Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3781/20 (K. N.)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Zakonito hapšenje po presudi suda
  • Krivični postupak
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3781/20

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3781/20, rješavajući apelaciju Koje Nikolića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine-prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Koje Nikolića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske broj 12 0 K 007497 20 Kž 10 od 17. avgusta 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini broj 12 0 K 007497 20 Kv 9 od 29. jula 2020. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Kojo Nikolić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Lopara, kojeg zastupa Dušan Tošić, advokat iz Lopara, podnio je 17. oktobra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 12 0 K 007497 20 Kž 10 od 17. avgusta 2020. godine i Rješenja Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 12 0 K 007497 20 Kv 9 od 29. jula 2020. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) i Okružnog javnog tužilaštva u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je da dostave odgovore na apelaciju. Vrhovni i Okružni sud su dostavili tražene odgovore.

III.Činjenično stanje

3. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:

4. Rješenjem Okružnog suda broj 12 0 K 007497 20 Kv 9 od 29. jula 2020. godine apelantu je produžen pritvor na osnovu člana 197 stav 1 tačka g) Zakona o krivičnom postupku Republike Srpske (u daljnjem tekstu: ZKPRS) i određeno da pritvor može trajati najduže devet mjeseci od dana izricanja presude.

5. U obrazloženju navedenog rješenja je navedeno da je Presudom Okružnog suda broj 12 0 K 007497 19 K od 2. jula 2020. godine apelant proglašen krivim zbog krivičnog djela obljuba nad djetetom mlađim od petnaest godina iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 Krivičnog zakonika Republike Srpske (u daljnjem tekstu: KZRS) i krivičnog djela upoznavanje djece s pornografijom iz člana 177 stav 1 istog zakonika, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina i šest mjeseci. Nakon izricanja presude apelantu je Rješenjem pretresnog vijeća broj 12 0 K 007497 19 K od 2. jula 2020. godine produžen pritvor zbog razloga propisanog u članu 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Navedeno rješenje ukinuto je rješenjem Vrhovnog suda od 21. jula 2020. godine zbog bitne povrede odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) ZKPRS u procesnoj formi izostanka razloga o činjenicama i dokazima od odlučnog značaja za postojanje pritvorskog razloga na osnovu koga je pritvor produžen i predmet vraćen ovom sudu na ponovno odlučivanje.

6. Odlučujući u ponovnom postupku Okružni sud je ukazao da je odredbom člana 203 stav 1 ZKPRS propisano da će sud, kada izrekne presudu na kaznu zatvora optuženom koji se nalazi u pritvoru, pritvor produžiti ako postoje razlozi iz člana 197 stav 1 tač. a), v) i g) tog zakona. Odredbom stava 3 istog člana propisano je da pritvor poslije izricanja prvostepene presude može trajati najduže još devet mjeseci. Dalje, navedeno je da je apelant proglašen krivim da je izvršio obljubu nad djetetom, koje je u vrijeme obljube imalo trinaest godina i sedam mjeseci života, svjestan njegove životne dobi, te da je oštećenoj putem mobilnih telefonskih aparata učinio dostupnim slike i audio-vizualni materijal pornografskog sadržaja.

7. Okružni sud je iznio stav da je neophodno da se apelant nakon izricanja presude zadrži u pritvoruzbog razloga propisanog u odredbi člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Tom zakonskom odredbom je propisano da se pritvor može produžiti u vanrednim okolnostima ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda. S obzirom na to da je apelant proglašen krivim i osuđen na zatvorsku kaznu zbog krivičnog djela obljuba nad djetetom mlađim od petnaest godina, za koje je propisana kazna zatvora najmanje osam godina, ispunjen je objektivni uslov potreban za produženje pritvora na osnovu navedene zakonske odredbe. Dalje, navedeno je da je apelant obljubu nad oštećenom izvršio tako što je, radi zadovoljenja polnog nagona, iskoristio stanje njene nedovoljne duševne razvijenosti, vaspitne zapuštenosti i teške socijalne i materijalne prilike porodice u kojoj živi, te veliku nesrazmjeru u životnoj dobi između njega i oštećene (apelant je od oštećene stariji četrdeset četiri godine), a nakon izvršene obljube oštećenu je zastrašivao i prijetio da će je ubiti ili ispričati ako ona progovori šta se desilo. Apelantove radnje i postupci su ostavili teške posljedice na psihičko zdravlje oštećene i njen duševni razvoj i vaspitanje zbog preživjele seksualne traume, što proizilazi iz nalaza i mišljenja vještaka neuropsihijatra, detaljno obrazloženog na glavnom pretresu, zbog čega je kao žrtva seksualnog nasilja izdvojena iz sredine u kojoj je živjela i smještena radi zaštite i vaspitanja u sigurnu kuću. Okolnosti načina izvršenja krivičnog djela i nastale posljedice po žrtvu krivičnog djela ukazuju da se radi o djelu visokog stepena društvene opasnosti i posebno teškom krivičnom djelu koje je izazvalo uznemirenje, revolt i osudu srodnika oštećene i stanovnika mjesta izvršenja krivičnog djela, što proizilazi iz izvještaja Centra za socijalni rad Lopare od 7. aprila 2020. godine, te oštru reakciju i ogorčenje šire društvene zajednice, udruženja za zaštitu žena i djece od nasilja iz više gradova Republike Srpske i pojedinaca putem društvenih mreža, kako to proizilazi iz dokaza koje je Tužilaštvo dostavilo sudu 14. aprila 2020. godine. Pored toga, postoji stvarna opasnost da će roditelji oštećene za ono šta su optuženi učinili njihovom djetetu učiniti osvetu, što je Okružni sud zaključio na osnovu iskaza oca oštećene koji je na glavnom pretresu izjavio da nastoji izbjeći kontakt sa apelantom koga odranije dobro poznaje da ne bi napravio neko zlo („da ne bi počinio zločin da ga ubijem sjekirom“, „ne mogu očima da ga vidim“) i da je njegova supruga, majka oštećene, zaprijetila da će optužene pobiti i da im dan-danas prijeti.

8. Dalje, navedeno je da sve okolnosti načina izvršenja krivičnog djela i posljedice po psihičko zdravlje oštećene i njen razvoj i vaspitanje, te reakcija roditelja oštećene i njihova iskazana ozbiljna prijetnja osvetom zbog onoga što je učinjeno njihovom djetetu, kao i reakcija i ogorčenost šire društvene zajednice zbog izvršenog seksualnog nasilja nad oštećenom, koja je naročito došla do izražaja u vrijeme kada je apelant tokom suđenja kraće vrijeme boravio na slobodi, ukazuju na neophodnost produženja pritvora da bi se spriječila realna opasnost narušavanja javnog reda ukoliko bi apelant boravio na slobodi. Okružni sud je zaključio da i dalje postoje relevantne konkretne činjenice i okolnosti koje ukazuju na potrebu da se prema optuženim i dalje primijeni mjera pritvora radi zaštite i očuvanja javnog reda zbog postojanja stvarne prijetnje narušavanju javnog reda ukoliko bi apelant boravio na slobodi i radi nesmetanog i uspješnog nastavka krivičnog postupka, pa je ritvor produžen na osnovu razloga propisanog u odredbi člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Ukazano je i da ovu najtežu mjeru kojom se ograničava sloboda optuženih ni u ovoj fazi postupka nije moguće zamijeniti nekom od blažih mjera propisanih zakonom.

9. Rješenjem Vrhovnog suda broj 12 0 K 007497 20 Kž 10 od 17. avgusta 2020. godine odbijena je žalba koju je apelant podnio protiv rješenja Okružnog suda od 29. jula 2020. godine.

10. U obrazloženju rješenja je navedeno da nisu osnovani argumenti iz žalbe kojima se ukazuje na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 311 stav 1 tačka k) ZKPRS u vidu izostanka razloga o odlučnim činjenicama. Ukazano je da je, nakon održanog glavnog pretresa, prvostepeni sud donio presudu kojom je apelanta proglasio krivim i osudio na kaznu zatvora zbog čega je postojanje osnovane sumnje u ovoj fazi postupka neupitno. Dalje, ukazano je da je dato obrazloženje da se i u ovoj fazi postupka nisu izmijenile okolnosti koje ukazuju na nužnost produženja pritvora po osnovu odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS. Vrhovni sud je naveo da je za postojanje posebnog pritvorskog razloga iz odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS Okružni sud pravilno ocijenio i obrazložio način i okolnosti izvršenja krivičnih djela apelanta, težinu posljedice po psihičko zdravlje maloljetne oštećene: da je kao žrtva seksualnog nasilja smještena u sigurnu kuću, sve to u vezi sa dokazima koji su od odlučnog značaja u vremenu relevantnom za donošenje tog rješenja, sa aspekta nužnosti dalje primjene mjere pritvora po uspostavljenom pritvorskom razlogu. To se, prvenstveno, odnosi na iskaze svjedoka, roditelja maloljetne oštećene koji su na glavnom pretresu iskazali revolt i ozbiljne prijetnje u slučaju da apelant bude pušten na slobodu, zatim, revolt srodnika oštećene i stanovnika mjesta izvršenja djela, te reakciji šire društvene zajednice iz različitih gradova Republike Srpske. Sve te okolnosti, po ocjeni Vrhovnog suda, u svojoj ukupnosti ukazuju na nužnost daljnje primjene mjere pritvora po osnovu odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS i nakon izricanja prvostepene presude.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

11. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

12. Naveo je da su mu ta prava povrijeđena zbog toga što je sud produžio pritvor po osnovu pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i proizvoljne primjene materijalnog prava. Apelant u opširnim apelacionim navodima osporava ispravnost utvrđenog činjeničnog stanja iz presude kojom je proglašen krivim za predmetna krivična djela, tvrdeći da upravo svi ti navodi koje je isticao tokom postupka ukazuju da postoji ozbiljna sumnja u ispravnost činjeničnog osnova rješenja o produženju pritvora.

13. Dalje, u pogledu posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS, smatra da nisu ispunjeni kumulativno određeni uslovi propisani u zakonu, kao i da su u pobijanom rješenju izostali valjani razlozi i obrazloženje da postoji poseban razlog za produženje pritvora. Apelant tvrdi da je izostala analiza stvarne prijetnje javnom redu, odnosno da Tužilaštvo, niti jednim dokazom nije dokazalo da postoji uznemirenje javnosti, odnosno da u osporenim rješenjima nije utvrđeno, niti konkretizovano na koji način bi puštanje apelanta na slobodu izazvalo uznemirenje javnosti. Smatra da iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizilaze „vanredne okolnosti" koje bi rezultirale stvarnom i realnom opasnošću od narušavanja javnog reda u slučaju da apelant bude pušten iz pritvora, nego da su redovni sudovi prilikom ispitivanja postojanja posebnog pritvorskog razloga iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKPRS ukazali na visinu propisane kazne zatvora za krivično djelo iz člana 172 stav 3 u vezi sa stavom 1 KZRS (kao objektivnog uslova za postojanje tog pritvorskog razloga) i na sumnju u pogledu načina i okolnosti izvršenja krivičnog djela za koje se apelant tereti. Apelant je podsjetio da je Ustavni sud djelimično usvojio apelaciju koju je apelant podnio. U Odluci broj AP 3227/19 Ustavni sud je ukazao da „samo postojanje pretpostavke“, odnosno „predupređenja realnih mogućnosti narušavanja javnog reda“, kako je navedeno u osporenom rješenju, nije dovoljno, već da se moraju navesti konkretne okolnosti koje kao takve nesumnjivo ukazuju na to da će do narušavanja javnog reda zaista i doći (vidi već citiranu odluku Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da Okružni sud nije niti jednim argumentom ukazao da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda u smislu navedenih stavova Evropskog suda, već je, upravo potvrđujući konstataciju iz navedenog izvještaja OSCE-a i stava Ustavnog suda iz Odluke broj AP 3210/15, osporeno rješenje o određivanju pritvora donio imajući u vidu visinu zaprijećene kazne i način za koji se sumnja da su krivična djela počinjena, umjesto na okolnostima i činjenicama iz kojih bi proizašao jasan zaključak da bi puštanje apelanta na slobodu zaista narušilo javni red. U vezi s navedenim, Ustavni sud smatra da je pozivanje Okružnog suda na činjenicu da i navedene okolnosti predstavljaju vanredne okolnosti koje bi, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu, mogle dovesti do narušavanja javnog reda proizvoljno u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora shodno odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKP. S tog aspekta Ustavni sud smatra da su sudija za prethodni postupak i vijeće Okružnog suda iznijeli samo pretpostavke da bi puštanje apelanta na slobodu predstavljalo stvarnu opasnost za narušavanje javnog reda, obrazlažući te okolnosti visinom propisane kazne i načinom izvršenja djela za koje se apelant sumnjiči. Iz navedenog proizilazi da je Okružni sud propustio utvrditi postojanje vanrednih okolnosti i da je propustio jasno konkretizovati kojim radnjama i dešavanjima bi nastupila stvarna prijetnja narušavanju javnog reda i mira. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli razlozi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP.

14. Apelant smatra da su i konkretnom slučaju redovni sudovi propustili utvrditi postojanje vanrednih okolnosti u vremenu relevantnom za produženje pritvora i jasno konkretizovati kojim radnjama i dešavanjima bi nastupila stvarna prijetnja narušavanju javnog reda i mira, a što je bio obavezan. U tom smislu apelant je ukazao na odluke Ustavnog suda br. AP 3146/19, AP 3210/15 i AP 3409/19.

b) Odgovor na apelaciju

15. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je taj sud savjesno i u mjeri u kojoj mu to nalaže ZKPRS ocijenio sve navode žalbe i o njima dao sasvim jasne odgovore. Zbog tog razloga, sud smatra da nije povrijeđeno nijedno od prava na koje se apelant poziva, odnosno da je apelacija neosnovana, zbog čega je predloženo da se odbije.

16. Okružni sud smatra da apelantovi stavovi i tvrdnje iz apelacije nisu osnovani s obzirom na to da su u osporenom rješenju utvrđene i valjano obrazložene konkretne činjenice i okolnosti koje ukazuju na postojanje pritvorskog razloga na osnovu kojega je pritvor produžen. Te činjenice i okolnosti nisu proizvoljno utvrđene, kako apelant tvrdi u apelaciji, već se zasnivaju na vjerodostojnim dokazima na kojima je zasnovan zaključak o apelantovoj krivičnoj odgovornosti za krivična djela koja su mu optužnicom stavljena na teret. Na tim dokazima utvrđuje se postojanje vanrednih okolnosti u pogledu načina izvršenja krivičnih djela i nastale posljedice po psihičko zdravlje i duševni razvoj djevojčice koja je žrtva tog djela. Sud je naveo da su o tome u osporenom rješenju dati jasni i dovoljno određeni razlozi, te navedene konkretne okolnosti koje ukazuju na stvarnu prijetnju narušavanju javnog reda ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu. Zbog navedenih razloga, predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana. V.Relevantni propisi

17. Zakon o krivičnom postupku Republike Srpske („Službeni glasnik RS“ br. 53/12, 91/17 i 66/18) Za potrebe ove odluke se koristi neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:

Opšte odredbe Član 196. stav (2) (2) Pritvor određuje ili produžuje rješenjem sud na prijedlog tužioca, a nakon što sud prethodno sasluša osumnjičenog, odnosno optuženog, na okolnosti razloga zbog kojih se pritvor predlaže, osim u slučaju iz člana 197. stav 1. tačka a).

Razlozi za pritvor Član 197. stav (1) tačka g) (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor se protiv tog lica može odrediti:

g) u vanrednim okolnostima, ako je riječ o krivičnom djelu za koje se može izreći kazna zatvora od deset godina ili teža kazna, a koje je posebno teško s obzirom na način izvršenja ili posljedice krivičnog djela, ako bi puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanja javnog reda.

Određivanje pritvora nakon izricanja presude Član 203. st. (1) i (3) (1) Kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197. stav 1. t. a), v) i g) ovog zakona, a optuženom koji se nalazi u pritvoru ukinuće pritvor ako za pritvor više ne postoje razlozi zbog kojih je bio određen. U ovom slučaju donosi se posebno rješenje, a žalba protiv rješenja ne zadržava njegovo izvršenje.

(3) Poslije izricanja prvostepene presude, pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Ako za to vrijeme ne bude izrečena drugostepena presuda kojom se prvostepena presuda preinačuje ili potvrđuje, pritvor će se ukinuti i optuženi pustiti na slobodu. Ako u roku od devet mjeseci bude izrečena drugostepena odluka kojom se prvostepena presuda ukida, pritvor može trajati najduže još godinu dana od izricanja drugostepene odluke.

Pritvor nakon izricanja presude Član 301.

Za određivanje, produženje ili ukidanje pritvora poslije objavljivanja presude primjenjivaće se odredba člana 197. ovog zakona.

VI. Dopustivost

18. U skladu s članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

19. U skladu s članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

20. U konkretnom slučaju apelant je apelacijom osporio rješenje Vrhovnog suda od 17. avgusta 2020. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelant osporeno rješenje primio 19. avgusta 2020. godine, a da je apelacija podnesena 17. oktobra 2020. godine, proizilazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 1 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

21. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija u ovome dijelu ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

22. Apelant tvrdi da su osporenim rješenjima povrijeđena njegova prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost

23. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:

d) Pravo na ličnu slobodu i bezbjednost.

24. Član 5 stav 1 Evropske konvencije glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i bezbjednost ličnosti. Niko ne smije biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa postupkom propisanim zakonom:

a. u slučaju zakonitog pritvora na osnovu presude nadležnog suda;

[...]

25. U konkretnom slučaju apelantu je rješenjem Okružnog suda od 29. jula 2020. godine, nakon donošenja prvostepene presude, produžen pritvor. To rješenje o produženju pritvora je potvrđeno rješenjem Vrhovnog suda od 17. avgusta 2020. godine. Kako proizilazi iz rješenja Okružnog suda, apelant je proglašen krivim da je počinio krivično djelo obljuba nad djetetom mlađim od 15 godina i upoznavanje djece s pornografijom, pa je osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od deset godina i šest mjeseci. U trenutku donošenja osporenog rješenja apelant se nalazio u pritvoru. Shodno navedenom, proizilazi da lišavanje slobode potpada pod izuzetak iz člana 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije.

26. Ustavni sud je u svojoj novijoj praksi razmatrao apelaciju koju je podnio saoptuženik u ovom predmetu i donio Odluku o dopustivosti i meritumu broj AP 3486/20. Ta apelacija se odnosila na slično činjenično stanje i slične apelacione navode kao i u konkretnoj apelaciji. Ustavni sud je u Odluci broj AP 3486/20, u pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana II/3d) i člana 5 Evropske konvencije, naveo: „28. U konkretnom slučaju, dakle, nakon izricanja prvostepene presude kojom je apelant proglašen krivim, apelantu je produžen pritvor uz određenje da taj pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. Stoga, Ustavni sud smatra da se apelantova situacija mora ocijeniti upravo u odnosu na član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije, te da su ispunjena oba kriterijuma koja ovaj član zahtijeva. Naime, apelant je prvostepenom presudom proglašen krivim zbog krivičnih djela, kako je navedeno, te je osuđen na kaznu zatvora od devet godina i šest mjeseci, što znači da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o produženju pritvora (iako presuda nije pravosnažna). Dalje, apelantu je, kao direktna posljedica takve presude, produžen pritvor uz određenje da taj pritvor može trajati još devet mjeseci, što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora.

29. Što se tiče saglasnosti osporenih rješenja s domaćim zakonom, Ustavni sud zapaža da su sudovi osporenim rješenjima apelantu produžili pritvor nakon izricanja prvostepene osuđujuće presude u skladu s odredbom člana 203 stav 1 ZKP prema kojoj, kada izrekne presudu na kaznu zatvora, sud će optuženom odrediti pritvor, odnosno pritvor će se produžiti ako postoje razlozi iz člana 197 stav 1 tač. a), v) i g) ovog zakona, […]'. Takođe, prva rečenica stava 3 člana 203 ZKP glasi: 'Poslije izricanja prvostepene presude pritvor može trajati najduže još devet mjeseci.' Iz navedenog proizilazi da je apelantu pritvor određen u skladu s odredbama domaćeg zakona. Međutim, apelant osporava postojanje razloga za pritvor u smislu odredbe člana 197 stav 1 tačka g) ZKP. Naime, apelant navodi da je sud povrijedio odredbe ZKP, da je pogrešno utvrdio činjenice i d nije ocijenio apelantove žalbene navode, te dalje apelant ukazuje da ne postoje razlozi za pritvor iz osnova člana 197 stav 1 tačka g) ZKP, kao i da odbrani nisu dostavljeni određeni dokazi. Takođe, apelant navodi da je povrijeđena presumpcija nevinosti i da se sud bavio utvrđivanjem apelantove krivice. Ustavni sud je, dakle, već utvrdio da je pritvor određen nakon presude (te se ne traži da je ona pravosnažna), nakon što je apelanta proglasio krivim (u ovoj fazi postupka) za navedena krivična djela, a iz osnova člana 197 stav 1 tačka g) ZKP.

30. Ustavni sud je, dakle, već utvrdio da je pritvor određen nakon presude (te se ne traži da je ona pravosnažna), nakon što je apelanta proglasio krivim (u ovoj fazi postupka) za navedena krivična djela, a iz osnova člana 197 stav 1 tačka g) ZKP.

31. Ustavni sud podsjeća da Evropski sud smatra da se navedeni osnov može uzeti u obzir samo izuzetno, u 'posebnim okolnostima' i kada činjenice ukazuju da bi puštanje na slobodu pritvorenog zaista narušilo javni red. Naime, samo postojanje pretpostavke i apstraktno navođenje da bi puštanje na slobodu osumnjičenih moglo dovesti do stvarne prijetnje narušavanju javnog reda nije dovoljno, već se moraju navesti konkretne okolnosti koje, kao takve, nesumnjivo ukazuju na to da će do toga i doći (vidi, Evropski sud, odluka od 14. septembra 2009. godine u predmetu Makarov protiv Rusije, aplikacija broj 15217/07). Ustavni sud, nadalje, podsjeća da, prema stavu Evropskog suda, određena krivična djela, zbog svoje posebne težine i reakcije javnosti na njih, mogu uzrokovati socijalne nemire, te da se time može opravdati određivanje pritvora barem neko vrijeme. U izuzetnim okolnostima taj se faktor stoga može uzeti u obzir u smislu Evropske konvencije. To u svakom slučaju važi ako nacionalno zakonodavstvo priznaje pojam narušavanja javnog reda kao neposrednu posljedicu nekog krivičnog djela. Međutim, taj osnov se može smatrati relevantnim i dovoljnim samo pod uslovom da se zasniva na činjenicama iz kojih jasno proizilazi da bi puštanje osumnjičenog na slobodu zaista narušilo javni red. Konačno, pritvaranje će biti zakonito samo ako je javni red i dalje stvarno ugrožen. Produženje pritvora ne može se koristiti kao anticipacija zatvorske kazne (vidi, Evropski sud, Letellier protiv Francuske, presuda od 26. juna 1991. godine, stav 51, i I. A. protiv Francuske, presuda od 23. septembra 1998. godine, stav 104).

32. Ustavni sud primjećuje da je u rješenjima koje apelant osporava jasno navedeno da redovni sud još uvijek smatra da i dalje egzistiraju uslovi za pritvor po osnovu člana 197 stav 1 tačka g) ZKP. Nadalje, iz obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da je zaključak da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda, za slučaj da apelant bude pušten na slobodu, zasnovana na okolnostima koje sud detaljno navodi, a koje su dovedene u vezu s načinom izvršenja krivičnog djela (krivičnih djela) i posljedicama djela po oštećenu – koje ukazuju da se radi o djelu visokog stepena društvene opasnosti i posebno teškom krivičnom djelu koje je izazvalo uznemirenje, revolt i osudu srodnika oštećene i stanovnika mjesta izvršenja, pri čemu je sud ukazao na dokaze iz kojih to proizilazi. Naime, redovni sud je jasno naveo da je na glavnom pretresu otac oštećene iskazao ozbiljne prijetnje, što apelant ne dovodi u pitanje, ali ovo suprotstavlja izjavi oca oštećene iz ranije faze postupka, kao i da je sud pogrešno ocijenio izjavu oca oštećene kada reprodukuje izjavu majke oštećene, kao i drugim dokazima (koji su ranijeg datuma od onih na koje se sud pozvao). Apelant, takođe, ukazuje na dokaze na koje se pozvao sud iz aprila 2020. godine. U vezi s tim, Ustavni sud primjećuje da iz sadržaja apelacije i sadržaja obrazloženja osporenih rješenja proizilazi da je apelant (i K. N.) bio pušten na slobodu (od 1. aprila do 15. aprila 2020. godine), a da dokazi na koje se redovni sud pozvao (iz kojih proizilaze revolt i osuda srodnika oštećene i stanovnika mjesta izvršenja) 'datiraju' upravo iz tog perioda (izvještaj Centra za socijalni rad od 7. aprila i dokazi Tužilaštva od 14. aprila 2020. godine). Takođe, Okružni sud je ukazao na reakciju i ogorčenost šire društvene zajednice zbog seksualnog nasilja nad oštećenom koji su došli do izražaja kada su optuženi kraći period u toku suđenja bili na slobodi. Takođe, suprotno navodima iz apelacije, Ustavni sud zapaža da je Vrhovni sud naveo da je u navedene dokaze odbrana mogla izvršiti uvid. Stoga, zaključak redovnih sudova da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda, u slučaju da apelant bude pušten na slobodu, Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti. Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, ne smatra proizvoljnim zaključak iz osporenih rješenja da bi, usljed navedenih okolnosti, apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda, pogotovo u situaciji kada je apelantu izrečena prvostepena presuda kojom je proglašen krivim za navedena krivična djela i izrečena mu kazna zatvora u trajanju od devet godina i šest mjeseci. […] Zbog svih navedenih razloga, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka a) i stav 4 Evropske konvencije.“

27. Dalje, Ustavni sud je u istoj odluci, u pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije, naveo: „ 36. Ustavni sud primjećuje da je apelant ukazao i na povredu prava iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije. Osim prava iz člana 6 stav 2 Evropske konvencije (presumpcija nevinosti), Ustavni sud podsjeća da se garancije koje pruža član 6 mogu 'aktivirati' samo nakon što je postupak okončan (što u konkretnom predmetu nije slučaj). U konkretnom slučaju apelant osporava rješenja o produženju pritvora, te je ukazao da mu je povrijeđena presumpcija nevinosti, ukazujući na određene dijelove osporenih rješenja. Međutim, u prethodnim tačkama ove odluke Ustavni sud je naveo da je apelantov pritvor upravo posljedica sudske presude kojom je utvrđeno da je apelant kriv za navedena krivična djela bez obzira na to što ona nije pravosnažna. Stoga, Ustani sud ne smatra da je potrebno dodatno razmatrati ovaj navod o kojem se izjasnio ispitujući apelantove navode u vezi s pravom na ličnu slobodu i bezbjednost.“

28. Ustavni sud smatra da se praksa iz navedenog predmeta broj AP 3486/20 u potpunosti može primijeniti na konkretni slučaj, pa se, umjesto posebnog obrazloženja, u potpunosti poziva na obrazloženje koje je daoo u toj odluci. Naime, u predmetu broj AP 3486/20 Ustavni sud je razmatrao apelaciju koju je podnio apelantov saoptuženik u istom predmetu pred redovnim sudovima koji je osuđen za ista krivična djela kao i apelant, te mu je izrečena kazna zatvora, nakon čega mu je produžen pritvor zbog razloga propisanog u članu 197 stav 1 tačka g) ZKP nRS. S obzirom na to da se u konkretnom slučaju radi o istoj činjenično-pravnoj situaciji, navodi u toj apelaciji su u bitnom slični navodima koje je apelant iznio u ovoj apelaciji (navodi o povredi prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5 i 6 Evropske konvencije, odnosno navodi o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, o tome da su izostali valjani razlozi i obrazloženje da postoji poseban razlog za produženje pritvora te da iz obrazloženja osporenih rješenja ne proizlaze „vanredne okolnosti" koje bi rezultirale stvarnom i realnom opasnošću od narušavanja javnog reda u slučaju da apelant bude pušten iz pritvora) na koja je Ustavni sud dao odgovore u Odluci broj AP 3486/20.

29. Dalje, Ustavni sud, u pogledu apelantovog pozivanja na odluku Ustavnog suda u predmetu broj AP 3227/19, ukazuje da se u konkretnom slučaju ne radi o istoj pravnoj i činjeničnoj situaciji. Naime, u Odluci broj AP 3227/19, kojom je apelantova apelacija djelimično usvojena, činjenično stanje je bilo takvo da se predmet nalazio u fazi istrage, te da je apelantu (i još jednom osumnjičenom) pritvor određen na osnovu odredbe člana 197 stav 1 tač. v) i g) ZKPRS. Razmatrajući apelantove navode da su mu povrijeđena prava iz člana II/3d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl 5 i 6 Evropske konvencije, Ustavni sud je našao da je pozivanje Okružnog suda na činjenicu da (u obrazloženju osporenih rješenja) navedene okolnosti predstavljaju vanredne okolnosti koje bi, ukoliko bi apelant bio pušten na slobodu, mogle dovesti do narušavanja javnog reda, odnosno da je Okružni sud propustio utvrditi postojanje vanrednih okolnosti i da je propustio jasno konkretizovati kojim radnjama i dešavanjima bi nastupila stvarna prijetnja narušavanju javnog reda i mira predstavljalo proizvoljno postupanje u pogledu postojanja vanrednih okolnosti kao osnova za određivanje pritvora shodno odredbama člana 197 stav 1 tačka g) ZKP. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je zaključio da su osnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka c) Evropske konvencije u odnosu na zaključak redovnih sudova da su se stekli razlozi za određivanje pritvora iz člana 197 stav 1 tačka g) ZKP. Suprotno tome, u konkretnoj situaciji, kako je to već navedeno u tač. 4 i 5 ove odluke, apelantu je pritvor produžen nakon izricanja prvostepene presude kojom je proglašen krivim i određeno da taj pritvor može trajati najduže još devet mjeseci. S obzirom na navedeno, Ustavni sud je apelantovu situaciju ocijenio u odnosu na član 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije i našao da su ispunjena oba kriterijuma koja taj član zahtijeva. Naime, apelant je prvostepenom presudom proglašen krivim zbog krivičnih djela, kako je navedeno, te je osuđen na kaznu zatvora od 10 godina i šest mjeseci, što znači da postoji osuđujuća presuda koja je prethodila odluci o produženju pritvora. Dalje, apelantu je, kao direktna posljedica takve presude, produžen pritvor uz određenje da taj pritvor može trajati još devet mjeseci, što znači da postoji i direktna uzročna veza između osuđujuće presude i odluke o produženju pritvora. Osim toga, Ustavni sud je, razmatajući ovu apelaciju, našao da zaključak redovnih sudova da postoji stvarna prijetnja narušavanju javnog reda, u slučaju da apelant bude pušten na slobodu, Ustavnom sudu ne ostavlja utisak proizvoljnosti.

30. Ustavni sud, imajući u vidu sve navedeno, ne smatra da je proizvoljan zaključak iz osporenih rješenja da bi, uslijed navedenih okolnosti, apelantovo puštanje na slobodu rezultiralo stvarnom prijetnjom narušavanju javnog reda pogotovo u situaciji kada je apelantu izrečena prvostepena presuda kojom je proglašen krivim za navedena krivična djela i izrečena mu kazna zatvora. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da apelantovo pozivanje na Odluku broj AP 3227/19 kojom je njegova ranija apelacija djelimično usvojena ne može dovesti do drugačije odluke Ustavnog suda u konkretnom predmetu.

31. S obzirom na navedeno, Ustavni sud smatra da osporenim rješenjima Vrhovnog i Okružnog suda nije povrijeđeno apelantovo pravo iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5 stav 1 tačka a) Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

32. Ustavni sud zaključuje da ne postoji kršenje prava iz člana II/3d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana stav 1. tačka a) Evropske konvencije kada je osporeno rješenje Vrhovnog suda, kojim je potvrđeno prvostepeno rješenje o produžavanju pritvora, utemeljeno na zakonskoj odredbi koja propisuje da sud, kad nepravosnažnom presudom izrekne kaznu zatvora, može odrediti, odnosno produžiti pritvor, uzimajući u obzir pritom okolnosti koje predstavljaju pritvorske razloge, u smislu odredbe člana 197 stav (1) tačka g) ZKPRS, te kada je to rješenje obrazloženo na način koji se ne može smatrati proizvoljnim.

33. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

34. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3781/20 (K. N.) | Sudska praksa | Aktio