Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4259/20 (R. H.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Invalidnina
- Invalid
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Upravni postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4259/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-4259/20, rješavajući apelaciju Remzije Hašić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Remzija Hašić protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 01 0 U 009379 19 Uvp 2 od 1. listopada 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Remzija Hašić (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Bihaća, koju zastupa Hamdija Veladžić odvjetnik iz Bihaća, podnijela je 26. studenog 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 01 0 U 009379 19 Uvp 2 od 1. listopada 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, odbačen je apelantičin zahtjev za donošenje rješenja o priznavanju prava na obiteljsku invalidninu i izuzetno materijalno osiguranje radi usklađivanja iznosa ovih prava s uvjerenjem Odjeljenja za boračko-invalidsku zaštitu Bihać (u daljnjem tekstu: prvostupanjski organ) od 6. lipnja 2008. godine.
3. U obrazloženju odluke Vrhovni sud je naveo da je apelantica 29. kolovoza 2008. godine podnijela prvostupanjskom organu zahtjev za donošenje rješenja o priznavanju prava na obiteljsku invalidninu i izuzetno materijalno osiguranje, usklađeno s uvjerenjem prvostupanjskog organa od 6. lipnja 2008. godine. Dalje je naveo da je prvostupanjski organ zaključkom od 19. svibnja 2014. godine, odbacio zahtjev, jer se radilo o istoj upravnoj stvari već odlučeno i doneseno pravomoćno i konačno rješenje od 19. srpnja 1996. godine o priznanju prava na obiteljsku invalidninu, a rješenjem od 4. prosinca 1996. godine i pravo na izuzetno materijalno osiguranje. Pri tome je naveo da je tuženi organ odbio apelantičin priziv zaključivši da su usklađeni iznosi navedenih prava obračunati i isplaćeni tužiteljici u vidu certifikata, te da je danom stupanja na snagu Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, prestala primjena Zakona o izuzetnom materijalnom osiguranju ratnih vojnih invalida i porodica poginulih boraca. S tim u svezi, naveo je da je prvostupanjski sud prihvatio kao pravilan i zakonit zaključak i odluke nadležnih organa radi čega je tužbu odbio kao neosnovanu. Naime, Vrhovni sud je naveo da predmetno uvjerenje o određenim činjenicama iz službene evidencije (na koje se pozvao apelant) u svom zahtjevu, u smislu članka 169. stavak 1. Zakona o upravnom postupku, predstavlja dokumentarnu ispravu, tj. dokazno sredstvo koje potvrđuje ili sadrži određene činjenice onakve kakve jesu u vrijeme njegovog izdavanja. Stoga, nije se moglo zahtjevom tražiti donošenje rješenja (čiji ni dispozitiv nije preciziran) usklađenog isključivo sa izdanim uvjerenjem, bez da se jasno precizira o kakvom usklađivanju se radi, na osnovu kojih dokaza i kojim je to propisima regulirano. Pored toga, sukladno odredbi članka 170. stavak 2. Zakona o upravnom postupku, samo uvjerenje ne vezuje organ kojem je podnesen kao dokaz i koji treba rješavati o upravnoj stvari, jer ako nadležni organ ne prihvati to uvjerenje kao dokaz, u tom slučaju on će sam pristupiti utvrđivanju činjenica navedenih u uvjerenju, a posebno ako o određenim činjenicama uopće ne postoji obaveza vođenja takve evidencije. Dakle, samo uvjerenje, ne može predstavljati podoban dokaz za donošenje rješenja, pa samim tim ni rješenja usklađenog sa predmetnim uvjerenjem.
Apelacioni navodi
4. Apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, u suštini, smatra da je pogrešna odluka sudova da ne cijene uvjerenje, jer ZUP ne propisuje ograničenja u tom smjeru, te je navela da ne može pribaviti druge dokaze osim uvjerenja. Također, apelantica je ukazivala na praksu koja se prema njegovom mišljenju odnosi na identičnu činjeničnu i pravnu situaciju, a u kojoj je Vrhovni sud u odluci 01 0 U 009401 16 Uvp od 16. srpnja 2020. godine donio drugačiju odluku.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8.9.Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni ZUP-a. Nadalje, Ustavni sud smatra da je neosnovano apelantičino pozivanje na praksu Vrhovnog suda (tj. odluku od 16. srpnja 2020. godine), budući da se ne radi o istoj pravnoj situaciji. Naime, u tom predmetu je Vrhovni sud je odbacio zahtjev za vanredno preispitivanje sudske odluke podnesen od strane tuženog organa, jer nije ispunjavao uvjete da se o njemu odluči u meritumu. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević