Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4481/20 („Elko Bosch“ d.o.o. Tojšići)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Obligaciono- pravni odnosi
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4481/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-4481/20, rješavajući apelaciju „Elko Bosch“ d.o.o. Tojšići, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio „Elko Bosch“ d.o.o. Tojšići protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 32 0 Mals 219424 17 Pž od 3. rujna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Mals 219424 14 Kom od 10. veljače 2017.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Elko Bosch“ d.o.o. Tojšići (u daljnjem tekstu: apelant) iz Kalesije, kojeg zastupa Amir Omerćehajić odvjetnik iz Tuzle, podnio je 11. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 32 0 Mals 219424 17 Pž od 3. rujna 2020. godine i Presude Općinskog suda u Tuzli broj 32 0 Mals 219424 14 Kom od 10. veljače 2017. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnog suda, obvezan je apelant da tužitelju („Centralno grijanje“ d.d. Tuzla) na ime usluga isporučene toplotne energije u određenom poslovnom prostoru isplati dug u određenom novčanom iznosu, sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju odluke Kantonalni sud je naveo da je ugovor o kupoprodaji poslovnog prostora zaključen između prodavača i apelanta, te su postigli sporazum da će se apelant uknjižiti kao vlasnik kupljene nekretnine s dijelom 1/1 nakon što prodavač izvrši etažiranje i uknjižbu poslovnog prostora na svoje ime. Pri tome je naveo da ugovor sadržava potpis i pečat ugovornih strana, ali da nije izvršena notarska obrada tog ugovora, te je prodavač pismenim putem 22. srpnja 2013. godine obavijestio tužitelja o promjeni korisnika predmetnog poslovnog prostora. S obzirom na to, tužitelj je u svojim poslovnim knjigama evidentirao apelanta kao korisnika usluga za pruženu i isporučenu toplotnu energiju u predmetnom poslovnom prostoru, te apelantu dostavio račune za pružene, za neplaćene usluge u označenom spornom periodu. Nadalje, naveo je 2015. godine dozvoljena uknjižba prava vlasništva na predmetnom poslovnom prostoru u korist apelanta s dijelom 1/1, a na osnovu notarski obrađenog ugovora sačinjenog 27. veljače 2015. godine po zahtjevu prodavača i apelanta. Pored toga, naveo je da je u tom ugovoru konstatirano da je apelant cijenu isplatio tijekom 2008. godine, u skladu sa načinom plaćanja predviđenim potpisanim ugovorom od 30. siječnja 2008. godine, te je konstatirano da je apelant 2008. godine preuzeo u posjed predmetni poslovni prostor od kada su na apelanta prešle sve koristi, tereti i rizici vezani za predmetnu nekretninu kao i priključci na komunalne usluge (kao što su voda, struja, grijanje, odvoz smeća i dr). Imajući u vidu ovako utvrđeno činjenično stanje, Kantonalni sud je naveo da je pravilan zaključak prvostupanjskog suda da se obveza apelanta, kao korisnika predmetnog poslovnog prostora zasniva na odredbi članka 16. Zakona o komunalnim djelatnostima TK i odredbi članka 36. Općih uvjeta za priključenje na sistem daljinskog grijanja i isporuku toplinske energije iz prosinca 2009. godine, a u svezi s člankom 17. stavak 1. i 262. stavak 1. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO). Naime, Kantonalni sud je naveo da je zaključenim ugovorom o kupoprodaji predmetnog poslovnog prostora 2008. godine, došlo do preuzimanja predmetnog duga apelanta od strane prodavača prema tužitelju, kao vjerovniku, na koje preuzimanje duga je pristao vjerovnik, jer je nakon dostavljene pismene obavijesti od strane prodavača o promjeni korisnika, apelantu kao evidentiranom korisniku dostavio račune o pruženim, a neplaćenim uslugama u označenom spornom razdoblju (članak 466. stavak 1. i 2. ZOO). S obzirom na to, naveo je su irelevantni apelantovi prigovori da nije zaključio ugovor s tužiteljem o pružanju komunalne usluge. Apelacioni navodi
4. Apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili materijalno pravo.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili materijalno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Imajući u vidu činjenice konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tom pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Kantonalnog suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima, ne nalazi da je osporena odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni relevantnih zakonskih odredaba. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa člankom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević