Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4350/20 (A. V.)
Odluka donesena 03. 03. 2021.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Krivični postupak
- Sudija ili drugi službenik koji obavlja sudsku vlast u kontekstu člana 5. EK
- Trajanje pritvora
- Opravdanost dužine trajanja pritvora prije suđenja
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4350/20
Apelacija
Odluka o meritumu
03. 03. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4350/20, rješavajući apelaciju Amira Vrtagića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. marta 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Amira Vrtagića podnesena protiv rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 081816 20 Kž 7 od 5. novembra 2020. godine i Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 K 081816 20 Kv 13 od 28. oktobra 2020.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Amir Vrtagić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupaju Nina Kisić i Goran Dragović, advokati iz Sarajeva, podnio je 2. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 081816 20 Kž 7 od 5. novembra 2020. godine i Rješenja Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 K 081816 20 Kv 13 od 28. oktobra 2020. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva u Tuzli ( u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili odgovor.
III.Činjenično stanje
3. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
4. Općinski sud je donio Rješenje broj 33 0 K 081816 20 Kv 13 od 28. oktobra 2020. godine kojim je apelantu (koji se nalazi u pritvoru koji može trajati do 3. novembra 2020. godine) produžio pritvor za dva mjeseca, a koji može trajati najduže jednu godinu i šest mjeseci nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, uz obavezu suda da vrši sudsku kontrolu svaka dva mjeseca, tako da po tom rješenju pritvor može trajati najduže do 28. decembra 2020. godine. Pritvor je produžen iz pritvorskih razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku FBiH ( u daljnjem tekstu: ZKPFBiH).
5. Sud je u obrazloženju opisao tok postupka, te da je apelantu bio određen pa produžavan pritvor. Protiv apelanta je podignuta (i potvrđena) optužnica, kojom je bilo obuhvaćeno još osam lica, zbog osnovane sumnje da je apelant počinio krivično djelo udruživanja radi činjenja krivičnog djela iz člana 340. stav 1. Krivičnog zakona FBiH (u daljnjem tekstu: KZ, opisano pod tačkom 1. optužnice), u stjecaju s krivičnim djelom zloupotrebe položaja ili ovlaštenja iz člana 383. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ (opisano pod tačkom 2. optužnice), u stjecaju s krivičnim djelom lihvarstva iz člana 298. stav 1. KZ (opisano pod tačkom 3. optužnice), u stjecaju s krivičnim djelom pranja novca iz člana 272. stav 2. u vezi sa stavom 1. KZ (opisano pod tačkom 5. optužnice), u stjecaju s krivičnim djelom davanja dara i drugih oblika koristi iz člana 381. stav 1. KZ (opisano pod tačkom 6. optužnice).
6. Dalje je Općinski sud naveo da je postupajući po prijedlogu Tužilaštva za produženje mjere pritvora apelantu donio rješenje 3. septembra 2020. godine kojim je u odnosu na apelanta ponovno određena mjera pritvora u trajanju od dva mjeseca, i to počev od dana i sata lišenja slobode, odnosno do 3. novembra 2020. godine do 14.25 sati s obzirom na to da je apelant „lišen slobode 3. septembra 2020. godine u 14.25, kako to proizlazi iz zapisnika o lišenju slobode […]“.
7. Na osnovu navedenog, postupajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole opravdanosti daljnje primjene mjere pritvora u skladu sa članom 151. stav 1. ZKPFBiH, vijeće Općinskog suda je našlo da i dalje postoje razlozi za pritvor iz zakonskog osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Nadalje, od str. 3. do 78. navedeno je da postoji osnovana sumnja u odnosu na apelanta, odnosno navedeni su dokazi koji je potkrepljuju.
8. Na stranici 78. navedeno je da je u odnosu na poseban pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH Općinski sud „suprotno navodima odbrane iz dosadašnjeg tijeka postupka“ našao da se iz do tada prikupljenih dokaza (koje je prethodno analizirao) i dalje može zaključiti da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi ponoviti ili dovršiti krivična djela koja mu se stavljaju na teret, a za koja se može izreći kazna zatvora tri godine ili teža kazna, a za šta je dao obrazloženje na sljedećim stranicama.
9. Dalje je navedeno da je vijeće razmotrilo mogućnost (u skladu sa članom 140b. stav 2. ZKPFBiH) da apelantu umjesto pritvora izrekne mjere zabrane ili druge blaže mjere kao alternativne mjere, te je zaključilo da u konkretnom slučaju, a imajući u vidu sve okolnosti, kao i način počinjenja krivičnih djela za koje se apelant tereti potvrđenom optužnicom, nisu ispunjeni uslovi za izricanje blažih mjera za uspješno vođenje krivičnog postupka. Vijeće je smatralo da se svrha izricanja pritvora kao najstrože mjere, u konkretnom slučaju, ne može ostvariti blažim mjerama jer se apelantu na teret stavljaju ozbiljna i teška krivična djela, počinjena u vremenskom i prostornom kontinuitetu, pri čemu brojnost, raznovrsnost i upornost u činjenju krivičnopravnih radnji za koje se apelant tereti, način počinjenja, visina protupravno stečene imovinske koristi, kao i druge gore navedene i obrazložene iteracijske opasnosti, prema ocjeni vijeća, ukazuju na apelantovu krimogenu narav, te da se svrha određivanja pritvora ne može ostvariti izricanjem bilo koje mjere zabrane ili druge blaže alternativne mjere s obzirom na to da one podrazumijevaju boravak optuženika na slobodi kada bi apelant bio u prilici da zloupotrijebi svoju slobodu u smislu odsustva cjelodnevnog nadzora i ponovi krivična djela ili učini nova. Tim prije, kako je naveo Općinski sud, jer prema rezultatima provedenih posebnih istražnih radnji i transkripata presretnutnih razgovora, organizaciju i realizaciju svog kriminalnog plana apelant je vršio u velikom dijelu koristeći se telefonskim komunikacijama i razgovorom sa članovima svoje grupe, a koju komunikaciju bi apelant boravkom na slobodi zlouporabio. Ovo dodatno potvrđuje i činjenica da je Rješenjem Općinskog suda broj 33 0 K 081816 20 Kv 5 od 18. maja 2020. godine apelantu bio ukinut pritvor, te umjesto pritvora izrečene mjere zabrana, koje je apelant prekršio nakon nekoliko dana boravka na slobodi, zbog čega mu je sud rješenjem od 27. maja 2020. godine ponovno odredio pritvor u trajanju od tri mjeseca, što implicira da su apelantu već jednom bile izrečene mjere zabrane kao alternativne mjere i jednu od tih mjera zabrane je odmah prekršio, pa i ta činjenica ukazuje da se svrha koja se želi postići mjerom pritvora apelantu ne bi mogla postići blažim mjerama.
10. Kantonalni sud je donio Rješenje broj 33 0 K 081816 20 Kž 7 od 5. novembra 2020. godine kojim je apelantovu žalbu odbio kao neosnovanu.
11. U rješenju je navedeno da je pobijajući prvostepeno rješenje apelant (branilac) u žalbi naveo da su donošenjem pobijanog rješenja prekršena apelantova osnovna prava koja su predviđena Evropskom konvencijom za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), tačnije odredbom člana 5, a što odbrana vidi u tome da je Rješenjem Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 K 081816 20 Kv od 3. septembra 2020. godine apelantu produžen pritvor u trajanju od dva mjeseca, te da je i pobijanim rješenjem od 28. oktobra 2020. godine produžen pritvor za još dva mjeseca, a da prvostepeni sud u protekla dva mjeseca nije proveo niti jednu radnju niti zakazao glavni pretres, iako se apelant nalazi u pritvoru. Ukazano je na odredbu člana 145. stav 4. ZKPFBiH, kojom je propisano da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme, pa proizlazi da apelant pobija prvostepeno rješenje zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2, u vezi sa članom 145. stav 4. ZKPFBiH.
12. Kantonalni sud je u nastavku ukazao da apelant ne osporava postojanje osnovane sumnje, ali je ispitao i opći uslov, o čemu je dao obrazloženje. Kantonalni sud ukazuje (stranica 2) da se žalbom prvostepeno rješenje ne pobija ni zbog posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1 tačka c) ZKPFBiH. Međutim, Kantonalni sud je našao da je prvostepeni sud utvrđujući postojanje ovog posebnog pritvorskog osnova dao jasne i određene razloge za svoj zaključak da su ispunjeni zakonski uslovi da se prema apelantu produži mjera pritvora iz ovog zakonskog osnova, a koje razloge kao valjane u cijelosti je prihvatio i Kantonalni sud, o čemu se izjasnio na stranici 2.
13. Takođe, Kantonalni sud navodi da se žalbom prvostepeno rješenje pobija zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2, a u vezi sa članom 145. stav 4. ZKPFBiH koju odbrana vidi u tome da od donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru i do donošenja pobijanog rješenja nije preduzeta nijedna radnja od prvostepenog suda, konkretno nije zakazan glavni pretres u ovoj krivičnopravnoj stvari. Uvidom u spis predmeta, Kantonalni sud je utvrdio da je Tužilaštvo podiglo optužnicu protiv apelanta, koja je dostavljena prvostepenom sudu 5. avgusta 2020. godine i u optužnici je predložilo da se prema apelantu produži mjera pritvora nakon potvrđivanja optužnice iz zakonskih razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH. Optužnica je potvrđena 11. avgusta 2020. godine, nakon čega je prvostepeni sud održao ročište 17. avgusta 2020. godine, povodom prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora, nakon čega je prvostepeni sud donio rješenje od 26. avgusta 2020. godine kojim je apelantu ukinuo mjeru pritvora, naredio da se odmah pusti na slobodu i umjesto pritvora apelantu odredio predložene mjere zabrane, a koje rješenje je po žalbi ukinuto rješenjem Kantonalnog suda od 31. avgusta 2020. godine i predmet vraćen prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Nakon toga je prvostepeni sud donio Rješenje broj 33 0 K 081816 20 Kv 12 3. septembra 2020. godine kojim je apelantu odredio mjeru pritvora, temeljem člana 151. st. 1. i 2 tačka b) ZKPFBiH, u vezi sa članom 146. stav 1. tačka c) istog zakona. Protiv navedenog rješenja apelant je uložio žalbu, a rješenjem Kantonalnog suda od 10. septembra 2020. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i predmet vraćen prvostepenom sudu 11. septembra 2020. godine. Naredbom postupajućeg sudije od 14. septembra 2020. godine predmet je vraćen sudiji za prethodno saslušanje, a radi uzimanja izjave o krivnji optuženih. Ročište za izjašnjenje o apelantovoj krivnji održano je 21. septembra 2020. godine, na kojem ročištu se apelant izjasnio da nije kriv. Naredbom sudije za prethodno saslušanje od 21. septembra 2020. godine naređeno je otvaranje nove ,,K“ faze i dostavljanje predmeta drugom sudiji u rad, a 28. oktobra 2020. godine u postupku kontrole opravdanosti daljnje mjere pritvora apelantu prvostepeni sud je donio pobijano rješenje.
14. Kantonalni sud je naveo da se neosnovano apelantovom žalbom prvostepeno rješenje pobija zbog relativne bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. u vezi sa članom 145. stav 4. ZKPFBiH jer je prvostepeni sud, u skladu sa odredbom člana 151. stav 1 ZKPFBiH, vršio kontrolu opravdanosti pritvora po isteku dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Kantonalni sud je ukazao da trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme, pa je dužnost svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji pružaju pravnu pomoć da postupaju s posebnom hitnošću, ukoliko se optuženi nalazi u pritvoru. Uvidom u spis predmeta prvostepenog suda proizlazi da se tako i postupalo, pa je sud analizom provedenih dokaza i razvoja krivičnopravne situacije pravilno zaključio da i dalje egzistira poseban pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, koji razlozi se ne dovode u pitanje apelantovim žalbenim prigovorima, niti je ukazano u žalbi da postoje neke činjenice i okolnosti, a koje prvostepeni sud nije cijenio da su prestale postojati ili su izgubile od značaja kada je u pitanju ovaj pritvorski osnov. Imajući u vidu sve navedeno, Kantonalni sud nije mogao prihvatiti žalbene prigovore da sud nije postupao s potrebnom hitnošću u ovom predmetu bez obzira na činjenicu što od posljednjeg rješenja o produženju pritvora do donošenja pobijanog rješenje nije zakazan glavni pretres.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant u apelaciji ukazuje na povredu prava na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. st. 1, 2, 3. i 4. Evropske konvencije. Apelant, u suštini, u apelaciji navodi da mu je bio određen pritvor, koji je rješenjima produžavan, te je pritvor ukinut i određene mu mjere zabrane, a zatim je Općinski sud rješenjem od 3. septembra 2020. godine opet apelantu odredio pritvor, a da apelant u tom postupku nije učestvovao niti je imao priliku dati izjašnjenje. Nadalje, u odnosu na osporena rješenja (rješenje od 28. oktobra 2020. godine) apelant navodi da se od 80 stranica rješenja tri odnose na pritvor. Apelant ukazuje šta je navedeno na stranici 78,te ukazuje da odbrani nije data mogućnost da se izjasni, nego je prvostepeno vijeće razmatralo neke neodređene navode iz dotadašnjeg toka postupka. Dalje apelant navodi da je pritvor produžen jer je optužen za više krivičnih djela koja je činio u kontinuitetu i dalje, kako je navedeno, te ukazuje na pretpostavku nevinosti i da je doveden u neravnopravan položaj s Tužilaštvom. Dalje, u odnosu na date razloge iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH apelant ukazuje na stav Ustavnog suda da pritvor nije predviđen u svrhu generalne prevencije, a upravo zato je apelantu pritvor određen. Takođe, apelant navodi da ne može više izvršiti krivično djelo za koje je optužen jer ne obnavlja više dužnost koju je obavljao u periodu za koji je optužen. Apelant navodi da je Općinski sud postupao suprotno sudskoj praksi, navodeći predmet Suda Bosne i Hercegovine, odnosno ukazuje da nije obligatorno da sud odredi pritvor svakom ko je prekršio mjeru zabrane, a nakon što ocijeni sve relevantne činjenice, odnosno da postoje činjenice koje predstavljaju razloge za pritvor. Takođe, apelant navodi da je sud samo na osnovu potvrđene optužnice zaključio da je apelant osoba kriminogene naravi. Apelant se žali i da mu je povrijeđeno pravo iz člana 5. stav 3. jer je apelant u pritvoru, a suđenje u njegovom predmetu se ne odvija. Apelant je ukazao na brojnu praksu Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava.
b)Odgovor na apelaciju
16. U odgovoru na apelaciju Kantonalni sud je naveo da je apelacija neosnovana uglavnom ponavljajući stavove koje je iznio i u osporenom rješenju.
17. Općinski sud je u veoma detaljnom odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija neosnovana, ukazujući, između ostalog, da apelantov navod da nije učestvovao u postupku prilikom donošenja ranijih rješenja ne može biti razmatran u okviru ove apelacije, dalje ukazujući na član 151. ZKPFBiH i da sud u sudskoj kontroli produženja pritvora ne održava ročište, te da je neosnovan apelantov navod da se samo tri stranice rješenja odnose na pritvor jer je odbrana zanemarila i obavezu da sud utvrdi ispunjenost općeg uslova za određivanje pritvora. Dalje, Općinski sud se izjasnio na tvrdnju o povredi presumpcije nevinosti ukazujući da se koristio terminom postojanja osnovane sumnje, nedostatku datih razloga za pritvor iz osnova 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, kao i da je dao razloge da se svrha izricanja mjere pritvora ne može ostvariti blažim mjerama. Takođe, u odnosu na navod da je apelant u pritvoru, a ne sudi mu se u razumnom roku, Općinski sud je naveo da je zbog velikog broja optuženih u odnosu na apelanta razdvojio predmet (jer nije mogao ispoštovati epidemiološke mjere), a kako bi se u odnosu na njega kojem je pritvor određen nastavio postupak, pa je pretres održan 30. novembra, 14. decembra 2020. godine i nastavak pretresa zakazan za 7. januar 2021. godine.
18. U odgovoru na apelaciju Tužilaštvo je navelo da je apelacija neosnovana, o čemu se takođe detaljno izjasnilo.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 145. stav 4.
Opće odredbe (4) Trajanje pritvora mora biti svedeno na najkraće nužno vrijeme. Ako se osumnjičeni, odnosno optuženi nalazi u pritvoru, dužnost je svih organa koji učestvuju u krivičnom postupku i organa koji im pružaju pravnu pomoć da postupaju sa posebnom hitnošću.
Član 146. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice počinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti:
[...]
c) ako naročite okolnosti opravdavaju strah da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, [...] Član 151. stav 1. i stav 2. tačka b) Pritvor poslije potvrđivanja optužnice (1) Pritvor se može odrediti, produžiti ili ukinuti i poslije potvrđivanja optužnice. Kontrola opravdanosti pritvora se vrši po isteku svaka dva mjeseca od dana donošenja posljednjeg rješenja o pritvoru. Žalba protiv ovog rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.
(2) Nakon potvrđivanja optužnice i prije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže:
b) jednu godinu i šest mjeseci u slučaju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora do deset godina;
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je rješenje Kantonalnog suda od 5. novembra 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 6. novembra 2020. godine, a apelacija je podnesena 2. decembra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant pobija navedena rješenja tvrdeći da su tim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3. d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
Pravo na ličnu slobodu i sigurnost
25. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
26. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
(…)
27. Naime, u konkretnom slučaju apelant osporava rješenja redovnih sudova kojima mu je u postupku sudske kontrole opravdanosti mjere pritvora produžena mjera pritvora. U vrijeme podnošenja apelacije apelant se nalazio u pritvoru, pa je član II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i član 5. Evropske konvencije primjenljiv.
28. Ustavni sud primjećuje da je apelant osporavao rješenje o produženju pritvora u suštinu ukazujući na razloge koji su dati u odnosu na postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, odnosno da sud zaključuje da je apelant počinio krivična djela za koja je optužen, iako apelant uživa pravo na pretpostavku nevinosti, da je sud postupio suprotno sudskoj praksi (primjer Suda BiH), da je na bazi potvrđene optužnice zaključeno da je apelant osoba „kriminogene naravi“, kao i da je apelantu povrijeđeno pravo na pravično suđenje u razumnom roku u vezi s kršenjem prava na ličnu slobodu i sigurnost. Takođe, apelant je naveo da je u pritvoru na osnovu ranije donijetog rješenja u čijem donošenju apelant nije učestvovao.
29. Ustavni sud najprije primjećuje da je apelant u apelaciji naveo koja rješenja osporava, a to je prvostepeno rješenje od 28. oktobra i drugostepeno od 5. novembra 2020. godine, a kojima je apelantu produžen pritvora za još dva mjeseca i koji su donijeti u postupku sudske kontrole pritvora, nakon potvrđivanja optužnice. Stoga bi, u skladu s apelantovim navodima, Ustavni sud trebao razmotriti razloge date u osporenim rješenjima u vezi s posebnim pritvorskim osnovom iz člana 146. stav 1. tačka c). ZKPFBiH.
30. Međutim, kako proizlazi iz osporenog rješenja Kantonalnog suda od 5. novembra 2020. godine, stranica 2, apelantovom žalbom se nije pobijalo prvostepeno rješenje „ni zbog posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH“. Stoga, Ustavni sud ne može ispitivati ove navode koji su sada prvi put iznijeti u apelaciji jer apelant nije dao mogućnost da se drugostepeni sud o njima izjasni na pravi način. Ustavni sud ovdje napominje da je drugostepeni sud i pored činjenice da apelant nije izjavio žalbu u ovom dijelu ipak potvrdio razloge koje je dao prvostepeni sud. Međutim, kako apelant u apelaciji detaljno navodi ono što smatra spornim u vezi s datim obrazloženjem, pa čak ukazuje i na određene dijelove drugostepenog rješenja koje u apelaciji problematizuje, Ustavni sud nalazi, s obzirom na to da ove navode apelant nije iznosio u žalbi, već ih prvi put iznosi u apelaciji, u skladu sa svojom brojnom praksom da apelant ne može očekivati da ovi navodi budu ispitani od Ustavnog suda, ako ih prethodno nije iznio pred redovni sud i time mu dao šansu da eventualne nedostatke otkloni.
31. S obzirom na navode koje je moguće ispitati u ovom predmetu, Ustavni sud podsjeća na praksu Evropskog suda, ali i vlastitu praksu, prema kojima se pitanje da li je period pritvora razuman ne može ocjenjivati in abstracto, već u svakom konkretnom predmetu prema posebnim okolnostima tog predmeta. Nastavak pritvora može biti opravdan samo ako postoje konkretne naznake istinskog zahtjeva javnog interesa koji, ne dovodeći u pitanje presumpciju nevinosti, preteže nad pravilom o poštovanju pojedinačne slobode (vidi, između mnogih drugih izvora prava, predmet W. protiv Švicarske, 26. januar 1993, stav 30, serija A, broj 254-A i Kudła protiv Poljske [VV] broj 30210/96, stav 110, ECHR 2000-XI). Evropski sud je ukazao da je prvenstveno zadatak domaćih vlasti da vode računa da pritvor ne premaši razuman rok, u svrhu čega moraju ispitati sve činjenice koje govore za ili protiv postojanja istinskog zahtjeva javnog interesa i dužno poštovanje načela presumpcije nevinosti, odstupanje od poštovanja pojedinačnih sloboda, a u svojim odlukama trebaju navesti dovoljne i relevantne razloge. Evropski sud je pozvan da odluči da li je došlo do povrede prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, u suštini, na osnovu obrazloženja datih u tim odlukama i činjenica koje navede aplikant u svojim žalbama (vidi, između ostalog, Evropski sud, Bernobić protiv Hrvatske, presuda od 21. juna 2011. godine, tačke 60–61, aplikacija broj 57180/09). Dalje, poštovanje člana 5. stav 3. Evropske konvencije zahtijeva da sudska vlast preispita sva pitanja u vezi s pritvorom, te da odluku o pritvoru donese pozivajući se na objektivne kriterije predviđene zakonom.
32. Dakle, razmatrajući apelantovu žalbu Kantonalni sud je na stranici 3. naveo da je apelant pobijao prvostepeno rješenje zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 312. stav 2. a u vezi sa članom 145. stav 4. ZKPFBiH. U odnosu na navedeno, Kantonalni sud se izjasnio na stranici 3 (vidi tačku 14. ove odluke), odnosno naveo tok postupka, ukazao na obavezu suda da postupa u skladu sa članom 145. stav 4. ZKPFBiH, ali i zaključio da je u konkretnom predmetu tako postupano i da je sud u skladu sa zakonskom obavezom vršio kontrolu opravdanosti mjere pritvora, te nije mogao prihvatiti žalbene navode da sud nije postupao s posebnom hitnošću.
33. U odnosu na član 5. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud zapaža da apelant ukazuje na činjenicu da mu je pritvor produžen, „a ne odvija se suđenje u njegovom predmetu“, odnosno ukazuje na povredu prava na pravično suđenje u vezi s pravom na ličnu slobodu i sigurnost. U konkretnom predmetu Ustavni sud zapaža da iz dostavljenih osporenih rješenja proizlazi tok samog postupka (potvrđivanje optužnice, ročište za izjašnjenje o krivici) i brzina odlučivanja suda u vezi s odlučivanjem o pritvoru, te da je sud svjestan zakonske obaveze da se trajanje pritvora mora svesti na najkraće nužno vrijeme. Iz odgovora na apelaciju Ustavni sud je dobio informacije da je sud poduzeo mjere da postupak nastavi. U odgovoru Općinskog suda je navedeno da je 17. novembra 2020. godine sud razdvojio postupak u odnosu na apelanta u odnosu na osam ostalih optuženih jer se apelant nalazi u pritvoru i kako bi ispoštovao mjere protiv pandemije i održao dva glavna pretresa, te zakazao nastavak za 7. januar 2021. godine. Stoga, Ustavni sud nalazi da dužina trajanja pritvora, odnosno obaveza suda da organizuje suđenje u konkretnom predmetu nije takva da Ustavni sud može zaključiti da je prekršeno apelantovo pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Ovo pogotovo kada se imaju u vidu koraci koje je redovni sud poduzeo upravo u vrijeme nakon što je apelantu produžio pritvor, odnosno donio osporena rješenja, a s ciljem vođenja postupka protiv apelanta. Dakle, Ustavni sud primjećuje da je redovni sud poduzeo sve potrebne korake kako bi organizovao nastavak suđenja apelantu koji je u pritvoru.
34. Stoga, u konkretnom slučaju, Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i ličnu sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 5. stav 3. Evropske konvencije.
VIII. Zaključak
35. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na slobodu i ličnu sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine, kao i člana 5. stav 3. Evropske konvencije u vezi s dužinom trajanja pritvora kada je redovni sud poduzeo sve potrebne korake da u odnosu na apelanta koji se nalazi u pritvoru, u uslovima pandemije, obezbijedi nastavak suđenja.
36. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
37. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević