Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2564/19 (H. V.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Minimalna prava optuženog - pravo da mu se postavi advokat
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Krivični postupak
- Pravo na odbranu
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2564/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2564/19, rješavajući apelaciju Hakije Vejzovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine» broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Hakije Vejzovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli broj 33 0 K 066256 18 Kž od 9. aprila 2019. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama broj 33 0 K 066256 16 K od 9. oktobra 2018. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Hakija Vejzović (u daljnjem tekstu: apelant) iz Živinica, kojeg zastupa Mensur Radončić, advokat iz Tuzle, podnio je 14. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Tuzli (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 33 0 K 066256 18 Kž od 9. aprila 2019. godine i Presude Općinskog suda u Živinicama (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 33 0 K 066256 16 K od 9. oktobra 2018. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i Kantonalnog tužilaštva Tuzlanskog kantona (u daljnjem tekstu: Kantonalno tužilaštvo) zatraženo je 13. oktobra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalno tužilaštvo dostavili su odgovore na apelaciju u periodu od 19. oktobra do 2. novembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Apelant je 24. decembra 2015. godine Općinskom sudu podnio zahtjev za postavljanje branioca u kojem je, između ostaloga, naveo da je izuzetno lošeg imovnog stanja, te da nije sposoban sam iznijeti svoju odbranu i predlagati dokaze, te je zatražio da to bude advokat A. I. Iz stanja spisa nije vidljivo da je o navedenom zahtjevu odlučeno.
6. Kantonalno tužilaštvo je podiglo optužnicu protiv apelanta 3. februara 2016. godine zbog krivičnog djela nedozvoljena trgovina iz člana 267. stav 1. Krivičnog zakona Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZFBiH), a koja je potvrđena 4. februara 2016. godine (u vrijeme potvrđivanja optužnice apelant je imao izabranog branioca, advokata A. I.).
7. Presudom Općinskog suda broj 33 0 K 066256 16 K od 9. oktobra 2018. godine apelant je proglašen krivim zbog toga što je, na način pobliže opisan u izreci presude, nemajući ovlaštenja za trgovinu, nabavio robu u vrijednosti koja prelazi iznos 10.000,00 KM radi prodaje, čime je počinio krivično djelo nedozvoljena trgovina iz člana 267. stav 1. KZFBiH. Apelantu je izrečena uvjetna osuda kojom mu je utvrđena kazna zatvora u trajanju od šest mjeseci, a koja se neće izvršiti ukoliko apelant u roku od dvije godine po pravosnažnosti presude ne učini novo krivično djelo. Osim toga, od apelanta su oduzeta tri putnička motorna vozila (pobliže opisana u izreci presude), koja su oduzeta prilikom pretresa na osnovu naredbe Općinskog suda od 21. septembra 2015. godine i potvrde o privremenom oduzimanju predmeta Ministarstva unutrašnjih poslova Tuzlanskog kantona
- Sektor kriminalističke policije Tuzla od 2. oktobra 2015. godine. Također, apelant je obavezan da plati troškove postupka i sudskog paušala u određenim novčanim iznosima.
8. Općinski sud je, između ostalog, ukazao na završne riječi Kantonalnog tužilaštva, kao i apelanta u kojima je apelant, između ostaloga, naveo da se ne osjeća krivim, da je čak i oštećen (prema apelantovim navodima, jedno vozilo je njegovo), da je obolio, odnosno da je dobio dijabetes i da mu je oboljelo srce, te je predložio da se vozila vrate kako bi ih vratio vlasnicima – sinu i N. P.
9. Općinski sud je istakao da je iz svih provedenih dokaza nesumnjivo utvrđeno da apelant nije imao ovlaštenje za trgovinu, odnosno da nije imao registriranu djelatnost za bavljenje trgovinom, a da je nabavljao različita vozila u vrijednosti više od 10.000,00 KM radi daljnje prodaje, te da se neovlašteno bavio trgovinom, kao i posredovanjem u trgovini, te da su u apelantovim radnjama sadržana sva bitna obilježja krivičnog djela nedozvoljena trgovina iz člana 267. stav 1. KZFBiH. Općinski sud je naveo da je u postupku utvrdio da je apelant u vrijeme izvršenja krivičnog djela bio uračunljiv, budući da nije ustanovio niti jednu činjenicu, niti okolnost koje bi dovele u pitanje apelantovu mogućnost da shvati značaj svojih djela i da upravlja svojim postupcima.
10. U odnosu na oblik vinosti pod kojim je apelant počinio krivično djelo, Općinski sud je istakao da je apelant bio svjestan da nema ovlaštenja nadležnog organa za bavljenje trgovinskom djelatnošću, te da je radi prodaje nabavio tri putnička motorna vozila, čime je na nesumnjiv način manifestirao namjeru da ih proda. Nadalje, istaknuto je da iz navedenog proizlazi da je apelant bio svjestan svih bitnih obilježja bića krivičnog djela za koje je proglašen krivim i da je htio njegovo izvršenje zbog čega je u izvršenju navedenog krivičnog djela postupao sa direktnim umišljajem.
11. Presudom Kantonalnog suda broj 33 0 K 066256 18 Kž od 9. aprila 2019. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana, te je prvostepena presuda potvrđena.
12. U obrazloženju drugostepene presude Kantonalni sud je, između ostaloga, naveo da je ustanovio da je žalba neosnovana, a ispitujući apelantove žalbene navode, da mu je uskraćeno pravo na odbranu zagarantirano „članom 6.“ (radi se o očiglednoj grešci, misli se na odredbu člana 7) Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: ZKPFBiH), jer mu sud nije dodijelio branioca po službenoj dužnosti, odnosno da je postupio suprotno članu 59. stav 5. i članu 60. ZKPFBiH. Pri tome Kantonalni sud je ukazao na stavove Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) u predmetima Artico, Quaranta protiv Švajcarske, Pham Hoang protiv Francuske i Twalib protiv Grčke, te Ustavnog suda u predmetu broj AP 3802/08, pri čemu je istakao da nije sporno da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, pravo optuženog u određenim slučajevima na besplatnu pravnu pomoć predstavlja jedan od osnovnih elemenata prava na pravično suđenje. Nadalje, da bi optužena osoba ostvarila navedeno pravo, prema tački c) člana 6. stav 3. Evropske konvencije, potrebno je da su ispunjena dva uvjeta, i to: da optužena osoba ne posjeduje „dovoljna sredstva za plaćanje pravne pomoći“ i da je ,,u interesu pravde da optuženoj osobi bude dodijeljena takva vrsta pomoći“. Osim toga, istaknuto je da „kriteriji za određivanje zahtijevaju li interesi pravde da se nekoj osobi osigura besplatna pravna pomoć uključuju prirodu optužbi protiv apelanta i potrebu da se pripreme argumenti u vezi s kompliciranim pravnim pitanjima“.
13. S tim u vezi, Kantonalni sud je istakao da iz apelantove žalbe proizlazi da prvostepeni sud apelantu nije postavio branioca, što kao posljedicu ima njegovu neupućenost u daljnji tok postupka, odnosno donošenje osuđujuće presude. Kantonalni sud je istakao da je uvidom u predmetni spis utvrdio da je apelant poučen o pravu na branioca, te da nije zahtijevao da mu se postavi branilac zbog lošeg imovnog stanja, a što je uvjet propisan članom 60. ZKF BiH. Nadalje, istaknuto je da je uvidom u spis utvrđeno da tokom krivičnog postupka apelant nije ukazivao na činjenicu da je bolestan, osim što je u završnoj riječi naveo da je obolio od dijabetesa i koronarne bolesti. Kantonalni sud je dalje naveo da su, s obzirom na to da apelant nije tražio da mu se postavi branilac i da priroda optužbe protiv apelanta nije zahtijevala da se „pripreme argumenti u vezi s kompliciranim pravnim pitanjima“, neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud povrijedio njegovo pravo na odbranu i da je time učinio bitnu povredu krivičnog postupka iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH.
14. Kantonalni sud je dalje ispitao i ostale žalbene navode (kojima je, između ostaloga, ukazivano na bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, povredu načela in dubio pro reo, pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, proizvoljnu ocjenu dokaza, povredu odredaba krivičnog zakona), te je ocijenio da su neosnovani (sve detaljno obrazloženo na str. 3-8 presude). IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
15. Apelant smatra da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tač. b) i c) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Apelant je ukratko naveo hronologiju predmetnog postupka, te istakao da Općinski sud u toku postupka nije odlučio o apelantovom zahtjevu da mu se postavi branilac po službenoj dužnosti, zbog čega je apelant tokom postupka bio bez branioca. Također, ističe da je i u žalbi protiv prvostepene presude ukazao na to da je Općinski sud povrijedio njegovo pravo na odbranu iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, jer mu nije postavio branioca po službenoj dužnosti iako su bile ispunjene zakonske pretpostavke iz člana 60. stav 1. ZKPFBiH, a na koji način je počinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka. Nadalje, istaknuto je da je u žalbi naveo i to da je, nakon što je pribavio potvrdu JU Centar za socijalni rad da je lošeg imovnog stanja i da je zbog toga primio jednokratnu novčanu pomoć, od suda tražio da mu postavi branioca po službenoj dužnosti i da ga oslobodi plaćanja troškova postupka. Apelant ističe da je uz žalbu priložio i obimnu medicinsku dokumentaciju, koja dovodi u sumnju zaključak suda da je apelant bio sposoban da se sam brani u krivičnom predmetu. Nadalje, navedeno je da je i Kantonalni sud ignorirao sve navode i prigovore iz žalbe u vezi sa nepostavljanjem branioca po službenoj dužnosti, kao i da je zanemario medicinsku dokumentaciju, čime je učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka iz člana 305. stav 7. ZKPFBiH. Apelant ukazuje na obrazloženje drugostepenog suda dato s tim u vezi. Apelant je uz apelaciju dostavio kopiju zahtjeva za postavljanje branioca od 24. decembra 2015. godine upućenog Općinskom sudu. b)Odgovor na apelaciju
16. Kantonalni sud je naveo da nije utvrdio povredu ljudskih prava i sloboda utvrđenih članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. i stav 3. tač. b) i c) Evropske konvencije, te je predložio da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Općinski sud je naveo da je u vrijeme potvrđivanja optužnice apelant imao izabranog branioca, advokata A. I., za kojeg se u spisu nalazi punomoć, te da je predmetna optužnica dostavljena apelantu i njegovom braniocu. Nadalje, naveo je da je na ročištu o izjašnjenju o krivici (29. februara 2016. godine) bio prisutan apelantov branilac, kao i da je uredno pozvan na glavni pretres radi davanja uvodnog izlaganja (14. novembra 2017. godine). Međutim, Općinski sud je istakao da apelantov branilac nije pristupio, te da je putem e-maila obavijestio sud da nema daljnja ovlaštenja za zastupanje, odnosno da mu je apelant rekao da nema novca za troškove branioca, da se obratio sudu zahtjevom da se isti advokat postavi kao branilac po službenoj dužnosti, čemu sud nije udovoljio, zbog čega je apelant došao u njegovu kancelariju, izuzeo dokumentaciju i rekao da će se sam braniti, kao i da sa apelantom nije imao više kontakta, da ga je pozivao na broj telefona koji je imao, ali da se nije javljao. Općinski sud je istakao da je apelant sa navedenim podneskom advokata A. I. upoznat na glavnom pretresu, te da je jasno naveo da je tačno to što je advokat naveo, kao i da će se sam braniti u postupku. Nadalje, navedeno je da apelant nije postavljao zahtjev da mu se postavi branilac po službenoj dužnosti zbog slabog imovnog stanja ili drugih razloga, tako da taj sud nije ni mogao donositi bilo kakvu odluku u vezi sa braniocem, a da se u konkretnom slučaju ne radi o obaveznoj odbrani iz člana 59. ZKPFBiH. Općinski sud je naveo da je apelant jasno na zapisnik izjavio da će, ukoliko bude htio, kasnije angažirati branioca, a što jasno ukazuje da ničim nisu povrijeđena apelantova prava na odbranu. Osim toga, Općinski sud je istakao da je na nastavcima glavnog pretresa (20. decembra 2017. godine i 1. februara 2018. godine) apelant ponovno naveo da će se sam braniti, te da će, ukoliko bude htio, sam angažirati branioca. Općinski sud je dalje ukazao na datume održavanja nastavaka glavnog pretresa i donošenja prvostepene presude. U konačnici, istakao je da je iz navedenog jasno vidljivo da od samog pokretanja krivičnog postupka, nakon što je opozvao punomoć izabranom braniocu A. I., tj. od prvog zakazanog glavnog pretresa, pa sve do okončanja prvostepenog postupka donošenjem presude, apelant nikada nije ni usmeno na zapisnik, niti pismeno podneskom tražio da mu se postavi branilac po službenoj dužnosti zbog slabog imovnog stanja, kao ni zbog zdravstvenih problema ili drugih razloga predviđenih odredbama člana 60. ZKPFBiH, niti je dostavljao bilo kakve dokaze u koje bi sud mogao izvršiti uvid, te eventualno izvršiti procjenu o obavezi postavljanja branioca zbog bilo kojih razloga predviđenih odredbama ZKPFBiH. S tim u vezi, Općinski sud je zaključio da nije povrijedio apelantovo pravo na odbranu iz člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH, niti odredbe člana 60 stav 1. ZKPFBiH. U konačnici, Općinski sud je istakao da je u cijelosti postupao u skladu sa odredbama KZFBiH i ZKPFBiH, pri čemu nije prekršio nijedno apelantovo pravo zajamčeno Ustavom Bosne i Hercegovine i Evropskom konvencijom.
18. Kantonalno tužilaštvo je navelo da su presudom Kantonalnog suda dati sasvim jasni, dovoljni i na zakonu zasnovani argumenti koji opravdavaju odbijanje apelantove žalbe, a u pogledu navoda da mu je uskraćeno pravo na odbranu jer mu nije dodijeljen branilac po službenoj dužnosti. S tim u vezi, Kantonalno tužilaštvo je ukazalo na obrazloženje Kantonalnog suda dato u drugostepenoj presudi. Kantonalno tužilaštvo je istaklo da se u navedenoj presudi, sasvim opravdano i na zakonu zasnovano, izvodi zaključak da apelant nije tražio da mu se postavi branilac i da priroda optužbe protiv apelanta nije zahtijevala da se pripreme argumenti u vezi sa kompliciranim pravnim pitanjima, te da su neosnovani apelantovi žalbeni navodi da je prvostepeni sud povrijedio pravo apelanta na odbranu i da je time učinio bitnu povredu odredaba krivičnog postupka, tj. člana 312. stav 1. tačka d) ZKPFBiH. Kantonalno tužilaštvo je navelo da predmetnu apelaciju treba odbiti kao neosnovanu.
V.Relevantni propisi
19. Krivični zakon Federacije Bosne i Hercegovine (“Službene novine Federacije BiH” br. 36/03, 37/03 - ispravka, 21/04 - ispravka, 69/04, 18/05, 42/10, 42/11, 59/14, 76/14, 46/16 i 75/17) glasi:
Član 267. stav (1) Nedozvoljena trgovina (1) Ko, nemajući ovlašćenja za trgovinu, nabavi robu ili druge predmete opće potrošnje u vrijednosti koja prelazi 10.000 KM u cilju prodaje, ili ko se neovlašćeno u većem obimu bavi trgovinom ili posredovanjem u trgovini ili zastupanjem u prometu roba i usluga, kaznit će se kaznom zatvora od tri mjeseca do tri godine.
20. Zakon o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13, 59/14 i 74/20) U konkretnom slučaju primjenjuje se neslužbeni prečišćeni tekst Zakona o krivičnom postupku Federacije Bosne i Hercegovine ("Službene novine Federacije BiH" br. 35/03, 37/03 - ispravka, 56/03 - ispravka, 78/04, 28/05, 55/06, 27/07, 53/07, 9/09, 12/10, 8/13 i 59/14), sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi: Član 7.
Pravo na odbranu (1) Osumnjičeni odnosno optuženi ima pravo da brani se sam ili uz stručnu pomoć branioca koga sam izabere.
(2) Ako osumnjičeni odnosno optuženi sam ne uzme branioca postavit će mu se branilac po službenoj dužnosti kad je to određeno ovim zakonom.
(3) Osumnjičenom odnosno optuženom se mora osigurati dovoljno vremena za pripremanje odbrane.
Član 59.
Kada osumnjičeni odnosno optuženi mora imati branioca (1) Osumnjičeni mora imati branioca već prilikom prvog ispitivanja ako je nijem ili gluv ili ako je osumnjičen za krivično djelo za koje se može izreći kazna dugotrajnog zatvora.
(2) Osumnjičeni odnosno optuženi mora imati branioca prilikom izjašnjenja o prijedlogu za određivanje pritvora, za vrijeme dok pritvor traje.
(3) Nakon podizanja optužnice za krivično djelo za koje se može izreći deset godina zatvora ili teža kazna optuženi mora imati branioca u vrijeme dostavljanja optužnice.
(4) Ako osumnjičeni odnosno optuženi u slučajevima obavezne odbrane ne uzme sam branioca, ili branioca ne angažuju lica iz člana 53. stav 3. ovog zakona, branioca će mu postaviti sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija, odnosno predsjednik vijeća. U ovom slučaju osumnjičeni odnosno optuženi ima pravo na branioca do pravosnažnosti presude, a ako je izrečena kazna dugotrajnog zatvora - i u postupku po pravnom lijeku.
(5) Branilac će biti postavljen osumnjičenom odnosno optuženom ako sud utvrdi da je to zbog složenosti predmeta, mentalnog stanja osumnjičenog odnosno optuženog ili drugih okolnosti u interesu pravde.
(6) U slučaju postavljanja branioca osumnjičeni odnosno optuženi će se prvo pozvati da sam izabere branioca sa predstavljene liste. Ukoliko osumnjičeni odnosno optuženi sam ne izabere branioca sa predstavljene liste, branioca će postaviti sud.
Član 60.
Postavljanje branioca zbog slabog imovnog stanja (1) Kad ne postoje uslovi za obaveznu odbranu, a postupak se vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna ili kada to zahtijevaju interesi pravednosti, bez obzira na propisanu kaznu, osumnjičenom odnosno optuženom će se, na njegov zahtjev, postaviti branilac, ako prema svom imovnom stanju ne može snositi troškove odbrane.
(2) Zahtjev za postavljanje branioca iz stava 1. ovog člana može se podnijeti tokom cijelog krivičnog postupka. Branioca postavlja sudija za prethodni postupak, sudija za prethodno saslušanje, sudija odnosno predsjednik vijeća nakon što je osumnjičenom odnosno optuženom prvo pružena prilika da sa predstavljene liste izabere branioca.
(3) Zahtjev za postavljanje branioca zbog slabog imovnog stanja evidentira se u spisu. Sud će na osnovu utvrđenog imovnog stanja osumnjičenog odnosno optuženog donijeti odluku o zahtjevu bez odlaganja.
Član 312. stav (1) tačka d) Bitne povrede odredaba krivičnog postupka (1) Bitna povreda odredaba krivičnog postupka postoji:
d) ako je povrijeđeno pravo na odbranu;
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Kantonalnog suda broj 33 0 K 066256 18 Kž od 9. aprila 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 11. maja 2019. godine, a apelacija je podnesena 14. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant pobija navedene presude, tvrdeći da mu je tim presudama povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
3. Svako ko je optužen za krivično djelo ima sljedeća minimalna prava:
b) da ima dovoljno vremena i mogućnosti za pripremanje svoje odbrane;
c) da se brani lično ili posredstvom branioca po vlastitom izboru ili da, ako nema dovoljno sredstava da plati pravnu pomoć, besplatno dobije branioca kada to zahtijevaju interesi pravde;
28. Ustavni sud, prvenstveno, ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te da, stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. S obzirom na to Ustavni sud će u konkretnom slučaju ispitati da li je postupak bio pravičan na način na koji to zahtijevaju član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije.
29. Apelant, u suštini, smatra da mu je pravo na pravično suđenje povrijeđeno zbog toga što mu nije postavljen branilac po službenoj dužnosti iako su bile ispunjene zakonske pretpostavke, a na koji način je došlo i do proizvoljne primjene pozitivnopravnih propisa. Pri tome Ustavni sud zapaža da se apelant pozvao na odredbe člana 6. stav 1. i stav 3. tač. b) i c) Evropske konvencije, dovodeći pravo na branioca iz člana 6. stav 3. tačka c) u vezu sa pravom na pripremanje odbrane iz člana 6. stav 3. tačka b) Evropske konvencije. Imajući u vidu apelantove navode, odnosno imajući u vidu njihovu suštinu, Ustavni sud će navedeno ispitati u okviru garancija iz člana 6. stav 1. i stav 3. tačka
c) Evropske konvencije.
30. Ustavni sud ukazuje da, prema praksi Evropskog suda, pravo optuženog u određenim slučajevima na besplatnu pravnu pomoć predstavlja jedno od elemenata pravičnog suđenja (vidi, Evropski sud, Artico, presuda od 13. maja 1980. godine, Serija A, broj 37, strana 15, stav 32). Tačka c) stav 3. člana 6. Evropske konvencije pretpostavlja dva uvjeta za ostvarenje ovog prava. Prvi je neposjedovanje „dovoljnih sredstava za plaćanje pravne pomoći“. S druge strane, neophodno je razmotriti da li je „u interesu pravde“ da apelantu bude dodijeljena takva vrsta pomoći (vidi, Evropski sud, Quaranta protiv Švajcarske, presuda od 24. maja 1991. godine, Serija A, broj 205, strana 16, stav 27). Također, „kriteriji za određivanje da li interesi pravde zahtijevaju da se nekoj osobi osigura besplatna pravna pomoć uključuju prirodu optužbi protiv apelanta i potrebu da se pripreme argumenti u vezi s kompliciranim pravnim pitanjima“ (vidi, inter alia, Evropski sud, Pham Hoang protiv Francuske, presuda od 25. septembra 1992. godine, Serija A 243, i Twalib protiv Grčke, odluka od 9. juna 1998. godine, Izvještaji 1998-IV). Dalje, prema praksi Evropskog suda, ukoliko pravo na odbranu nije nepovratno povrijeđeno u nižestepenom postupku propustom da se ispune zahtjevi člana 6. stav 3. tačka c) Evropske konvencije, to se, u principu, može nadoknaditi žalbom pod uvjetom da „žalbeni sud“ može preispitati nižestepenu odluku u činjeničnom i pravnom smislu (vidi, mutatis mutandis, navedenu presudu Quaranta protiv Švajcarske, strana 18).
31. U konkretnom slučaju iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu vidljivo je da je apelant u fazi istrage (24. decembra 2015. godine) podnio zahtjev da mu se postavi branilac zbog lošeg imovnog stanja i nesposobnosti za iznošenje vlastite odbrane i predlaganje dokaza, ali da iz stanja spisa nije vidljivo da je odlučeno o navedenom zahtjevu. Nadalje, Ustavni sud zapaža, a kako to proizlazi iz odgovora Općinskog suda na navode apelacije, da je apelant u vrijeme potvrđivanja optužnice (4. februara 2016. godine) imao izabranog branioca, koji je bio prisutan i na ročištu o izjašnjenju o krivici (29. februara 2016. godine). Zatim, vidljivo je da na glavni pretres (14. novembra 2017. godine) apelantov branilac nije pristupio, budući da nije imao daljnja ovlaštenja za zastupanje apelanta, kao i da je apelant tom prilikom na zapisnik izjavio da će se sam braniti u postupku, odnosno da će, ukoliko bude htio, kasnije angažirati branioca, a što je izjavio i na nastavcima glavnog pretresa (20. decembra 2017. godine i 1. februara 2018. godine). Ustavni sud zapaža da iz odgovora Općinskog suda proizlazi da apelant u toku postupka pred prvostepenim sudom nije ukazivao na postojanje okolnosti u vezi sa njegovim zdravstvenim stanjem (u smislu člana 59. stav (5) ZKPFBiH), niti je prvostepenom sudu dostavljao dokaze u koje bi mogao izvršiti uvid, te eventualno izvršiti procjenu o obavezi postavljanja branioca zbog bilo kojih razloga predviđenih odredbama ZKPFBiH. Također, Ustavni sud zapaža da iz odgovora Općinskog suda slijedi da apelant od momenta kada je opozvao punomoć izabranom braniocu do okončanja postupka pred prvostepenim sudom nije podnosio zahtjev za postavljanje branioca u smislu člana 60. stav (1) ZKPFBiH.
32. Ustavni sud smatra da su odredbom člana 59. ZKPFBiH propisani slučajevi kada osumnjičeni, odnosno optuženi mora imati branioca (institut obavezne odbrane). Osim toga, stavom (5) istog člana propisano je da će branilac biti postavljen osumnjičenom, odnosno optuženom ako sud utvrdi da je to zbog složenosti predmeta, mentalnog stanja osumnjičenog, odnosno optuženog ili drugih okolnosti u interesu pravde. Dakle, iz odredbe člana 59. stav (5) ZKPFBiH proizlazi da će sud po diskrecionoj ocjeni odlučiti o tome da li su ispunjeni uvjeti (složenost predmeta, mentalno stanje osumnjičenog, odnosno optuženog ili druge okolnosti u interesu pravde) da se osumnjičenom, odnosno optuženom postavi branilac. Nadalje, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 60. stav (1) ZKPFBiH propisano da će se osumnjičenom, odnosno optuženom, na njegov zahtjev postaviti branilac ako prema svom imovnom stanju ne može snositi troškove odbrane kad ne postoje uvjeti za obaveznu odbranu, a postupak se vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, ili kada to zahtijevaju interesi pravednosti bez obzira na propisanu kaznu. Dakle, iz navedene odredbe slijedi da će se, u slučaju da osumnjičeni, odnosno optuženi podnese zahtjev za postavljanje branioca zbog svog imovnog stanja, udovoljiti njegovom zahtjevu ukoliko je ispunjen uvjet da se postupak vodi za krivično djelo za koje se može izreći kazna zatvora od tri godine ili teža kazna, ili uvjet da to zahtijevaju interesi pravednosti.
33. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja drugostepene presude proizlazi da je Kantonalni sud, kao žalbeni sud, preispitao prvostepenu presudu kako u pogledu činjeničnog stanja, tako i u pogledu pravnih pitanja, te da je ocijenio da nisu osnovani apelantovi navodi da mu je uskraćeno pravo na odbranu, odnosno pravo na branioca po službenoj dužnosti, te da je, s tim u vezi, učinjena bitna povreda odredaba krivičnog postupka. Pri tome Ustavni sud nalazi da iz obrazloženja drugostepene presude slijedi da je apelant poučen o pravu na branioca, te da nije zahtijevao da mu se branilac postavi zbog lošeg imovnog stanja, kao i da tokom krivičnog postupka nije ukazivao na činjenicu da je bolestan osim što je u završnoj riječi naveo da je obolio od dijabetesa i koronarne bolesti. Nadalje, slijedi da priroda optužbe protiv apelanta nije zahtijevala da se „pripreme argumenti u vezi s kompliciranim pravnim pitanjima“.
34. Imajući u vidu da je apelant u vrijeme potvrđivanja optužnice imao branioca kojeg je sam izabrao, a kojem je u daljnjem toku postupka otkazao ovlaštenje za zastupanje, da je apelant u daljnjem toku postupka u više navrata izjavio da će se sam braniti, te da, od kada je opozvao punomoć izabranom braniocu, nije podnosio zahtjev za postavljenje branioca, zatim, imajući u vidu i prethodnu analizu odredaba člana 59. stav (5) i člana 60. stav (1) ZKPFBiH, kao i obrazloženje koje je dao Kantonalni sud, Ustavni sud smatra da to što u fazi istrage nije odlučeno o apelantovom zahtjevu da mu se postavi branilac zbog lošeg imovnog stanja i nesposobnosti za iznošenje vlastite odbrane i predlaganje dokaza ne može voditi kršenju garancija iz člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije.
35. Stoga, u okolnostima konkretnog predmeta Ustavni sud zaključuje da nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c) Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. i stav 3. tačka c) kada iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizlazi kršenje garancija iz ovog člana.
37. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
38. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević