Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4616/20 („ADRIATIC OSIGURANJE“ d.d. Sarajevo)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Nematerijalna šteta
- Troškovi postupka
- Naknada štete
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4616/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4616/20, rješavajući apelaciju „ADRIATIC OSIGURANJA“ d.d. Sarajevo , na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „ADRIATIC OSIGURANJA“ d.d. Sarajevo podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 83 0 P 028623 20 Gž 2 od 21. oktobra 2020.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „ADRIATIC OSIGURANJE“ d.d. Sarajevo (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Advokatsko društvo „Milas, Martinović i Partneri“ iz Tuzle, podnio je 18. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 83 0 P 028623 20 Gž 2 od 21. oktobra 2020. godine.
2. Presudom Osnovnog suda u Zvorniku (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 83 0 P 028623 19 P 3 od 17. februara 2020. godine obavezan je apelant da tužiteljki (T.E.) na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 2.800,70 KM sa zakonskom zateznom kamatom i da joj na ime naknade materijalne štete za troškove liječenja isplati iznos od 311,90 KM sa zakonskom zateznom kamatom, te je utvrđeno da je tužba djelimično povučena za naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti i pretrpljene fizičke bolove. Odbijeni su tužbeni zahtjevi za naknadu nematerijalne štete za duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, za pretrpljene fizičke bolove i za duševne bolove zbog naruženosti preko dosuđenog do potraživanog iznosa, kao neosnovani. Obavezan je apelant da tužiteljki nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 319,43 KM, te su odbijeni kao neosnovani zahtjevi parničnih stranaka za nadoknadu troškova parničnog postupka preko dosuđenih do potraživanih iznosa.
3. Odlučujući o žalbama apelanta i tužiteljke izjavljenim protiv presude Osnovnog suda od 17. februara 2020. godine, Okružni sud je Presudom broj 83 0 P 028623 20 Gž 2 od 21. oktobra 2020. godine u odnosu na naknadu nematerijalne štete i troškove postupka žalbu apelanta odbio kao neosnovanu, a žalbu tužiteljke usvojio i preinačio prvostepenu presudu na način da je obavezao apelanta da tužiteljki na ime naknade nematerijalne štete isplati ukupan iznos od 10.381,00 KM (umjesto iznosa od 2.800,70 KM) sa zakonskom zateznom kamatom, te da joj, na ime troškova parničnog postupka isplati iznos od 8.183,00 KM (umjesto iznosa od 319,43 KM), dok je sa viškom tužbenog zahtjeva tužiteljka odbijena, te je odbijena kao neosnovana i žalba apelanta u odnosu na dosuđenu naknadu materijalne štete i prvostepena presuda u tom dijelu potvrđena.
4. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da je tužiteljka osnovano, između ostalog, prigovorila da naknada troškova postupka nije pravilno obračunata. Okružni sud je naveo da je tužiteljka u potpunosti dokazala osnov za svaki od vidova štete čiju naknadu potražuje, te okolnost da je potraživala veću naknadu za tu visinu štete koju je i dokazala nema uticaja na odmjeravanje troškova postupka. Okružni sud je dalje naveo da tužiteljki ne mora biti ni poznata sudska praksa u pogledu naknade koja se za određen intenzitet i trajanje nematerijalne štete dosuđuje, te da je apelant uzrokovao sve troškove postupka koje je ona imala, uključujući i sudske takse, troškove dva vještačenja i zastupanje po advokatu, a pri tom nije uspio da ospori ni osnov njenog potraživanja, ni visinu materijalne štete, kao ni visinu svih vidova štete koje je u postupku isticala i dokazala. Okružni sud je naveo da stoga tužiteljki pripada naknada troškova postupka u cjelini, pa u tom pogledu razloge na koje se ona pozvala u žalbi, uključujući i saglasan pravni stav Panela Suda BiH i vrhovnih sudova u BiH od 30. januara 2014. godine u cijelosti prihvata i taj sud. Okružni sud je takođe naveo da ukupni troškovi tužiteljke, prema jasnom obrazloženju prvostepenog suda (koji je u obrazloženju svoje odluke detaljno pobrojao na šta se sve odnose troškovi predmetnog postupka tužiteljke, te joj dosudio iznos srazmjeran njenom uspjehu u predmetnom postupku) iznose 8.183,00 KM, pa joj je navedeni iznos Okružni sud i dosudio shodno odredbama člana 386. Zakona o parničnom postupku, a s obzirom da je uspjela sa žalbom, pripadaju joj i troškovi za sastav žalbe. Okružni sud je naveo da, s obzirom da je ukupno potraživanje smanjeno na posljednjem ročištu na iznos manji od 20.000,00 KM, tužiteljki za sastav žalbe po advokatu pripada naknada od 720,00 KM, što uvećano za 17% PDV iznosi ukupno 842,00 KM, a shodno članu 2. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata.
5. Rješenjem Okružnog suda od 17. novembra 2020. godine ispravljena je presuda tog suda od 21. oktobra 2020. godine na način da je izrekom ispravljene presude apelant obavezan i da tužiteljki, na ime troškova žalbenog postupka, isplati iznos od 842,00 KM.
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, kroz tvrdnje o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa osporava odluku o troškovima postupka, odnosno odluku kojom je obavezan na naknadu „cjelokupno potraživanog“ iznosa za troškove postupka tužiteljke. Osim toga, apelant se pozvao i na povredu ustavnog prava na nediskriminaciju, ali te navode nije posebno obrazlagao niti argumentovao, već ih je zasnovao na istim tvrdnjama o pogrešnoj primjeni pozitivno-pravnih propisa kojom osporava odluku o troškovima postupka.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Okružni sud primijenio pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud u obrazloženju presude osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević