Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4514/20 (A. Š.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4514/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4514/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Adnan Šehić, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Adnan Šehić protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici broj 39 0 Pr 058926 20 Pžp od 7. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Adnan Šehić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Doboja, kojeg zastupa Damir S. Sprečo advokat iz Doboja, podnio je 12. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Zenici (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 39 0 Pr 058926 20 Pžp od 7. oktobra 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, apelant je oglašen odgovornim što je, na način opisan u dispozitivu prvostepenog rješenja, izvršio prekršaj iz člana 3. stav 1. tačka 3. Zakona o javnom redu i miru ZE-DO Kantona i izrečena mu novčana kazna u iznosu od 400,00 KM, te je obavezan da plati troškove prekršajnog postupka u iznosu od 30,00 KM.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni sud je naveo da je apelant u vrijeme i mjestu navedenom u dispozitivu prvostepenog rješenja, lažno se predstavljajući kao neko drugo lice izvršio slanje pošiljke neprimjernog i vulgarnog sadržaja kojim se grubo vrijeđa ljudsko dostojanstvo osoba kojima je namijenjen (K.Z., M.K., M.J. i D.A.) u školske prostorije OŠ „21. Mart“ Matuzići, tako što je pošiljku predao u poslovnici preduzeća ,,Euroexpres“ d.o.o. Doboj adresirano za navedenu osnovnu školu, a koja pošiljka je u prostorijama navedene osnovne uručena sekretaru škole. Otvaranje paketa u školskim prostorijama je izvršila tadašnja direktorica škole M.K. i u istom pronašla četiri manja paketa - koverte pojedinačno adresirane za školski odbor, M.K., M.J. i D.A., nakon čega uslijedilo pojedinačno otvaranje pošiljki, s tim da je M.J. otvorila kovertu sama, dok su M.K., D.A., i K.Z. (predsjednik školskog odbora) otvorili koverte u prisustvu drugih lica. U navedenoj radnji apelanta stekli su se svi elementi prekršaja za koji je oglašen odgovornim rješenjem prvostepenog suda. S obzirom da je članom 4. tačka 1. Zakona o javnom redu i miru određeno da će se za prekršaj iz člana 3. stav 1. tač. 1. do 10. i tačka 14. navedenog zakona učinilac kazniti i kada je prekršaj izvršen u prostorijama organa vlasti, privrednih društava i drugih pravnih lica, pa se slijedom toga, imajući u vidu da se radi o prekršaju iz člana 3. stav 1. tačka 3. navedenog zakona, prostorije osnovne škole imaju smatrati javnim mjestom zbog čega nije isključeno postojanje prekršaja. Budući da je apelantova žalba jednim svojim dijelom zasnovana na osporavanju pravilnosti i potpunosti utvrđenog činjeničnog stanja, te kako član 84. Zakona o prekršajima ne propisuje kao žalbeni osnov u prekršajnom postupku pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je naveo da nije mogao ispitivati da li utvrđeno činjenično stanje odgovara rezultatima izvedenih dokaza i da li je prvostepeni sud kod ocijene izvedenih dokaza iznio pravilne razloge. Osnovom navedenog, Kantonalni sud je odbio apelantovu žalbu i potvrdio prvostepeno rješenje. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant navodi da to što su oštećena lica nakon prijema spornih pošiljki upoznali neodređeni broj trećih lica sa sadržajem pošiljki ne može cijelom događaju „pripisati” karakter javnosti, te da se ne može podvesti pod obilježje bića prekršaja „narušavanja javnog reda i mira naročito drskim ponašanjem na javnom mjestu" propisanog članom 3. stav 1) tačka 3. Zakona o javnom redu i miru.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud dovoljno jasno obrazložio svoju odluku, a takvo obrazloženje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji uglavnom ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je razmotrio Kantonalni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do kršenja prava na pravično suđenje, osim što je nezadovoljan ishodom konkretnog postupka u kojem je donesena osporena odluka. Stoga, imajući u vidu stavove Evropskog i Ustavnog suda navedene u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4514/20 (A. Š.) | Sudska praksa | Aktio