Ugovor o kupoprodaji
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Građanski postupak
- Dionice
- Legitimno očekivanje
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Predmeti (1)
AP-1596/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1596/19, rješavajući apelaciju Stane Savatić i Bore Savatića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Stane Savatić i Bore Savatića podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 P 049878 18 Rev od 15. januara 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Stana Savatić i Boro Savatić (u daljnjem tekstu: apelant i apelantica ili apelanti), koje zastupa Smiljana Moravac-Babić, advokat iz Banje Luke, podnijeli su 9. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 P 049878 18 Rev od 15. januara 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud), Osnovnog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog Hotela „Bosna“ a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 6. novembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Okružni sud, Osnovni sud i opunomoćenik tuženog, advokat Milorad Đukić dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 16. do 23. novembra 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz navoda apelanata i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda broj 71 0 P 049878 13 P 3 od 13. juna 2016. godine odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se utvrdi da su na osnovu ugovora o kupoprodaji internih dionica, zaključenih 23. septembra 1991. godine, sa podacima kao u izreci presude, postali dioničari tuženog sa ukupnim brojem dionica, i to apelantica 5.537, a apelant 5.237 sa pripadajućim postotkom, što je tuženi dužan priznati i trpjeti da se apelanti na osnovu ove presude upišu kod Centralnog registra hartija od vrijednosti a.d. Banja Luka (u daljnjem tekstu: Centralni registar) kao dioničari tuženog sa tim brojem dionica, te da će, u suprotnom, ova presuda zamijeniti traženi upis. Također, odbijen je i tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se tuženi obaveže da im na ime prava po osnovu vlasništva na dionicama isplati iznose, i to apelantici iznos od 333.210,96 KM, a apelantu iznos od 312.356,60 KM, sve sa izgubljenom dobiti od 0,05% dnevno počev od 31. augusta 2015. godine pa do isplate.
6. Osnovni sud je u obrazloženju presude iscrpno pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su svjedočili, te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Osnovni sud je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrdio da su apelanti i tuženi 23. septembra 1991. godine zaključili ugovore o kupoprodaji internih dionica. Na osnovu tih ugovora apelantica je kupila od tuženog 16 internih dionica, a apelant je kupio 15 internih dionica sa ukupnom nominalnom vrijednosti i načinom otplate detaljnije navedenim u obrazloženju presude, nakon čega je tuženi apelantima izdao potvrde o broju glasova. Tokom 2000. godine izvršena je vlasnička transformacija tuženog. Dalje, Osnovni sud je naveo da je u potvrdi o broju dionica od 29. juna 2001. godine navedeno da apelantica ima 5.537 dionica, odnosno da je pravo stanje dionica 4.873, a da apelant ima 5.237 dionica, odnosno da je pravo stanje dionica 4.548, ali da tu potvrdu nisu potpisali tuženi i dioničari. Zatim, iz potvrde o broju dionica na 10. juli 2004. godine proizlazi da apelantica ima 3.242 dionice, a apelant 3.026 dionica s tim što potvrdu nisu potpisali direktor tuženog, niti dioničari. Iz odgovora Komisije za hartije od vrijednosti Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Komisija) od 20. aprila 2005. godine proizlazi da su dostavili apelantima podatak u skladu sa obavještenjem o izvršenoj privatizaciji koje je donijela Direkcija za privatizaciju (u daljnjem tekstu: Direkcija) i liste dioničara Hotela ,,Bosna“ od 11. septembra 2002. godine, kao i podatke dobivene od Centralnog registra iz kojih proizlazi da apelantica ima 3.242 dionice, odnosno 0,24621 % učešća u ukupnom kapitalu, a apelant 2.036 dionica, odnosno 0,22977 % učešća u ukupnom kapitalu tuženog, te da na njihovim vlasničkim računima nije bilo promjena od 17. marta 2003. godine, kao dana njihovog evidentiranja u Centralnom registru. Centralni registar je 10. juna 2005. godine uputio dopis apelantima u kojem je naveo da je baza podataka Centralnog registra formirana preuzimanjem podataka od Direkcije, da je na osnovu tih podataka Centralni registar prilikom prve registracije dionica nekog preduzeća otvorio račun vlasnika na koji je upisan odgovarajući broj dionica. Prva registracija tuženog je izvršena 17. marta 2003. godine i tom prilikom je apelantima upisan pripadajući broj dionica od Direkcije na osnovu podataka koji su preuzeti od tuženog. Dalje, iz dokaza proizlazi da je Ekonomski institut Banja Luka uradio reviziju-kontrolu privatizacije i da je taj nalaz dostavio Direkciji u kojem je, između ostalog, naveo i popis dioničara sa brojem pripadajućih dionica. Direkcija je završila postupak raspodjele dionica i izvršila njihov obračun i pretvaranje u dionice, tako da interne dionice u prvobitnom obliku više ne postoje. Također, na osnovu provedenih dokaza utvrđeno je da je Direkcija dioničarima slala na kućne adrese obavještenja o broju dionica a da je kompletan popis dioničara dostavila tuženom. Apelanti protiv rješenja o broju dionica nisu izjavljivali žalbu, niti pokretali upravni spor, a imali su mogućnost da to učine s obzirom na to da nisu dokazali, niti osporavali da su primili rješenje o upisu broja dionica. Iz nalaza i mišljenja vještaka S.M. proizlazi da nije mogao utvrditi veći broj dionica za apelante u odnosu na broj dionica koji je odredila Direkcija. Iz nalaza i mišljenja vještaka Z.R. proizlazi da kod tuženog nije bilo moguće utvrditi visinu i broj dionica apelanata, kao ni procentualne iznose, da se ne može utvrditi nominalna vrijednost dionica, kao ni visina dividendi zbog toga što ne postoje potrebni tačni, potpisani i ovjereni podaci. Taj vještak je u dopuni nalaza naveo da je tuženi dužan isplatiti apelantici povrat uloženih novčanih sredstava sa izgubljenom dobiti u ukupnom iznosu od 333.210,96 KM, a apelantu iznos od 312.356,60 KM od 31. augusta 2015. godine.
7. Osnovni sud je, odlučujući o zahtjevu apelanata da se utvrdi da su po osnovu ugovora o kupoprodaji internih dionica koje su zaključili sa tuženim dioničari tuženog, i to apelantica sa 5.537 dionica, a apelant sa 5.237 dionica, naveo da apelanti, u smislu člana 7. stav 1. i člana 123. stav 1. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), izvedenim dokazima nisu dokazali da posjeduju broj dionica koje traže tužbenim zahtjevom. Naime, apelanti su izveli dokaz čitanjem potvrda sa datumima 29. juna 2001. godine, 10. jula 2001. godine i 10. jula 2004. godine na okolnosti da posjeduju broj dionica koje potražuju tužbenim zahtjevom, ali te potvrde nisu potpisane, nisu ovjerene pečatom, pa se ne može utvrditi ko ih je izdao. S obzirom na to da je tuženi osporio vjerodostojnost tih dionica, Osnovni sud je zaključio da apelanti nisu ni dokazali da posjeduju veći broj dionica od onog broja sa kojim su upisani u Centralni registar i izvod iz knjige dioničara. Nadalje, Osnovni sud je u obrazloženju naveo da iz akta Centralnog registra od 10. juna 2005. godine proizlazi da je apelantima izdan izvod o stanju na računu na 29. juni 2001. godine, 10. juli 2001. godine i 1. juli 2004. godine, ali da apelanti nisu izveli dokaze čitanjem tih izvoda, već potvrda o kojima je već bilo riječi, koje nisu ovjerene, niti potpisane, niti se zna ko ih je izdao, niti pod kojim datumom. Očigledno je da takve potvrde nije izdao Centralni registar, već da je neko samoinicijativno upisivao datume koji se podudaraju sa datumima koje je naveo Centralni registar u navedenom aktu. Osnovni sud je naveo, polazeći od utvrđenja da apelanti nisu dokazali da posjeduju broj dionica čije utvrđenje traže tužbenim zahtjevom, da oni na osnovu vlasništva na tom broju dionica ne mogu ni zahtijevati isplatu novčanih iznosa sa izgubljenom dobiti, kako to potražuju tužbenim zahtjevom, pa je i u tom dijelu tužbeni zahtjev odbijen.
8. Osim navedenog, Osnovni sud je naveo da iz izvedenih dokaza proizlazi da je Direkcija svim dioničarima na kućne adrese slala obavještenja o broju dionica, a kompletan popis dioničara dostavila je tuženom, a nije sporno da je Direkcija dostavila tri popisa dioničara sa različitim brojem dioničara i različitim brojem pripadajućih dionica uz obrazloženje da je došlo do greške. Nadalje, prva registracija dionica tuženog izvršena je 17. marta 2003. godine i tom prilikom apelantima je upisan pripadajući broj dionica na osnovu podataka koji su preuzeti od Direkcije i nesporno je da apelanti raspolažu sa brojem dionica kako je to navedeno u izvodu sa računa sa stanjem na 17. mart 2013. godine. Posebno treba naglasiti da apelanti protiv rješenja o upisu broja dionica nisu izjavljivali žalbu, niti su pokretali upravni spor, a imali su mogućnost da to učine s obzirom na to da nisu dokazali, niti osporavali da su primili rješenje o upisu broja dionica. Prema tome, Osnovni sud je zaključio da iz navedenog jasno proizlazi da su apelanti imali mogućnost da odmah po saznanju da im je smanjen broj dionica u upravnom postupku ostvare zaštitu svojih prava, a što oni nisu učinili, niti su u ovom postupku dokazali osnovanost svog tužbenog zahtjeva.
9. Presudom Okružnog suda broj 11 0 P 019558 16 Gž od 23. maja 2018. godine žalba apelanata je odbijena, a žalba tuženog je djelomično usvojena i presuda Osnovnog suda preinačena u dijelu odluke o troškovima postupka na način preciznije naveden u izreci te presude.
10. Okružni sud je u obrazloženju naveo da je način utvrđivanja vrijednosti privatnog kapitala po odredbi člana 5. stav 2. Zakon o privatizaciji državnog kapitala i preduzeća (u daljnjem tekstu: Zakon o privatizaciji) reguliran posebnim aktima Vlade Republike Srpske. Ti akti su Uredba o utvrđivanju metodologije za izradu početnog bilansa stanja u postupku privatizacije državnog kapitala u preduzećima i Uredba o utvrđivanju i korigovanju strukture trajnog kapitala preduzeća (u daljnjem tekstu: Uredba o utvrđivanju). Prema Uredbi o utvrđivanju, preduzeće priprema i za kontrolu osigurava podatke potrebne za utvrđivanje strukture trajnog kapitala propisane u članu 18. Uredbe, među kojim i finansijsko-računovodstvenu dokumentaciju o stanju i promjenama u stanju i strukturi pojedinih pozicija trajnog kapitala i podatke o izvršenom upisu internih dionica. Nakon izvršene kontrole, ovlaštena osoba sačinjava zapisnik i dostavlja po jedan primjerak preduzeću i Direkciji koja donosi rješenje o rezultatu prethodno izvršene vlasničke transformacije (član 22. Uredbe o utvrđivanju). To rješenje Direkcija dostavlja preduzeću i ono ima karakter trajnog knjigovodstvenog dokumenta koji se obavezno uključuje u korektivne stavke prilikom izrade početnog bilansa stanja (član 23. Uredbe o utvrđivanju). Ako se više od 1/4 dioničara u preduzeću ne slaže sa nalazom kontrole, poduzeće ima pravo podnijeti prigovor Direkciji u njihovo ime u roku od osam dana (član 29. Uredbe o utvrđivanju). Iz utvrđenja prvostepenog suda proizlazi da su apelanti koji su u svojstvu dioničara bili legitimirani da putem preduzeća ili pojedinačno u ostavljenom roku podnesu žalbu u upravnom postupku ili tužbu u upravnom sporu protiv odluke (ako je izjavljen prigovor, a o prigovoru odlučeno), ali da su propustili to učiniti. S obzirom na to da apelanti nisu osporili rješenje Direkcije koje je poslužilo kao osnov za donošenje rješenja o odobravanju Programa privatizacije tuženog, apelanti ne mogu sa osnovom tražiti utvrđivanje broja dionica u većem obimu nego što je iskazano u rješenju Direkcije zbog nesaglasnosti iskazanog stanja upisanih i uplaćenih internih dionica i koje nisu osporili izjavljivanjem žalbe u upravnom postupku. Prema tome, rješenja Direkcije donesena u upravnom postupku, koja su postala konačna i pravomoćna, u smislu člana 12. ZPP, vežu sud u granicama njihove konačnosti, odnosno pravomoćnosti i njihova zakonitost se ne može ispitivati u ovom postupku. Zato se ima uzeti da su tačni podaci o omjeru dioničkog kapitala i državnog kapitala iz aktivnog podbilansa na 30. juni 1998. godine, koji je u postupku privatizacije tuženog odobrila Direkcija. Iz navedenog proizlazi da je Direkcija postupak privatizacije tuženog provela u skladu sa spomenutim zakonskim i podzakonskim propisima i da je strukturu kapitala tuženog utvrdila na osnovu finansijsko-računovodstvene dokumentacije tuženog, pa kako je postupak proveden po pravnom osnovu koji nije otpao, nisu osnovani navodi apelanata da je pobijana presuda donesena uz pogrešnu primjenu materijalnog prava. S obzirom na navedeno, Okružni sud je naveo da apelanti izvedenim dokazima nisu dokazali da im tuženi neosnovano nije priznao veći broj dionica od broja dionica koji je upisan.
11. Okružni sud je dalje naveo da se tužbeni zahtjev apelanata odnosi i na ostvarenje prava iz dionica, kao vrijednosnih papira, kako onih koje su stekli u postupku privatizacije tuženog, a koje su nesporno upisane u Centralni registar, tako i onih koje nisu stekli u postupku privatizacije tuženog i koje nisu upisali u Centralni registar. U vezi sa time, Okružni sud je citirao odredbe čl. 3, 3a, 5, 6. i 6a. Zakona o hartijama od vrijednosti (u daljnjem tekstu: ZHV), te je naveo da pri činjenici da su apelanti tužbenim zahtjevom tražili pravo iz dionica, a ne povrat uloženih sredstava, odnosno isplatu novčanih iznosa koji predstavljaju nominalnu vrijednost dionica (koji bi, i da je bio postavljen kao takav, bio suprotan odredbama materijalnog prava, jer su oni po osnovu uplate novčanih sredstava po ugovoru o otkupu dionica tuženog ostvarili dionice registrirane kod Centralnog registra koje mogu realizirati na način propisan zakonom), utvrđene činjenice iz nalaza i mišljenja vještaka Z.R. koje se odnose na visinu uloženih novčanih sredstava i izgubljenu dobit nisu od značaja za odlučivanje o tužbenom zahtjevu apelanata kako je postavljen, zbog čega navodi apelanata da prvostepeni sud nije dovoljno posvetio pažnje nalazu ovog vještaka, odnosno da ga nije ocijenio, nisu od utjecaja na pravilnost i zakonitost prvostepene presude. Prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke S.M., iz dokumentacije tuženog, kao i dokumentacije IRB banke Banja Luka, na koje se apelant pozvao, nije bilo moguće utvrditi veći broj dionica za apelante u odnosu na broj dionica koji je odredila Direkcija. S obzirom na to da se pravo iz dionice, kao vrijednosnog papira, ne može ostvariti bez dionice kao pismene isprave, te da apelanti preko navedenog broja akcija nisu registrirali dionice kod Centralnog registra, oni posljedično tome ne mogu ostvariti ni prava iz vrijednosnih papira koje nisu ostvarili i upisali, a za one koje su ostvarili i upisali mogu ostvariti u skladu sa ZHV kod Centralnog registra, pa je njihov zahtjev i zbog tog razloga neosnovan.
12. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 P 049878 18 Rev od 15. januara 2019. godine revizija apelanata je odbijena.
13. Vrhovni sud je u obrazloženju naveo da prema materijalnim dokazima iz spisa predmeta proizlazi da je tuženi na 31. decembar 1992. godine i 30. juni 1998. godine bio organiziran kao dioničko društvo u mješovitom vlasništvu, koje je bilo organizirano na osnovu tada važećeg Zakona o društvenom kapitalu i Zakona o preduzećima, te da je nakon stupanja na snagu Zakona o privatizaciji izvršena vlasnička transformacija tuženog. Način utvrđivanja vrijednosti privatnog kapitala bio je propisan odredbom člana 5. stav 2. Zakona o privatizaciji i reguliran posebnim aktima Vlade Republike Srpske. Zatim, Vrhovni sud je naveo sadržaj odredaba čl. 18, 22, 23, 29. Uredbe o korigovanju. U vezi sa time, Vrhovni sud je istakao da je u konkretnom slučaju rješenjem Direkcije od 1. septembra 2000. godine (koje je doneseno u postupku kontrole izvršene vlasničke transformacije kod tuženog) utvrđeno da je kod tuženog sa stanjem na 31. decembar 1996. godine struktura kapitala iznosila: društveni 40,23%, dionički 39,60% i ulog inokosnog osnivača 20,17%. To rješenje se obavezno uključuje u korektivne stavke prilikom izrade početnog bilansa stanja. Prema početnom bilansu stanja na 30. juni 1998. godine, državni kapital iznosi 5.232.387,00 KM, dioničarski kapital iznosi 5.257.910,00 KM, dok su trajni ulozi u iznosu od 2.678.082,00 KM. Prema utvrđenju nižestepenih sudova, na to rješenje nije ulagan prigovor, niti su u navodima tužbe apelanti, koji su kao dioničari bili legitimirani da putem preduzeća ili pojedinačno ulažu prigovor, to tvrdili. Osim toga, utvrđeno je da apelanti nisu ulagali prigovor ni na obavještenja o broju dionica koja je svim dioničarima pojedinačno dostavljala Direkcija. Kako se zahtjev apelanata u ovoj parnici temelji na drugačijem odnosu državnog i privatnog kapitala (jer su spomenute interne dionice u postupku privatizacije tuženog prema odredbama Zakona o privatizaciji ušle u privatni kapital, a nakon toga „prevedene“ u oblik dioničkog kapitala), s obzirom na to da bi se omjer državnog i dioničkog kapitala izmijenio kada bi se apelantima priznao veći broj dionica u odnosu na već priznate, proizlazi da se zbog tih razloga zahtjev apelanata pokazuje neosnovan. Naime, kako apelanti u upravnom postupku i upravnom sporu nisu sporili navedeno rješenje Direkcije, suprotno revizijskim navodima, oni ne mogu ostvarivati prava iz dioničarskog kapitala koji kao takav nije utvrđen u postupku privatizacije u skladu sa spomenutom Uredbom o utvrđivanju. Prema tome, proizlazi da je pravilan zaključak drugostepenog suda da konačnost i pravomoćnost rješenja Direkcije kojim je utvrđena struktura državnog i dioničkog kapitala vežu sud u parničnom postupku čak i u slučaju da spomenutim rješenjem nije tačno utvrđena struktura ukupnog kapitala tuženog. U skladu sa navedenim, Vrhovni sud je zaključio da je pravilno odbijen zahtjev apelanata za utvrđenje da im pripada 5.537, odnosno 5.237 dionica tuženog. Slijedom toga, pravilno je odbijen i zahtjev za isplatu novčanog iznosa, ali i zbog toga što je privatno vlasništvo materijalizirano kroz dionice kao vrijednosne papire koje su registrirane u Centralnom registru, a one vlasniku daju pravo da njima raspolaže posredstvom ovlaštenih predstavnika na tržištu vrijednosnih papira, dok im ne pripada pravo na isplatu vrijednosti dionica. Vrhovni sud je naveo da drugačiju odluku u predmetnoj parnici, saglasno datim razlozima, ne može ishoditi nalaz vještaka finansijske struke Z.R., na koji se apelanti pozivaju u reviziji, pri čemu se može primijetiti da je u tom nalazu, na traženje apelanata, vještak utvrđivao sadašnju vrijednost uplaćene kupoprodajne cijene za interne dionice (čiji povrat se ni ne traži), te izgubljenu dobit za koju nije jasno kako je nastala, niti od čega se sastoji.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelanti smatraju da im je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
15. Naime, apelanti tvrde da je tuženi bez pravnog osnova i svojevoljno izvršio umanjenje broja dionica u postupku vlasničke transformacije, te da su apelanti na taj način oštećeni za razliku u broju dionica, budući da je tuženi dostavio netačan podatak Centralnom registru 17. marta 2003. godine. S obzirom na to apelanti smatraju da je proizvoljan zaključak prvostepenog suda da nisu dokazali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na to da su apelanti dioničari tuženog sa traženim brojem dionica. Apelanti ističu da su se blagovremeno obraćali i Direkciji, IRB banci, kao i Centralnom registru, koji su odgovornost prebacivali na tuženog, a tuženi na njih, te smatraju da su dokazali da posjeduju broj dionica čije utvrđenje traže tužbenim zahtjevom, ali da su redovni sudovi zanemarili činjenice i dokaze apelanata, a da je naročito zanemaren nalaz vještaka ekonomske struke Z.R., koji je jasan i sveobuhvatan. Apelanti, dalje, navode da vještaci nisu mogli udovoljiti postavljenom tužbenom zahtjevu zbog nepostojanja potrebne dokumentacije koju je tuženi sakrio ili uništio, a na osnovu koje bi se mogle potpuno i pravilno utvrditi činjenice, odnosno sačiniti nalaz i mišljenje. S obzirom na to smatraju da im, zbog nemogućnosti da ostvare svoja vlasnička prava, odnosno prava na upravljanje i na učestvovanje u donošenju odluka, prava na učešće u raspodjeli dobiti, te zbog neispunjenja ugovornih obaveza, pripada pravo na naknadu štete i izgubljene dobiti, što je utvrđeno u nalazu vještaka Z.R.
b)Odgovori na apelaciju
16. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju osporene odluke, te da smatra da ne stoje navodi apelanata o povredi prava na koja se pozivaju u apelaciji, jer je osporena odluka donesena pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava.
17. Okružni sud je naveo da je u konkretnom slučaju na utvrđeno činjenično stanje, saglasno izvedenim dokazima, materijalno pravo pravilno primijenjeno, da nije bilo proizvoljnosti u primjeni materijalnog prava, a o čemu su dati razlozi u obrazloženju presude ovog suda, pa nije bilo povrede prava na pravično suđenje i povrede prava na imovinu.
18. Osnovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod razloga datih u obrazloženju prvostepene odluke, koja je potvrđena presudom drugostepenog suda u dijelu odluke o glavnoj stvari.
19. Tuženi je naveo da apelanti nisu dokazali povredu ustavnih prava na koja se pozivaju u apelaciji, te da je apelacija, uslijed toga, neosnovana.
V.Relevantni propisi
20. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08, 45/09, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. stav (1) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 12. stav (1) Kad odluka suda zavisi od prethodnog rješenja pitanja da li postoji neko pravo ili pravni odnos, a o tom pitanju još nije donio odluku sud ili drugi nadležni organ (prethodno pitanje), sud može sam riješiti to pitanje ako posebnim propisima nije drugačije određeno.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
21. Zakon o privatizaciji državnog kapitala u preduzećima (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 24/98, 62/02, 38/03, 65/03 i 109/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5.
Uplaćeni privatni kapital, zajedno sa pripadajućim popustom, na osnovu Zakona o društvenom kapitalu (“Službeni list SFRJ“, br. 84/89 i 46/90) i Zakona o isplati ličnih dohodaka, sredstava za neposrednu zajedničku potrošnju i sredstava za ishranu radnika u toku rada (“Službeni list SFRJ“, br. 37/90 i 84/90), prikazan u početnom bilansu stanja, nije predmet privatizacije po ovom zakonu.
Način utvrđivanja vrednosti privatnog kapitala iz prethodnog stava, biće regulisan posebnim aktom Vlade Republike Srpske (u daljem tekstu: Vlada).
22. Uredba o utvrđivanju i korigovanju strukture trajnog kapitala preduzeća („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 28/98) u relevantnom dijelu glasi:
III - PODACI POTREBNI ZA UTVRĐIVANJE STRUKTURE TRAJNOG
KAPITALA
Član 18. stav (1) Preduzeće priprema i za kontrolu obezbeđuje:
1) dokumentaciju i podatke vezane za pravnu regulativu procesa svojinske transformacije, 2) finansijsko-računovodstvenu dokumentaciju o stanjima i promenama u stanju i strukturi pojedinih pozicija trajnog kapitala.
IV - REZULTATI KONTROLE PRETHODNO IZVRŠENE VLASNIČKE
TRANSFORMACIJE
Član 22.
Po izvršenoj kontroli, ovlašćeno lice sačinjava zapisnik na obrascu koji je sastavni deo obrasca P-VT i dostavlja jedan primerak preduzeću, a jedan Direkciji.
Zapisnik iz prethodnog stava obavezno sadrži popis dokumentacije na osnovu koje je utvrđena vlasnička struktura kapitala.
Na osnovu zapisnika o izvršenoj kontroli, Direkcija za privatizaciju u roku od 15 dana od dana prijema zapisnika, donosi rešenje o rezultatu prethodno izvršene vlasničke transformacije.
Član 23.
Rešenje iz prethodnog člana, Direkcija dostavlja preduzeću, pri čemu isto ima karakter trajnog knjigovodstvenog dokumenta koji se obavezno uključuje u korektivne stavke prilikom izrade početnog bilansa stanja.
Član 29.
Ako se više od jedne četvrtine deoničara u preduzeću ne slaže sa nalazom kontrole, u njihovo ime preduzeće ima pravo da podnese prigovor Direkciji za privatizaciju u roku od 8 dana od prijema rešenja.
Direkcija za privatizaciju je dužna u roku od 8 dana da donese konačno rešenje.
Prigovor preduzeća ne odlaže primenu rešenja.
23. Zakon o hartijama od vrednosti (“Službeni glasnik Republike Srpske” br. 24/98, 18/99 i 37/01) glasi:
Definicija hartija od vrednosti Član 3.
Hartija od vrednosti u smislu ovog zakona je prenosiva isprava u nematerijalizovanom obliku - elektronskom zapisu, emitovana u seriji, na osnovu koje imaoci ostvaruju prava prema emitentu u skladu sa zakonom i odlukom o emisiji.
Vrste hartija od vrednosti Član 3a.
Hartijama od vrednosti u smislu odredbe člana 3. ovog zakona smatraju se akcije, obveznice i druge hartije od vrednosti koje utvrdi Komisija za hartije od vrednosti (u daljem tekstu: Komisija) svojim propisom.
Akcije su vlasničke hartije od vrednosti koje emituje akcionarsko društvo u skladu sa Zakonom o preduzećima i ovim zakonom.
Registrovanje hartije od vrednosti Član 5.
Hartije od vrednosti emitovane u skladu sa odredbama ovog zakona, emitent je dužan registrovati u Centralnom registru hartija od vrednosti (u daljem tekstu: Centralni registar), u skladu sa odredbama Zakona o Centralnom registru hartija od vrednosti i propisa donesenih na osnovu tog zakona.
Član 6.
Emitenti, vlasnici, imaoci i drugi ovlašćeni učesnici na tržištu hartija od vrednosti, dužni su imati račune kod Centralnog registra koji ovim licima izdaje odgovarajuće isprave u skladu sa propisima koji regulišu poslovanje Centralnog registra.
Sticanje, prenos i ograničenje prava na hartijama od vrednosti Član 6a.
Prava i obaveze iz hartija od vrednosti stiču se i prenose upisom na račun sticaoca u Centralnom registru.
Pravni osnov za sticanje i prenos prava iz hartija od vrednosti je: ugovor, rešenje o nasleđivanju, akt suda ili drugog nadležnog organa.
Ograničenje prava iz hartija od vrednosti nastaje upisom u Centralni registar, a u skladu sa odlukom o emisiji.
VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
26. U konkretnom slučaju apelanti osporavaju Presudu Vrhovnog suda broj 57 0 P 049878 18 Rev od 15. januara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je opunomoćenica apelanata presudu Vrhovnog suda primila 26. februara 2019. godine, a da je apelacija podnesena 9. aprila 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum
28. Apelanti smatraju da im je osporenim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, te pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. a)Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
30. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
31. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor o utvrđivanju građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju predmetni parnični postupak se vodio radi utvrđivanja broja dionica tuženog za koje su apelanti smatrali da im pripadaju, dakle, radi se o predmetu građanskopravne prirode. Prema tome, Ustavni sud će ispitati da li je postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije.
32. Navodi apelanata o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da je osporena presuda rezultat proizvoljne primjene materijalnog prava i proizvoljnog utvrđivanja činjenica.
33. U vezi sa time, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.
34. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Ustavni sud, također, podsjeća na to da je izvan njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza ako se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelanti problematiziraju, ispitati da li je tokom parničnog postupka došlo do proizvoljnog postupanja Vrhovnog suda.
35. Dovodeći u vezu navedene stavove s činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud prilikom donošenja odluke kojom je odbio reviziju apelanata protiv drugostepene presude dovoljno jasno i argumentirano obrazložio osporenu odluku, dajući za svoje stavove jasna obrazloženja koja se ni u jednom segmentu ne doimaju proizvoljnim. Naime, Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u zaključku Vrhovnog suda, koji je prilikom razmatranja tvrdnji apelanata kojima su osporavali zaključke drugostepenog i prvostepenog suda da nisu dokazali da im pripada više dionica tuženog nego što im je to priznato, koje ponavljaju i u apelaciji, jasno razmotrio sve zakonske aspekte transformacije tuženog i načina određivanja broja dionica koje su prethodno imale status internih dionica, ukazujući na relevantne propise Zakona o privatizaciji, te Uredbe o utvrđivanju. U tom pogledu dato je jasno i argumentirano obrazloženje da su apelanti pitanje broja dionica mogli osporavati u upravnom postupku i upravnom sporu, što nisu učinili, zbog čega su redovni sudovi u parničnom postupku, u smislu člana 12. stav 1. ZPP, vezani utvrđenjima Direkcije i Centralnog registra o broju dionica koje im pripadaju. Također, Ustavni sud zapaža da su tokom postupka koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda razmotreni i argumenti apelanata kojima su se pozivali na potvrde o broju dionica, te je zaključeno da se te potvrde, koje nisu potpisane, niti se zna ko ih je ovjerio, ne mogu smatrati vjerodostojnim za šta je dato jasno i nedvosmisleno obrazloženje u odlukama prvostepenog i drugostepenog suda koje je prihvatio i Vrhovni sud, da se na osnovu tih potvrda nije moglo utvrditi da je tuženi dostavio netačan podatak Centralnom registru. Na proizvoljnost osporene odluke ne ukazuju ni tvrdnje apelanata kojima ukazuju da tuženi nije dostavio svu dokumentaciju vještacima s obzirom na to da iz stanja u spisu proizlazi da je sva relevantna dokumentacija bila dostavljena Direkciji, te da je Ekonomski institut iz Banje Luke naknadno izvršio kontrolu. Pri tome su dati razlozi zašto nalaz vještaka finansijske struke Z.R., na kojem apelanti insistiraju i u navodima apelacije, nije mogao dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Naposljetku, Ustavni sud nije mogao utvrditi da u okolnostima konkretnog predmeta postoji bilo šta što bi utjecalo na to da su redovni sudovi proizvoljno odlučili i o tužbenom zahtjevu apelanata za isplatu s obzirom na to da je jasno navedeno da, u smislu odredaba ZHV, apelantima dionice daju pravo da njima raspolažu posredstvom ovlaštenih predstavnika na tržištu vrijednosnih papira, dok im ne pripada pravo na isplatu vrijednosti dionica. Prema tome, Ustavni sud, suprotno navodima apelanata, u obrazloženjima osporene odluke Vrhovnog suda nije našao elemente koji ukazuju da su zaključci iz osporene presude proizvoljni u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem činjenica konkretnog predmeta, te odredaba Zakona o privatizaciji, Uredbe o utvrđivanju, ZHV i odredaba člana 12. ZPP zamijenio te zaključke u pogledu osnovanosti tužbenog zahtjeva apelanata.
36. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno pravo apelanata na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
c)Pravo na privatni i porodični život, dom i dopisivanje
37. U pogledu navoda apelanata da im je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, koje apelanti nisu posebno obrazlagali, Ustavni sud ističe da je osnovni cilj člana 8. Evropske konvencije zaštita pojedinaca od proizvoljnog miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi, Evropski sud, Kron protiv Holandije, presuda od 27. oktobra 1994. godine, Serija A, 297-C, stav 31). Ustavni sud zapaža da iz činjeničnog stanja predmeta proizlazi da se osporene odluke ne mogu na bilo koji način dovesti u vezu sa kršenjem prava na privatni, porodični život, dom i prepisku koji su garantirani navedenim odredbama. Zbog toga, predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje navedenog prava zaštićenog Ustavom Bosne i Hercegovine, te Ustavni sud smatra da se navodi apelanata o kršenju prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije moraju odbiti kao neosnovani.
d)Pravo na imovinu
38. U odnosu na navode apelanata da im je osporenom odlukom prekršeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud, imajući u vidu zaključke iz prethodnih tačaka da nije bilo proizvoljnosti Vrhovnog suda prilikom odbijanja revizije apelanata, nije mogao zaključiti da se u konkretnom slučaju radi o „imovini“ zaštićenoj članom 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ovo zbog toga što apelanti nisu imali imovinu, već se pojavljuju kao podnosioci zahtjeva za stjecanje imovine pri čemu nisu mogli imati „legitimno očekivanje“ zasnovano na relevantnim zakonskim odredbama da će biti udovoljeno njihovom tužbenom zahtjevu za utvrđivanje većeg broja dionica nego što im je to evidentirano. S obzirom na takav zaključak, Ustavni sud nije razmatrao ostale aspekte ovog člana. Prema tome, Ustavni sud navode apelanata o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i član 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, smatra neosnovanim.
VIII.Zaključak
39. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Vrhovni sud, odlučujući o reviziji apelanata potvrdio nižestepene presude kojima je odbijen tužbeni zahtjev apelanata za utvrđenje stjecanja dionica tuženog više nego što im je to priznato, dao obrazloženje koje se ne čini proizvoljnim u segmentima primjene materijalnog prava i utvrđivanju činjenica na koje su apelanti ukazivali.
40. Ustavni sud, dalje, zaključuje da nema povrede prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije, jer iz sadržaja predmeta nema ništa što ukazuje da se osporenom odlukom odlučivalo o pravima apelanata na privatni, porodični život, dom i prepisku.
41. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelanti, u skladu sa relevantnim odredbama materijalnog prava koje su primijenjene u osporenoj odluci i činjenicama predmeta, nisu imali „imovinu“, niti su mogli imati „legitimno očekivanje“ da će uspjeti s tužbenim zahtjevom.
42. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
43. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević