Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2236/19 (UniCredit Bank d.d. Mostar)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Kamata
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravo na pravnu sigurnost
- Građanski postupak
- Član I/2. Ustava BiH
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja · čl. 2
- Zakon o izvršnom postupku · čl. 279
- Zakon o visini stope zatezne kamate
- Zakon o osiguranju imovine i osoba
- Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Ispravka Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja (objavljenog na hrvatskom jeziku)
- Zakon o izvršnom postupku
- Ispravka Zakona o izvršnom postupku (objavljenog na bosanskom jeziku)
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Zakon o visini stope zatezne kamate · čl. 1
- Zakon o osiguranju imovine i osoba
Predmeti (1)
AP-2236/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2236/19, rješavajući apelaciju UniCredit Bank d.d. Mostar, na temelju članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 57. stavak (2) točka b) i članka 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, dopredsjednik Mirsad Ćeman, dopredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudac Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neutemeljena apelacija UniCredit Bank d.d.
Mostar podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 P 085017 18 Rev od 19. veljače 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. UniCredit Bank d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Branko Marić, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 23. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 P 085017 18 Rev od 19. veljače 2019. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na temelju članka 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud), Općinskog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i Radmile Tomić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) zatraženo je 6. studenog 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Vrhovni sud, Kantonalni sud i Općinski sud su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 13. do 30. studenog 2020. godine, dok tužiteljica u ostavljenom roku nije postupila po nalogu Ustavnog suda.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantičinih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Općinskog suda broj 58 0 P 085017 11 P (u presudi je očiglednom greškom naveden broj presude 58 0 P 08507 11 P) od 3. ožujka 2015. godine odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice kojim je tražila da se obveže apelantica da joj na ime naknade štete isplati iznos od 20.304,13 KM sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka. Istom presudom obvezana je tužiteljica da umješaču na strani apelantice ,,Lasti“ d.d. Čapljina (u daljnjem tekstu: umješač) naknadi troškove parničnog postupka.
6. Općinski sud je u obrazloženju presude istaknuo da je tužiteljica u tužbi, između ostalog, navela da je apelantica izvršila pogrešan obračun kamate na glavni dug od 14,96 KM. Nadalje, Općinski sud je istaknuo da je apelantica u odgovoru na tužbu u cijelosti osporila tužbu i tužbeni zahtjev, istaknuvši da je u svemu postupila po rješenju o izvršenju od 5. srpnja 2007. godine, te kamatu obračunala sukladno zakonu, zbog čega nije mogla počiniti nikakvu štetu tužiteljici. Općinski sud je naveo da je umješač sudu dostavio izjavu o stupanju u parnicu nakon čega je sud donio rješenje kojim je dopustio umješaču miješanje na strani apelantice kao tužene.
7. Općinski sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom, u smislu članka 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je tužiteljica Općinskom sudu u Čapljini podnijela prijedlog za izvršenje protiv umješača radi naplate novčanog potraživanja određenog na temelju presude Općinskog suda u Čapljini od 14. srpnja 2006. godine i presude Kantonalnog suda u Mostaru od 17. siječnja 2007. godine [kojim presudama je umješač obvezan da tužiteljici na ime izgubljene zarade za period od 17. rujna 1986. godine do 31. ožujka 1992. godine isplati iznos od 14,96 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. siječnja 1990. godine pa do isplate i troškovima postupka]. Utvrđeno je da je rješenjem o izvršenju Općinskog suda u Čapljini od 5. srpnja 2007. godine dozvoljeno predloženo izvršenje nakon čega je prijedlog za izvršenje dostavljen apelantici (kao ovlašteniku obavljanja platnog prometa) da izvrši obračun kamate po izvršnoj ispravi, te da je apelantica 17. srpnja 2007. godine tužiteljici sa računa umješača isplatila iznos od 3.214,57 KM na ime glavnog duga i obračunatih kamata. Općinski sud je naveo da je obračun zakonske zatezne kamate urađen prema nalazu i mišljenu vještaka ekonomske struke Zije Veledara, sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja i Zakonu o izmjeni Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. Općinski sud je utvrdio da je nakon isplate iznosa od 3.214,57 KM Općinski sud u Čapljini donio zaključak od 11. studenog 2008. godine kojim je konstatira da se postupak izvršenja isplatom navedenog iznosa tužiteljici, smatra završenim. Općinski sud je naveo da je vještak ekonomske struke Zijo Veledar nalaz i mišljenje radio u dvije varijante, i to po prijedlogu tužiteljice primjenom konformnog metoda obračuna kamate do 15. srpnja 1994. godine, a od 16. srpnja 1994. godine primjenom prostog metoda obračuna zatezne kamate, a drugu varijantu po prijedlogu apelantice i umješača, primjenom stope propisane Zakonom o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. Općinski sud je dalje obrazložio da je poklonio vjeru nalazu vještaka po obračunu zatezne kamate primjenom Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja i Zakona o izmjeni Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja iz čega proizlazi da je apelantica izvršila obvezu prema tužiteljici. Slijedom navedenog, Općinski sud je zaključio da je apelantica prilikom provođenja rješenja o izvršenju postupala po važećem Zakonu o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, kao i izmjenama navedenog zakona, te provela izvršenje u cijelosti, sukladno zakonskim propisima koji su u to vrijeme bili na snazi, zbog čega je tužbeni zahtjev tužiteljice odbio kao neutemeljen.
8. Odlučujući o prizivu tužiteljice Kantonalni sud je donio Presudu broj 58 0 P 085017 15 Gž od 6. veljače 2018. godine kojom je priziv uvažio i prvostupanjsku presudu preinačio na način da je apelanticu obvezao da tužiteljici na ime naknade štete isplati iznos od 20.304,13 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 18. srpnja 2007. godine, pa do isplate, kao i da joj naknadi troškove parničnog postupka.
9. Kantonalni sud je, ispitujući prizivne prigovore u svjetlu prvostupanjske presude, prije svega, naveo da je među parničnim strankama sporno pripadaju li tužiteljici u konkretnom slučaju za period od 1. siječnja 1990. godine do 17. srpnja 2007. godine kamate obračunate po kamatnim stopama koje su vrijedile od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa dosuđenog prema pravomoćnoj presudi Općinskog suda u Čapljini od 14. srpnja 2006. godine, kako to tvrdi tužiteljica, ili joj pripadaju zakonske zatezne kamate obračunate primjenom Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja i Zakona o izmjeni Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, kako to tvrde apelantica i umješač.
10. Kantonalni sud je naveo da se tužiteljica u izjavljenom prizivu utemeljeno poziva na Odluku Ustavnog suda broj U 50/01 od 30. siječnja 2004. godine kojom je kao neustavan proglašen članak 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba obzirom na to da on nije u suglasnosti sa člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija), a radi se o istoj pravnoj situaciji kao i u konkretnom slučaju. Navedenom odlukom naloženo je Parlamentu FBiH da u roku od najkasnije tri mjeseca uskladi članak 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba sa Ustavom Bosne i Hercegovine i Europskom konvencijom. Kantonalni sud je naveo da je Parlament FBiH u ostavljenom roku donio novi Zakon o osiguranju imovine i osoba čijim je donošenjem prestao važiti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba. Međutim, Parlament FBiH je prije toga donio novi Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja [iz 2004. godine] koji u članku 2. stavak 3. propisuje da se zatezna kamata neće obračunavati za period ratnog stanja od 18. rujna 1991. godine do 23. studenog 1995. godine, čime je de iure i de facto zadržano isto pravno stanje kakvo je bilo i u vrijeme važenja odredbe članka 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba. Zbog toga je Ustavni sud 1. travnja 2006. godine donio rješenje kojim je utvrdio da Parlament FBiH nije izvršio Odluku Ustavnog suda broj U 50/01, te je navedeno rješenje dostavljano nadležnom Tužiteljstvu BiH radi podnošenja kaznene prijave zbog neizvršavanja odluke Ustavnog suda. Osim toga, Kantonalni sud je ukazao i na odluke br. AP 1311/06 od 31. siječnja 2009. godine, AP 2312/06 od 26. veljače 2009. godine i AP 986/07 od 17. rujna 2009. godine u kojima je Ustavni sud zaključio da je otpisivanje zakonske zatezne kamate apelantu za period rata po osnovu članka 2. stavak 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja protuustavno, a samim tim i nezakonito, jer je zakon retroaktivno mijenjao uvjete za isplatu pravomoćno dosuđene zakonske zatezne kamate. Zbog tih razloga, Ustavni sud je smatrao da je povrijeđeno apelantovo pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
11. Imajući u vidu navedeno, Kantonalni sud je ocijenio da tužiteljici na neisplaćeni glavni dug pripadaju zatezne kamate obračunate primjenom stopa - utvrđenih u rješenju o izvršenju Općinskog suda u Čapljini, odnosno primjenom konformnog metoda do 15. srpnja 1994. godine i primjenom prostog metoda obračuna od 16. srpnja 1994. godine do 17. srpnja 2007. godine [kada je apelantica tužiteljici sa računa umješača isplatila iznos od 3.214,57 KM] u ukupnom iznosu od 20.304,13 KM, prema nalazu i mišljenju stalnog sudskog vještaka financijske struke Zije Veledara. Pri tome Kantonalni sud je ocijenio da su nalaz i mišljenje vještaka Zije Veledara jasni, objektivni, nedvojbeni i urađeni sukladno pravilima struke i kao takvim im je poklonio punu vjeru i pozornost.
12. Odlučujući o apelantičinoj reviziji Vrhovni sud je donio Presudu broj 58 0 P 085017 18 Rev od 19. veljače 2019. godine kojom je reviziju odbio.
13. Prema ocjeni Vrhovnog suda, drugostupanjski sud je pravilno primijenio materijalno pravo - odredbe članka 175. ZIP-a, a u svezi sa odredbama čl. 154. stavak 1, 155. i 158. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) kada je ocijenio da je apelantica odgovorna za nastalu štetu tužiteljici pogrešnim obračunom zateznih kamata prilikom izvršenja rješenja o izvršenju Općinskog suda u Čapljini od 5. srpnja 2007. godine. S tim u svezi, Vrhovni sud je naveo da je točna apelantičina revizijska tvrdnja da odredbe članka 279. stavak 1. ZOO ne dozvoljavaju da na dospjele, a neisplaćene zatezne kamate teče zatezna kamata, odnosno da se ta kamata pripisuje glavnici i na nju, uz glavnicu obračunava zatezna kamata. U tom pravcu Vrhovni sud je pojasnio da u periodu iz koga potječe dug umješača po rješenju o izvršenju, pa sve do 15. srpnja 1994. godine, zbog perioda velike inflacije koja je obezvređivala domaću valutu, sudska praksa je suspendirala primjenu odredbe članka 279. stavak 1. ZOO, pa je prihvaćeno da se svaka mjesečno obračunata kamata po odredbama članka 1. stavak 2. tada važećeg preuzetog Zakona o visini stope zatezne kamate [iz 1989. godine] pripisuje glavnici i daljnji obračun kamata vrši na tako uvećanu glavnicu, kako bi se na taj način glavnica revalorizirala i tako donekle zadržala svoju realnu vrijednost. Međutim, kako se od 15. srpnja 1994. godine počeo primjenjivati Zakon o promjeni vrijednosti dinara i domaća valuta (bh. dinar, a od 11. kolovoza 1997. godine konvertibilna marka - KM postala stabilna valuta), nije bilo više potrebe za suspenzijom članka 279. stavak 1. ZOO, od kada su se odredbe članka 279. stavak 1. ZOO ponovno počele primjenjivati. Konformni metod obračuna zateznih kamata propisan odredbom članka 1. stavak 2. preuzetog saveznog Zakona o visini stope zatezne kamate ostao je u primjeni do 1. listopada 1996. godine, kada je stupio na snagu federalni Zakon o visini stope zatezne kamate [iz 1996. godine], koji je konformni metod obračuna zatezne kamate na novčane obveze iz ugovora u privredi zadržao samo za razdoblje obračuna kraće od godinu dana.
14. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je vještak obračun zateznih kamata na glavni dug izvršio upravo primjenom tada važećih odredaba Zakona o visini stope zatezne kamate. Naime, vještak financijske struke je za period od 1. siječnja 1990. godine pa do 15. srpnja 1994. godine kamatu pripisivao glavnici, a od 15. srpnja 1994. godine kamatu više ne pripisuje glavnici, ali koristi konformni metod obračuna kamata sve do 1. listopada 1996. godine, od kada kamatu obračunava prostim kamatnim računom sve do 17. srpnja 2007. godine, kada je apelantica postupila po rješenju o izvršenju, ali sa obračunatom kamatom na glavni dug po izvršnoj ispravi u ukupnom iznosu od 3.214,57 KM, umjesto iznosa utvrđenog nalazom vještaka od 20.304,13 KM. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je ocijenio da su neprihvatljivi apelantičini revizijski navodi da je u konkretnom slučaju pogrešno primijenjeno materijalno pravo, da je apelantica u cijelosti postupila sukladno odredbi članka 175. ZIP-a (izvršila obračun zakonske zatezne kamate na glavni dug primjenom Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja iz 2004. i 2005. godine) i da ne postoji njezina odgovornost za štetu primjenom članka 175. ZIP-a, pri čemu je uputio na razloge koje je dao drugostupanjski sud. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelantica smatra da joj je prekršeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i pravo na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
16. Apelantica navodi da je izvršila obračun zatezne kamate sukladno važećem zakonu u momentu provođenja izvršenja, tj. sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja iz 2004. godine, kako je on izmijenjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja iz 2005. godine.
17. Nadalje, apelantica ističe da je sudski vještak izvršio obračun zatezne kamate protivno izričitoj odredbi članka 3. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, jer je kamatu obračunao konformnom metodom za period od 1. siječnja 1990. godine pa sve do 1. listopada 1996. godine, tj. za period od skoro šest godina.
18. Apelantica ističe da se drugostupanjski sud poziva na više odluka Ustavnog suda od kojih nijedna nije primjenjiva za obračun kamata u konkretnom predmetu. Smatra da se sud neutemeljeno poziva na Odluku broj U 50/01, koja se odnosi na neustavnost članka 37. Zakona o osiguranju imovine i osoba, pošto taj članak nije ni primijenjen prilikom obračuna kamata, niti se apelant bilo kada na njega pozivao. Sud potpuno zanemaruje da je i sam vještak u svom nalazu izričito potvrdio da je apelantica izvršila obračun zatezne kamate sukladno Zakonu o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, što je sukladno Odluci Ustavnog suda broj U 50/01, pošto je u obračun kamate uključeno i ratno razdoblje, koji dio vještačenja potpuno ignoriraju i drugostupanjska i revizijska presuda. Odluke broj AP 2312/06 i AP 986/07 se odnose na Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja iz 2004. godine, ali isključivo na spornu odredbu da se kamata ne obračunava za vrijeme ratnog perioda. Apelantica navodi da drugostupanjski i revizijski sud uopće ne navode propis koji bi trebalo primijeniti, te se umjesto propisa poziva na nalaz vještaka.
19. Nadalje, apelantica navodi da osporene presude potpuno gube iz vida da banke, kao privatne financijske organizacije, nemaju nikakvih javnih ovlasti, pa je njihova obveza samo da izvrše točan matematički obračun i da izvrše prijenos sredstava sukladno rješenju o izvršenju i drugim nalozima izvršnog suda, a ne da donose bilo kakve odluke, pogotovo ne one koje bi bile protivne važećim propisima. Nesporno je da rješenje o izvršenju doneseno po prijedlogu tužiteljice ne sadrži bilo kakav nalog suda u odnosu na to koji je metod obračuna kamate trebalo primijeniti, te da je apelantica bila dužna primijeniti odredbe važećeg propisa, što je ona učinila primjenjujući odredba članka 3. Zakona o visini kamatne stope na neizmirena dugovanja. Neprihvatljivi su stavovi drugostupanjskog suda da iz više odluka Ustavnog suda proizlazi da je navedeni zakon neustavan, jer taj zakon nije nikada proglašen neustavnim kao cjelina, nego samo neke od njegovih odredaba. Nijedna odluka Ustavnog suda se ne odnosi na članak 3. tog zakona po kojoj odredbi je apelantica izvršila obračun zatezne kamate. Apelantica navodi da i revizijski sud postupa na isti način, te da ne daje bilo kakvo obrazloženje protupravnosti postupanja apelantice, niti se u revizijskoj presudi konkretno navodi propis koji apelantica nije ispoštovala prilikom obračuna kamate. Umjesto bilo kakvog obrazloženja protupravnosti, u revizijskoj presudi se samo komentira nalaz vještaka, te se navodi da je on izvršio obračun primjenom tada važećih odredaba Zakona o visini kamatne stope, a odmah nakon toga se opisuje način obračuna koji je očigledno protivan tom zakonu.
20. Najzad, apelantica ističe da je Vrhovni sud u identičnoj pravnoj stvari presudama broj 58 0 Ps 124453 15 Rev od 22. ožujka 2018. godine i 65 0 P 170185 17 Rev od 5. lipnja 2018. godine, koje je priložila uz apelaciju, odbio revizije tužitelja i potvrdio presude nižih sudova u korist apelanta (tuženog), odnosno Intesa SanPaolo banke, iz čega proizlazi da ukazuje na povredu načela pravne sigurnosti.
b)Odgovor na apelaciju
21. Vrhovni sud je naveo da u cijelosti ostaje kod stava izraženog u osporenoj odluci. Smatra da prava na koja se apelantica pozvala u apelaciji nisu povrijeđena u postupku pred Vrhovnim sudom, pa predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena, jer je taj sud svoju odluku donio sukladno Zakonu i Ustavu Federacije Bosne i Hercegovine, pravilnom primjenom procesnog i materijalnog prava.
22. Kantonalni sud je naveo da su neutemeljeni apelantičini navodi koji se odnose na presudu tog suda od 6. veljače 2018. godine. Navedena presuda donesena je pravilnom primjenom materijalnog prava na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje i bez počinjenja povreda postupka. Zbog svega navedenog, predlaže da se apelacija odbije kao neutemeljena.
23. Općinski sud je naveo da u konkretnom postupku nisu povrijeđena apelantičina prava na koja se poziva u apelaciji.
V.Relevantni propisi
24. Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije BiH" br. 56/04, 68/04 – ispravak, 29/05 i 48/11) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ("Službene novine Federacije BiH" br. 56/04, 68/04 – ispravak i 29/05), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 1.
Ovim Zakonom propisuje se način obračuna zateznih kamata po neizmirenim dugovanjima na temelju ugovora iz dužničko-povjerilačkih odnosa i dugovanja nastalih na temelju naknade štete iz osnove obveznih osiguranja u periodu od 01.12.1989. godine do stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH", broj 51/01).
Članak 2.
Na iznos duga iz članka 1. ovog zakona, nastalog na temelju dužničko-povjerilačkih odnosa na teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine, plaća se zatezna kamata po stopi od 12% godišnje.
Zatezna kamata iz stavka 1. ovog članka neće se obračunavati za period ratnog stanja od 18.09.1991. godine do 23.11.1995. godine.
Iznimno od odredbi iz st. 1. i 2. ovog članka, na iznos naknade štete (glavnica) određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i izvansudska poravnanja iz osnova osiguranja definiranog Zakonom o osiguranju imovine i osoba ("Službene novine Federacije BiH", br. 2/95 i 6/98) za period od 18.09.1991. godine do 23.12.1996. godine, plaća se zatezna kamata po stopi od 0,5% godišnje.
Članak 3.
Obračun zateznih kamata iz članka 1. ovog zakona vrši se primjenom metoda prostog kamatnog računa za godišnje periode, a konformnog kamatnog računa za ispodgodišnje periode.
Obračun zatezne kamate po pravomoćnim sudskim rješenjima vrše komercijalne banke kod kojih dužnik ima otvorene transakcijske račune, uz naplatu provizije. Članak 4.
Postupci za utvrđivanje visine zatezne kamate iz članka 1. ovog zakona koji nisu okončani do dana stupanja na snagu ovog zakona ili su okončani a nisu izvršeni, okončat će se prema odredbama ovog zakona i kamatnoj stopi od 12% godišnje.
25. Zakon o visini stope zatezne kamate ("Službeni list SFRJ" broj 57/89) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1. stav (2) Obračun zatezne kamate obavlja se mjesečno primjenom konformne metode.
26. Zakon o visini stope zatezne kamate ("Službene novine Federacije BiH" broj 18/96) u relevantnom dijelu glasi:
Članak 1. stavak (2) Za razdoblje kraće od godinu dana primjenjuje se konformni način obračuna kamate.
27. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ» br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, «Službeni list RBiH» br. 2/92, 13/93 i 13/94 i "Službene novine Federacije BiH" br. 29/03 i 42/11) u relevantnom dijelu glasi:
Kamata na kamatu Član 279. stav (1) (1) Na dospelu a neisplaćenu ugovornu ili zateznu kamatu, kao i na druga dospela povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kad je to zakonom određeno.
28. Zakon o ovršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravak, 33/06, 39/06 - ispravak, 39/09, 29/11 - OUSBiH, 74/11 - OUSFBiH, 35/12, 35/12-Rješenje USBiH, 46/16, 36/17 - OUSBiH, 55/18-Rješenje USBiH i 25/20 - OUSBiH) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o ovršnom postupku ("Službene novine Federacije BiH" br. 32/03, 52/03 - ispravak, 33/06, 39/06 - ispravak i 39/09) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
Članak 175.
Odgovornost banaka za štetu Banka koja ne postupi sukladno rješenju o ovrsi i drugim sudskim nalozima odgovara za štetu prouzrokovanu tražitelju ovrhe po općim pravilima o nadoknadi štete.
VI.Dopustivost
29. Sukladno članku VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmetom spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
30. Sukladno članku 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi učinkoviti pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem učinkovitom pravnom lijeku kojeg je koristio.
31. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 58 0 P 085017 18 Rev od 19. veljače 2019. godine protiv koje nema drugih učinkovitih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Potom, osporenu presudu apelantica je primila 25. ožujka 2019. godine, a apelacija je podnesena 23. svibnja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano člankom 18. stavak (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz članka 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer nije očigledno (prima facie) neutemeljena, niti postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva.
32. Imajući u vidu odredbe članka VI/3.(b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
33. Apelantica pobija osporenu presudu Vrhovnog suda tvrdeći da su tom presudom povrijeđena njezina prava iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije i članka II/3.)k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje Članak II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sve osobe na teritoriju Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i temeljne slobode iz ovog članka stavak 2, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava vezana za krivične postupke.
Članak 6. stavak 1. Europske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obveza ili kaznene optužbe protiv njega, svatko ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. […]
34. Ustavni sud primjećuje da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade štete, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa apelantica u tom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
35. Apelantica ukazuje na proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava. Osim toga, apelantica ističe i da je, odlučujući o istom činjeničnom i pravnom pitanju kao što je njezino, Vrhovni sud donio potpuno drugačije odluke u odnosu na svoju raniju praksu (presude broj 58 0 Ps 124453 15 Rev od 22. ožujka 2018. godine i 65 0 P 170185 17 Rev od 5. lipnja 2018. godine) iz čega proizlazi da ukazuje da je prekršeno načelo pravne sigurnosti, jer je isti sud u istom predmetu donio potpuno drugačije odluke.
36. U svezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Europskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene pozitivnopravnih propisa (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Europski sud, Thomas protiv Ujedinjene Kraljevine, presuda od 10. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita je li eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminacijska. Dakle, u okviru apelacijske nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Europske konvencije u postupku pred redovitim sudovima.
37. Ustavni sud će se, dakle, iznimno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovitog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. travnja 2005. godine, stavak 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. rujna 2006. godine, točka 25. i dalje, i, mutatis mutandis, Europski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. travnja 2013. godine, točka 24). Sukladno navedenom, Ustavni sud će ispitati je li činjenično stanje pogrešno utvrđeno, odnosno je li prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava, kao i je li osporenom presudom povrijeđeno načelo pravne sigurnosti.
38. U konkretnom slučaju tužiteljica je pokrenula parnični postupak radi naknadne štete protiv apelantice koja je, kao komercijalna banka kod koje je umješač kao izvršenik imao račun, u postupku provođenja rješenja o izvršenju Općinskog suda u Čapljini od 5. srpnja 2007. godine, izvršila obračun ukupnog potraživanja tužiteljice. U svezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelantica obračun kamata izvršila prema nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke, koji je kamate obračunao primjenom Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja iz 2004. godine i Zakona o izmjeni Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja iz 2005. godine, što je kao pravilno utvrdio i prvostupanjski sud. Međutim, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni sud u prizivnom postupku, što je u konačnici potvrdio i Vrhovni sud osporenom odlukom, preinačio prvostupanjsku presudu i obvezao apelanticu da tužiteljici naknadi štetu nastalu pogrešnim obračunom zateznih kamata i tom prilikom poklonio vjeru nalazu i mišljenju vještaka ekonomske struke (u drugoj varijanti), koji je kamate obračunao primjenom odredaba Zakona o visini stope zatezne kamate iz 1989. godine i iz 1996. godine, obrazloživši da je obračun zateznih kamata na glavni dug izvršen upravo primjenom tada važećih odredaba.
39. Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud u obrazloženju osporene presude pojasnio da je u periodu iz kojega potječe dug umješača (od 1990. do 1994. godine), zbog perioda velike inflacije koja je obezvređivala domaću valutu, sudska praksa suspendirala primjenu odredbe članka 279. stavak
1. ZOO, pa je prihvaćeno da se mjesečno obračunata kamata pripisuje glavnici i daljnji obračun kamata vrši na tako uvećanu glavnicu, kako bi se na taj način glavnica revalorizirala i tako donekle zadržala svoju realnu vrijednost. Ustavni sud zapaža da je zatezna kamata u konkretnom slučaju počela teći od 1. siječnja 1990. godine za vrijeme primjene odredaba Zakona o visini stope zatezne kamate iz 1989. godine koji se primjenjivao kao preuzeti zakon do stupanja na snagu istoimenog zakona iz 1996. godine, čija je primjena otpočela 1. listopada 1996. godine, budući da je apelantica obvezana tužiteljici isplatiti određeni novčani iznos na ime izgubljene zarade za period od 1986. godine do 1992. godine sa zakonskom zateznom kamatom. Pri tome Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju nesporno da predmetna šteta (izgubljena zarada) potječe iz navedenog perioda. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja osporene presude proizlazi da je nakon donošenja Zakona o promjeni vrijednosti dinara, čija primjena je otpočela 15. srpnja 1994. godine, nakon izvršene denominacije bh. dinara, prestala potreba da se zatezna kamata pripisuje glavnici potraživanja, čime je prestala i suspenzija odredaba članka 279. stavak 1. ZOO. Dakle, Ustavni sud zapaža da je, suprotno apelacijskim navodima, vještak financijske struke za period od 1. siječnja 1990. godine pa do 15. srpnja 1994. godine kamatu pripisivao glavnici, a od 15. srpnja 1994. godine koristio konformni metod obračuna kamata sve do 1. listopada 1996. godine, od kada kamatu obračunava prostim kamatnim računom sve do 17. srpnja 2007. godine, kada je apelantica postupila po rješenju o izvršenju. Zbog navedenog, te kako apelantica svojim tvrdnjama nije dovela u pitanje zaključke redovitih sudova, Ustavni sud smatra ove apelantičine navode neutemeljenim.
40. Apelantica smatra da se sud neutemeljeno poziva na odluke br. U 50/01, AP 2312/06 i AP 986/07. U odnosu na ove apelacijske navode, Ustavni sud zapaža da je u Odluci Ustavnog suda broj U 50/01 od 30. siječnja 2004. godine, u postupku koji je pokrenut po zahtjevu Kantonalnog suda u Širokom Brijegu, utvrđeno da članak 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba Federacije Bosne i Hercegovine nije u suglasnosti s člankom II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i člankom 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Članak 37. Zakona o osiguranju imovine i osoba Federacije Bosne i Hercegovine je glasio: „Na iznos naknade štete (glavnica), određene izvršnim ispravama (sudske presude i sudska poravnanja) i izvansudska poravnanja iz osiguranja, ne obračunavaju se kamate za čitav period rata, odnosno neposredne ratne opasnosti u Bosni i Hercegovini.“ U tom predmetu Ustavni sud je, pozivajući se na odredbe članka 63. stavak 4. Pravila Ustavnog suda, naložio Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine da dovede u sklad protuustavne norme, što je zakonodavac propustio učiniti. Prema tome, 1. travnja 2006. godine Ustavni sud je donio rješenje o neprovođenju Odluke broj U 50/01. U točki 5. navedenog rješenja Ustavni sud je obrazložio: „Ustavni sud konstatira da je Parlament Federacije donio novi zakon čijim je donošenjem prestao važiti Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba, pa time i sporni članak 37. Međutim, Parlament Federacije je, prije toga, donio novi Zakon o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ('Službene novine Federacije BiH' broj 56/04 od 23. listopada 2004. godine) koji u članku 2. stavak 3, koji je kasnije izmijenjen Zakonom o izmjenama i dopunama Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja ('Službene novine Federacije BiH' broj 29/05 od 18. svibnja 2005. godine), propisuje da se zatezna kamatna stopa neće obračunavati za period ratnog stanja od 18. rujna 1991. godine do 23. studenog 1995. godine, čime je de iure i de facto zadržano isto pravno stanje kakvo je bilo u vrijeme važenja odredbe članka 37. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o osiguranju imovine i osoba.“ Nadalje, Ustavni sud zapaža da je u odlukama br. AP 2312/06 od 26. veljače 2009. godine i AP 986/07 od 17. rujna 2009. godine Ustavni sud zaključio da je „otpisivanje zakonske zatezne kamate apelantu za period rata, po osnovi članka 2. stavak 2. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja, protuustavno, a samim tim i nezakonito, jer je zakon retroaktivno mijenjao uvjete za isplatu pravomoćno dosuđene zakonske zatezne kamate“. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju, a kako to proizlazi iz obrazloženja drugostupanjske i revizijske presude, za period od 1. siječnja 1990. godine pa do 15. srpnja 1994. godine kamata pripisana glavnici [sukladno članku 1. stavak 2. Zakona o visini stope zatezne kamate iz 1989. godine], a da je tek od 15. srpnja 1994. godine korišten konformni metod obračuna kamata sve do 1. listopada 1996. godine, kada je stupio na snagu Zakon o visini stope zatezne kamate iz 1996. godine. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da se navedene pravne situacije mogu prihvatiti kao relevantne i u situaciji kada je obračun zakonske zatezne kamate izvršen i za period rata, kao u konkretnom slučaju. U tom smislu Ustavni sud zapaža da se Kantonalni sud u obrazloženju svoje odluke jeste pozvao na praksu Ustavnog suda u citiranim predmetima isključivo u funkciji pojašnjenja obrazloženja suda koje se tiče zaključka o obračunu kamate za period rata. S tim u svezi, Ustavni sud smatra da se navedene odluke mogu dovesti u svezu s predmetnom apelacijom.
41. U svezi sa spornim pitanjem, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci broj U 6/19 od 4. listopada 2019. godine, u postupku koji je pokrenut po zahtjevu Kantonalnog suda u Sarajevu, utvrđeno da odredbe članka 2. st. (2) i (3) Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja („Službene novine Federacije BiH“ br. 56/04, 68/04, 29/05 i 48/11) nisu sukladne članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju, te su navedene odredbe stavljene izvan snage, dok je utvrđeno da je odredba članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja sukladna članku II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članku 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da je u navedenoj odluci, između ostaloga, konstatirano da je, prema ocjeni Ustavnog suda, odredba članka 4. Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja jasna, precizna, predvidljiva i pristupačna i da se prema njoj zatezna kamata obračunava po stopi od 12% godišnje, pri čemu su izjednačeni povjeritelji koji imaju potraživanje iz dužničko-povjerilačkih odnosa i povjeritelji koji imaju potraživanje iz osnova naknade štete obveznih osiguranja. Dakle, prema ocjeni Ustavnog suda, navedena odredba ne predstavlja miješanje u ustavno pravo na imovinu. Međutim, Ustavni sud u Odluci broj U 6/19 od 4. listopada 2019. godine nije utvrdio neustavnost odredaba zakona koji su primijenjeni u konkretnom slučaju i koje su citirane u prethodnim točkama ove odluke obzirom na to da se navedena Odluka broj U 6/19 nije ni odnosila na te zakonske odredbe, budući da je tužiteljici obračunata kamata sukladno odredbama Zakona o visini stope zatezne kamate iz 1989. i 1996. godine.
42. U svezi sa navodima apelanata kojima ukazuju na kršenje principa vladavine prava i pravne sigurnosti, Ustavni sud ističe da, u principu, praksa sudova i nedosljedna primjena materijalnog prava u istim ili sličnim slučajevima može voditi kršenju principa vladavine prava iz članka I/2. Ustava Bosne i Hercegovine i principa pravne sigurnosti kao neodvojivog elementa vladavine prava (vidi, pored ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 531/06 od 9. svibnja 2007. godine, Odluka o dopustivosti broj AP 138/08 od 28. travnja 2010. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Osim toga, Ustavni sud podsjeća da, prema stajalištu Europskog suda, principi pravne sigurnosti čine segment prava na pravično suđenje iz članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
43. Naime, u svezi sa apelantičinim ukazivanjem na sudsku praksu u predmetu Vrhovnog suda broj 58 0 Ps 124453 15 Rev od 22. ožujka 2018. godine, Ustavni sud zapaža, a kako to proizlazi iz obrazloženja navedene presude, da u tom predmetu tužena banka nije izvršavala isplatu tužitelju zato što nije imala nalog nadležnog ministarstva (obzirom na to da je Federacija BiH dužnik) da izvrši isplatu iz proračuna Federacije BiH, zbog čega je Vrhovni sud zaključio da banka, zbog nečinjenja, odnosno neisplate obračunate zakonske zatezne kamate tužitelju, nije odgovorna za eventualno nastalu štetu. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da se navedena odluka Vrhovnog suda ne odnosi na isto činjenično i pravno pitanje kao u konkretnom predmetu. Osim toga, Ustavni sud zapaža da se Presuda Vrhovnog suda broj 65 0 P 170185 17 Rev od 5. lipnja 2018. godine odnosi na naknadu štete zbog smrti oca u prometnoj nezgodi, te da je pri donošenju navedene odluke Vrhovni sud imao u vidu odredbe Zakona o visini stope zatezne kamate na neizmirena dugovanja. U navedenom predmetu redoviti sudovi su obvezali banku (Intesa SanPaolo banka d.d. Sarajevo) da tužiteljima (u tom predmetu: apelantima) isplati određeni novčani iznos na ime naknade štete sa zakonskom zateznom kamatom počev od 31. prosinca 2014. godine. Nasuprot tome, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom predmetu, prema obrazloženju Kantonalnog suda i Vrhovnog suda, obračun i isplata zateznih kamata izvršeni sukladno nalazu vještaka financijske struke, koji je obračun zateznih kamata na glavni dug izvršio primjenom tada važećih odredaba Zakona o visini stope zatezne kamate iz 1989. godine i 1996. godine, budući da je apelantica obvezana tužiteljici isplatiti određeni novčani iznos na ime izgubljene zarade za period od 1986. godine do 1992. godine sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. siječnja 1990. godine pa do isplate. Kako je nesporno da u konkretnom slučaju predmetna šteta (izgubljena zarada) potječe iz navedenog perioda, Ustavni sud ocjenjuje ove apelantičine navode neutemeljenim. Imajući u vidu zaključke Ustavnog suda iznesene u predmetnoj odluci u pogledu ocjene dokaza i primjene pozitivnopravnih propisa na konkretnu situaciju, Ustavni sud smatra da apelantičino pozivanje na navedene odluke Vrhovnog suda ne može biti od utjecaja na drugačije odlučenje Ustavnog suda. Dakle, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju nema elemenata koji bi pokretali pitanje povrede principa vladavine prava i pravne sigurnosti.
44. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neutemeljeni apelantičini navodi da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije.
Pravo na imovinu
45. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na imovinu iz članka II/3. (k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da se apelacijski navodi o kršenju navedenog prava zasnivaju na istim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava i proizvoljnoj ocjeni dokaza, a koje je apelantica istaknula i u svezi s pravom na pravično suđenje, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim točkama ove odluke kada ih je ocijenio neutemeljenim. Obzirom na to Ustavni sud smatra da su apelantičini navodi o kršenju prava na imovinu, također, neutemeljeni. VIII.Zaključak
46. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava na pravično suđenje iz članka II/3.(e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije kada u predmetnom postupku provedeni dokazi nisu proizvoljno ocijenjeni, te kada je Vrhovni sud u obrazloženju osporene odluke dao detaljne i jasne razloge u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba na predmetnu situaciju, te zaključio da je, u smislu članka 175. ZIP-a, apelantica odgovorna za nastalu štetu tužiteljici pogrešnim obračunom zateznih kamata, kao i kada nema elemenata koji bi pokretali pitanje povrede principa vladavine prava i pravne sigurnosti.
47. Ustavni sud, također, zaključuje da nema povrede prava na imovinu iz članka II/3.(k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju kada se navodi o kršenju tog prava zasnivaju na istim navodima koje je apelantica istaknula u svezi s pravom na pravično suđenje, a Ustavni sud je zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
48. Na temelju članka 59. st. (1) i (3) Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
49. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević