Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2272/19 (Atzwanger S.p.A. – Bolzano)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Kamata
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Obligaciono- pravni odnosi
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Načelo slobodne ocjene dokaza
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2272/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2272/19, rješavajući apelaciju Atzwanger S.p.A. – Bolzano, Republika Italija, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Atzwanger S.p.A. – Bolzano, Republika Italija, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 086553 18 Rev od 27. februara 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 086553 18 Pž od 25. septembra 2018.
godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci broj 57 0 Ps 086553 10 Ps od 27. oktobra 2017. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Atzwanger S.p.A. – Bolzano, Republika Italija (u daljnjem tekstu: apelant), koga zastupa Stevan Dimitrijević, advokat iz Banjaluke, podnio je 24. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 086553 18 Rev od 27. februara 2019. godine, Presude Višeg privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 086553 18 Pž od 25. septembra 2018. godine i Presude Okružnog privrednog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 086553 10 Ps od 27. oktobra 2017. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Višeg privrednog suda, Vrhovnog suda i JP „Aquana“ d.o.o. Banjaluka (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 21. avgusta 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Viši privredni sud, Okružni privredni sud i tuženi su dostavili odgovor na apelaciju u periodu od 26. avgusta do 13. septembra 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Apelant je 5. maja 2010. godine podnio tužbu Okružnom privrednom sudu protiv tuženog radi isplate duga i obračunate zakonske zatezne kamate, a tuženi je u odgovoru na tužbu podnio protivtužbeni zahtjev radi isplate ugovorene kazne.
6. Odlučujući o zahtjevima parničnih stranaka, Okružni privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 086553 10 Ps od 27. oktobra 2017. godine u tački I izreke obavezao tuženog da apelantu na ime duga isplati iznos od 49.923,21 KM, te na ime obračunate zakonske zatezne kamate zbog docnje u isplati iznos od 49.031,80, sve sa zakonskim zateznim kamatama, dok je preostali dio tužbenog zahtjeva u iznosu od 1.399.288,40 KM, koji predstavlja razliku između zahtijevanog i dosuđenog iznosa, odbijen. Tačkom II izreke presude u cijelosti je odbijen protivtužbeni zahtjev tuženog kojim je tražena isplata iznosa od 74.000,00 EUR-a, te je odlučeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
7. Na osnovu provedenih dokaza (koji su taksativno pobrojani na str. 4 i 5 obrazloženja presude), te njihovom ocjenom, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Okružni privredni sud je, između ostalog, utvrdio da su apelant, Grad Banjaluka i „Krajina“ a.d. Banjaluka kao osnivači 18. maja 2005. godine zaključili ugovor o osnivanju tuženog, a 25. oktobra 2005. godine osnivači tuženog su zaključili ugovor o prenosu osnivačkih prava i obaveza i tim ugovorom je „Krajina“ a.d. istupila iz društva, a svoj osnivački ulog, kao i sva prava i obaveze ustupila je apelantu. Ugovorom o kupovini i prenosu udjela od 18. aprila 2008. godine apelant je izvršio prenos udjela tuženog od 25,334% po cijeni od 1.270.000,00 KM, tako da je Grad Banjaluka postao jedini član društva sa 100% učešća u osnovnom kapitalu tuženog.
8. Tokom postupka je utvrđeno da su apelant kao ugovarač i tuženi kao investitor 20. decembra 2005. godine zaključili ugovor o izgradnji vodenog parka u Banjaluci (u daljnjem tekstu: predmetni ugovor) kojim je određeno da će se radovi izvesti na osnovu izvođačkog projekta, crteža i situacija projekta izrađenih u arhitektonskom, odnosno projektnom birou, koji čine sastavni dio predmetnog ugovora, te da apelant zajedno s projektantima snosi odgovornost za projekat. Predmetnim ugovorom je dogovoreno da će se svi radovi odvijati do ugovorenog datuma završetka radova (devet mjeseci od dana stavljanja terena na raspolaganje za početak gradnje), po cijeni iz ugovora, te po principu „ključ u ruke“, koji podrazumijeva izgradnju kompletnog i funkcionalnog objekta po svim pravilima i standardima struke koji važe za tu vrstu radova, uključujući i sva opremanja i nabavke, kao i sve zanatske radove potrebne za dovođenje objekta u tehnički ispravno stanje, te da to podrazumijeva sve viškove radova, kao i nepredviđene radove. Ugovorena cijena radova je dogovorena u domaćoj valuti koja odgovora protivvrijednosti od 5.000.000,00 EUR-a. Predmetnim ugovorom je navedeno da će radove za izgradnju garaže koja nije predviđena idejnim, ali jeste izvedbenim projektom, finansirati apelant, a da će mu na osnovu dokumentovanih i od nadzornog odbora prihvaćenih troškova oni biti isplaćeni na osnovu posebnog ugovora.
9. Tokom postupka je takođe utvrđeno da je odmah na početku gradnje došlo do izmjene projekta, te izmjene radova predviđenih projektom i predmetnim ugovorom, tako da je apelant dopisom od 25. jula 2006. godine obavijestio nadzorni organ tuženog Reconsult d.o.o. Laktaši (u daljnjem tekstu: nadzorni organ) o izmjenama radova predviđenih ranijim projektom, ističući da je došlo do naknadnog povećanja složenosti radova, da je promijenjen raniji koncept vanjske rasvjete i sl., te da su radovi koji su izvedeni mnogo većeg kvaliteta od onog što je bilo projektovano i da ti troškovi padaju na apelantov teret.
10. Nadzorni organ je u svom izvještaju, koji je obuhvatio period od januara 2006. godine do januara 2007. godine, između ostalog, istakao da je apelant, bez obzira na upozorenja, kršio ugovorena i dogovorena pravila, bez poštovanja pravila nadzora, a samim tim i investitora, da je apelant samovoljno vršio izmjene projekta i davao naloge za te izmjene i pored jasnog upozorenja o tome ko, kako i na koji način može obavljati te izmjene.
11. Među parničnim strankama je sporno da li je tuženi dužan da plati naknadu za radove koji nisu predviđeni predmetnim ugovorom jer nije zaključen aneks ugovora, niti je tuženi za te radove izdao pismeni nalog i pismenu saglasnost za izvođenje tih radova.
12. Okružni privredni sud je, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, pošao od toga da je ugovor o građenju formalni ugovor i da mora biti zaključen u pismenom obliku, shodno članu 630 stav 2 Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), te da odstupanje od ugovorenih radova predstavlja izmjenu ugovora, pa je za svaku takvu izmjenu potrebna pismena forma, shodno članu 633 ZOO-a. U obrazloženju je naglašeno da ako naknadne radove nije odobrio naručilac u pismenom obliku, izvođač ne može zahtijevati isplatu cijene radova izvršene bez potrebne saglasnosti. Potom je Okružni privredni sud podsjetio da predmetni ugovor sadrži odredbu „ključ u ruke“, a prema odredbi člana 640 ZOO-a ako ugovor o građenju sadrži takvu ili sličnu odrednicu izvođač se samostalno obavezuje da izvrši sve radove i u tom slučaju ugovorena cijena obuhvata i vrijednost svih nepredviđenih radova i viškova radova. Potom je Okružni privredni sud ukazao da se pojam „naknadni radovi“ u oblasti građevinarstva razlikuju od pojma „nepredviđeni radovi, viškovi i manjkavi radovi“ jer su Posebnim uzansama o građenju iz 1977. godine definisani navedeni pojmovi, pa je tako pojam „naknadni radovi“ definisan kao radovi koji nisu nužni za ispunjenje ugovora, a naručilac zahtijeva da se izvedu, pa bi to u pravilu bili radovi koje ima u vidu član 633 ZOO-a. Potom je Okružni privredni sud ukazao i da je predmetnim ugovorom precizirano da za sve izmjene koje podrazumijevaju veće obaveze za radove predviđene ugovorom mora postojati pismeno obavještenje od investitora ili nadzornog organa.
13. Iz provedenih dokaza (čitanjem isprava i saslušavanjem svjedoka) proizašlo je da su izmjene građevinskih radova posljedica usmenih naloga i dogovora između apelantovog zastupnika i gradonačelnika Grada Banjaluka Dragoljuba Davidovića, koji su za vrijeme trajanja projekta bili suvlasnici u kapitalu tuženog, a ne posljedica pismenih naloga tuženog. Iz nalaza i mišljenja vještaka građevinske struke proizašlo je da ukupna vrijednost radova koja predstavlja razliku između ugovorenih i izvedenih radova iznosi 1. 449.211,69 KM, te da se ta razlika odnosi na višak – manjak radova kao posljedica projektovanja iz 2006. godine, viška radova, nepredviđenih radova, naknadnog rada kao posljedica naručioca radova, naknadnog rada kao posljedica nepoznatog davaoca naloga, rada po primjedbama komisije za tehnički prijem, te vrijednosti radova koji nisu uprizoreni u prilogu uz predmetni ugovor, uz navođenje novčane vrijednosti za svaki od tih radova. Nalaz vještaka je urađen u dvije varijante nakon apelantovih primjedbi da predmetni ugovor nema odredbu „ključ u ruke“ (o čemu se prvostepeni sud detaljno izjasnio na str. 10 i 11 obrazloženja).
14. U vezi s apelantovim prigovorima kojim tvrdi da predmetni ugovor nema klauzulu „ključ u ruke“, Okružni privredni sud je naveo da je prigovor neosnovan zato što su parnične stranke bile u poslovnom odnosu na osnovu predmetnog ugovora s klauzulom „ključ u ruke“ i izmjene koje su vršene tokom građenja nisu posljedica naloga tuženog, već dogovora između apelantovog zastupnika i gradonačelnika Banjaluke, koji nije bio ugovorna strana. Izmjene radova, osim izmjena koje su rađene po nalogu tuženog i koje su priznate, izvršene su bez naloga tuženog. Činjenica da je između parničnih stranaka izvršena primopredaja radova, te da je tuženi u cijelosti preuzeo objekat vodenog parka ne znači da je tuženi naknadno odobrio radove koje nije naručio. Preostali dio tužbenog zahtjeva koji se odnosi na razliku između apelantovog zahtjeva i dosuđenog iznosa je neosnovan jer se vrijednost tih radova odnosi na grupu radova koji nisu rađeni po pismenom nalogu tuženog. Apelantove tvrdnje da su odluke i nalozi za izmjene građevinskih stavki date od gradonačelnika Banjaluke ne predstavljaju indirektne naloge tuženog jer gradonačelnik nije imao ovlašćenje da daje naloge, ni po aktima tuženog. Ni potpisivanje građevinskih dnevnika od nadzornog organa tuženog ne predstavlja saglasnost tuženog za izvođenje radova jer saglasnost za naknadne radove naručioca koji je pravno lice može dati samo fizičko lice koje je ovlašćeno da zastupa pravno lice, kao što je to zastupnik po zakonu ili punomoćnik ili punomoćnik po zaposlenju. Kod činjenice da nije bilo pismene saglasnosti tuženog za izvođenje spornih radova, nema ni usmenih naloga i saglasnosti tuženog za izvođenje tih radova.
15. Odlučujući o žalbama parničnih stranaka, Viši privredni sud je Presudom broj 57 0 Ps 086553 18 Pž od 25. septembra 2018. godine žalbe odbio, prvostepenu presudu potvrdio, te je odbio zahtjeve stranaka za naknadu troškova žalbenog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude). Viši privredni sud je sve apelantove prigovore ocijenio neosnovanim, te je, između ostalog, naveo da su svi dogovori u realizaciji predmetnog ugovora bili između apelanta i gradonačelnika koji nije ovlašćen da zastupa tuženog, pa takvi dogovori ne mogu obavezivati tuženog. Grad Banjaluka jeste jedan od osnivača tuženog, ali to, kod činjenice da tuženi nije dao ovlašćenje za zastupanje po gradonačelniku Grada Banjaluka, ne obavezuje tuženog kao investitora. U prilog tome je i činjenica da je apelant jedan od osnivača tuženog prije i u toku izgradnje, te sve do 2008. godine kada je svoj udio u kapitalu tuženog prenio na Grad Banjaluka. Viši privredni sud je ocijenio neprihvatljivim apelantove navode kojima se nedostatak zakonom propisane i ugovorom predviđene forme predmetnog ugovora pokušava nadomjestiti navodnom konvalidacijom usmenog ugovora, izmijenjenom građevinskom dozvolom i ovlašćenjima nadzornog odbora, pa se stoga u žalbi neosnovano poziva na član 73 ZOO-a. U konkretnom slučaju citirana zakonska odredba se ne može primijeniti jer tuženi nije putem svog ovlašćenog predstavnika pristao na izmjenu predmetnog ugovora, a nijedna strana ne traži da se utvrdi pravna valjanost usmeno izmijenjenog predmetnog ugovora. Na ovlašćenja gradonačelnika ne utiče ni žalbeni navod u pogledu audio-kasete sa sastanka iz januara 2006. godine jer apelant nije dokazao konkretan sadržaj te kasete, a i da jeste, to ne bi moglo nadomjestiti propisanu i ugovorenu formu izmjena ugovora.
16. Odlučujući o apelantovoj reviziji, Vrhovni sud je Presudom broj 57 0 Ps 086553 18 Rev od 27. februara 2019. godine reviziju odbio kao neosnovanu. Prije svega, Vrhovni sud je u vezi s prigovorima da su sve izmjene na izgradnji vodenog parka vršene s gradonačelnikom koji je imao ovlašćenje tuženog istakao da je evidentno da se razlike u vrijednosti izvedenih i ugovorenih radova, za koji iznos je apelantu odbijen zahtjev, odnosi na višak i manjak radova, nepredviđene radove, naknadne radove zbog primjedbi Komisije za tehnički prijem i naknadne radove po nalogu nepoznatog nalogodavca, za što tuženi kao investitor nije dužan da isplati naknadu prema predmetnom ugovoru, pa je stoga nebitno da li je gradonačelnik Grada Banjaluka prilikom dogovora s apelantom u pogledu izmjena u izgradnji vodenog parka imao ovlašćenje tuženog ili ne. Stoga se, prema ocjeni Vrhovnog suda, ukazuju neosnovanim apelantovi prigovori da su nižestepeni sudovi povrijedili odredbe člana 135 ZPP-a jer nisu u dovoljnoj mjeri cijenili činjenicu da Grad Banjaluka nije dostavio kasetu sa sastanka iz januara 2006. godine na kojem su prisustvovali apelant, tuženi i gradonačelnik Grada Banjaluka, putem koje bi se jasno utvrdilo da iz postupanja tuženog proizlazi da je dao ovlašćenje gradonačelniku da s apelantom dogovori određene izmjene u pogledu izgradnje vodenog parka. Cijeneći da se zahtjevom iz tužbe na ime razlike između vrijednosti ugovorenih i izvedenih radova u ukupnom iznosu od 1.399.288,40 KM traži naknada na ime viškova radova, nepredviđenih radova, te naknadnih radova nastalih kao posljedica apelantovog propusta u poslu, kao i naknadnih radova po nalogu nepoznatog nalogodavca, a ne tuženog kao investitora, krajnje su neosnovani prigovori da se ima uzeti da je došlo do konvalidacije predmetnog ugovora u smislu člana 73 ZOO-a jer su usmena utanačenja između parničnih stranaka u pogledu izmjena u izgradnji vodenog parka u svemu izvršena. Kako iz provedenih dokaza proizlazi da je izgradnja vodenog parka izvršena u skladu s predmetnim ugovorom, neosnovani su apelantovi prigovori da je tuženi postupao protivno načelima savjesnosti i poštenja, jednakih uzajamnih davanja i zabrane prouzrokovanja štete, shodno čl. 12, 13, 15 i 16 ZOO-a.
17. Shodno svemu navedenom, za Vrhovni sud su bez uticaja na drugačiji zaključak prigovori da je tuženi prihvatio sve izvedene radove jer je nadzorni organ tuženog potpisao građevinsku knjigu. U tom pravcu, Vrhovni sud je prihvatio zaključak nižestepenih sudova da nadzorni organ tuženog nije imao nikakva ovlašćenja u pogledu ugovornog odnosa između parničnih stranaka i da je njegova obaveza bila da, s aspekta struke, svojim potpisom u građevinskoj knjizi odobri izvedene radove kao stručno urađene i u skladu s pravilima struke.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
18. Apelant smatra da je osporenim presudama povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije. Apelant u iscrpnim navodima apelacije, između ostalog, tvrdi da je do kršenja njegovih prava došlo zbog proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava tvrdeći da je iscrpio sva moguća pravna sredstva kako bi dokazao da je tuženi odobrio sva nepriznata ulaganja. U vezi s tim, apelant navodi da je tokom postupka pokušao da u smislu člana 135 ZPP-a pribavi audio-kasete sa sastanka održanog u januaru 2006. godine između tadašnjeg gradonačelnika Grada Banjaluke, tuženog i apelanta jer bi se izvođenjem tog dokaza sa sigurnošću moglo utvrditi da je zakonski zastupnik tuženog dao ovlašćenje gradonačelniku da zastupa tuženog i time odobrio sva nepriznata ulaganja. Apelant smatra da je obrazloženje Vrhovnog suda da je nebitno da li je gradonačelnik imao ovlašćenje tuženog ili ne pogrešno i proizvoljno jer čim se utvrdi da je tuženi u bilo kojoj formi dao odobrenje za nepriznata ulaganja tada se odmah može zaključiti da je između apelanta i tuženog postojao ugovor kojim tuženi odobrava nepriznata ulaganja i koji je u cijelosti izvršen pa se u tom slučaju stiču uslovi za konvalidaciju ovako zaključenog usmenog ugovora u smislu člana 73 ZOO-a. Revizioni sud se uopšte ne osvrće na to, odnosno da se bilo kakvim odobrenjem tuženog stiču uslovi za konvalidaciju ugovora. Potom apelant ističe da revizioni sud potpuno arbitrarno procjenjuje dokaznu snagu audio-kasete i ne daje uvjerljive razloge zašto audio-kaseta, odnosno snimak razgovora sa sastanka nije bitan dokaz. Dakle, Vrhovni sud uopšte ne ispituje povredu člana 135 ZPP-a koju su počinili nižestepeni sudovi. Propust revizionog suda da prepozna značaj dokazne snage audio-kasate dovodi do toga da taj sud ne sankcioniše povredu člana 8 ZPP-a nižestepenih sudova. Apelant smatra da je tokom postupka bio opstruiran u postupku izvođenja dokaza (audio-kasata) tako što su redovni sudovi praktično pružili zaštitu opstrukcijama tuženog, gradonačelnika Grada Banjaluka da se ključni dokaz izvede. Apelant smatra da je Vrhovni sud prilikom odlučenja iskazao pretjerani formalizam, što je dovelo da narušavanja osnovnih principa obligacionog prava iz čl. 12, 15, 16 i 18 ZOO-a. Apelant, takođe, navodi da je iz zapisnika s ročišta vidljivo da je zastupnik tuženog bio u cijelosti upoznat s dodatnim radovima koje je apelant dodatno izvršio za koje traži da mu se priznaju, pri čemu je gradonačelnik Grada Banjaluka imao stvarnu moć da u ime tuženog odlučuje o svim bitnim pitanjima u vezi s izgradnjom vodenog parka. Sudovi su morali uzeti u obzir ove okolnosti i dovesti ih u vezu s primjenom osnovnih načela obligacionog prava i spriječiti da se apsurdnim i pretjeranim formalizmom opravda neosnovano sticanje imovine („nepriznata ulaganja“), bez obaveze onog koji je tu imovinu stekao da plati onom ko mu je tu imovinu prenio. Davanje značaja pretjeranom formalizmu u konkretnom slučaju Vrhovni sud „uči“ nižestepene sudove praksi po kojoj je dovoljno ispitati da li postoji pismena forma (idealno s pečatom i silnim ovjerama), te ako te forme nema oštećenom se ne moraju priznati nikakva prava. Predloženo je da se apelacija usvoji, da se utvrdi kršenje apelantovih prava na koja se pozvao, te da se osporene presude ukinu i predmet vrati na ponovno odlučivanje.
b) Odgovor na apelaciju
19. Vrhovni sud, Viši privredni sud i Okružni privredni sud su sve prigovore ocijenili neosnovanim navodeći da osporenim odlukama nisu prekršena prava na koja se apelant u apelaciji poziva, uz prijedlog da se apelacija odbije kao neosnovana.
20. Tuženi je u iscrpnom odgovoru na apelaciju, između ostalog, naveo da su svi apelacioni prigovori neosnovani budući da su redovni sudovi na pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenili materijalno pravo predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
21. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i „Službeni glasnik RS“ br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Načelo savesnosti i poštenja Član 12.
U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa strane su dužne da se pridržavaju načela savesnosti i poštenja.
Zabrana zloupotrebe prava Član 13.
Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.
Načelo jednake vrednosti davanja Član 15.
(1) U zasnivanju dvostranih ugovora strane polaze od načela jednake vrednosti uzajamnih davanja.
(2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanja toga načela povlači pravne posledice.
Zabrana prouzrokovanja štete Član 16.
Svako je dužan da se uzdrži od postupka kojim se može drugom prouzrokovati šteta.
Ponašanje u izvršavanju obaveza i ostvarivanju prava Član 18.
(1) Strana u obligacionom odnosu dužna je da u izvršavanju svoje obaveze postupa sa pažnjom koja se u pravnom prometu zahteva u odgovarajućoj vrsti obligacionih odnosa (pažnja dobrog privrednika, odnosno pažnja dobrog domaćina).
(2) Strana u obligacionom odnosu dužna je da u izvršavanju obaveze iz svoje profesionalne delatnosti postupa s povećanom pažnjom, prema pravilima struke i običajima (pažnja dobrog stručnjaka).
(3) Strana u obligacionom odnosu dužna je da se u ostvarivanju svog prava uzdrži od postupka kojim bi se otežalo izvršenje obaveze druge strane.
Kad je izvršen ugovor kome nedostaje forma Član 73.
Ugovor za čije se zaključenje zahteva pismena forma smatra se punovažnim iako nije zaključen u toj formi ako su ugovorne strane izvršile, u celini ili u pretežnom delu, obaveze koje iz njega nastaju, osim ako iz cilja zbog koga je forma propisana očigledno ne proizlazi što drugo.
UGOVOR O GRAĐENJU
Odeljak 1.
OPŠTE ODREDBE
Pojam Član 630.
(1)Ugovor o građenju je ugovor o delu kojim se izvođač obavezuje da prema određenom projektu sagradi u ugovorenom roku određenu građevinu na određenom zemljištu, ili da na takvom zemljištu, odnosno na već postojećem objektu izvrši kakve druge građevinske radove, a naručilac se obavezuje da mu za to isplati određenu cenu.
(2)Ugovor o građenju mora biti zaključen u pismenoj formi.
Odstupanje od projekta Član 633.
(1)Za svako odstupanje od projekta građenja, odnosno ugovorenih radova, izvođač mora imati pismenu saglasnost naručioca.
(2)On ne može zahtevati povećanje ugovorene cene za radove koje je izvršio bez takve saglasnosti.
UGOVOR O GRAĐENJU SA POSEBNOM ODREDBOM
Član 640.
(1)Ako ugovor o građenju sadrži odredbu „ključ u ruke“ ili neku drugu sličnu odredbu izvođač se samostalno obavezuje da izvrši skupa sve radove potrebne za izgradnju i upotrebu određenog celovitog objekta.
(2)U tom slučaju ugovorena cena obuhvata i vrednost svih nepredviđenih radova i viškova radova, a isključuje uticaj manjkova radova na ugovorenu cenu. (3)Ako u ugovoru „ključ u ruke“ učestvuje kao ugovorna strana više izvođača, njihova odgovornost prema naručiocu je solidarna.
22. Posebne uzanse u građenju („Službeni list SFRJ“ broj 18/77; koristi se tekst kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima) u relevantnom dijelu glase:
I - OPŠTE ODREDBE
Primenjivanje uzansi Posebnim uzansama o građenju uređuju se odnosi između naručioca i izvođača radova (u daljem tekstu: ugovarači) u poslovima izvođenja radova na građevinskim objektima. Posebne uzanse o građenju primenjuju se ako su ugovarači pristali na njihovu primenu. Smatra se da su ugovarači pristali na primenu uzansi ako primena uzansi nije ugovorom o izvođenju radova na građevinskim objektima (u daljem tekstu: ugovor) isključena u celini ili delimično.
Uticaj kvaliteta materijala na ugovorenu cenu Ako izvođač bez prethodne saglasnosti naručioca upotrebi materijal boljeg kvaliteta od ugovorenog, cena radova se po tom osnovu može izmeniti uz pristanak naručioca.
Uticaj viškova i manjkova radova i nepredviđenih radova na cenu određenu u ukupnom iznosu Cena određena u ukupnom iznosu ne menja se zbog nastalih viškova i manjkova radova. Cena određena u ukupnom iznosu obuhvata i vrednost nepredviđenih radova za koje je izvođač u vreme zaključenja ugovora znao ili je morao znati da se moraju izvesti. Za ostale nepredviđene radove cena se naknadno utvrđuje ugovorom.
Odredba „ključ u ruke" Odredba u ugovoru "ključ u ruke" i slični izrazi znače da ugovorena cena obuhvata i vrednost svih nepredviđenih radova i viškova radova i da je isključen uticaj manjkova radova na ugovorenu cenu. Odredba "ključ u ruke" ne isključuje izmenu ugovorene cene zbog nastupanja promenjenih okolnosti i plaćanja naknadnih radova.
Cena naknadnih radova Ugovorena cena ne obuhvata vrednost naknadnih radova. Cena naknadnih radova određuje se ugovorom o izvođenju naknadnih radova.
23. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka USRS, 45/09 – odluka USRS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 7. st. (1) i (2) Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Sud će razmotriti i utvrditi samo činjenice koje su stranke iznijele i odrediti izvođenje samo onih dokaza koje su stranke predložile, ako zakonom nije drugačije određeno.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
Član 135.
Kad se jedna stranka poziva na ispravu i tvrdi da se ona nalazi kod druge stranke, sud može ovu stranku pozvati da podnese ispravu, ostavljajući joj za to određeni rok.
Stranka ne može da uskrati podnošenje isprave ako se ona sama u parnici pozvala na tu ispravu za dokaz svojih navoda, ili ako je riječ o ispravi koju je po zakonu dužna da preda ili pokaže, ili ako se isprava s obzirom na njenu sadržinu smatra zajedničkom za obje stranke.
U pogledu prava stranke da uskrati podnošenje drugih isprava shodno će se primjenjivati odredbe čl. 139. i 140. ovog zakona.
Kad stranka koja je pozvana da podnese ispravu poriče da se isprava kod nje nalazi, mogu se radi utvrđivanja ove činjenice izvoditi dokazi.
Sud će, s obzirom na sve okolnosti, cijeniti od kakvog je značaja što stranka koja drži ispravu neće da postupi po rješenju suda kojim joj se nalaže da podnese ispravu ili poriče da se isprava kod nje nalazi.
Protiv odluke suda iz stava 1. ovog člana nije dozvoljena posebna žalba. VI.Dopustivost
24. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
25. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome osporava, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
26. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 086553 18 Rev od 27. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 25. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 25. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
27. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
28. Apelant osporava presude redovnih sudova tvrdeći da su tim presudama povrijeđena njegova prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i člana 13 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
29. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
30. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
31. U konkretnom slučaju postupak se ticao isplate duga, dakle radilo se o postupku građanskopravne prirode, pa je član 6 Evropske konvencije primjenjiv. Stoga, Ustavni sud mora ispitati da li je postupak pred redovnim sudovima bio pravičan onako kako zahtijeva član 6 stav 1 Evropske konvencije.
32. Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
33. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
34. Ustavni sud zapaža da se apelacioni prigovori suštinski zasnivaju na nezadovoljstvu osporenim odlukama kojima je u pretežnom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev. Apelant tvrdi da su osporene odluke, između ostalog, rezultat i činjenice da nije proveden ključni dokaz, i to preslušavanje audio-kasate sa sastanka na kojem su učestvovali apelant, tuženi i gradonačelnik Grada Banjaluke koji je ključan za dokazivanje činjenice da je tuženi odobrio sve radove koje je apelantu naložio gradonačelnik Grada Banjaluka. U tom smislu, apelant se poziva na kršenje člana 135. ZPP-a.
35. U vezi s tim prigovorom, Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka sudova u pogledu procjene dokaza, ukoliko se ova procjena ne doima očigledno proizvoljnom. Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Isto tako, Ustavni sud se neće miješati ni u to kojim dokazima strana u postupku redovni sudovi poklanjaju povjerenje na osnovu slobodne sudijske procjene (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 612/04 od 30. novembra 2004. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 19/05, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
36. Prije svega, Ustavni sud podsjeća da novi ZPP promoviše raspravno načelo koje stranci u postupku nalaže da u postupku iznese sve činjenice na kojima zasniva zahtjev i izvede dokaze kojima se utvrđuju te činjenice (član 7 stav 1 ZPP-a). Ustavni sud iz obrazloženja prvostepene presude ne uočava da je apelantu tokom postupka bilo uskraćeno pravo da predlaže dokaze i iznosi činjenice. Štaviše, Ustavni sud ne uočava da je prvostepeni sud apelantu uskratio pravo na provođenje ijednog dokaza. U vezi sa snimkom razgovora sa sastanka koji je prema apelantovim tvrdnjama zabilježen na audio-kaseti, Ustavni sud zapaža da se radi o dokazu za koji je apelant tvrdio da se nalazi kod Grada Banjaluka, te da sud nije postupio po članu 135 ZPP-a. Prije svega, Ustavni sud zapaža da se član 135 stav 1 ZPP-a odnosi na mogućnost, a ne obavezu suda da pozove stranku da dostavi ispravu za koju suprotna strana tvrdi da se nalazi kod nje. Dakle, radi se o mogućnosti, a ne obavezi suda. S druge strane, citirana odredba se odnosi na stranke u postupku, a Grad Banjaluka u konkretnom slučaju to formalnopravno nije (iako se radi o osnivaču tuženog). Ustavni sud, takođe, zapaža da se apelant poziva na razgovore s tadašnjim gradonačelnikom Grada Banjaluke, a iz obrazloženja prvostepene presude ne proizlazi da je tadašnji gradonačelnik Grada Banjaluke, sa kojim je apelant razgovarao i po čijim nalozima je vršio izmjene na projektu, eventualno predložen za svjedoka u parnici, što se čini nelogičnim. Osim navedenog, Ustavni sud zapaža da se Vrhovni sud u obrazloženju presude izjasnio da je taj dokaz u okolnostima konkretnog slučaja sasvim irelevantan, za što je dao obrazloženje koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim (vidi tačku 16 ove odluke). Stoga, Ustavni sud smatra da je ovaj prigovor neosnovan.
37. Cijeneći ostale apelacione prigovore koje apelant ponavlja u apelaciji, budući da ih je tokom postupka isticao pred redovnim sudovima, Ustavni sud, ispitujući iznesene prigovore u kontekstu osporenih odluka, ne može izvesti zaključak da su prigovori osnovani. Naime, u vezi s prigovorom kojim apelant ukazuje na proizvoljnu primjenu prava, Ustavni sud zapaža da apelant u konkretnom predmetu od tuženog s kojim je bio u ugovornom odnosu potražuje naknadu koja čini razliku između izvedenih i ugovorenih radova u iznosu od 1.449.211,60 KM. Ustavni sud uočava i da apelant u apelaciji koristi termin „nepriznati radovi“, iako iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi da su redovni sudovi koristili taj termin, već „naknadni radovi“ koji se razlikuju od nepredviđenih radova, a tiču se radova koji nisu ugovoreni i nisu nužni za ispunjenje ugovora i na njih se odnosi član 633 ZOO-a, kako je to pojasnio Okružni privredni sud primjenom Posebnih uzansi o građenju (vidi relevantne propise). Ustavni sud zapaža i da su redovni sudovi prilikom odlučenja rasvijetlili i međusobne odnose parničnih stranaka i ulogu Grada Banjaluke, koji je u vrijeme zaključenja predmetnog ugovora bio, zajedno sa apelantom, jedan od osnivača tuženog, a od 2008. godine Grad Banjaluka je postao jedini član društva tuženog sa 100% kapitalom. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi neosnovanost tužbenog zahtjeva u pretežnom dijelu (apelantu su priznati radovi po pismenom nalogu tuženog) zasnovali na ocjeni velikog broja dokaza, uključujući i uvid u odredbe predmetnog ugovora, druge materijalne dokaze, nalaz i mišljenje vještaka, te na relevantnim odredbama ZOO-a, i to čl. 630, 633 i 640. Imajući u vidu sadržaj citiranih odredaba ZOO-a (vidi relevantne propise), posebno člana 633 ZOO-a koji govori o odstupanju od projekta, te odredbu člana 640 koja govori o ugovorima o građenju s posebnom odredbom „ključ u ruke“, Ustavni sud u njihovoj primjeni i tumačenju u relevantnim okolnostima konkretnog slučaja ne uočava proizvoljnost na koju apelant ukazuje, niti su primijenjene s pretjeranim formalizmom, na što apelant neosnovano ukazuje. Navedeno posebno u svjetlu obrazloženja redovnih sudova da su radovi na koje se apelant poziva nastali kao posljedica apelantovog propusta u poslu, kao i naknadnih radova po nalogu nepoznatog nalogodavca, a ne tuženog kao investitora. U vezi s apelantovim prigovorima koje ponavlja u apelaciji, a tiču se konvalidacije usmenog ugovora u smislu člana 73 ZOO-a, Ustavni sud zapaža da su se redovni sudovi u vezi s tim dovoljno jasno izjasnili navodeći da u konkretnom slučaju za primjenu člana 73 ZOO-a nisu ispunjeni uslovi (vidi tačke 15 i 16 ove odluke). Konačno, u vezi s apelantovim pozivanjem na osnovna načela obligacionog prava (čl. 12, 13, 15, 16 i 18 ZOO-a), Ustavni sud zapaža da su se i ovim prigovorom bavili redovni sudovi i da su zaključili da je izgradnja vodenog parka izvršena u skladu sa zaključenim ugovorom, te da je prigovor neosnovan, pri čemu apelant ne tvrdi da tuženi nije izmirio svoje obaveze iz predmetnog ugovora. Kako su redovni sudovi na osnovu velikog broja provedenih dokaza rasvijetlili relevantne okolnosti konkretnog slučaja, te neosnovanost pretežnog dijela apelantovog potraživanja odbili primjenom relevantnih odredaba ZOO-a uz obrazloženja koja se ne doimaju proizvoljnim, Ustavnom sudu u takvim okolnostima, s obzirom na njegovu nadležnost, ne ostaje prostor za drugačiji zaključak.
38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Pravo na imovinu
39. U vezi s prigovorom kojim apelant tvrdi da mu je prekršeno pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da apelant taj prigovor veže za proizvoljnu primjenu procesnog i materijalnog prava, o čemu se Ustavni sud izjasnio u okviru prava na pravično suđenje utvrdivši neosnovanost takvih prigovora, pa slijedi zaključak da su i prigovori o povredi prava na imovinu iz istih razloga neosnovani.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
40. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13 Evropske konvencije, koje apelant dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje, proizlazi da apelant taj prigovor nije posebno obrazložio, niti je naveo u čemu se sastoji kršenje navedenog prava. Dakle, Ustavni sud zapaža da je apelant imao i koristio mogućnost korišćenja zakonom propisanih pravnih lijekova u parničnom postupku (žalba i revizija). Činjenica da ti pravni lijekovi nisu rezultirali apelantovim uspjehom u parničnom postupku ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova, pa Ustavni sud zaključuje da je i ovaj prigovor neosnovan.
VIII.Zaključak
41. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, niti prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada iz obrazloženja osporenih presuda ne proizlazi ništa što bi opravdalo apelantove prigovore o povredi odredaba ZPP-a i ZOO-a u situaciji kada su redovni sudovi na osnovu velikog broja dokaza rasvijetlili sve bitne okolnosti konkretnog slučaja zaključivši da pretežni dio traženog novčanog iznosa po osnovu „naknadnih radova“ tuženog nije posljedica naloga tuženog, već apelantovog propusta i dogovora s nepoznatim nalogodavcem, što su redovni sudovi dovoljno jasno i argumentovano obrazložili.
42. Nema kršenja ni prava na djelotvoran pravni lijek kada je apelant imao na raspolaganju i koristio dostupne pravne lijekove, a činjenica da oni nisu rezultirali uspjehom u parnici per se ne pokreće pitanje kršenja navedenog prava.
43. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
44. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević