Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-2406/19 (B. K.)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Nadležnost suda
  • Dokazni postupak
  • Dokaz
  • Krivični postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-2406/19

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2406/19, rješavajući apelaciju Branimira Kolovrata, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. ožujka 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neutemeljena apelacija Branimira Kolovrata podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 07 0 K 007413 15 Kž 5 od 27. studenog 2018.

godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Branimir Kolovrat (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Zajednički odvjetnički ured Sesar-Ćurić-Miletić iz Mostara, podnio je 3. lipnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 07 0 K 007413 15 Kž 5 od 27. studenog 2018. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, 25. lipnja 2020. godine zatraženo je od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Federalnog tužiteljstva Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federalno tužiteljstvo) i Kantonalnog tužiteljstva Hercegovačko-neretvanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužiteljstvo) da dostave odgovore na apelaciju.

3. Vrhovni sud, Kantonalni sud, Federalno tužiteljstvo i Kantonalno tužiteljstvo su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 2. do 13. srpnja 2020. godine.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

5. Presudom Kantonalnog suda broj 07 0 K 007413 13 K od 13. travnja 2015. godine apelant je, zajedno sa ostalim označenim optuženima, proglašen krivim da je zajedno sa optuženom S.G. u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude (točka 1) organizirao skupinu ljudi radi počinjenja kaznenog djela neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. stavak (2) u stjecaju sa kaznenim djelom neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. stavak (1) Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), slijedom čega je apelant osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od sedam godina u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru. Presudom je dalje od apelanta oduzet i označeni novčani iznos kao imovinska korist pribavljena izvršenjem kaznenog djela, koji je privremeno oduzet potvrdama o privremenom oduzimanju predmeta od 30. kolovoza 2012. godine. Također, apelant i ostali optuženi su obvezani solidarno naknaditi troškove kaznenog postupka u označenom iznosu. Nasuprot navedenom, presudom (točka 2. izreke) je apelant oslobođen optužbe da je u vrijeme, mjestu i na način pobliže opisan u izreci presude počinio kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. stavak (2) u stjecaju sa kaznenim djelom neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga iz članka 238. stavak (1) KZFBiH. Također je odlučeno da troškovi kaznenog postupka nastali u odnosu na apelanta, kao i nužni izdaci apelanta i nužni izdaci i nagrada branitelja padaju na teret proračunskih sredstava.

6. U obrazloženju je, između ostalog, Kantonalni sud naveo dokaze koje je izveo tužitelj, uključujući i označene naredbe Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) za provođenje posebnih istražnih radnji po članku 130. stavak (2) toč. a), c) i d) Zakona o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), a koje su donesene po prijedlogu Kantonalnog tužiteljstva (pobliže opisano na str. 10-14. presude).

7. Dalje je, između ostalog, navedeno (pobliže obrazloženo na str. 27-30) i da je neutemeljen prigovor svih branitelja optuženih da su posebne istražne radnje nezakonito provedene. S tim u svezi je navedeno da se, prema odredbi članka 130. stavak (1) i članka 131. ZKPFBiH, posebne istražne radnje mogu provoditi „prema osobi za koju postoje osnovi sumnje da je sama ili sa drugim osobama sudjelovala u izvršenju kaznenog djela za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža ako se na drugi način ne mogu pribaviti dokazi ili bi njihovo pribavljanje bilo povezano sa nerazmjernim teškoćama“. Pritom je ukazano da su navedenom odredbom predviđeni uvjeti da bi se naredba mogla izdati, ali da nije propisan sadržaj naredbe, te da takav sadržaj ovakva vrsta sudske odluke (pored presuda i rješenja) i ne treba sadržavati. Dalje je navedeno da se naredbe ne dostavljaju strankama, niti na njih postoji pravo priziva, kao i da se njihova zakonitost izdavanja može osporavati tijekom postupka. U tom smislu je istaknuto da u vrijeme izdavanja naredbe sudac za prethodni postupak postupa po svojoj slobodnoj ocjeni, ali u okvirima sadržaja prijedloga i dokaza uz prijedlog za njezino izdavanje, čime je isključena mogućnost njegove samovolje ili zlouporabe odlučivanja. Isto tako je, između ostalog, navedeno i da naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji, ustvari, predstavljaju ovlaštenje ovlaštenim službenim osobama da provode neku od tih radnji u granicama naredbe. Obzirom na navedeno, Kantonalni sud je istaknuo da je prije poduzimanja svake posebne istražne radnje u konkretnom slučaju postojao prijedlog tužitelja koji je sadržavao sve potrebne elemente koji se navode u odredbi članka 132. stavak (1) ZKPFBiH (pobliže opisano na strani 28-30 presude gdje je raspravljeno pitanje osnova za donošenje naredbi, obrazloženost postojanja utemeljene sumnje, njihovog produljavanja, te ukidanja).

8. Konačno, Kantonalni sud je naveo da se odluka o krivnji apelanta i ostalih označenih optuženih ne temelji samo na presretnutim razgovorima u kom smislu je Kantonalni sud ukazao na sadržaj pojedinačnih iskaza označenih svjedoka, ocijenivši u tom smislu njihovu vjerodostojnost kroz analizu i zaključke u svezi sa drugim provedenim dokazima (pobliže opisan na str. 31-77 presude). Slijedom navedenog je Kantonalni sud istaknuo da je na temelju izvedenih dokaza utvrdio dokazanost ovog dijela optužbe (pobliže opisano na str. 77-82 presude). Pritom je navedeno da se apelant na glavnom pretresu izjasnio da želi dati iskaz u svojstvu svjedoka u kojem je, između ostalog, prilikom izravnog ispitivanja izjavio da nikada nije dobio obavijest od suca za prethodno saslušanje da su prema njemu provođene posebne istražne radnje. S tim u svezi je Kantonalni sud naveo da je apelantov iskaz, ustvari, analiza vjerodostojnosti izvedenih dokaza, te da su na sve te prigovore prethodno dani u odgovori. Prema tome, Kantonalni sud je ukazao da je iz svega navedenog dokazano da je apelant izvršio kazneno djelo (iz točke 1. izreke presude), te da je bio potpuno uračunljiva osoba u vrijeme izvršenja navedenog kaznenog djela (pobliže opisano na str. 83-87 presude).

9. Presudom Vrhovnog suda broj 07 0 K 007413 15 Kž 5 od 27. studenog 2018. godine odbijeni su, između ostalih, kao neutemeljeni prizivi kantonalnog tužitelja i apelantovog branitelja i potvrđena prvostupanjska presuda.

10. U obrazloženju presude Vrhovni sud je, između ostalog, ukazao na prizivne navode branitelja optuženih, uključujući i apelantovog branitelja koji ističe da je prvostupanjska presuda rezultat bitnih povreda odredaba ZKPFBiH, jer je zasnovana na nezakonitim dokazima, budući da je naredbe za posebne istražne radnje izdao Općinski sud koji nije bio stvarno nadležan za njihovo donošenje. S tim u svezi je navedeno da apelantov branitelj tvrdi da su navedene naredbe nezakonite i da su, također, nezakoniti svi dokazi pribavljeni na temelju njih. Suprotno ovim navedenim prizivnim navodima, Vrhovni sud je istaknuo da je uvidom u spise predmeta (posebno u naredbu o provođenju istrage, kao i naredbe o provođenju posebnih istražnih radnji koje je izdao Općinski sud na prijedlog Kantonalnog tužiteljstva) ustanovio da se cijeli tijek kaznenog postupka u fazi istrage do podizanja optužnice odvijao u okvirima konstatirane utemeljene sumnje da su apelant i ostali optuženi (u to vrijeme osumnjičeni) učinili kazneno djelo neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojne droge iz članka 238. stavak (1) KZFBiH za koje je propisana kazna zatvora od jedne do deset godina i koje, zbog visine propisane kazne, spada u nadležnost Općinskog suda.

11. Dalje je, između ostalog, navedeno i da je prvostupanjska presuda donesena nakon provedenog opsežnog dokaznog postupka tijekom kojega je saslušano više od 35 svjedoka, potom, više sudskih vještaka, te provedeni brojni materijalni dokazi na kojima je sud zasnovao svoj zaključak, između ostalog, i o apelantovoj krivnji. U tom smislu je, između ostalog, navedeno da je sud dao jasne razloge da su optuženi apelant i S.G. bili suorganizatori koji su formirali organizaciju da bi se ostvario promet opojnom drogom, te da su oni tu ulogu zadržali i nakon što je skupina otpočela sa vršenjem kaznenih djela prometom opojne droge.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

12. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom prekršena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). S tim u svezi, apelanti ističe da se navedeno kršenje primarno odnosi na posebne istražne radnje iz članka 130. stavak (2) ZKPFBiH zbog toga što je rješenje o njihovom provođenju donio (prijedlogu Kantonalnog tužiteljstva) stvarno nenadležan, odnosno Općinski sud, umjesto Kantonalnog suda, koji je i donio prvostupanjsku presudu. U tom smislu apelant ističe da o stvarnoj nadležnosti sud vodi računa tijekom cijelog postupka, pa nije bilo mjesta za odbacivanje prigovora da se radi o nezakonitim dokazima na kojima se ne može temeljiti presuda, a pogotovo ne u kaznenim postupcima koji su strogo formalni upravo radi zaštite prava okrivljenika. Stoga, apelant predlaže da se osporena odluka ukine i vrati Vrhovnog sudu da u roku od 30 dana donese novu i na zakonu utemeljenu presudu.

b)Odgovor na apelaciju

13. Vrhovni sud je naveo da je predmetna apelacija u svemu neutemeljena, te da se taj sud poziva na razloge iznesene u njezinom obrazloženju.

14. Kantonalni sud je naveo da je (prvostupanjsku) odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava bez počinjenih povreda odredaba kaznenog postupka, dajući za nju razloge. Stoga je ukazano da taj sud nije izvršio povredu prava na pravično suđenje, slijedom čega je predloženo da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena.

15. Federalno tužiteljstvo je predložilo da se predmetna apelacija odbije kao neutemeljena, jer se Vrhovni sud sasvim određeno izjasnio, odlučujući o istaknutim navodima iz podnesenog priziva obrane u pogledu navodnih povreda ZKPFBiH kod čijih zaključaka u potpunosti „ostajemo“. Iz navedenih razloga je Federalno tužiteljstvo navelo da smatra da navodi apelacije ni na koji način ne mogu dovesti u pitanje pravilnost zaključaka kako iz presude Kantonalnog suda, tako i iz osporene odluke Vrhovnog suda.

16. Kantonalno tužiteljstvo je navelo da su svi apelantovi navodi u cijelosti pravno neutemeljeni, te da su oni isticani i u prizivu protiv prvostupanjske presude Kantonalnog suda. S tim u svezi je navedeno da je sud veoma detaljno ocijenio sve dokaze, te da je posebno obrazlagao sve navode iz apelacije koji su ulagani i u formi prigovora tijekom glavnog pretresa. Također je navedeno da je na isti način istaknute prigovore ocijenio i Vrhovni sud u osporenoj odluci. V.Relevantni propisi

17. Kazneni zakon Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine” br. 36/03, 37/03 - ispravak, 21/04 - ispravak, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst Kaznenog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravak, 21/04 - ispravak, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme učinjenja kaznenog djela (travanjkolovoz 2012. godine), a koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 54. stavak (1) Stjecaj kaznenih djela (1) Ako je počinitelj jednom radnjom ili s više radnji počinio više kaznenih djela za koja mu se istodobno sudi, sud će najprije utvrditi kazne za svako od tih kaznenih djela, pa će za sva kaznena djela izreći jedinstvenu kaznu dugotrajnog zatvora, jedinstvenu kaznu zatvora ili jedinstvenu novčanu kaznu.

Članak 238. st. (1) i (2) Neovlaštena proizvodnja i stavljanje u promet opojnih droga (1) Tko neovlašteno proizvodi, prerađuje, prodaje ili nudi na prodaju ili radi prodaje kupuje, drži ili prenosi ili posreduje u prodaji ili kupovini ili na drugi način neovlašteno stavlja u promet materije ili pripravke propisom proglašene opojnim drogama, kaznit će se kaznom zatvora od jedne do deset godina.

(2) Tko organizira skupinu ljudi u cilju učinjenja kaznenog djela iz stavka 1. ovog članka, ili tko postane članom takve organizirane skupine ljudi, kaznit će se kaznom zatvora najmanje tri godine.

18. Zakon o kaznenom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 - ispravci, 56/03 - ispravci, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14) Za potrebe ove odluke se koristi neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Članak 11. st. (2) i (3) Zakonitost dokaza (2) Sud ne može zasnovati svoju odluku na dokazima pribavljenim povredama ljudskih prava i sloboda propisanih ustavom i međunarodnim ugovorima koje je Bosna i Hercegovina ratificirala, niti na dokazima koji su pribavljeni bitnim povredama ovog zakona.

(3) Sud ne može zasnivati svoju odluku na dokazima koji su dobiveni na temelju dokaza iz stavka 2. ovog članka.

Članak 130. stavak (2) toč. a), c) i d) Vrste posebnih istražnih radnji i uvjeti za njihovu primjenu (2) Istražne radnje iz stavka 1. ovog članka su:

a) kontrola i tehničko snimanje telekomunikacija,

c) kontrola i tehničko snimanje prostorija,

d) tajno praćenje i tehničko snimanje osoba, transportnih sredstava i predmeta koji stoje u vezi sa njima, Članak 131.

Kaznena djela za koja se mogu odrediti posebne istražne radnje Istražne radnje iz članka 130. stavak 2. ovog zakona mogu se odrediti za kaznena djela za koja se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna.

Članak 132.

Nadležnost za određivanje i trajanje istražnih radnji (1) Istražne radnje iz članka 130. stavak 2. ovog zakona određuje naredbom sudac za prethodni postupak, na obrazloženi prijedlog tužitelja koji sadrži: [...] Članak 296.

Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.

(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima i na temelju takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana.

Članak 312. stavak (1) točka i) Bitne povrede odredaba kaznenog postupka (1) Bitna povreda odredaba kaznenog postupka postoji:

i) ako se presuda zasniva na dokazu na kome se po odredbama ovog zakona ne može zasnivati presuda;

VI.Dopustivost

19. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

20. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.

21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 07 0 K 007413 15 Kž 5 od 27. studenog 2018. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantov branitelj je primio 4. travnja 2019. godine a apelacija je podnesena 3. lipnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neutemeljena.

22. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

23. Apelant smatra da su mu osporenom odlukom prekršena prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

24. Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka, stavak 2 što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima, i druga prava vezana za krivične postupke.

25. Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]

26. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje utemeljenosti kaznene optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

27. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da, sukladno članku 31. Pravila Ustavnog suda, u svakom predmetu odlučuje u okviru apelacionih navoda. U konkretnom slučaju se apelantovi navodi isključivo odnose na tvrdnje da nije imao pravično suđenje, jer su redovni sudovi kao dokaze prihvatili materijale-snimke za koje apelant smatra da su nezakoniti dokazi, jer su rezultat naredbi koje je donio (u fazi istrage) nenadležni sud. U tom smislu, po apelantovoj ocjeni, redovni sudovi nisu mogli temeljiti odluke donesene u predmetnom postupku na takvim dokazima. Iz stanja spisa predmeta proizlazi da je navode u pogledu zakonitosti ovih dokaza apelantova obrana prethodno isticala pred redovnim sudovima.

28. Naime, u svjetlu apelantovih navoda, Ustavni sud smatra da se oni općenito tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno apelant tvrdi da su redovni sudovi proizvoljno proveli dokazni postupak. Stoga će Ustavni sud ispitati jesu li u predmetnom kaznenom postupku redovni sudovi postupali proizvoljno u osiguravanju garancija u okviru članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije.

29. Kada je u pitanju način na koji su redovni sudovi (u svjetlu apelacionih navoda) u predmetnoj kaznenoj stvari proveli dokazni postupak i ocijenili dokaze, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Dalje, Ustavni sud podsjeća da članak 6. Europske konvencije, mada garantira pravo na pravično suđenje, ne postavlja bilo kakva pravila o prihvatljivosti dokaza, već je to, prije svega, pitanje koje se regulira domaćim zakonodavstvom (vidi, Europski sud, Schenk protiv Švicarske, 12. srpanj 1988. godine, st. 45-46, Serija A, broj 140, i Teixeira de Castro protiv Portugala, 9. lipanj 1998. godine, stavak 34, Izvješća 1998-IV). Zbog toga, kao stvar principa, Europski sud smatra da njegova uloga nije da utvrđuje može li određena vrsta dokaza, primjerice dokazi koji su pribavljeni nezakonito u smislu domaćeg prava, biti prihvatljiva ili, upravo, je li aplikant kriv ili ne. Stoga, pitanje na koje se mora odgovoriti jeste je li postupak kao cjelina, uključujući i način na koji su dokazi pribavljeni, bio pravičan. Ovo uključuje ispitivanje „nezakonitosti” koja je u pitanju i tamo gdje je u pitanju povreda drugih prava iz Konvencije, naravi utvrđene povrede (vidi, Europski sud, Bykov protiv Rusije [GC], aplikacija broj 4378/02, stavak 89, 10. ožujak 2009. godine, i Lee Davies protiv Belgije, aplikacija broj 18704/05, stavak 41, 28. srpanj 2009. godine). Zatim, prema stajalištu Europskog suda, pri ocjeni je li postupak kao cjelina bio pravičan, također se mora imati u vidu jesu li poštovana prava obrane, odnosno mora se ispitati je li aplikantu bila dana mogućnost da osporava zakonitost dokaza i da se protivi njegovom korištenju (vidi, Europski sud, Szilagyi protiv Rumunjske (dec.), aplikacija broj 30164/04, 17. prosinac 2013. godine), budući da korištenje dokaza iz faze istrage neće samo od sebe biti u suprotnosti sa st. 1. i 3.d) članka 6. Europske konvencije (vidi, Belevitskiy protiv Rusije, presuda od 1. ožujka 2007. godine, broj predstavke 72967/01, stavak 117, i Krivoshapkin protiv Rusije, stavak 54).

30. Dovodeći u svezu prethodne standarde u kontekst činjenica konkretnog predmeta, Ustavni sud na početku ističe da apelant nije iznio nikakve tvrdnje koje osporavaju pouzdanost podataka dobivenih na temelju poduzetih posebnih istražnih radnji u smislu članka 130. stavak (2) toč. a), c) i d). ZKPFBiH, već je svoje apelacione navode isključivo usmjerio i ograničio na formalnu upotrebu takvih podataka, tj. dokaza u predmetnom kaznenom postupku (usporedi, npr. ibid., Bykov, citirano gore, stavak 95).

31. Što se tiče same zakonitosti dokaza pribavljenih posebnim istražnim radnjama, Ustavni sud primjećuje da apelant suštinski ovaj prigovor dovodi u svezu sa time što je njih odredio (produljivane i okončane) Općinski sud kao stvarno nenadležni sud prema apelantovom shvaćanju. Dakle, problematizira se formalni aspekt zakonitosti predmetnih dokaza u konkretnom slučaju. Međutim, suprotno navedenim apelantovim tvrdnjama, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporenih odluka proizlazi istovjetno stajalište Kantonalnog suda i Vrhovnog suda da se u konkretnom slučaju nije radilo o stvarno nenadležnom sudu. Ovakvo stajalište redovnih sudova se, u smislu tumačenja i primjene odredaba čl. 131. i 132. u svezi sa člankom 130. stavak (2) ZKPFBiH, Ustavnom sudu ne doima proizvoljnim, imajući u vidu činjenicu da se cijeli tijek kaznenog postupka u fazi istrage do podizanja optužnice odvijao u okvirima konstatirane utemeljene sumnje da je apelant (u to vrijeme osumnjičeni) učinio kazneno djelo neovlaštenja proizvodnja i stavljanje u promet opojne droge iz članka 238. stavak (1) KZFBiH za koje je propisana kazna zatvora od jedne do 10 deset godina i koje, zbog visine propisane kazne, spada u nadležnost Općinskog suda. Dalje, Ustavni sud zapaža da iz stanja spisa predmeta ne proizlazi, a niti apelant to problematizira u apelaciji, da on nije imao učinkovitu mogućnost osporiti vjerodostojnost dokaza i usprotiviti se njihovoj upotrebi, a tu priliku je i iskoristio kako za vrijeme postupka pred prvostupanjskim sudom, tako i u svom prizivu. Činjenica da apelant nije bio uspješan ni u kojem koraku ne mijenja činjenicu da je imao učinkovitu mogućnost osporiti dokaze, te se usprotiviti njihovoj upotrebi (vidi, ibid., Schenk, citirano gore, stavak 47). Obzirom na navedeno, Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u stajalištu redovnih sudova (iz obrazloženja osporenih odluka) da je sporne naredbe donio stvarno nadležan sud, posljedično čemu se ne radi o dokazima u smislu članka 11. stavak (2) ZKPFBiH na kojima se ne može temeljiti sudska odluka - stavak (3) navedenog članka, što bi rezultiralo bitnom povredom odredaba kaznenog postupka iz članka 312. stavak (1) točka i) ZKPFBiH.

32. Zatim, Ustavni sud ukazuje da sporni dokazi nisu bili jedini dokazi na kojima se temeljila presuda u osuđujućem dijelu protiv apelanta na što je ujedno i sam Vrhovni sud ukazao u obrazloženju osporene odluke (usporedi, Schenk, citirano gore, stavak 48). Dakle, prilikom donošenja osuđujuće presude protiv apelanta (za kaznena djela iz točke 1. izreke prvostupanjske presude) redovni sudovi su uzeli u obzir iskaze mnogobrojnih svjedoka, te ih ispitali zajedno sa iskazima drugih svjedoka i dokazima. Na temelju navedenog, Ustavni sud smatra da u okolnostima konkretnog predmeta ne postoji ništa što bi potkrijepilo zaključak da prava apelantove obrane nisu odgovarajuće poštovana u pogledu izvedenih dokaza, ili da je procjena domaćih sudova bila proizvoljna (usporedi, Bykov, citirano gore, stavak 98). Zaključno, Ustavni sud smatra da upotreba spornih materijala kao dokaza u konkretnom slučaju kao takva nije lišila apelanta prava na pravično suđenje (vidi, Dragojević protiv Hrvatske, broj aplikacije 68955/11, presuda od 15. siječnja 2015. godine, stavak 134).

33. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su u okolnostima konkretnog slučaja neutemeljeni navodi apelacije u pogledu prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.

VIII.Zaključak

34. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije u predmetnom kaznenom postupku, sagledanom u cjelini, zbog činjenice da su u njemu kao dokazi korišteni materijali dobiveni poduzimanjem posebnih istražnih radnji iz faze istrage na temelju naredbi Općinskog suda, budući da su u konkretnom slučaju ispoštovana sva prava apelantove obrane.

35. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

36. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-2406/19 (B. K.) | Sudska praksa | Aktio