Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4422/20 (S. O.)

Odluka donesena 21. 01. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Bračna stečevina
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4422/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

21. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 21. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4422/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Siniša Okuka, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Siniša Okuka protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 P 043166 19 Gž 2 od 18. novembra 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Siniša Okuka (u daljnjem tekstu: apelant) iz Nevesinja, kojeg zastupa Mihajlo Šipovac advokat iz Nevesinja, podnio je 7. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 95 0 P 043166 20 Rev od 23. septembra 2020. godine i Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 P 043166 19 Gž 2 od 18. novembra 2019. godine.

2. Ustavni sud konstatuje da je prethodno Odlukom o dopustivosti broj AP-310/20 od 26. marta 2020. godine odbacio kao preuranjenu apelaciju koju je apelant podnio protiv presude Okružnog suda. Imajući u vidu da je osporenim Rješenjem Vrhovnog suda broj 95 0 P 043166 20 Rev od 23. septembra 2020. godine revizija apelanta odbačena kao nedopuštena, te da kao takva ne predstavlja efektivan pravni lijek, Ustavni sud ukazuje da je navedena presuda Okružnog suda konačna odluka u predmetnoj pravnoj stvari.

3. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 P 043166 18 P 3 od 25. aprila 2019. godine usvojen je tužbeni zahtjev apelanta i obavezana tužena (P. K. O.) da po osnovu zajednički stečene bračne imovine isplati apelantu iznos od 28.150,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te da mu naknadi troškove postupka u iznosu od 7.450,00 KM.

4. U obrazloženju presude Osnovni sud je naveo da je tokom postupka pred tim sudom utvrđeno da je brak apelanta i tužene razveden 20. maja 2016. godine, te da stranke nisu činile spornim da je osnovni izvor primanja i prihoda stečen bavljenjem poljoprivredom i stočarstvom, da su vozila kupljena za vrijeme trajanja bračne zajednice, oba vozila registrovana na ime oca apelanta i da tužena živi u kući u Nevesinju koja je vlasništvo njenog oca sa 1/1 dijela. Osnovni sud je naveo da je apelant tvrdio da je dao tuženoj 29.000,00 KM da ih čuva za kupovinu kuće koju su namjeravali kupiti, a da se upravo radi o kući koju je kupio otac tužene, pa je u odnosu na ovu tvrdnju Osnovni sud utvrdio na osnovu nalaza i mišljenja vještaka finansijske struke S.P. da je apelant 16. januara 2015. godine podigao 29.000,00 KM sa vlastitog računa u „UniCredit bank“ d.d. Banjaluka, Filijala Nevesinje. Osnovni sud je dalje naveo da iz iskaza apelanta proizlazi da je sve ono što je apelant sa ocem radio i ostvarivao u zajedničkom domaćinstvu davao tuženoj radi kupovine opreme za stomatološku ordinaciju i kuću u kojoj ona stanuje, te da među strankama, dakle, „nije sporan udio o sticanju zajedničke imovine, ali je sporan doprinos u stvaranju zajedničke imovine“. Osnovni sud je u vezi s tim, pozivajući se na odredbe čl. 273. stav (1), u vezi sa čl. 272. st. (2), te čl. 271. st. (6) Porodičnog zakona, naveo da je apelant, kao nosilac poljoprivrednog gazdinstva, znatno više doprinosio u sticanju zajedničke imovine u odnosu na tuženu, te da je njegov otac njemu davao novac u svrhu unapređenja bračne zajednice kako bi tužena mogla obavljati poslove stomatologa, te kako bi apelant i tužena mogli kupiti porodičnu kuću. Osnovni sud je takođe naveo da je i sama tužena potvrdila da je postojala zajednička namjera da ona i apelant kupe kuću u Nevesinju, pa s obzirom da je otac tužene kupio kuću 18. marta 2016. godine, a da je apelant podnio tužbu za razvod braka 22. februara 2016. godine i da je brak razveden 20. maja 2016. godine, tužena je umjesto kupovine objekta na svoje ime „pribjegla kupovini istog na ime trećeg lica upravo iz razloga kako bi se isti izuzeo iz imovine stečene u toku trajanja bračne zajednice“. Osnovni sud je naveo da u prilog ovakvom shvatanju ide i činjenica da tužena i danas stanuje u toj kući, pa s obzirom da se ne može izvršiti podjela spornog porodično stambenog objekta opravdan je apelantov zahtjev za isplatu iznosa od 24.000,00 KM po ovom osnovu, te 4.150,00 KM po osnovu stomatološke opreme u posjedu tužene.

5. Odlučujući o žalbi tužene izjavljenoj protiv presude Osnovnog suda od 25. aprila 2019. godine, Okružni sud je Presudom broj 95 0 P 043166 19 Gž 2 od 18. novembra 2019. godine predmetnu žalbu uvažio i preinačio presuda Osnovnog suda od 25. aprila 2019. godine tako da je odbio tužbeni zahtjev apelanta da se obaveže tužena da mu isplati, po osnovu zajednički stečene bračne imovine, iznos od 28.150,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom. Obavezan je apelant da tuženoj naknadi troškove predmetnog postupka u određenom novčanom iznosu.

6. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je odredbama čl. 272. st. (1) Porodičnog zakona propisano da svakom od bračnih supružnika pripada po jedna polovina zajedničke imovine. Okružni sud je naveo da je apelant u iskazu koji je dao pred prvostepenim sudom tvrdio da mu je otac dao 24.000,00 KM za kupovinu predmetne kuće i da je on taj iznos dao tuženoj, međutim, u iskazu datom na raspravi održanoj pred tim sudom u postupku odlučivanja o žalbi apelant se izjasnio da novac koji je podigao i dao tuženoj radi kupovine kuće potiče od zarade koju ostvaruje kao poljoprivrednik. Okružni sud je naveo da apelant nije tokom postupka dokazivao, u smislu odredbi člana 273. Porodičnog zakona, da je njegov doprinos u sticanju zajedničke imovine očigledno veći od doprinosa drugog bračnog supružnika. Okružni sud je naveo da, bez obzira na utvrđenje da li je iznos od 29.000,00 KM koji je apelant, prema njegovoj tvrdnji, predao tuženoj s namjerom da novac čuva za kupovinu kuće, apelant nije dokazao da je tužena taj novac dala svom ocu i da je on od tog novca kupio kuću. Okružni sud je dalje naveo da apelant nije osporio ni iskaz tužene da je i ona sticala tokom braka i da je dio zarade radeći kao stomatolog polagala na bankovni račun otvoren na ime apelanta, te da su kod nje bili orginalni ugovori o polaganju novčanog iznosa na taj račun, a da je bračni supružnik koji zahtijeva da mu sud odredi veći dio od pripadajuće mu polovine zajedničke imovine dužan da to i dokaže, shodno odredbama čl. 273. st. (1) Porodičnog zakona. Okružni sud je takođe naveo, u odnosu na opremu za stomatološku ordinaciju, da je apelant tvrdio da je ta oprema kupljena tuženoj prije nego što je apelant s njom stupio u brak, a kad su već imali namjeru da zaključe brak, te da je novčani iznos za predmetnu kupovinu dao njegov otac, dok je tužena takođe potvrdila da je oprema kupljena prije nego što je sa apelantom stupila u brak, a da joj je apelant rekao da joj tu opremu poklanja. Okružni sud je naveo da, s obzirom da je među parničnim strankama nesporno da je apelant poklonio tuženoj stomatološku opremu radi obavljanja stomatološke djelatnosti prije nego što su zaključili brak, onda se ne radi o zajedničkoj imovini, nego o poklonu koji je apelant učinio tuženoj. Apelacioni navodi

7. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, a konkretno Okružni sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise, te da u konkretnom slučaju nije zadovoljen standard „obrazložene odluke“. Apelant smatra da je prvostepena presuda zasnovana na zaključcima izvedenim iz činjenica i dokaza, dok je drugostepena presuda „zasnovana na mišljenju“.

8. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

9. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

10. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi primijenili pozitivno-pravne propise, te da nije udovoljeno standardu „obrazložene odluke“. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

11. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne vidi proizvoljnost. Naime, imajući u vidu da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Porodičnog zakona, u osporenoj odluci dao detaljne i jasne razloge za svoje odlučenje, Ustavni sud ne nalazi da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

12. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

13. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4422/20 (S. O.) | Sudska praksa | Aktio