Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4482/20 (JP "Elektroprivreda HZ HB" d.d. Mostar)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Isplata duga
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacionih objekata
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacionih objekata
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 58
- Zakon o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumulacionih objekata
Predmeti (1)
AP-4482/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. janaura 2021. godine, u predmetu broj AP-4482/20, rješavajući apelaciju koju je podnio JP "Elektroprivreda HZ HB" d.d. Mostar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio JP "Elektroprivreda HZ HB" d.d. Mostar protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 58 0 Ps 171128 19 Rev od 1. septembra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. JP "Elektroprivreda HZ HB" d.d. Mostar (u daljnjem tekstu: apelant) iz Mostara, kojeg zastupa Nenad Rebac advokat iz Mostara, podnio je 11. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 58 0 Ps 171128 19 Rev od 1. septembra 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Vrhovnog suda, usvojen je u cijelosti tužbeni zahtjev tužioca (Općina Prozor - Rama) pa je obavezan apelant da tužiocu isplati ostatak naknade za korištenje hidroakumulacionih objekata za proizvodnju električne energije za period od 1. januara 2014. do 31. maja 2016.godine u iznosu od 5.175.997,39 KM sa zakonskom zateznom kamatom.
3. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni sud je naveo da je tačkom 1. rješenja Regulatorne komisije za električnu energiju Federacije Bosne i Hercegovine (FERK) od 21. jula 2010. godine apelantu odobren potreban godišnji prihod od regulisanih tarifa zasnovan na priznatim planskim troškovima za bilansiranu proizvodnju električne energije i snage za 2010. godinu u iznosu od 77.470.000,00 KM; Tačkom 2. navedenog rješenja određena je cijena električne energije na pragu hidroelektrana apelanta utvrđene na osnovu potrebnog prihoda iz tačke 1. ovog rješenja, između ostalih, za HE Rama utvrđena je prosječna cijena električne energije u iznosu od 0,04454 KM/kWh; Tačkom 3. navedenog rješenja određeno je da se jedinične cijene snage i proizvedene električne energije na pragu hidroelektrana utvrđene u iznosima navedenim u tački 2. ovog rješenja primjenjuju radi utvrđivanja tarifnih stavova za tarifne kupce apelanta počev od 1. augusta 2010. godine; Tačkom 4. navedenog rješenja odlučeno je da je prestala primjena ranijeg rješenja Komisije od 27. aprila 2007. godine (kojim je bila utvrđena prosječna cijena za tu HE u iznosu od 0,03389/kWh). Zakonom o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumalacionih objekata („Službene novine Federacije Bosne i Hercegovine broj 44/02 i 57/09) određeno je da su javna preduzeća i druga pravna lica koja ostvaruju prihod od tih objekata dužna plaćati naknadu po odredbama ovog Zakona, koja je prihod grada, odnosno općine na čijem području je izgrađen hidroakumulacioni objekat, a tim zakonom je određena i visina naknade (0,005 KM, odnosno 0,01 KM po proizvedenom kilovat satu električne energije). Članom I. stav 2. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumalacionih objekata dopunjen je član 3. na način da se naknada iz stava 1. ovog člana procentualno usklađuje sa svakim povećanjem, odnosno smanjenjem cijene električne energije koju utvrđuju FERK i primjenjuje se od dana povećanja odnosno smanjenja cijene električne energije. U izreci rješenja FERK-a od 21. jula 2010. godine se na više mjesta upotrebljava formulacija „na pragu hidroelektrana", pa je pravilan zaključak drugostepenog suda da cijena električne energije o kojoj govori novelirana odredba člana 3. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda preduzeća ostvarenog korištenjem hidroakumalacionih objekata može i treba biti samo proizvodna cijena električne energije (na pragu hidroelektrane), koju je prema ranijem Zakonu o električnoj energiji utvrđivao FERK. Na ovakav stav i zaključak ni na koji način nije od uticaja činjenica da sada važećim Zakonom o električnoj energiji u Federaciji Bosne i Hercegovine („SI. novine F BiH" 66/13) FERK-u nije dato u nadležnost da utvrđuje cijenu električne energije, jer se tužbeni zahtjev zasniva na rješenju FERK-a od 21. jula 2010. godine (kada je FERK bio nadležan za utvrđivanje cijene električne energije). Također, navedeno rješenje nije stavljeno van snage, a nije ni izmijenjeno, a parnični sud je vezan za odluke nadležnog pravnog lica (član 12. stav 1. Zakona o parničnom postupku), dok apelant tokom postupka nije tvrdio niti dokazivao da je protiv navedenog rješenja podnosio, odnosno ulagao pravne lijekove, odnosno da isto nije na pravnoj snazi. S obzirom da je apelant u utuženom periodu isplatio tužiocu iznos od 16.470.954,50 KM, a primjenom povećanja prosječne cijene električne energije trebao je isplatiti 21.646.951,80 KM, razlika za naplatu iznosi 5.175.997,39 KM. Osnovom navedenog, Vrhovni sud je naveo da je pravilno i zakonito drugostepeni sud preinačio prvostepenu presudu i usvojio tužbeni zahtjev u cijelosti, pa je odbio apelantovu reviziju izjavljenu protiv drugostepene presude.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant ističe da je Vrhovni sud „cijenu na pragu proizvodnog objekta", koja uopće nije navedena u Zakonu o električnoj energiji ni u Zakonu o izdvajanju i usmjeravanju dijela prihoda poduzeća ostvarenih korištenjem hidroakumulacijskih objekta, paušalno prihvatio kao propisane odredbe navedenih zakona, te iste neosnovano primijenio na apelanta. Također, apelant ističe da je odredbom člana 59. Zakona o električnoj energiji Federacije Bosne i Hercegovine tržište električne energije na prostoru Federacije Bosne i Hercegovine od 1. januara 2015. godine u cijelosti deregulirano, pa je slijedom takvog zakonskog određenja prestala primjena svih pojedinačnih akata Regulatorne komisije koje se odnose na cijenu električne energije na nekvalificirane kupce iste.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Prije svega, Ustavni sud ukazuje da je apelant po svojoj strukturi u poziciji kao nosioci javne vlasti. S tim u vezi Ustavni sud podsjeća da apelant ne uživa zaštitu prava zagarantovanih odredbama Evropske konvencije i njenih protokola koji regulišu odnos javne vlasti i pojedinaca i pružaju pojedincima zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda u odnosu sa javnom vlašću. Međutim, Ustavni sud u svojoj praksi ukazao je da Evropska konvencija pruža minimum zaštite u pogledu ljudskih prava i osnovnih sloboda, a Ustav Bosne i Hercegovine daje širu zaštitu, pa je usvojio stav da, prema članu VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, svako ko je bio stranka u određenom postupku i ko ima presudu bilo kog suda za koju smatra da su mu njome povrijeđena prava može podnijeti apelaciju Ustavnom sudu. U skladu s tim, državni organi i javna vlast, kao učesnici sudskih postupaka, uživaju garancije prava na pravičan postupak i prava na imovinu iz člana II/3.e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 39/03 od 27. februara 2004. godine, objavljena na www.ustavnisud.ba).
7. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
8. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi prava na pravično suđenje odnose na način na koji su u predmetnoj pravnoj stvari primijenjeni pozitivno-pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
9. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u reviziji izjavljenoj protiv drugostepene odluke, a koje navode je razmotrio Vrhovni sud prilikom donošenja osporene odluke, te jasno i detaljno objasnio zašto ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da apelant nema „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine koja bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi apelanta o kršenju prava na pravično suđenje očigledno (prima facie) neosnovani.
10. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
11. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević