Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-3524/20 (J. H.)

Odluka donesena 03. 02. 2021.

Nema povrede
Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
  • Opravdana sumnja da je učinjeno krivično djelu u kontekstu člana 5. EK
  • Krivični postupak
  • Konkretizacija razloga za određivanje pritvora
  • Zakonito hapšenje neophodno radi sprječavanja izvršenja krivičnog djela
  • Apelacija preuranjena
  • Pritvor
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-3524/20

Apelacija

Odluka o meritumu

03. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 3524/20, rješavajući apelaciju Jasmina Husičića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (3) tačka l), člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:

Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 3. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija Jasmina Husičića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0K 020566 20 Kž od 30. septembra 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 020566 20 Kv 2 od 22. septembra 2020. godine u odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jasmina Husičića podnesena protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 03 0K 020566 20 Kž od 30. septembra 2020. godine i Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 020566 20 Kv 2 od 22. septembra 2020. godine u odnosu na navode o kršenju prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda zbog toga što je preuranjena.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Jasmin Husičić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Tuzle, kojeg zastupa Kenan Elezović, advokat iz Tuzle, podnio je 29. septembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu Kantonalni sud) broj 03 0 K 020566 20 Kv 2 od 22. septembra 2020. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 3524/20.

2. Apelant je 13. oktobra 2020. godine podnio apelaciju Ustavnom sudu protiv Rješenja Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 03 0K 020566 20 Kž od 30. septembra 2020. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 3640/20. II.Postupak pred Ustavnim sudom

3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod br. AP 3524/20 i AP 3640/20 odnose na isto pitanje, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, odlučio voditi jedan postupak i donijeti jednu odluku pod brojem AP 3524/20.

4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Vrhovnog suda, Kantonalnog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 22. oktobra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju. Pozvani su dostavili tražene odgovore. III.Činjenično stanje

5. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

Uvodne napomene

6. Tužilaštvo je 25. augusta 2020. godine donijelo naredbu za provođenje istrage protiv apelanta zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivično djelo ubistva iz člana 166. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), u vezi sa članom 28. istog zakona, u stjecaju s krivičnim djelom protivpravnog lišenja slobode iz člana 179. stav 1. KZFBiH, u vezi sa članom 54. KZFBiH. Po prijedlogu Tužilaštva Kantonalni sud je donio Rješenje broj 03 0 K 020566 20 Kpp od 26. augusta 2020. godine, pa je apelantu određen pritvor u trajanju od mjesec dana iz razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH) u vezi sa članom 46. stav

1. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPFBiH.

7. Tužilaštvo je 18. septembra 2020. godine podnijelo prijedlog za produženje pritvora apelantu iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačke c) ZKPFBiH u vezi sa članom 46. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPFBiH jer je smatralo da i dalje postoje razlozi za mjeru pritvora prema apelantu po istom pritvorskom osnovu.

Osporena rješenja

8. Rješenjem Kantonalnog suda u Tuzli broj 03 0 K 020566 20 Kv 2 od 22. septembra 2020. godine apelantu je produžen pritvor za tri mjeseca, tako da po tom rješenju pritvor može trajati do 22. decembra 2020. godine ili do nove odluke suda. Pritvor je produžen iz zakonskih razloga propisanih odredbom člana 146. stav 1. tačka c) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), a u vezi sa članom 46. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPFBiH.

9. Kantonalni sud je naveo da je, postupajući po prijedlogu Tužilaštva od 18. septembra 2020. godine, razmotrio prijedlog za produženje mjere pritvora prema apelantu i dokaze koje je dostavilo Tužilaštvo, pa je, cijeneći i izjašnjenja apelanta i njegovog branioca u vezi s podnesenim prijedlogom, našao da je prijedlog Tužilaštva osnovan.

10. Kantonalni sud smatra da osnovana sumnja da je apelant počinio krivična djela ubistva i protivpravnog lišenja slobode, koja mu se stavljaju na teret naredbom o provođenju istrage, proizlazi iz dokaza koji su dostavljeni uz prijedlog Tužilaštva za produženje pritvora (označenih u presudi). Naime, sud je stava da sumnja da je apelant počinio krivično djelo ubistva proizlazi iz dokaza taksativno pobrojanih u navedenom rješenju. Ukazano je da apelantove radnje, okolnosti pod kojima je počinjeno krivično djelo, te teške posljedice koje su nastupile na strani oštećenog uslijed izvršenja krivičnog djela jasno ukazuju na subjektivni odnos osumnjičenog prema izvršenju tog krivičnog djela, kao i odnos prema posljedicama navedenog krivičnog djela, koje su izuzetno teške (težinu posljedica sud je utvrdio na osnovu medicinske dokumentacije na ime oštećenog, koja je taksativno pobrojana i opisana u navedenom rješenju).

11. Ispitujući postojanje posebnog uvjeta za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH u vezi sa članom 46. stav 1. Zakona o izmjenama i dopunama ZKPFBiH, Kantonalni sud je našao da postoji osnov za produženje pritvora apelantu iz tog zakonskog razloga. Ukazano je da je odredbom člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH propisano da ako postoji osnovana sumnja da je određeno lice učinilo krivično djelo, pritvor mu se može odrediti ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Navedeno je da se te naročite okolnosti ogledaju u činjenici da se apelantu, naredbom o provođenju istrage od 25. augusta 2020. godine, stavlja na teret da je počinio krivično djelo ubistva za koje je propisana kazna zatvora najmanje pet godina, što ukazuje da se za krivično djelo za koje je apelant osnovano sumnjiv da ga je počinio može izreći kazna zatvora od tri godine ili veća kazna zatvora, čime je ispunjen objektivni uvjet za produženje mjere pritvora izražen u visini zaprijećene kazne.

12. Nadalje, navedeno je da sud smatra da je u pogledu posebnog osnova za produženje mjere pritvora ispunjen i poseban uvjet imajući u vidu da je apelant oštećenom zadao više jakih udaraca pesnicama, nogama i cijevlju od usisivača, te mu u predjelu glave i po drugim dijelovima tijela nanio teške tjelesne ozljede, da mu je zadao više udaraca u glavu i po drugim dijelovima tijela, ukupno najmanje 11 udaraca, što ukazuje na apelantovu izrazitu upornost da naruši život oštećenog, koji je molio apelanta da ga pusti i nije mu pružao nikakav otpor budući da nije imao namjeru da se tuče ili suprotstavlja apelantu. Apelant ga je konstantno tukao po glavi i tijelu i ustrajavao u svojoj namjeri da oštećenom nanese teške povrede u predjelu glave kojima ga može lišiti života, na šta je svojim uzastopnim nasilnim radnjama i pristajao, te se njegova upornost da nanosi povrede oštećenom vidi iz činjenice da je oštećenog zaključao u sobu i da je rekao svojoj majci da ga zove ako oštećeni pokuša pobjeći kako bi ga ubio, čime je iskazao jasnu namjeru da ga usmrti. Međutim, u tome ga je spriječilo to što je oštećeni uspio skočiti iz sobe sa sprata i pobjeći. Sud smatra da iskazana apelantova upornost da oštećenom nanese više zasebnih teških tjelesnih ozljeda u predjelu glave, koje mu je nanio i po drugim dijelovima tijela, pri tome koristeći šipku od usisivača, ruke i noge prilikom ozljeđivanja oštećenog, te činjenica da je oštećenom uskratio slobodu kretanja jasno ukazuje na apelantovu izrazitu upornost u namjeri, izraženu kroz brutalnost, bezosjećajnost i nemilosrdnost apelanta kao osumnjičenog prema oštećenom, koja se u konačnici ogleda i u činjenici da je apelant rekao majci da ga zovne ako oštećeni pokuša bježati kako bi ga ubio, što su sve naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi počiniti krivično djelo kojim prijeti, a to je krivično djelo ubistva, te činjenice da apelant zna gdje oštećeni živi i da je, nakon što ga je zatvorio u sobu, išao u stan oštećenog, odakle je protivpravno, bez njegovog znanja i dozvole, uzeo ličnu kartu i indeks oštećenog.

13. Kantonalni sud je dalje obrazložio da, iako iz apelantove krivične evidencije proizlazi da do sada nije osuđivan, zakonska odredba za određivanje, odnosno produženje pritvora iz osnova člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH ne zahtijeva raniju osuđivanost osumnjičenog, nego zahtijeva postojanje naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi, između ostalog, ponoviti krivično djelo. Kantonalni sud je stava da naročite okolnosti predviđene tom odredbom u konkretnom slučaju postoje budući da se apelant opredijelio da izvrši dva krivična djela

– ubistvo i protivpravno lišenje slobode, što ukazuje na apelantovu jasnu namjeru da je kod sebe učvrstio kriminalnu volju za izvršenje teških krivičnih djela koja je počinio u stjecaju, pa je Kantonalni sud zaključilo da kod apelanta nema bojazni od vršenja krivičnih djela, što je apelant iskazao činjenjem djela za koja je osnovano sumnjiv da ih je počinio, pri čemu je iskazao naročitu okrutnost, bezosjećajnost i nemilosrdnost prema oštećenom. Kantonalni sud je, cijeneći količinu protivpravnih radnji, te kratak vremenski razmak, zaključio da je apelant iskazao izrazitu upornost i drskost prilikom izvršenja krivičnih djela, za koja je osnovano sumnjiv da ih je počinio u svojoj kući i u prisustvu svoje majke, što ukazuje da postoji naročita okolnost koja opravdava bojazan da bi apelant, boravkom na slobodi, počinio krivično djelo kojim prijeti, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, čime je ispunjena naročita okolnost za produženje pritvora iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

14. Kantonalni sud je dalje ukazao da je u dosadašnjem toku istrage Tužilaštvo izvelo veći broj dokaza, da u daljnjem toku istrage Tužilaštvo planira obaviti medicinsko vještačenje po prijedlogu odbrane na okolnosti duševnog zdravlja i apelantovog stepena uračunljivosti, pa je sud našao da istraga iz objektivnih razloga nije dovršena, a pored toga u prijedlogu Tužilaštva je navedeno da je prilikom pretresa apelantove kuće, u prostoriji koju koristi, pronađena opojna droga, te da Tužilaštvo ima namjeru proširiti istragu protiv apelanta i zbog krivičnog djela neovlaštene proizvodnje i stavljanja u promet opojnih droga, kao i da Tužilaštvo ima namjeru u narednom periodu ispitati apelanta u svojstvu osumnjičenog s obzirom na to da apelant nije mogao biti ispitan jer je neophodno da se obavi vještačenje po vještaku dr. Kasimu Brigiću, po prijedlogu odbrane na osnovu medicinske dokumentacije koju je dostavio apelantov branilac.

15. Kantonalni sud je naveo da je prilikom odlučivanja o pritvoru, polazeći od odredbe člana 137. stav 2. ZKPFBiH, ispitao da li se ista svrha, koja se želi postići pritvorom, u odnosu na apelanta može ostvariti izricanjem, odnosno primjenom neke od blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, pa je, upravo zbog težine predmetnog krivičnog djela pokušaja ubistva, za koje se apelant tereti da ga je izvršio, i iteracijske opasnosti na apelantovoj strani, zbog koje mu je pritvor određen i produžen, okolnosti pod kojima je kriminalna aktivnost preduzeta, te iskazane upornosti, uvažavajući pri tome i zakonski razlog prema kojem mu se pritvor produžava, zaključio da je apelantovo daljnje zadržavanje, imajući u vidu navedene okolnosti, neophodno. Iz navedenih razloga Kantonalni sud je utvrdio da se nisu stekli uvjeti da se apelantu umjesto mjere pritvora odrede druge mjere zabrane jer se predloženim mjerama zabrane iz člana 140. ZKPFBiH, umjesto određivanja pritvora, ne bi moglo osigurati uspješno vođenje krivičnog postupka protiv apelanta. Ukazano je da je pritvor apelantu određen i produžen iz razloga propisanih članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, odnosno zbog postojanja naročitih okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant boravkom na slobodi mogao ponoviti ili dovršiti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Mjere zabrane napuštanja boravišta, kućni pritvor i zabrana sastajanja s određenim licima imaju za cilj otkloniti eventualnu opasnost od mogućeg bijega osumnjičenog ili kolizione opasnosti, ali one ne mogu osigurati da osumnjičeni ne ponovi ili dovrši krivično djelo. Dakle, izricanjem neke od predloženih mjera zabrane ne bi se mogla otkloniti opasnost od počinjenja novog krivičnog djela, o čemu se radi u konkretnom slučaju.

16. Rješenjem Vrhovnog suda broj 03 0 K 020566 20 Kz od 30. septembra 2020. godine apelantova žalba je djelimično uvažena, rješenje Kantonalnog suda od 22. septembra 2020. godine je preinačeno u pogledu vremena za koje se pritvor produžava, pa je pritvor apelantu produžen za dva mjeseca, tako da mu pritvor može trajati do 22. novembra 2020. godine, dok je u ostalom dijelu prvostepeno rješenje ostalo neizmijenjeno.

17. U obrazloženju rješenja Vrhovni sud je naveo da je apelant žalbu protiv prvostepenog rješenja podnio zbog bitne povrede odredbi krivičnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i povrede KZ-a, s prijedlogom da se pobijano rješenje ukine i predmet vrati prvostepenom sudu na ponovno odlučivanje. Također je navedeno da apelant žalbom nije osporavao postojanje osnovane sumnje kao općeg uvjeta za pritvor.

18. Vrhovni sud je dalje ukazao da je u žalbi osnovano ukazano da je prvostepeni sud pogrešno primijenio odredbu člana 149. stav 2. ZKPFBiH kada je u izreci pobijanog rješenja apelantu pritvor produžio za tri mjeseca budući da je u navedenoj odredbi propisano da se pritvor odlukom vijeća (član 25. stav 6) po obrazloženom prijedlogu tužioca može produžiti za najviše dva mjeseca. S obzirom na navedeno, Vrhovni sud je preinačio osporeno rješenje u prvom stavu izreke odredivši da se pritvor produžava za dva mjeseca.

19. Vrhovni sud je dalje obrazložio da je, osporavajući postojanje posebnog pritvorskog osnova iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, apelant u žalbi naveo da prvostepeni sud nije utvrdio niti obrazložio u čemu se ogleda osnovana bojazan da će biti učinjeno krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, te da ta bojazan mora biti potkrijepljena naročitim i konkretnim, a ne apstraktnim i teorijskim mogućim okolnostima. Navedeno je da se u nastavku žalbe apelant pozvao na veliki broj odluka Ustavnog suda, bez konkretizacije njihovog sadržaja, osim što je iz Odluke Ustavnog suda BiH broj AP 2938/17 od 11. oktobra 2017. godine prezentirao stav kojim Ustavni sud podsjeća da prema praksi Evropskog suda korištenje istih razloga, odnosno stereotipnih formulacija u rješenjima o produženju pritvora, bez uvažavanja specifičnih okolnosti konkretnog slučaja koje zahtijeva kontinuirani pritvor predstavlja kršenje člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Osim toga, apelant je u žalbi iznio stav da je prvostepeni sud propustio navesti valjane razloge odbijanja prijedloga da se apelantu odredi neka od predloženih mjera zabrane, ocjenjujući ih paušalnim i neobrazloženim, kao i da je prvostepeni sud propustio ispitati mogućnost izricanja blažih mjera.

20. Vrhovni sud je u odgovoru na apelantove žalbene navode istakao da iz obrazloženja osporenog rješenja proizlazi da je prvostepeni sud iznio jasne i određene razloge za svoj zaključak da na apelantovoj strani i dalje egzistira poseban pritvorski osnov iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, odnosno da postoje naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant, u slučaju boravka na slobodi, počiniti krivično djelo kojim prijeti, a za to krivično djelo se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. Tako je sud najprije konstatirao da je apelant osnovano sumnjiv da je počinio krivično djelo ubistva za koje je propisana kazna zatvora najmanje pet godina, te da je time ispunjen objektivni uvjet za produženje mjere pritvora izražen u visini zaprijećene kazne (tri godine ili teža kazna). Sud je dalje imao u vidu iskazanu upornost, brutalnost, bezosjećajnost i nemilosrdnost prema oštećenom koja proizlazi iz okolnosti da je apelant oštećenom tokom inkriminiranog događaja (koji se odvijao od 1.00 do 6.30 sati) zadao više jakih udaraca pesnicama, nogama i cijevlju od usisivača i da mu je u predjelu glave nanio više teških tjelesnih povreda iako oštećeni nije pružao nikakav otpor jer nije imao namjeru da se tuče i suprotstavlja apelantu. Apelantova upornost da oštećenom nanosi teške povrede u predjelu glave kojima ga može lišiti života, prema razlozima iznesenim u osporenom rješenju, proizlazi iz činjenice da je apelant oštećenog zaključao u sobu, a da je rekao majci da ga zove ako oštećeni pokuša da bježi kako bi ga ubio. Sve te okolnosti prvostepeni sud je doveo u međusobnu vezu i kvalificirao ih kao naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da će apelant boravkom na slobodi počiniti krivično djelo ubistva kojim prijeti. U prilog tome govori okolnost da je apelant, nakon što je oštećenog protivpravno zatvorio u sobu, otišao u njegov stan, odakle je bez znanja i dozvole oštećenog uzeo njegovu ličnu kartu i indeks.

21. Vrhovni sud je istakao da je, suprotno apelantovoj tvrdnji, prvostepeni sud u osporenom rješenju, u smislu odredbe člana 137. stav 2. ZKPFBiH, ispitao da li se ista svrha koja se želi postići pritvorom može ostvariti izricanjem, odnosno primjenom neke od blažih mjera, te je izveo opravdan zaključak (zbog težine krivičnog djela ubistva koje je ostalo u pokušaju, okolnosti pod kojima je ukupna kriminalna aktivnost preduzeta, iskazane upornosti) da je apelantovo daljnje zadržavanje u pritvoru neophodno. Istovremeno, sud je iznio konkretne i jasne razloge (u vezi s prijedlogom branioca osumnjičenog na ročištu za razmatranje prijedloga Tužilaštva za produženje pritvora) da mjere zabrane napuštanja boravišta, kućni pritvor i zabrana sastajanja s određenim licima primarno imaju za cilj da otklone eventualnu opasnost od mogućeg bjekstva osumnjičenog ili koluzione opasnosti, ali da te mjere ne mogu otkloniti iteracijsku opasnost na strani osumnjičenog. Vrhovni sud je stava da navedeni razlozi ukazuju na potpunu proizvoljnost apelantovih žalbenih tvrdnji da je prvostepeni sud propustio ispitati mogućnost izricanja blažih mjera osumnjičenom, te da je time ostvarena bitna povreda odredbi krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka k) ZKPFBiH. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

22. Apelant smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđena prava iz člana II/3.d) i e) Ustava Bosne i Hercegovine i čl. 5. i 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

23. Apelant je u odvojenim apelacijama u prilog povredi navedenih prava iznio identične tvrdnje. Pozivajući se na odredbu člana 145. stav 1. ZKPFBiH kojom je propisano da se pritvor može odrediti ili produžiti samo pod uvjetima propisanim u tom zakonu i samo ako se isti cilj ne može ostvariti drugom mjerom, tvrdi da redovni sudovi nisu u dovoljnoj mjeri cijenili osnovanost za produženje ove najstrože mjere u ZKP-u i određivanje neke druge predložene mjere zabrane, na koje propuste je ukazano Vrhovnom i Kantonalnom sudu, i to da je u pobijanim rješenjima propušteno da se navedu valjani razlozi za produženje i odbijanje da se apelantu odredi neka od predloženih mjera zabrane.

24. Apelant smatra paušalnim i detaljno neobrazloženim navode Vrhovnog suda iz pobijane odluke u smislu neprihvaćanja apelantovih prijedloga da mu se odredi neka od mjera zabrane u skladu s odredbama čl. 140. i 140.a ZKPFBiH. Smatra da stoje navodi suda da predložene mjere zabrane napuštanja boravišta, kućni pritvor i zabrana sastajanja s određenim licima ne mogu osigurati da osumnjičeni ne ponovi ili dovrši krivično djelo. Upravo je cilj takvih mjera otkloniti eventualnu opasnost od mogućeg dovršenja ili izvršenja novog krivičnog djela ili kolizionu opasnost, tako da su ovakvi navodi prvostepenog suda kontradiktorni samoj svrsi predloženih mjera zabrane. Određivanjem jedne ili više predloženih mjera zabrane, prema apelantovom mišljenju, zasigurno bi se mogla postići svrha nesmetanog vođenja krivičnog postupka i osiguralo prisustvo osumnjičenog, a ujedno i spriječio i onemogućio pristup licu nad kojim je, kako to Tužilaštvo tvrdi, izvršeno krivično djelo. Apelant se pozvao na stav Vrhovnog suda iz Rješenja broj 03 0 K 014552 16 Kž 3 od 18. marta 2016. godine s obzirom na to da je prvostepeni sud propustio da ispita mogućnosti izricanja blažih mjera, suprotno odredbi člana 137. stav 2. ZKPFBiH, čime je učinjena povreda odredbi člana 312. stav l. tačka k) ZKPFBiH.

25. Istakao je da iz pobijanog rješenje ne proizlazi, ne obrazlaže se i ne utvrđuje u čemu se to ogleda osnovana bojazan da će biti počinjeno krivično djelo. Takva osnovana bojazan da će biti počinjeno krivično djelo za koje je propisana kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, u smislu člana 146. stav 1. tačka c) ZKP-a, mora biti potkrijepljena naročitim i konkretnim, a ne apstraktnim i teorijski mogućim okolnostima koje opravdavaju bojazan da će krivično djelo sa zaprijećenom kaznom biti počinjeno (odluke o dopustivosti i meritumu Ustavnog suda BiH br. AP 2938/17 od 11. oktobra 2017. godine, stav 41; AP 2612/17 od 11. oktobra 2017. godine, stav 39; AP 2210/17 od 18. jula 2017. godine, stav 61; AP 316/17 od 7. marta 2017. godine, stav 54).

26. Osim toga, ukazao je na veći broj odluka Ustavnog suda u kojima se Ustavni sud bavio pitanjem posebnih pritvorskih razloga: npr. odluka br. AP 2938/17 od 11. oktobra 2017. godine, AP 2210/17 od 18. jula 2017. godine, AP 4784/17 od 17. januara 2018. godine i druge označene u tekstu apelacije.

27. Smatra da u rješenju kojim mu je produžio pritvor sud nije naveo nikakve valjane razloge koji opravdavaju određivanje pritvora po ovom zakonskom osnovu. Nesumnjivo je da je pritvor izuzetna mjera koja se može odrediti samo pod uvjetima propisanim zakonom i u skladu s propisanim postupkom (član 5. stav 1. Evropske konvencije o zaštiti ljudskih prava i osnovnih sloboda i član 145. stav 1. ZKPFBiH), međutim, odbrana smatra da rješenje o određivanju pritvora mora da sadrži potpune i određene razloge na osnovu kojih je sud utvrdio da su ispunjeni upravo oni uvjeti koje je zakon propisao za određivanje, odnosno produženje pritvora, što konkretno nije ispunjeno, a što je izraženo u stavu Vrhovnog suda FBiH broj 09 OK 018709 14 Kž 3 od 7. februara 2014. godine. Ukazao je da je Vrhovni sud u sličnim situacijama zauzeo stav i dozvolio odbranu sa slobode iako se radilo o daleko težim krivičnim djelima, pri čemu se pozvao na stav Vrhovnog suda iz Odluke broj 09 0 K 019699 14 Kž od 31. januara 2014. godine.

28. Na koncu, apelant je naveo da smatra da su mu osporenim rješenjima povrijeđeni: pravo na ličnu slobodu i sigurnost, pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom, pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, te pravo na slobodu kretanja i prebivališta.

b)Odgovori na apelaciju

29. Vrhovni sud je u odgovoru na apelaciju naveo da je apelacija u svemu neosnovana i da po svom sadržaju predstavlja ponavljanje žalbenih prigovora kojima je osporavano rješenje Kantonalnog suda od 22. septembra 2020. godine, o čemu je u rješenju Vrhovnog suda od 30. septembra 2020. godine iznesena uvjerljiva argumentacija, čija opravdanost se ne dovodi u pitanje navodima iz apelacije.

30. Kantonalni sud smatra da navodi u apelaciji nisu osnovani, niti su povrijeđena apelantova prava na koja se apelacijom ukazuje, pa je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

31. Tužilaštvo smatra da apelant neosnovano navodi da osporeno rješenje Vrhovnog suda nije potkrijepljeno naročitim i konkretnim okolnostima koje opravdavaju bojazan da će krivično djelo sa zaprijećenom kaznom biti počinjeno, odnosno da nisu navedene naročite i konkretne okolnosti koje opravdavaju takvu bojazan. Tužilaštvo smatra da je u rješenju Vrhovnog suda na sasvim odgovarajući način obrazloženo postojanje naročitih i konkretnih okolnosti koje opravdavaju tu bojazan. Osim toga, Tužilaštvo smatra da je Vrhovni sud analizirao razloge u pogledu izricanja blažih mjera i o tome dao adekvatno obrazloženje. Dalje je navedeno da apelant niti jednim razlogom nije obrazložio u čemu se konkretno ogleda povreda njegovih prava na koja se pozvao u apelaciji. S obzirom na navedeno, Tužilaštvo je stava da nisu povrijeđena apelantova prava garantirana Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom, zbog čega je predloženo da se apelacija odbije kao neosnovana.

V.Relevantni propisi

32. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine FBiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 35/03, 37/03 – ispravka, 56/03 – ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:

Član 146. stav (1) tačka c) Razlozi za pritvor (1) Ako postoji osnovana sumnja da je određena osoba učinila krivično djelo pritvor joj se može odrediti:

c) ako naročite okolnosti opravdavaju bojazan da će ponoviti krivično djelo ili da će dovršiti pokušano krivično djelo ili da će učiniti krivično djelo kojim prijeti, a za ta krivična djela može se izreći kazna zatvora najmanje od tri godine ili teža kazna, [...] VI.Dopustivost

33. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

34. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio. U odnosu na pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav

1. Evropske konvencije

35. U vezi s apelantovim navodima o kršenju prava na pravično suđenje, Ustavni sud podsjeća na to da je u svojoj praksi već usvojio jasan stav da se na pitanje ima li apelant ili hoće li imati pravično suđenje pred redovnim sudovima ne može dati odgovor dok je postupak u toku. U skladu s praksom Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), pitanje da li je poštovano načelo pravičnog suđenja treba sagledati na osnovu postupka u cjelini. S obzirom na složenost krivičnog postupka, eventualni proceduralni propusti i nedostaci koji se pojave u jednoj fazi postupka mogu biti ispravljeni u nekoj od narednih faza istog tog postupka. Slijedom toga, nije moguće, u principu, utvrditi je li krivični postupak bio pravičan dok se postupak pravomoćno ne okonča (vidi Evropski sud, Barbera, Meeseque i Jabardo protiv Španije, presuda od 6. decembra 1988. godine, serija A, broj 146, stav 68. i Ustavni sud, Odluka broj U 63/01 od 27. juna 2003. godine, tačka 18, objavljena u „Službenom glasniku Bosne i Hercegovine“ broj 38/03).

36. U vezi s tim Ustavni sud napominje da osporeno rješenje Vrhovnog suda o produženju pritvora apelantu ne predstavlja utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, već je u pitanju procesno rješenje doneseno u postupku po prijedlogu Tužilaštva za produženje mjere pritvora, pa proizlazi da postupak protiv apelanta nije okončan, niti se s aspekta prava na pravično suđenje, imajući u vidu prethodni stav, u toj fazi postupka može utvrđivati je li krivični postupak bio pravičan u smislu člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine, odnosno člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

U odnosu na pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5.

Evropske konvencije

37. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Vrhovnog suda broj 03 0K 020566 20 KŽ od 30. septembra 2020. godine, protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 7. oktobra 2020. godine, a apelacija je podnesena 13. oktobra 2020. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

38. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

39. Apelant smatra da mu je osporenim rješenjima povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

Pravo na ličnu slobodu i sigurnost

40. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost;

41. Član 5. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:

(…)

c) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe u svrhu njezinog dovođenja pred nadležnu zakonitu vlast zbog razumne sumnje da je počinila krivično djelo, ili kada se to razumno smatra potrebnim kako bi se spriječilo počinjenje krivičnog djela ili bjekstvo nakon počinjenja krivičnog djela;

3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.

42. Apelant, u suštini, tvrdi da su u obrazloženjima osporenih rješenja izostali razlozi za produženje mjere pritvora, pri čemu osporava postojanje posebnog pritvorskog razloga iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH.

43. U vezi s tim Ustavni sud, prije svega, podsjeća na to da se pravo na ličnu slobodu i sigurnost ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije garantira da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje se, u prvom redu, u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva procesnog prava, odnosno, u konkretnom slučaju ZKPFBiH kao nacionalnog prava, koje mora biti usklađeno sa standardima Evropske konvencije. Ustavni sud, također, podsjeća da se određivanje pritvora u periodu prije podizanja optužnice za osumnjičenog ne smije pretvoriti u kaznu. Stoga je pritvor dopušteno odrediti samo u slučaju u kojem postoji „osnovana sumnja“ da je lice počinilo krivično djelo, te, načelno, samo radi osiguranja njegovog prisustva i uspješnog vođenja krivičnog postupka. Stoga, ZKPFBiH za određivanje pritvora uvijek traži kumulativno postojanje općeg uvjeta, dakle „osnovane sumnje“ da je lice počinilo krivično djelo i postojanje barem jednog od posebnih razloga, taksativno nabrojanih u članu 146. stav 1. tač. a), b), c) i d).

44. Ustavni sud podsjeća da je postojanje osnovane sumnje da je lice lišeno slobode počinilo krivično djelo za koje se tereti conditio sine qua non za određivanje ili produženje pritvora, ali to nakon određenog vremena nije dovoljno, već se mora procijeniti da li za pritvor postoje relevantni i dovoljni razlozi (vidi Evropski sud za ljudska prava; u daljnjem tekstu: Evropski sud, Trzaska protiv Poljske, presuda od 11. jula 2000. godine, aplikacija broj 25792/94, stav 63). Stoga je najprije potrebno utvrditi: da li drugi osnovi na kojim se zasniva sudska odluka nastavljaju opravdavati lišavanje slobode, te kada su takvi osnovi „relevantni“ i „dovoljni“, da li su javne vlasti iskazale „posebnu marljivost“ u vođenju postupka (vidi Evropski sud, pored ostalih, Idalov protiv Rusije [GC], broj 5826/03, stav 140, 22. maj 2012. godine).

45. Nadalje, opravdanost pritvora procjenjuje se s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja i njegove specifičnosti. Produženje mjere pritvora biće opravdano ukoliko postoje stvarni razlozi koji upućuju na postojanje općeg (javnog) interesa koji je tako važan i značajan da uprkos pretpostavci nevinosti preteže nad načelom poštovanja slobode pojedinca (vidi Buzadji protiv Moldavije, presuda od 5. jula 2016. godine, stav 90). Obaveza sudske vlasti je ispitati sve razloge „za“ i „protiv“ i u vezi s tim dati razloge i obrazloženja (vidi Evropski sud, Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179). Naime, kada zakon propisuje pretpostavku u pogledu okolnosti važnih za kontinuirani pritvor, postojanje konkretnih činjenica koje nadjačavaju pravilo o poštovanju slobode pojedinca mora biti uvjerljivo prikazano (vidi Evropski sud, Ilijkov protiv Bugarske broj 33977/96, stav 84, in fine, 26. juli 2001).

46. Dovodeći navedene stavove u vezu s konkretnim predmetom, Ustavni sud ukazuje na to da je, u smislu odredbi člana 146. stav 1. ZKPFBiH, opći uvjet za određivanje pritvora postojanje osnovane sumnje da je određeno lice počinilo krivično djelo. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da apelant ne osporava zaključak o postojanju osnovane sumnje kao općeg uvjeta za određivanje mjere pritvora u skladu sa članom 146. stav 1. ZKPFBiH, tako da se Ustavni sud neće ni baviti tim pitanjem. Međutim, apelant tvrdi da je proizvoljan zaključak Vrhovnog i Kantonalnog suda da su i dalje ispunjeni uvjeti za produženje pritvora propisani članom 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, odnosno da bi se svrha koja se želi postići pritvorom mogla postići i primjenom blažih mjera propisanih u ZKPFBiH.

47. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da opasnost od ponovnog počinjenja djela, ako je uvjerljivo utvrđena, može navesti sudske vlasti da stave i ostave osumnjičenog u pritvoru kako bi spriječile sve pokušaje da počini daljnja krivična djela. Međutim, potrebno je, između ostalih uvjeta, da opasnost bude vjerovatna, a mjera odgovarajuća u svjetlu okolnosti predmeta, posebno prošlosti i ličnosti dotičnog lica (vidi Evropski sud, Clooth protiv Belgije, 12. decembar 1991, stav 40, serija A, broj 225 i Paradisz protiv Francuske, aplikacija broj 17020/05, stav 71, 29. oktobar 2009).

48. Nadalje, određivanje odnosno produženje pritvora iz ovog razloga zahtijeva čvršći osnov kako bi pokazalo ne samo da postoji istinska „opravdana sumnja” nego i da postoje ostali ozbiljni razlozi od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu (vidi, pored ostalih, Evropski sud, I. A. protiv Francuske, 23. septembar 1998, stav 102, Izvještaji 1998-VII i Šuput protiv Hrvatske, aplikacija broj 49905/07, stav 102, 31. maj 2011. godine).

49. U konkretnom slučaju, Vrhovni sud je odbio apelantovu žalbu protiv rješenja o produženju pritvora i prijedlog da se apelantu u zamjenu za pritvor odrede mjere zabrane budući da je ocijenio da Kantonalni sud izrečenom mjerom produženja pritvora prema apelantu nije počinio bitne povrede postupka. U tom kontekstu Vrhovni sud je podsjetio na obrazloženje iz prvostepenog rješenja, iz kojeg, prema ocjeni Vrhovnog suda, proizlaze određeni, jasni i dovoljni razlozi za zaključak da na apelantovoj strani i dalje egzistira posebni uvjet za pritvor iz člana 146. stav 1. tačka c) ZKPFBiH, dakle opasnost da će apelant boravkom na slobodi počiniti krivično djelo kojim prijeti. U vezi s tim Vrhovni sud je u okviru žalbenih razloga i po službenoj dužnosti ukazao da je prvostepeni sud u dovoljnoj mjeri ispitao posebne pritvorske razloge za apelanta. Vrhovni sud je prvo ispitao objektivni uvjet koji se tiče zaprijećene kazne (tri godine ili teža kazna), cijeneći da je Kantonalni sud u tom segmentu naveo jasne i argumentirane razloge. Naročite okolnosti u smislu standarda navedenih u prethodnim tačkama (od 45. do 48) Vrhovni sud je ocijenio u smislu konkretnih, specifičnih okolnosti na strani apelanta i u tom smjeru je, cijeneći neosnovanost žalbenih tvrdnji da se ista svrha mogla postići i blažim mjerama, podsjetio na obrazloženje i razloge koji su u rješenju navedeni, uz zaključke do kojih je Kantonalni sud došao na osnovu izvedenih dokaza. Vrhovni sud je ponovio dokaze i razloge koje je prvostepeni sud imao u vidu, a tiču se načina izvršenja djela, odnosno apelantove naročite brutalnosti, bezosjećajnosti i nemilosrdnosti u preduzimanju krivičnopravnih radnji za koje se sumnjiči. U pogledu neosnovanosti žalbene tvrdnje da prvostepeni sud nije razmotrio mogućnost primjene blažih mjera Vrhovni sud je ukazao na dio obrazloženja prvostepenog rješenja u kojem je prvostepeni sud ispitao da li se ista svrha koja se želi postići pritvorom može ostvariti izricanjem, odnosno primjenom neke od blažih mjera, zaključivši da je apelantovo daljnje zadržavanje u pritvoru neophodno. Također je ukazano da je prvostepeni sud iznio konkretne i jasne razloge da mjere zabrane napuštanja boravišta, kućni pritvor i zabrana sastajanja s određenim licima primarno imaju za cilj da otklone eventualnu opasnost od mogućeg bjekstva osumnjičenog ili koluzione opasnosti, ali da te mjere ne mogu otkloniti iteracijsku opasnost na strani osumnjičenog. Prema ocjeni Vrhovnog suda, prvostepeni sud je izveo pravilan zaključak da sve navedene okolnosti u cjelini predstavljaju naročite okolnosti koje opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao ponoviti krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora u trajanju od tri godine ili teža kazna, pri čemu se Vrhovni sud osvrnuo i na apelantovo pozivanje na praksu Ustavnog suda i Vrhovnog suda, ukazujući da činjenični i pravni osnov predmetnog slučaja nije identičan praksi na koju je žalbom ukazano.

50. Imajući u vidu naprijed navedeno, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, suprotno navodima iz apelacije, pri ocjeni opravdanosti mjere produženja pritvora imali u vidu, s jedne strane, značaj osnovnog prava na slobodu i sigurnost i, s druge strane, naročite okolnosti koje su ispitane u svjetlu razloga „za“ i „protiv“ (vidi već citiranu odluku Aleksanyan protiv Rusije, presuda od 5. juna 2009. godine, stav 179) i ocijenjene u vezi s konkretnim okolnostima (u zakonskoj definiciji nisu taksativno navedene), koje u cijelosti opravdavaju bojazan da bi apelant, u slučaju puštanja na slobodu, mogao počiniti krivično djelo kojim prijeti, za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna. U tom smislu, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi, pri ocjeni naročitih okolnosti, naveli jasne i argumentirane razloge koji predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu. Također je preispitana mogućnost izricanja blažih mjera u odnosu na mjeru pritvora, te navedeni potpuni i određeni razlozi zbog kojih je zaključeno da neke od blažih mjera nisu primjenjive, niti svrsishodne u konkretnom slučaju, te da svestranom analizom svih okolnosti i dalje egzistiraju objektivni razlozi i bojazan da bi apelant u slučaju da bude pušten na slobodu mogao ponoviti krivično djelo.

51. Slijedom navedenog, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani apelantovi navodi da mu je osporenim rješenjem povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije.

52. Ustavni sud zapaža da je apelant u tekstu apelacije naveo i da su mu povrijeđeni pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku, te pravo na slobodu kretanja i prebivalište. Osim što je naveo povredu ovih prava, apelant ih nije posebno obrazložio, pa se Ustavni sud neće posebno baviti ovim apelantovim navodima.

VIII.Zaključak

53. Ustavni sud zaključuje da ne postoji povreda prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka c) i stav 3. Evropske konvencije kada su redovni sudovi, odlučujući povodom produženja pritvora i prijedloga za izricanje blažih mjera, utvrdili da i dalje postoje naročite okolnosti koje ukazuju na postojanje opravdane bojazni da bi apelant, puštanjem na slobodu, mogao ponoviti krivična djela za koja se osnovano sumnjiči, uz razloge koji u cjelini predstavljaju ozbiljne razloge od javnog interesa koji, nezavisno od pretpostavke nevinosti, pretežu nad pravom na slobodu i sigurnost ličnosti.

54. Na osnovu člana 18. stav (3) tačka l), člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

55. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-3524/20 (J. H.) | Sudska praksa | Aktio