Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4628/20 (L.P.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Građanski postupak
  • Vanbračna zajednica
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4628/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-4628/20, rješavajući apelaciju koju je podnijela L. P., na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela L. P.

protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru broj 58 0 P 204831 19 Gž od 29. rujna 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 P 204831 18 P od 15. svibnja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. L. P. (u daljnjemu tekstu: apelantica) iz Mostara, koju zastupa Zajednički odvjetnički ured „Nada Dalipagić i Jelena Dalipagić Crnjac“ iz Mostara, podnijela je 18. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Mostaru (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 58 0 P 204831 19 Gž od 29. rujna 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Mostaru broj 58 0 P 204831 18 P od 15. svibnja 2019. godine.

2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelantice, kojim je tražila da se utvrdi da je živjela u vanbračnoj zajednici sa pokojnikom I.D. od 1999. godine, pa do njegove smrti 11. studenoga 2017. godine, te da su joj tuženici (V.D. i J.D.) to dužni priznati.

3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud istakao da je pravilno prvostupanjski sud primijenio odredbe čl. 54. Zakona o parničnome postupku u svezi sa čl. 263. Obiteljskoga zakona i čl. 9. Zakona o nasljeđivanju, kada je utvrdio da apelantica nije dokazala da je živjela u vanbračnoj zajednici sa pokojnikom od 1999. godine do 2017. godine. Kantonalni je sud istakao da je na okolnosti utvrđivanja postojanja vanbračne zajednice apelantica kao dokaz ponudila svoj iskaz, koji prvostupanjski sud nije mogao cijeniti kao relevantan i odlučujući za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari, isto kao niti iskaz drugotuženika koji je u cijelosti negirao tvrdnje apelantice. Kantonalni je sud istakao da je pravilno prvostupanjski sud utvrdio da uvjerenje MUP-a Mostar od 25. siječnja 2018. godine, kojim uvjerenjem se potvrđuje činjenica da su apelantica i pokojnik bili prijavljeni na istoj adresi prebivališta, nije vjerodostojan dokaz da bi se utvrdila vanbračna zajednica, kao niti punomoć ovjerena kod Općinskoga suda od 31. svibnja 2002. godine, kojom majka pokojnika ovlašćuje apelanticu da u njezino ime vrši radnje vezane za otkup stana. Kantonalni je sud istakao da je apelantica u cilju utvrđivanja utemeljenosti tužbenoga zahtjeva morala predložiti saslušanje svjedoka i to susjeda zgrade u kojoj su stanovali, zajedničkih prijatelja, osoba sa kojima su se družili, a iz kojih iskaza bi se moglo jasno i nedvojbeno utvrditi da su apelantica i pokojnik živjeli u vanbračnoj zajednici, da su zajedno stanovali, da su zajedno privređivali, odlazili na posao i vraćali se sa posla u taj stan, održavali i imali intimne odnose, što su sve elementi koji čine postojanje vanbračne zajednice, a koja je kao takva u naravi izjednačena sa bračnom zajednicom. Kantonalni je sud istakao da samo u tomu slučaju, saslušanjem navedenih svjedoka, uz materijalne dokaze kojima tužiteljica raspolaže, prvostupanjski je sud mogao utvrditi postojanje vanbračne zajednice i shodno tome ostvarivanje svih imovinskih prava koje bi apelantica ostvarila kao vanbračni drug nakon smrti pokojnika.

Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija). Apelantica, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, istječući „da je značajnim dokazima materijalne prirode, koji su zasigurno u pravnoj praksi vjerodostojniji od bilo kakvog iskaza svjedoka, dokazala svoje tvrdnje, koje sud nikako nije mogao ocijeniti na štetu apelantice“.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelantica nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4628/20 (L.P.) | Sudska praksa | Aktio