Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4537/20 (Đ.Ć.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4537/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4537/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Đ. Ć., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine

– Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Đ. Ć.

protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Rs 093112 20 Rev od 8. septembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 093112 17 Rsž od 15.

oktobra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 093112 11 Rs od 15. maja 2017. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Đ. Ć. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Sadudin Zaklan advokat iz Mostara, podnio je 16. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Rs 093112 20 Rev od 8. septembra 2020. godine, Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 093112 17 Rsž od 15. oktobra 2019. godine i Presude Općinskog suda u Mostaru broj 58 0 Rs 093112 11 Rs od 15. maja 2017. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, obavezan je tuženi (Projektni zavod „Hercegovina“ d.o.o. Mostar) da apelantu na ime dijela naknade za ishranu za decembar 2009. godine, te za april, maj, juni, juli i august 2010. godine isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama. Obavezan je tuženi da apelantu na ime neisplaćene plaće za juli, avgust, septembar, oktobar i novembar 2010. godine isplati određene novčane iznose sa zakonskim zateznim kamatama, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev na ime neisplaćene plaće za utuženi period. Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da apelantu na ime regresa za 2010. godinu isplati iznos od 100,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezan je tuženi da na ime doprinosa apelanta iz plaće i na plaću za penzijsko i invalidsko osiguranje za period od 1. januara 2009. do 31. maja 2011. godine uplati Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje određeni novčani iznos, te Federalnom zavodu za penzijsko i invalidsko osiguranje dostavi podatke potrebne za ostvarivanje prava iz penzijskog i invalidskog osiguranja, a naročito obrazac M-4 sa podacima o utvrđenoj plaći, naknadi plaće, stažu osiguranja i uplaćenim doprinosima apelanta, dok je u preostalom dijelu odbijen apelantov tužbeni zahtjev na ime doprinosa iz plaće i na plaću za penzijsko i invalidsko osiguranje. Odbijen je apelantov tužbeni zahtjev da se obaveže tuženi da apelantu na ime naknade neisplaćenih dnevnica po osnovu službenih putovanja za januar, februar, mart, april, maj, juni, juli i avgust 2010. godine isplati određene novčane iznose sa zakonskom zateznom kamatom u visini od 12%.

3. U obrazloženju prvostepene presude prvostepeni sud je naveo da vještak finansijske struke prilikom izračuna visine dnevnica nije izvršio uvid u putne naloge apelanta, a koji bi evidentno bili dokaz o izvršenom stvarnom putovanju apelanta, pa bi se iz istih mogao ostvariti uvid o stvarno provednom vremenu na službenom putovanju kao i dokumentima koji su priloženi uz takav putni nalog. Vještak nije mogao stvarno izvršiti obračun neiplaćenih dnevnica samo vršeći uvid u analitičke kartice koje se nalaze kod tuženog, jer predstavljaju interni dokument tuženog koji se ne može prihvatit kao mjerodavan dokaz u postupku. S obzirom da na osnovu relevantnih dokaza nije izvršen obračun visine troškova na ime neisplaćenih dnevnica, to je ovaj dio apelantovog tužbenog zahtjeva u cijelosti odbijen kao neosnovan.

4. U obrazloženju drugostepene odluke drugostepeni sud je naveo da Pravilnik o plaćama i drugim ličnim primanjima tuženog od 23. septembra 1996. godine nije potpisan od predsjednika Upravnog Odbora niti ovjeren, te naglasio da obračun plaće po ovom pravilniku nije moguć jer u čl. 6, 7. i 8. nema podataka o bitnim parametrima koji su potrebni za obračun mjesečne plaće zaposlenika, jer se ne zna koliki je njihov koeficijent i kolika je vrijednost boda. Obračun plaće po Općem kolektivnom ugovoru za teritoriju Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Opći kolektivni ugovor) predstavlja minimum prava koji pripadaju svim zaposlenicima, pa se primjenjuje i na apelanta, što znači da tuženi nije mogao isplaćivati manju plaću od one koja je propisana čl. 7. i

8. Općeg kolektivnog ugovora. Kantonalni sud je naveo da je osnovom nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke (varijante obračuna po Općem kolektivnom ugovoru) utvrđeno da između obračunate neto plaće po odredbama Općeg kolektivnog ugovora i plaća koje su apelantu isplaćivane nema razlike, pa je za te mjesece apelantov zahtjev za isplatu plaća odbijan kao neosnovana, dok je za mjesece u kojim apelantu nije isplaćivana plaća ista utvrđena u visini propisanoj Općim kolektivnim ugovorom. Pravilno je prvostepeni sud djelimično usvojio apelantov tužbeni zahtjev na ime doprinosa iz osnova penzijskog i invalidskog osiguranja, također po varijanti vještaka primjenom Općeg kolektivnog ugovora, jer tuženi nije redovno uplaćivao doprinose apelantu za period od januara 2009. do 31. augusta 2010. godine, pa je po tom osnovu apelantu za utuženi period utvrđen dug u iznosu od 9.792,41 KM. Kada je u pitanju pravo na isplatu regresa ono nije propisano nikakvim aktom tuženog, koji bi kao dokaz bio proveden u predmetnom postupku, pa se u pogledu tog zahtjeva imao primijeniti član 19. Općeg kolektivnog ugovora koji pravo na isplatu regresa u visini najmanje 50% prosječne neto plaće svih zaposlenih ostvarene kod poslodavca u mjesecu koji prethodi isplati regresa uslovljava time da privredni subjekt-poslodavac nije prethodnu poslovnu godinu završio s gubitkom. S obzirom da vještak finansijske struke svojim nalazom nije potvrdio da je tuženi prethodnu poslovnu godinu poslovao sa gubitkom, apelantu bi pripao iznos u visini od najmanje 50% prosječne neto plate svih zaposlenih ostvarene kod tuženog u mjesecu koji prethodi isplati regresa, a koji iznos je apelantu i isplaćen (odnosno i više od toga iznosa), zbog čega je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu regresa za 2010. godinu. Pravilno je odbijen apelantov tužbeni zahtjev za isplatu na ime naknade dnevnica po osnovu službenih putovanja za utuženi period.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da su pravilno nižestepeni sudovi djelimično odbili apelantov zahtjev za isplatu razlike plaće za period od aprila 2009. do novembra 2010. godine, regresa za 2010. godinu, doprinosa za period od 1. januara 2009 do 31. maja 2011. godine preko dosuđenog iznosa i za isplatu dnevnica za službena putovanja u periodu od januara do augusta 2010. godine. S obzirom da iz nalaza vještaka finansijske struke proizlazi da u periodu za koji je odbijen apelantov tužbeni zahtjev nema razlike između obračunate neto plaće po odredbama Općeg kolektivnog ugovora i plaća koje su apelantu isplaćene, pravilno su nižestepeni sudovi za te mjesece odbili apelantov tužbeni zahtjev, a s tim u vezi i zahtjev za uplatu doprinosa preko dosuđenog.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da je „vještak finansijske struke obračun plaće vršio prema finansijskim karticama tuženog, pa je nejasno zašto se Općinski sud upuštao u razmatranje zakonitosti pravilnika o radu tuženog“, te osporava i iznos koji je utvrđen za uplatu na ime doprinosa za apelanta. Također navodi da je i sam tuženi „vodio u svojim knjigama i finansijskim karticama dug u odnosu na regres i dnevnice apelanta za službena putovanja“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju svojih odluka dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu da je Vrhovni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Općeg kolektivnog ugovora, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih pozitivno-pravnih propisa u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4537/20 (Đ.Ć.) | Sudska praksa | Aktio