Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4358/20 (E. M.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Naknada štete
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4358/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-4358/20, rješavajući apelaciju Ešefa Mazića, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Ešef Mazić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 33 0 P 063716 20 Rev od 9. srpnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 O P 063716 16 Gž od 26. veljače 2020. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 O P 063716 15 P od 18. srpnja 2016. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Ešef Mazić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Gornje Višće, kojeg zastupa Sead Sarihodžić odvjetnik iz Tuzle, podnio je 2. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 33 0 P 063716 20 Rev od 9. srpnja 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 O P 063716 16 Gž od 26. veljače 2020. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 O P 063716 15 P od 18. srpnja 2016. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbijen je u cijelosti apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obveže tuženi (JP Elektroprivreda BiH d.d. Sarajevo ZD Rudnik mrkog uglja „Đurđevik“ d.o.o. Đurđevik ) da mu na ime na ime naknade totalne materijalne štete na stambenom objektu isplati određeni novčani iznos.

3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da su nižestupanjski sudovi utvrdili da je apelantov stambeni objekta izgrađen bez prethodno pribavljene urbanističke suglasnosti i građevinske dozvole, i da se nalazi na lokaciji koja je izvan prostora odobrenog rudnog eksploatacijskog polja na kojem tuženi obavlja svoju djelatnost. Dalje je naveo da je apelantov objekt pretrpio oštećenja u vidu pukotina, te da je toliko oštećen da nije opravdano vršiti sanaciju, jer proces urušavanja i dalje traje (totalna šteta). Međutim, Vrhovni sud je naveo da je geološkim vještačenjem utvrđeno da je utjecaj miniranja od strane tuženog na nastanak štete na objektu isključen, te da se oštećenja na objektu ne mogu dovesti u vezu ni sa plavljenjem od strane umjetno stvorenog jezera. Stoga su nižestupanjski sudovi ocijenili da šteta koju je apelant pretrpio nije potjecala od rudarske djelatnosti tuženog, odnosno da je tuženi dokazao da njegova djelatnost nije bila uzrok štete, pa su, primjenom odredbe članka 173. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), u svezi s člankom 154. stav 2. ZOO tužbeni zahtjev odbili kao neosnovan. Nadalje, Vrhovni sud je naveo da je neosnovan apelantov prigovor da je zbog odbijanja apelantovog prijedloga da se provede novo vještačenje po vještaku geološke struke, pogrešno primijenjena odredba članka 155. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP). Naime, sudovi su u obrazloženju pobijanih odluka dali razloge za odbijanje apelantovog prijedloga da se odredi novo vještačenje navodeći da je po njihovoj ocjeni sudski vještak koji je utvrđivao uzrok štete na objektu tuženog po pravilima geološke struke potpuno, jasno i stručno odgovorio na postavljeni zadatak. Kako je odredbom člana 173. ZOO predviđeno da se za štetu koja je nastala u vezi sa opasnom djelatnošću smatra da potiče od te djelatnosti, izuzev ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete, Vrhovni sud je naveo da je pravilna ocjena drugostupanjskog suda da je u ovom postupku sud morao utvrditi je li materijalna šteta koju je apelant trpio nastala u vezi s djelatnošću koju je obavljao tuženi. Tu činjenicu, kao odlučnu za primjenu odredbe člana 173. ZOO, dužan je dokazati apelant, jer se na istoj temelji njegov tužbeni zahtjev (član 7. ZPP). S obzirom na to, naveo je da je prvostupanjski sud pravilno prihvatio apelantov prijedlog da se vještak geološke struke izjasni o tome jesu li su na oštećenja na predmetnom objektu utjecali postrudarski procesi i stvaranje umjetnog jezera, odnosno jesu li su radovi tuženog utjecali na okolne nekretnine, a posebno na padinu ispod apelantovog objekta. Budući da je sudski vještak, čiji su nalaz i mišljenje sudovi ocijenili kao potpun, stručan i objektivan, utvrdio da je padina ispod apelantovog objekta prirodno nestabilna, zbog čega bi do oštećenja na objektu apelanta došlo i da nije bilo rudarskih radova, odnosno da oštećenja na objektu apelanta nisu posljedica ni miniranja ni direktnog plavljenja, niti indirektnih rudarskih radova, Vrhovni sud je naveo da je pravilna ocjena nižestupanjskih sudova da šteta koja je nastala na objektu nije u vezi sa djelatnošću tuženog (tuženi ne može biti odgovoran za štetu). Dakle, naveo je da apelant nije dokazao činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev, odnosno iz činjenica koje su utvrđene proizlazi da uzrok štete nije bila djelatnost tuženog nego kvaliteta zemljišta na kojem je objekt izgrađen, odnosno njegova prirodna svojstva, koja nisu u vezi sa radnjama tuženog. Imajući u vidu navedeno, istakao je da apelant nije dokazao postojanje uzročne veze između dokazane materijalne štete i tuženikove opasne djelatnosti. Apelacioni navodi

4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redoviti sudovi, pogrešno utvrdili činjenično stanje i primijenili odredbu članka 155. ZPP-a kada su prihvatili nalaz i mišljenje vještaka geološke struke, iako se nije izjasnio tko je odgovoran za štetu koju je pretrpio apelant.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4358/20 (E. M.) | Sudska praksa | Aktio