Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4526/20 (R. Č.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

  • Ponavljanje postupka
  • Apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4526/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4526/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Radovan Čolić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka h), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Radovan Čolić protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 021259 18 Uvp od 29. oktobra 2020. godine, zbog toga što je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

OBRAZLOŽENJE

1. Radovan Čolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kneževa, podnio je 15. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 021259 18 Uvp od 29. oktobra 2020. godine.

2. Rješenjem Odjeljenja za opštu upravu i društvene djelatnosti Opštine Kneževo od 16. septembra 2016. godine apelantu je priznato svojstvo RVI IX kategorije sa 30% vojnog invaliditeta počev od 1. maja 2009. godine pa nadalje.

3. Ministarstvo rada i boračko-invalidske zaštite Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi) donijelo je rješenje od 10. februara 2017. godine kojim je odbijena apelantova žalba izjavljena protiv rješenja od 16. septembra 2016. godine i u postupku revizije data saglasnost na to prvostepeno rješenje.

4. Tuženi je zaključkom broj 16-03/4-1-3-560-1284/17 od 4. augusta 2017. godine odbacio prijedlog apelanta za ponavljanje upravnog postupka okončanog rješenjem tuženog od 10. februara 2017. godine.

5. U upravnom sporu apelanta, kao tužioca, protiv zaključka tuženog od 4. augusta 2017. godine, Okružni sud u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) je donio presudu broj 11 0 U 021259 17 U od 26. februara 2018. godine kojom je odbio predmetnu tužbu kao neosnovanu.

6. Odlučujući o zahtjevu apelanta za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda od 26. februara 2018. godine, Vrhovni sud je donio presudu od 29. oktobra 2020. godine kojom je odbio predmetni zahtjev.

7. U obrazloženju osporene presude Vrhovni sud je naveo da se razlozi ponavljanja na koje se apelant poziva odnose na saznanje stranke za nove činjenice ili mogućnosti da upotrijebi nove dokaze koji bi sami ili u vezi sa već izvedenim i upotrijebljenim dokazima mogli dovesti do drugačijeg rješenja da su te činjenice ili dokazi bili izneseni ili upotrijebljeni u ranijem postupku (član 234. tačka 1. Zakona o opštem upravnom postupku; u daljnjem tekstu: ZOUP). Apelant uz prijedlog nije priložio nikakve dokaze, već je predložio da se izvrši ponovna ocjena do sada priloženih dokaza, a u suštini razlozi koje on u prijedlogu navodi odnose se na pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje koje za posljedicu ima pogrešnu primjenu materijalnog prava, što ne može biti razlog za ponavljanje postupka, već razlog za nezakonitost tog rješenja, koje je u ovoj upravnoj stvari ispitano i njegova zakonitost kontrolisana i u upravnom postupku i od strane nižestepenog suda u upravnom sporu. Neosnovan je apelantov zahtjev da se u ovom postupku ponovo cijene već ranije provedeni dokazi, jer su oni već cijenjeni u dosadašnjem toku postupka, a apelant nije dokazao da je postojala mogućnost da neki od dokaza nisu cijenjeni i da zajedno sa svim ostalim dokazima mogu dovesti do drugačijeg rješenja ove upravne stvari. Apelant se samo paušalno pozvao na svu medicinsku dokumentaciju i zatražio njenu ponovnu ocjenu, što ne može biti razlog za ponavljanje postupka niti iz jedne od tačaka iz člana 234. ZOUP. Prijedlog za ponavljanje postupka ne zasniva se ni na jednom od osnova za ponavljanje postupka u smislu člana 234. tač. 1. do 11. ZOUP, zbog čega je na osnovu člana 241. stav 2. ZOUP odbačen apelantov prijedlog.

Apelacioni navodi

8. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

9. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda glasi:

(3) Apelacija nije dopustiva i ako postoji neki od sljedećih slučajeva:

h) apelacija je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom;

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na odluku donesenu u postupku u kojem se odlučivalo o prijedlogu za ponavljanje pravosnažno okončanog postupka. Prvo pitanje na koje Ustavni sud treba da odgovori je primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije u konkretnom slučaju, odnosno potrebno je odgovoriti na pitanje da li se u predmetnom postupku odlučivalo o „građanskim pravima i obavezama“ apelanta. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog suda za ljudska prava i svoju praksu prema kojoj postupak po prijedlogu za obnovu pravosnažno okončanog postupka, u principu, nije postupak u kojem se utvrđuju građanska prava i obaveze, tj. nije se raspravljalo o meritumu pritužbe (npr. o osnovanosti tužbenog zahtijeva), nego se samo odlučuje o postojanju uslova da se odobri ponovni postupak (vidi, između ostalih, odluku Ustavnog suda AP- 1040/07 od 26. juna 2007. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud podsjeća da izuzetno, uzevši u obzir specifične okolnosti konkretnog postupka, ukoliko se u predmetnom slučaju radi u smislu autonomnog značenja tog pojma o utvrđivanju „građanskih prava i obaveza“ apelanta, može utvrditi da su takve apelacije dopustive u odnosu na pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1. Evropske konvencije.

11. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se, u okolnostima konkretnog slučaja, u predmetnom postupku nije odlučivalo o građanskim pravima i obavezama apelanta iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, već se samo odlučivalo o tome da li su ispunjeni formalni zakonski uslovi da se dozvoli ponavljanje postupaka. Stoga, predmetni postupak ne ulazi u opseg prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, pa proizlazi da je apelacija ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine.

12. U skladu sa navedenim, a imajući u vidu odredbu člana 18. stav (3) tačka h) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je ratione materiae inkompatibilna sa Ustavom Bosne i Hercegovine, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4526/20 (R. Č.) | Sudska praksa | Aktio