Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-816/19 (Republika Srpska)

Odluka donesena 21. 01. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Javna vlast
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Građanski postupak
  • Prava iz radnog odnosa
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Radni spor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-816/19

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj21. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-816/19, rješavajući apelaciju Republike Srpske, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Republike Srpske podnesena protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci broj 71 0 Rs 226628 18 Rsž od 16. jula 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Republika Srpska (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Pravobranilaštvo Republike Srpske - sjedište zamjenika Banja Luka, podnijela je 1. novembra 2018. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banja Luci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Rs 226628 18 Rsž od 16. jula 2018. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-6135/18 od 19. decembra 2018. godine, odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelantica podnijela protiv Presude Okružnog suda broj 71 0 Rs 226628 18 Rsž od 16. jula 2018. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-6135/18 od 19. decembra 2018. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba). Nakon donošenja Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 71 0 Rs 226628 18 Rev od 22. novembra 2018. godine apelantica je podnijela predmetnu apelaciju. Imajući u vidu da je navedenim rješenjem Vrhovnog suda apelantičina revizija odbačena kao nedopuštena, te da, dakle, nije bila efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Osnovnog suda u Banja Luci, broj 71 0 Rs 226628 15 Rs od 22. decembra 2017. godine, odbijen je tužbeni zahtjev tužiteljice Dunje Pejić (u daljnjem tekstu: tužiteljica) da se poništi rješenje Ministarstva trgovine i turizma od 25. augusta 2015. godine, na osnovu koga je tužiteljica raspoređena na radno mjesto viši stručni saradnik za praćenje investicionih ulaganja u Odjeljenju za investiciona ulaganja i promociju turističke privrede, te rješenje Odbora državne uprave za žalbe od 28. septembra 2015. godine, kojim je odbijena žalba tužiteljice protiv navedenog rješenja, te zahtjev da se naloži apelantici da izvrši pravilno vrednovanje i provede zakonit postupak za raspored tužiteljice na odgovarajuće radno mjesto u skladu sa propisima apelantice. Istom presudom je odbijen i tužbeni zahtjev za isplatu razlike u plati između radnog mjesta viši stručni saradnik za praćenje investicionih ulaganja u Odjeljenju za investiciona ulaganja i promociju turističke privrede i radnog mjesta načelnika odjeljenja u određenom vremenskom periodu i u novčanom iznosu pobliže navedenom u izreci presude, kao i zahtjev tužiteljice da joj apelantica plaća određeni novčani iznos mjesečno, uvećan za određeni procenat staža osiguranja počev od 1. novembra 2017. godine do povratka tužiteljice na odgovarajuće radno mjesto sa zakonskim zateznim kamatama. Obavezana je tužiteljica da nadoknadi apelantici troškove parničnog postupka.

4. Prvostepeni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je tužiteljica raspoređena na radno mjesto „viši stručni saradnik za praćenje investicionih ulagana“ u Odjeljanu za investiciona ulaganja i promociju turističke privrede, u Resoru turizma i ugostiteljstva na osnovu novoga Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Ministarstvu trgovine i turizma od 25. februara 2015. godine, pošto je ukinuto radnom mjesto Načelnik odjeljenja za ugostiteljstvo u Resoru za turizam i ugostiteljstvo. Nadalje, Osnovni sud je konstatovao da u toku postupka nisu izvedena vještačenja po vještaku medicinske struke, ali da je iz izvještaja o izvršenom periodičnom ljekarskom pregledu radnika vidljivo da je konstatovano patološko stanje tužiteljice i da je privremeno nesposobna za rad do završetka liječenja. Također, Osnovni sud je utvrdio da je drugostepenom odlukom od 23. februara 2017. godine utvrđeno da je tužiteljica, bila izložena mobingu kao obliku diskriminacije u vidu uznemiravanja na radnom mjestu, da je stavljena u neravnopravni položaj u odnosu na druge radnike, nezakonito ocijenjen kvalitet njenog rada, ali je isto tako nesporno da se navedeno odnosi na period prije podnošenja tužbe. Tužiteljica, po mišljenju Osnovnog suda, nije izvela dokaze u toku postupka da je njeno raspoređivanje na drugo radno mjesto posljedica nezakonitog ocjenjivanja kvaliteta njenog rada u periodu od 1. januara 2012. godine do 31. decembra 2014. godine niti je te navode potvrdio neko od saslušanih svjedoka. Slijedom navedenog, Osnovni sud je ocijenio da nije bilo nezakonitosti u postupanju organa uprave. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Osnovni sud je, primjenom odredba člana 91. stav 2. Zakona o državnim službenicima i člana 12. Pravilnika o kriterijumima o rasporedu državnih službenika od 30. aprila 2015. godine, zaključio da je jedini i isključivi razlog raspoređivanje tužiteljice na drugo radno mjesto - organizaciona promjena unutar ministarstva i ukidanje odjeljenja za ugostiteljstvo, a time ukidanje i radnog mjesta načelnika tog odjeljenja.

5. Kako je ocijenjen kao neosnovan dio tužbenog zahtjeva kojim je tužiteljica tražila da se ponište odluke Ministarstva trgovine i turizma i Odbora za državne žalbe, Osnovni sud je ocijenio da nisu osnovani ni tužbeni zahtjevi tužiteljice da joj apelantica nadoknadi štetu na ime razlike u plati, a niti određeni novčani iznos mjesečno uvećan za određeni procenat staža osiguranja, jer su upravna rješenja donesena u skladu sa zakonskim procedurama, a tužiteljici su u tom periodu priznata prava iz radnog odnosa na osnovu radnog mjesta u ministarstvu.

6. Presudom Okružnog suda broj 71 0 Rs 226628 18 Rsž od 16. jula 2018. godine, djelimično je usvojena žalba tužiteljice i preinačena presuda Osnovnog suda od 22. decembra 2017. godine tako što je poništeno rješenje Ministarstva trgovine i turizma od 25. augusta 2015. godine, te rješenje Odbora državne uprave za žalbe od 28. septembra 2015. godine, pa je slijedom toga apelantici naloženo da tužiteljici isplati razliku u plati između radnog mjesta viši stručni saradnik za praćenje investicionih ulaganja i radnog mjesta načelnik odjeljenja za određeni vremenski period u novčanom iznosu pobliže navedenom u izreci presude. U preostalom dijelu žalba tužiteljice je odbijena i potvrđena prvostepena presuda u odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu za isplatu određenog novčanog iznosa mjesečno uvećanog za određeni procenat staža osiguranja po osnovu minulog rada, te u odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu da se naloži apelantici da izvrši pravilno vrednovanje i da provede zakonit postupak za raspored tužiteljice na odgovarajuće radno mjesto. Istom presudom je obavezana apelantica da tužiteljici nadoknadi troškove parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).

7. Okružni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori djelimično osnovani. Pri tome, Okružni sud je naveo da je, u cilju razjašnjenja predmetne pravne stvari, pred tim sudom održana rasprava, te je utvrđeno da je tužiteljica kod apelantice zaposlena počev od 2001. godine, te da je od 2005. godine raspoređena je na radno mjesto načelnik odjeljenja u Odjeljenju za ugostiteljstvo u Sektoru turizma i ugostiteljstva. Osporenim rješenjima tužiteljica je raspoređena na radno mjesto viši stručni suradnik za praćenje investicionih ulaganja u Odjeljenju za investiciona ulaganja i promociju turističke privrede, uz obrazloženje da je njeno ranije radno mjesto (načelnik odjeljenja u Odjeljenju za ugostiteljstvo) ukinuto, stupanjem na snagu novog akta o unutrašnjoj organizaciji, tj. Pravilnika o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Ministarstvu trgovine i turizma. Također se u osporenoj konačnoj odluci Odbora državne uprave za žalbe od 28. septembra 2015. godine, navodi da je tužiteljica pravilno raspoređena na odgovarajuće radno mjesto u državnoj službi, a da je organ uprave u izjašnjenju po žalbi tužiteljice na raspoređivanje naveo da su bolje ocjene rada u protekle tri godine koje su ostvarili državne službenice Dragana Ristić i Dana Marić, presudile da imenovane imaju prednost u odnosu na tužiteljicu prilikom raspoređivanja na radna mjesta načelnika odjeljenja u Odjeljenju za turizam i ugostiteljstvo i Odjeljenju za investiciona ulaganja i promociju turističke privrede.

8. Prilikom odlučenja Okružni sud je imao u vidu odredbe čl. 48. i 91. Zakona o držanim službenicima, koje je citirao, naglasivši da svaki državni službenik, pa tako i tužiteljica, u toku trajanja radnog odnosa može biti raspoređen na drugo radno mjesto, ali to raspoređivanje mora biti u skladu sa zakonom propisnim uslovima, te u skladu sa opštim aktom kojim su utvrđeni kriteriji kada više radnika čija su radna mjesta ukinuta ispunjava uslove za raspoređivanje na isto radno mjesto.

9. U tom smislu, Okružni sud je pojasnio da je Pravilnikom o unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta u Ministarstvu trgovine i turizma izvršeno spajanje ranijeg Odjeljenja za turizam i Odjeljenja za ugostiteljstvo u Odjeljenje za turizam i ugostiteljstvo, čime je ukinuto radno mjesto načelnik odjeljenja u Odjeljenju za ugostiteljstvo na kojem je bila raspoređena tužiteljica, ali je ukinuto i radno mjesto načelnik odjeljenja u Odjeljenju za turizam na koje je bila raspoređena državna službenica Dana Marić, dok je službenica Dragana Ristić postala viškom u Ugostiteljskom servisu. S tim u vezi, Okružni sud je naveo da se pri raspoređivanju navedenih državnih službenika na odgovarajuće radno mjesto trebao primjeniti Pravilnik o kriterijima za raspored državnih službenika u Ministarstvu trgovine i turizma od 30. aprila 2015. godine, kojim je, između ostalog, propisano da ako više zaposlenih ispunjava uslove za isto radno mjesto, raspored se vrši prema sljedećim kriterijima: radno iskustvo na istim ili sličnim poslovima i ostvareni rezultati u radu u prethodne tri godine (prednost imaju zaposleni koji imaju bolje ocjene rada). Prvenstvo rasporeda ostvaruje zaposleni po osnovu redoslijeda navedenih kriterija, a isti se primjenjuju na službenike čija su radna mjesta ukinuta ili službenike koji su zbog smanjenog broja izvršilaca postali višak na ranijem radnom mjestu. U konkretnom slučaju nije bilo sporno da su po novoj sistematizaciji radnih mjesta raspoređeni državni službenici Dana Marić na radno mjesto načelnik odjeljenja u Odjeljenju za investiciona ulaganja i razvoj turističke privrede, a Dragana Ristić na radno mjesto načelnika odjeljenja u Odjeljenju za turizam i ugostiteljstvo. Pošto su tužiteljica i državna službenica Dana Marić ispunjavale uslove za raspoređivanje na radno mjesto načelnika odjeljenje, prilikom raspoređivanja se kao odlučujući kriterij morao uzeti u obziri kriterij kvaliteta rada u posljednje tri godine izražen kroz periodične ocjene rada.

10. Okružni sud je istaknuo da je tužiteljica u žalbi osnovano ukazala da je iz odluke Odbora državne uprave za žalbe od 28. septembra 2015. godine evidentno da je taj organ njenu žalbu odbio nezakonito, i to uzevši u obzir apelantičino izjašnjenje na žalbu državnog službenika u kojem stoji da su na radna mjesta načelnika Odjeljenja za turizam i ugostiteljstvo i načelnika Odjeljenja za investiciona ulaganja i promociju turističke privrede, raspoređene državne službenice Dragana Ristić i Dana Marić, imajući u vidu ocjene kvaliteta rada ovih državnih službenica u posljednje tri godine. Okružni sud je naveo da u navedenom izjašnjenju uopšte nisu navedene ocjene kvaliteta rada tužiteljice, niti je izvršeno upoređivanje kvaliteta rada tužiteljice i navedenih državnih službenica, već se govori i imaju se u vidu samo ocjene kvaliteta rada onih službenika koji su i raspoređeni na radna mjesta načelnika odjeljenja. Pored toga, u obrazloženju rješenja Odbora državne uprave za žalbe od 25. augusta 2015. godine, uopšte nije navedeno da se kod raspoređivanja državnih službenika na radno mjesto vodilo računa o kvalitetu rada izraženom kroz periodične ocjene. Ocjene kvaliteta rada službenika Dana Marić i Dragana Ristić po prvi put se navode u izjašnjenju - odgovoru na žalbu tužiteljice, pa Odbor državne uprave za žalbe u osporenom rješenju od 28. septembra 2015. godine pogrešno utvrđuje da je prvostepeni organ postupio po uputama iz ranijih odluka istog organa.

11. Nadalje, Okružni sud je istaknuo da je pravosnažnom presudom tog suda od 23. februara 2017. godine utvrđeno da je tužiteljica bila izložena mobingu kao obliku diskriminacije u vidu uznemiravanja na radnom mjestu nezakonitim ocjenjivanjem kvaliteta rada zbog toga što starješina organa nije rješenjem odlučio o njenim primjedbama na ocjenu neposrednog rukovodioca, tako da je protivno zakonskoj obavezi tužiteljica ostala bez konačnog rješenja o periodičnoj ocjeni u periodu od 1. januara 2012. do 31. decembra 2014. godine i lišena je mogućnosti da protiv konačne ocjene izjavi žalbu, pa joj je iz tog osnova dosuđena određena novčana naknada nematerijalne štete. Okružni sud je u tom pravcu pojasnio da se u konkretnom slučaju radi o ocjenjivanju kvaliteta rada tužiteljice za period od tri godine prije stupanja na snagu nove sistematizacije radnih mjesta, u kojem bi ocjene kvaliteta rada bile od uticaja na donošenje odluke o njenom raspoređivanju, prema novoj unutrašnjoj organizaciji i sistematizaciji radnih mjesta, te da je tužiteljica ostala uskraćena za konačnu ocjenu kvaliteta rada u tom periodu. Slijedom navedenog, Okružni sud je ocijenio da apelantica zbog svog propusta nije raspolagala konačnim ocjenama kvaliteta rada tužiteljice u periodu od tri godine prije stupanja na snagu nove sistematizacije, zbog čega u rješenju o raspoređivanju Ministarstva trgovine i turizma od 25. augusta 2015. godine nije ni mogao da se cijeni kvaliteta rada tužiteljice kao kriterij na temelju kojeg se imala rasporediti na odgovarajuće radno mjesto.

12. Imajući u vidu navedeno, Okružni sud je zaključio da osporena rješenja, protivno čl. 11. i

12. Pravilnika o kriterijima za raspored državnih službenika, nisu uzela u obzir kvalitet rada tužiteljice i isti uporedila sa kvalitetom rada drugih državnih službenica, budući da tužiteljica i navedene državne službenice jednako ispunjavaju uslove za rad na istom mjestu načelnika u Odjeljenju za investiciona ulaganja i promociju turističke privrede, te načelnika odjeljenja u Odjeljenju za turizam i ugostiteljstvo, što predstavlja razlog za njihovo poništavanje. Odluku o visini naknade razlike plate, i zakonskoj zateznoj kamati, Okružni sud je detaljnije izjasnio na strani 7 obrazloženja presude.

13. Okružni sud je neosnovanost žalbenih prigovora u dijelu kojim je tužiteljica tražila da bude raspoređena na odgovarajuće radno mjesto novom odlukom apelantice (jer je tužiteljica svojom voljom izazvala prestanak radnog odnosa u državnoj službi 6. juna 2018. godine), kao i u odbijajućem dijelu odluke o zahtjevu za isplatu razlike plata detaljno pojasnio na strani 7 obrazloženja presude.

14. Rješenjem Vrhovnog suda broj 71 0 Rs 226628 18 Rev od 22. novembra 2018. godine odbačena je apelantičina revizija izjavljena protiv drugostepene presude. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je u predmetnoj parnici suđeno o nenovčanom zahtjevu tužiteljice (za poništenje rješenja o rasporedu na drugo radno mjesto, zahtjevu da se naloži apelantici da provede zakonit postupak za raspored tužiteljice na odgovarajuće radno mjesto u skladu sa propisima apelantice), te o zahtjevima izraženim u novcu - da joj isplati razliku plate između ranijeg radnog mjesta i radnog mjesta na koje je raspoređena, kao i da joj apelantica plaća 500,00 KM mjesečno do povratka tužiteljice na odgovarajuće radno mjesto. Vrhovni sud je naveo da tužiteljica u tužbi nije označila vrijednost predmeta spora, a slijedom toga ni preko propisanog iznosa od 30.000,00 KM, kao uslova za ostvarivanje prava na izjavljivanje revizije, niti traženi novčani iznos prelazi tu vrijednost, proizlazi da apelantičina revizija nije dozvoljena u smislu odredbe člana 237. stav 2. ZPP. Dalje je naveo da je revizija apelanta odbačena i primjenom odredbi člana 247. stav 4. ZPP-a u vezi sa članom 237. st. 3. i 4. ZPP-a.

Apelacioni navodi

15. Apelantica se nije direktno pozvala na povrede njenih prava zaštićenim Ustavom Bosne i Hercegovine, ali iz dokumentacije priložene u spisu i iz navoda apelacije proizlazi da ukazuje na povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine. Povredu navedenog prava obrazlaže navodima da je Okružni sud osporenu presudu donio na temelju pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, te pogrešnom primjenom materijalnog prava. Pri tome, Ustavni sud zapaža da apelantica, ni u apelaciji koja je odbačena kao preuranjena (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP-6135/18 od 19. decembra 2018. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba), nije konkretno navela koja bi joj to prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda bila povrijeđena.

16. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

17. S obzirom na to da je apelantica nositelj javne vlasti, Ustavni sud podsjeća da ona ne uživa zaštitu prava zagarantiranih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji reguliraju odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).

18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav 4. Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP-156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

19. Ustavni sud nalazi da povredu ustavnih prava apelant, u suštini, nalazi u proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog prava. S tim u vezi Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog i procesnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

20. Ustavni sud nalazi da su osporenom presudom Okružnog suda poništena rješenja Ministarstva trgovine i turizma od 25. augusta 2015. godine i Odbora državne uprave za žalbe od 28. septembra 2015. godine, te apelantici naloženo da tužiteljici isplati razliku u plati između radnog mjesta viši stručni saradnik za praćenje investicionih ulaganja i radnog mjesta načelnik odjeljenja za određeni vremenski period u novčanom iznosu pobliže navedenom u izreci presude. Pri tome, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporene presude istaknuo da apelantica prilikom donošenja osporenih rješenja, kojima je tužiteljica raspoređena na radno mjesto viši stručni saradnik za praćenje investicionih ulaganja u Odjeljenju za investiciona ulaganja i promociju turističke privrede, nije uzela u obzir kvalitete njenog rada izražene u periodičnim ocjenama, što je propisano čl. 11. i 12. Pravilnika o kriterijima za raspored državnih službenika u Ministarstvu trgovine i turizma od 30. aprila 2015. godine i isti uporedila sa kvalitetom rada drugih državnih službenica, budući da jednako ispunjavaju uslove za rad na istom mjestu načelnika u Odjeljenju za investiciona ulaganja i promociju turističke privrede, te načelnika odjeljenja u Odjeljenju za turizam i ugostiteljstvo. Ustavni sud smatra da je, suprotno apelantičinim navodima, Okružni sud u obrazloženju svoje odluke dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje u kojem ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost. Stoga, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantičini navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-816/19 (Republika Srpska) | Sudska praksa | Aktio