Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-3184/19 (M. T.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 14. EK – zabrana diskriminacije
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pristup sudu
- Građevinsko zemljište
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Vlasničko-pravni odnosi
- Pravično suđenje - razuman rok
- Upravni spor
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-3184/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3184/19, rješavajući apelaciju Miloja Tatića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Miloja Tatića, podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 11 0 U 018276 16 Uvp od 6. juna 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 11 0 U 018273 16 U od 1. jula 2016. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove broj 21.05/475- 150/15 od 17. novembra 2015. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Područne jedinice Srbac broj 21.40/475-6/11 od 5. augusta 2015. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Miloje Tatić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sitneša podnio je 5. augusta 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 11 0 U 018276 16 Uvp od 6. juna 2019. godine, Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 11 0 U 018273 16 U od 1. jula 2016. godine, Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove (u daljnjem tekstu: Republička uprava) broj 21.05/475-150/15 od 17. novembra 2015. godine i Rješenja Republičke uprave za geodetske i imovinsko-pravne poslove Područne jedinice Srbac (u daljnjem tekstu: Područna jedinica) broj 21.40/475-6/11 od 5. augusta 2015. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog i Okružnog suda, Republičke uprave i Područne jedinice zatraženo je 11. novembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.
3. Vrhovni i Okružni sud, Republička uprava i Područna jedinica su dostavili odgovore u periodu od 20. novembra do 3. decembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
5. Rješenjem Područne jedinice broj 21.40/475-6/11 od 5. augusta 2015. godine odbijen je kao neosnovan zahtjev Općine Srbac za pretvaranje prava korištenja, upravljanja ili raspolaganja na zemljištu preciziranih zemljišno-knjižnih oznaka (u daljnjem tekstu: predmetne nekretnine) u pravo vlasništva na osnovu člana 324. Zakona o stvarnim pravima (stav I izreke). Stavom II izreke obavezana je Općina Srbac platiti troškove upravnog postupka Republičkoj upravi kako je precizirano u izreci rješenja.
6. U obrazloženju rješenja Područna jedinica je navela da je Općina Srbac 3. oktobra 2011. godine u pogledu predmetnih nekretnina podnijela zahtjev za utvrđivanje zemljišta za redovnu upotrebu na izgrađenom građevinskom zemljištu i pretvaranje prava korištenja u pravo vlasništva na preostalom neizgrađenom zemljištu. Područna jedinica je, odlučujući o zahtjevu Općine Srbac, provela obiman dokazni postupak u kojem je na osnovu provedenih dokaza utvrdila da je u zemljišnoj knjizi za predmetne nekretnine upisano društveno/državno vlasništvo, ali da Općina Srbac nije upisana s pravom korištenja, upravljanja ili raspolaganja niti je pravni sljednik upisanog titulara prava. Uviđajem na licu mjesta je utvrđeno da se radi o javnoj saobraćajnici koja je na terenu privedena namjeni i služi svrsi. Uvidom u rješenje Okružnog privrednog suda u Banjaluci o d 7. jula 2011. godine utvrđeno je da je pravni prednik pravnog lica ,.Autoprevoz“ a.d. Srbac imao upisano pravo trajnog korištenja na zemljištu društvenog vlasništva. Nadalje je utvrđeno da je nad navedenim pravnim licem otvoren stečajni postupak te da je na licitaciji imovina tog preduzeća prodata preduzeću „Mane Komerc“ d.o.o. Srbac. Nakon toga je „Autoprevoz“ a.d. Srbac u stečaju posredstvom stečajnog upravnika zaključio kupoprodajni ugovor sa „Mane Komerc“ d.o.o. Srbac 14. februara 2013. godine, čiji su predmet predmetne nekretnine. Prema rješenju Okružnog privrednog suda u Banjaluci od 20. februara 2015. godine, zaključen je stečajni postupak nad „Autoprevozom“ a.d. Srbac.
7. U obrazloženju rješenja je dalje navedeno da su apelant i druga zainteresirana lica zaključkom Područne jedinice od 31. jula 2013. godine dobili svojstvo stranke u predmetnom postupku (apelant je, pored drugih, vlasnik poslovne zgrade za koju je traženo da se utvrdi zemljište za redovnu upotrebu). Područna jedinica je istakla da je, s obzirom na odredbu člana 324. Zakona o stvarnim pravima, u postupku utvrđeno da podnosilac zahtjeva Općina Srbac nije na nekretninama na koje se zahtjev odnosi upisana ni s pravom korištenja, upravljanja ili raspolaganja, niti se radi o pravnom sljedniku upisanog titulara. U vezi s odbijanjem zahtjeva za utvrđivanje prava vlasništva na zemljištu, za koje je uviđajem na licu mjesta utvrđeno da se radi o javnoj saobraćajnici, Područna jedinica je navela da je članom 7. Zakona o stvarnim pravima propisano da su javna dobra stvari koje su namijenjene da služe svima pod jednakim uvjetima, navodeći kao primjer javne puteve, a u stavu 5. istog člana da je propisano da se posebnim zakonom uređuje korištenje i upravljanje općim javnim dobrima. Područna jedinica je smatrala da je, s obzirom na kompletnu situaciju, Republička uprava u mogućnosti da podnese zahtjev za utvrđivanje statusa nekretnina u općoj upotrebi za predmetni dio javnih saobraćajnica. Također, u vezi s dijelom zahtjeva koji se odnosi na korito rijeke Kosolinac Područna jedinica je smatrala da se reguliranje ove nekretnine može posmatrati samo po Zakonu o vodama jer je tim zakonom propisano šta čini vodno dobro i način upravljanja vodnim dobrima, na kojima ne postoji mogućnost stjecanja vlasništva.
8. Protiv navedenog rješenja Područne jedinice od 5. augusta 2015. godine žalbe su podnijeli Republika Srpska, posredstvom zakonskog zastupnika, apelant i druga zainteresirana lica. Odlučujući o žalbama, Republička uprava je Rješenjem broj 21.05/475-150/15 od 17. novembra 2015. godine žalbe odbila kao neosnovane. U obrazloženju rješenja Republička uprava je navela da je u prvostepenom postupku pravilno utvrđeno činjenično stanje i pravilno primijenjeno materijalno pravo.
9. Presudom Okružnog suda broj 11 0 U 018273 16 U od 1. jula 2016. godine odbijena je kao neosnovana tužba Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tužiteljica) protiv rješenja tužene Republičke uprave od 17. novembra 2015. godine (stav I izreke). Stavom 2. izreke presude je odbijen zahtjev zainteresiranog lica „Mane Komerc” d.o.o. Srbac da mu tužena nadoknadi troškove sastavljanja odgovora na tužbu.
10. U obrazloženju presude Okružni sud je naveo da tužiteljica tužbom pobija zakonitost rješenja Republičke uprave zbog nepravilno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog nepravilne primjene materijalnog prava i povrede pravila postupka. Tužiteljica je u tužbi navela da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti iz člana 324. stav 3. Zakona o stvarnim pravima za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist Općine Srbac.
11. U obrazloženju je dalje istaknuto da je apelant kao zainteresirano lice u tom upravnom postupku u odgovoru na tužbu naveo da je tužiteljicina tužba osnovana, te da su u postupku koji je prethodio donošenju prvostepenog akta učinjene brojne povrede upravnog postupka od strane tuženog i prvostepenog organa, tako da strankama nije omogućeno da na adekvatan način zaštite svoja prava i pravne interese, niti su izvedeni predloženi dokazi. U odgovoru na tužbu je također navedeno da je u postupku, koji je proveden nakon okončanja tog postupka, izvršen upis prava vlasništva na predmetnim nekretninama u korist zainteresiranog lica „Mane Komerc“ d.o.o., za šta nisu bili ispunjeni zakonski uvjeti, niti isti ima pravni osnov za upis tog prava, a koje uvjete je ispunjavala Općina Srbac u skladu sa članom 324. stav 3. Zakona o stvarnim pravima, Zakona o prenosu prava raspolaganja na jedinice lokalne samouprave, Zakona o javnim putevima Republike Srpske i Zakona o vodama. Stoga je predloženo da sud tužbu uvaži i osporeni akt poništi.
12. Okružni sud je utvrdio da je prvostepeni organ pravilno odlučio pozivajući se na član 324. Zakona o stvarnim pravima jer podnosilac zahtjeva Općina Srbac nije upisana s pravom korištenja upravljanja ili raspolaganja na predmetnim nekretninama, niti se radi o pravnom sljedniku upisanog titulara s obzirom na to da je utvrđeno da se radi o javnoj saobraćajnici koja ne može biti predmet utvrđivanja prava vlasništva. Nadalje, sud je prihvatio stav tužene Republičke uprave da postoji pravni interes apelanta kao zainteresiranog lica da učestvuje u navedenom postupku u smislu da Općina Srbac uspije sa zahtjevom u predmetnom upravnom postupku. Dalje je utvrđeno da je pravilno odbijen takav zahtjev jer je u upravnom postupku na osnovu provedenih dokaza na nesumnjiv način utvrđeno da se ne radi o nekretninama na kojima postoji pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja u korist Općine Srbac. Također je utvrđeno da te nekretnine do dana stupanja na snagu Zakona o stvarnim pravima nisu postale vlasništvo drugog lica, te da nosilac prava na tim nekretninama nije prestao da postoji u vrijeme podnošenja zahtjeva Općine Srbac 3. oktobra 2011. godine jer je nad predmetnim preduzećem otvoren stečajni postupak 7. jula 2011. godine i zaključen 20. februara 2015. godine kada je prestalo da postoji. Međutim, u toku stečajnog postupka imovina tog preduzeća prodata je zainteresiranom licu „Mane Komerc“ d.o.o. Srbac.
13. Apelant je protiv navedene presude Okružnog suda Vrhovnom sudu podnio zahtjev za preispitivanje sudske odluke. Odlučujući o zahtjevu, Vrhovni sud je donio Presudu broj 11 0 U 018276 16 Uvp od 6. juna 2019. godine kojom je zahtjev za preispitivanje odbijen. Istom presudom je odbijen zahtjev zainteresiranog lica „Mane Komerc” d.o.o. Srbac za naknadu troškova sastavljanja odgovora na zahtjev za preispitivanje sudske odluke.
14. U obrazloženju presude Vrhovni sud je naveo da je blagovremenim zahtjevom za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda apelant naveo da je pobijana presuda donijeta uz pogrešnu primjenu člana 324. Zakona o stvarnim pravima i uz povredu odredbi Zakona o općem upravnom postupku (u daljnjem tekstu: ZOUP). Navedeno je da nosilac prava korištenja na predmetnim nekretninama nije bio „Autoprevoz“ a.d., Srbac kako je pogrešno utvrđeno, jer su one upisane u zemljišnoj knjizi kao državno vlasništvo, pravo korištenja SOUR „Krajina turist“ RO „Autoprevoz“ Banjaluku OOUR „Prigradski saobraćaj“ Srbac. Apelant je naveo da je proizvoljno zaključeno da nosilac prava korištenja na zemljištu na koje se zahtjev odnosi u vrijeme podnošenja zahtjeva nije prestao da postoji jer to nije pravno lice „Autoprevoz“ a.d. Srbac koji je samo upisan kao posjednik u katastru zemljišta. Također je naveo da su on i ostala zainteresirana lica istakli svoje samostalne zahtjeve u upravnom postupku da se dio predmetnog zemljišta utvrdi kao zemljište neophodno za redovnu upotrebu njihovih legalno izgrađenih poslovnih zgrada, na osnovu člana 330. Zakona o stvarnim pravima, o kojima organ nikad nije odlučio. Predložio je da se zahtjev uvaži, pobijana presuda ukine i predmet vrati nižestepenom sudu na ponovni postupak i odlučivanje.
15. Vrhovni sud je dalje istakao da prvostepenim rješenjem i osporenim aktom nije odlučeno o apelantovom pravu ili obavezi, ali da mu je zaključkom prvostepenog organa od 31. jula 2013. godine priznato svojstvo zainteresiranog lica u smislu člana 38. ZOUP, uz obrazloženje tog akta da na lokalitetu „autobuska stanica“ ima izgrađen objekt pa da ima interes da učestvuje u tom postupku radi zaštite svojih imovinskih prava. Osporenim aktom je odbijena njegova žalba u kojem smislu on ima pravni interes da pobija presudu u tom upravnom sporu. Zbog navedenog, kako je zaključio Vrhovni sud, nije osnovan prigovor „Mane Komerc“ d.o.o. Srbac da apelantov zahtjev treba odbaciti kao nedopušten.
16. Vrhovni sud je utvrdio da je nižestepeni sud u pobijanoj presudi osnovano prihvatio pravilnim zaključak upravnih organa da nisu bili ispunjeni uvjeti iz člana 324. Zakona o stvarnim pravima da se udovolji zahtjevu Općine Srbac. Naime, kako je smatrao Vrhovni sud, u vrijeme podnesenog zahtjeva 3. oktobra 2011. godine upisani nosilac prava na predmetnim nekretninama nije prestao da postoji, a u vrijeme donošenja prvostepenog rješenja nad tim licem je bio okončan stečajni postupak i predmetne nekretnine su prodate na javnoj licitaciji. Stoga su, prema ocjeni Vrhovnog suda, bez osnova prigovori apelanta – zainteresiranog lica koji se odnose na utvrđene činjenice. Budući da je utvrđeno da su u provedenom postupku utvrđene činjenice odlučne za pravilnu primjenu odredbe člana 324. Zakona o stvarnim pravima Vrhovni sud je smatrao da su ostali apelantovi prigovori koji se odnose na povrede odredbi ZOUP neosnovani. Kod takvog stanja stvari, Vrhovni sud je zaključio da pobijanom presudom nije ostvaren razlog povrede iz odredbe člana 35. stava 2. Zakona o upravnim sporovima (u daljnjem tekstu: ZUS), te se na osnovu odredbe člana 40. stav 1. istog zakona zahtjev odbija jer nisu ostvareni razlozi iz odredbi člana 10. ZUS-a za poništenje osporenog akta.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
17. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), i to u segmentu prava na pristup sudu, pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
18. Apelant je istakao da mu je dozvoljeno da se umiješa i da učestvuje kao stranka u predmetnom postupku pred Područnom jedinicom pokrenutom po zahtjevu Općine Srbac radi pretvaranja prava korištenja gradskog građevinskog zemljišta bivšeg „Autoprevoza“ a.d. Srbac na lokalitetu bivše autobuske stanice u Srpcu u pravo vlasništva Općine Srbac. Naveo je da je podnio vlastiti zahtjev da se dio zemljišta o kojem se vodio predmetni upravni postupak utvrdi kao zemljište neophodno za redovnu upotrebu apelantove poslovne zgrade legalno sagrađene u sklopu te iste autobuske stanice. Dalje je istakao da je slučajno saznao za pokretanje predmetnog upravnog postupka jer ga organ uprave o tome nije službeno obavijestio. Apelant ističe da osporenim odlukama nije riješeno ništa o apelantovom zahtjevu (zahtjev nije odbačen, nije odbijen, niti usvojen). Smatra da mu je pogrešnom primjenom materijalnog i procesnog prava uskraćeno pravo na pristup sudu, i to ne samo od strane organa uprave, nego i od strane Okružnog i Vrhovnog suda u upravnom sporu.
19. Naveo je da mu je onemogućeno pravo da prije donošenja rješenja ukazuje na činjenice i da predlaže dokaze s ciljem dokazivanja da je predmetno zemljište (koje mu je Općina Srbac dodijelila na korištenje) izgradio u skladu s regulacionim planom i koje po regulacionom planu predstavlja zemljište za redovnu upotrebu legalno izgrađene apelantove poslovne zgrade. Apelant smatra da mu nije suštinski omogućeno učešće u upravnom postupku i dokazivanje da je dio predmeta tog postupka zemljište koje je neophodno za redovnu upotrebu apelantove zgrade. Kao posljedica takvih odluka organa uprave i sudova u upravnom sporu, apelant je sada vlasnik dvije parcele gradskog građevinskog zemljišta na kojima je legalno sagradio poslovnu zgradu, koje je kao takve neometano koristio više od 13 godina, a kojima apelant više ne može fizički prići ni pješice premda je apelantova zgrada udaljena od jedne od glavnih gradskih ulica svega par metara. Također je istakao da je prethodno 17. aprila 2012. godine Područnoj jedinici lično podnio zahtjev za utvrđivanje zemljišta za redovnu upotrebu njegove poslovne zgrade, o kojem organ uprave nikad nije odlučio. Konačan ishod svih upravnih postupaka jeste da je legalno izgrađena zgrada okružena sa svih strana zemljištem upisanim u vlasništvo „Mane Komerc“ d.o.o. Srbac, koji, prema apelantovom mišljenju, nezakonito stečeno pravo vlasništva zloupotrebljava samo kako bi apelantu onemogućio svaki pristup njegovoj zgradi.
20. Apelant smatra da negativan ishod konkretnog upravnog postupka po zahtjevu Općine Srbac nije posljedica primjene zakona nego je zahtjev Općine Srbac odbijen, a o apelantovim zahtjevima nije riješeno samo kako bi se po svaku cijenu omogućila uknjižba predmetnog zemljišta u korist „Mane Komerc“ d.o.o. Srbac. Konačnom odlukom Vrhovnog suda, kako smatra apelant, prekršena je nediskriminacija i jednakost u ostvarivanju prava jer, prema apelantovom mišljenju, odluke organa uprave koje sudovi nisu poništili rezultat su diskriminacije po osnovu političkih uvjerenja kupca iz ugovora o prodaji „Autoprevoz“ a.d. Srbac preduzeću „Mane Komerc“ d.o.o. Srbac. Jedini dioničar preduzeća „Mane Komerc“ d.o.o. Srbac pripada vladajućoj političkoj partiji SNSD u Republici Srpskoj i član je njenih partijskih organa u Srpcu, a ta partija i postavlja kadrove u Republičkoj upravi, dok apelant nije politički opredijeljen i ne pripada političkim organizacijama. Pored toga, apelant navodi da je postupak pred Vrhovnim sudom predugo trajao, odnosno da je proveden van razumnog roka.
b) Odgovori na apelaciju
21. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da ostaje pri svim razlozima navedenim u obrazloženju osporene presude. Istakao je da je u pobijanoj presudi jasno naveo da osporenim upravnim aktom u predmetnom upravnom postupku nije odlučeno o apelantovom pravu ili obavezi iako mu je priznato svojstvo zainteresiranog lica jer ima izgrađen objekt na predmetnom lokalitetu „autobuska stanica“. Apelantov navod da nije odlučeno o njegovom zahtjevu za određivanje zemljišta koje služi za redovnu upotrebu objekta nije osnovan jer on nije predmet odlučivanja u konkretnom slučaju, pa ta činjenica ne može utjecati na povredu prava na pristup sudu i prava na pravično suđenje. Ukoliko o takvom apelantovom zahtjevu nije odlučeno u zakonskom roku apelant ima osiguranu pravnu zaštitu podnošenjem žalbe zbog nedonošenja rješenja po tom zahtjevu. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
22. Okružni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je u obrazloženju osporene odluke dao detaljne razloge kojima se rukovodio prilikom odlučivanja, te da ostaje pri datom obrazloženju. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
23. Republička uprava je u odgovoru na apelaciju istakla da u konkretnom slučaju nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao u apelaciji.
24. Područna jedinica je u odgovoru na apelaciju istakla da je taj organ uprave u svojoj odluci dao jasne razloge. Predloženo je da se apelacija odbije kao neosnovana.
V.Relevantni propisi
25. U Zakonu o općem upravnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 13/02, 87/07 – ispravka, 50/10 i 66/18) relevantne odredbe glase:
Član 38.
Stranka je lice po čijem je zahtevu pokrenut postupak ili protiv koga se vodi postupak, ili koje radi zaštite svojih prava ili pravnih interesa ima pravo da učestvuje u postupku.
26. Zakon o stvarnim pravima („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 124/08, 3/09 – ispravka, 58/09, 95/11, 60/15, 18/16 – odluka US i 107/19) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 324.
(1) Ako posebnim zakonom nije drukčije propisano, pravo upravljanja, korištenja ili raspolaganja kao osnovno pravo na stvarima u društvenoj, odnosno državnoj svojini, koje do stupanja na snagu ovog zakona nisu postala svojina drugog lica, pretvara se u pravo svojine njegovog dosadašnjeg nosioca ili njegovog pravnog sljednika, ako te stvari mogu biti predmet svojine.
U članu 324. stav 2. briše se.
(3) Nosilac prava upravljanja, korišćenja ili raspolaganja na nepokretnostima u društvenoj, odnosno državnoj svojini iz stava 1. ovog člana su Republika, jedinica lokalne samouprave, javna preduzeća, te javne ustanove i druge javne službe koje su formirale Republika ili jedinica lokalne samouprave, kao nosioci prava svojine javnog prava.
[...] VI.Dopustivost
27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Vrhovnog suda broj 11 0 U 018276 16 Uvp od 6. juna 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 28. jula 2019. godine, a apelacija je podnesena 5. augusta 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
31. Apelant pobija osporene odluke tvrdeći da su mu tim odlukama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije, člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju i nediskriminacija iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
34. U pogledu primjenjivosti člana 6. stav 1. Evropske konvencije Ustavni sud zapaža da predmetni postupak pokreće pitanja apelantovih građanskih prava u postupku u kojem je apelant učestvovao kao zainteresirano lice na strani Općine Srbac sa zahtjevom za utvrđivanje zemljišta za redovnu upotrebu poslovnog objekta, te će stoga Ustavni sud ispitati da li su u konkretnom postupku zadovoljene garancije člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
35. Apelant kršenje prava na pristup sudu vidi u proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava kada je odlukama organa uprave i u konačnici odlukama Okružnog i Vrhovnog suda odbijen zahtjev Općine Srbac, a o apelantovom zahtjevu nije odlučivano. Zbog navedenog, apelant smatra da mu je uskraćeno pravo na pravično suđenje u segmentu pristupa sudu.
36. Ustavni sud podsjeća da prema stavu Evropskog suda član 6. stav 1. Evropske konvencije osigurava svakome pravo da povede pred sudom postupak u vezi sa svojim građanskim pravima i obavezama: na taj način ovaj član uključuje „pravo na sud“, od čega pravo pristupa, to jest pravo na pokretanje postupka u građanskim predmetima, predstavlja jedan aspekt (vidi Evropski sud, Philis protiv Grčke, presudu od 27. augusta 1991, serija A, broj 209, str. 20, stav 59). Zatim, koncept „odluka“ u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije pretpostavlja konačno rješenje spora pred sudom, a to i jeste svrha „prava na sud“. Stoga, u situaciji kada je zakonom dozvoljena mogućnost izjavljivanja žalbe i takva žalba bude izjavljena sudu koji je nadležan da odluči o činjeničnim i pravnim pitanjima, svrha „prava na sud“ u vidu „odluke“ koja predstavlja konačno rješenje o pravu će postojati tek kada o izjavljenoj žalbi bude i odlučeno.
37. Ustavni sud zapaža da je predmetni upravni postupak, postupak upravnog spora i vanrednog preispitivanja sudske odluke koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda pokrenut zahtjevom Općine Srbac kojim je u pogledu predmetnih nekretnina tražila utvrđivanje zemljišta za redovnu upotrebu objekata na izgrađenom građevinskom zemljištu i pretvaranje prava korištenja u pravo vlasništva na preostalom neizgrađenom zemljištu prema članu 324. Zakona o stvarnim pravima. Zaključkom Područne jedinice od 31. jula 2013. godine apelantu je na osnovu člana 38. ZOUP priznato svojstvo stranke u predmetnom postupku jer su organi uprave smatrali da postoji pravni interes apelanta kao zainteresiranog lica da učestvuje u navedenom postupku u smislu da Općina Srbac uspije sa zahtjevom u predmetnom upravnom postupku. Zatim, Ustavni sud zapaža da je u odnosu na prigovor zainteresiranog lica „Mane Komerc“ d.o.o. Srbac da apelantov zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda treba odbaciti kao nedopušten Vrhovni sud utvrdio da prvostepenim rješenjem i osporenim aktom Republičke uprave nije odlučeno o apelantovom pravu ili obavezi, ali da mu je zaključkom prvostepenog organa priznato svojstvo zainteresiranog lica u smislu člana 38. ZOUP, uz obrazloženje tog akta da na lokalitetu „autobuska stanica“ ima izgrađen objekt, pa stoga ima interes da učestvuje u tom postupku radi zaštite svojih imovinskih prava. Pošto je rješenjem Republičke uprave odbijena apelantova žalba u tom smislu on ima pravni interes da pobija presudu donesenu u predmetnom upravnom sporu. Ustavni sud zapaža da je u predmetnom postupku apelant imao status stranke, odnosno da je u predmetnom postupku učestvovao kao zainteresirano lice na strani pokretača postupka Općine Srbac jer je imao pravni interes da Općina Srbac uspije u postupku. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je apelant učestvovao u postupku u pogledu dokaznog postupka koji je predlagala Općina Srbac, da je sa ostalim zainteresiranim licima podnio žalbu protiv prvostepenog rješenja, da se izjasnio u pogledu tužbe tužiteljice (Republike Srpske) u upravnom sporu i da je konačno Vrhovnom sudu podnio zahtjev za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda. U odnosu na apelantove navode da nije odlučeno o njegovom zahtjevu koji je lično podnio radi određivanja zemljišta koje služi za redovnu upotrebu poslovnog objekta, Ustavni sud zapaža da navedeni zahtjev nije bio predmet odlučivanja u konkretnom slučaju u kojem se odlučivalo o zahtjevu Općine Srbac da joj se na osnovu člana 324. Zakona o stvarnim pravima utvrde prava na predmetnim nekretninama, pa prigovori koje apelant navodi u vezi s neodlučivanjem o zahtjevu koji je lično podnio ne mogu dovesti do povrede prava na pristup sudu i prava na pravično suđenje u predmetnom postupku. Ustavni sud zapaža da su organi uprave i redovni sudovi u obrazloženju odluka dali jasna obrazloženja zašto su zaključili da u konkretnom slučaju nisu ispunjeni uvjeti iz člana 324. Zakona o stvarnim pravima da bi se udovoljilo zahtjevu Općine Srbac. U navedenim obrazloženjima Ustavni sud ne nalazi elemente proizvoljne primjene prava. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer o njegovom zahtjevu za određivanje zemljišta koje služi za redovnu upotrebu poslovnog objekta nije odlučivano. Pri tome, Ustavni sud ima u vidu okolnosti konkretnog predmeta u kojem je predmet odlučivanja zahtjev Općine Srbac za koju je apelant imao pravni interes da uspije i na čijoj je strani učestvovao i u tom smislu ostvario pravo na pristup sudu kao zainteresirano lice shodno odredbama ZOUP. Stoga su u takvim okolnostima apelantove tvrdnje da mu je uskraćen pristup sudu u pogledu konkretnog zahtjeva koji nije bio predmet postupka neosnovane.
38. Stoga, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju u kojem je apelant imao pristup nadležnim organima uprave i nadležnom sudu kao zainteresirano lice koje ima pravni interes da podnosilac zahtjeva uspije, pri čemu su organi uprave i sudovi ispitali predmetni zahtjev Općine Srbac i sve podnesene pravne lijekove i dali obrazloženje za svoje odluke koje Ustavni sud ne smatra proizvoljnim, nema povrede prava na pristup sudu kao jednog od aspekata prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije (mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1782/07 od 24. juna 2009. godine, tačka 42).
39. U odnosu na apelantove navode da je postupak pred Vrhovnim sudom povodom zahtjeva za vanredno preispitivanje presude Okružnog suda predugo trajao, Ustavni sud zapaža da je ukupan postupak, to jeste upravni postupak pred upravnim organima, postupak upravnog spora pred Okružnim sudom i postupak za vanredno preispitivanje pred Vrhovnim sudom ukupno trajao više od tri godine (računajući od 5. augusta 2015. do 6. juna 2019. godine). Ustavni sud zapaža da je postupak pred Vrhovnim sudom trajao više od dvije godine, međutim cijeneći ukupnu dužinu predmetnog postupka, Ustavni sud zaključuje da nije došlo do povrede prava na suđenje u razumnom roku.
40. Ustavni sud zaključuje da osporenim odlukama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u segmentu prava na pristup sudu.
Pravo na imovinu
41. Apelant smatra da mu je osporenim odlukama povrijeđeno i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Ustavni sud zapaža da apelant ove navode veže za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava i pristup sudu, što je Ustavni sud već obrazložio u prethodnim tačkama ove odluke kada je zaključio da su neosnovani. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, također, neosnovani.
Nediskriminacija
42. Apelant smatra da je osporenim odlukama prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Iako apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da je diskriminiran, iz navoda apelacije proizlazi da apelant smatra da je diskriminiran u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća na to da postoji diskriminacija ako rezultira različitim tretmanom pojedinaca u sličnim pozicijama i ako taj tretman nema objektivno ili razumno opravdanje. Da bi bio opravdan, tretman mora težiti zakonitom cilju, te mora postojati razuman odnos proporcionalnosti između korištenih sredstava i cilja koji se treba ostvariti (vidi Evropski sud, Marckx protiv Belgije, stav 33). Stoga je potrebno u svakom konkretnom slučaju ustanoviti da li se prema apelantu postupalo drukčije nego prema drugima u istim ili sličnim situacijama. Svako različito postupanje se ima smatrati diskriminacionim ako nema razumno i objektivno opravdanje, tj. ako ne stremi legitimnom cilju ili ako nema razuman odnos.
43. U konkretnom slučaju, Ustavni sud primjećuje da apelant, osim navoda da je diskriminiran jer nije politički opredijeljen i ne pripada političkim organizacijama, nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi potkrijepili njegove tvrdnje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama. Stoga, Ustavni sud smatra da su apelantovi navodi o kršenju zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu neosnovani.
VIII.Zaključak
44. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pristup sudu kao segmenta prava na pravično suđenje koje štiti član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. stav 1. Evropske konvencije kada je apelant kao zainteresirano lice učestvovao u postupku u kojem se odlučivalo o zahtjevu Općine Srbac i kada je koristio svoja procesna prava, a pri tome su u osporenim odlukama data dovoljno jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih ne proizlazi proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa.
45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja ni prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju jer apelant kršenje tog prava vezuje za proizvoljnu primjenu materijalnog i procesnog prava i pristup sudu, a Ustavni sud je već zaključio da nije bilo proizvoljnosti u tom pogledu.
46. Nema povrede zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje i imovinu kada apelant, osim svojih navoda, nije dostavio bilo kakve dokaze koji bi potkrijepili njegove tvrdnje da je u predmetnom postupku na bilo koji način diskriminiran, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istim ili sličnim situacijama.
47. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević