Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4439/20 („STARŠPED“ d.o.o. GACKO)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

  • Privremena mjera - odbijena
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4439/20

Apelacija

Odluka o privremenoj mjeri

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Malom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, i potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4439/20, rješavajući zahtjev „STARŠPED“ d.o.o. GACKO za donošenje privremene mjere, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav 2. tačka e. i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst («Službeni glasnik Bosne i Hercegovine», broj 94/14), donio je

ODLUKU O PRIVREMENOJ MJERI

Odbija se kao neosnovan zahtjev „STARŠPED“ d.o.o. GACKO za donošenje privremene mjere.

OBRAZLOŽENJE

1. „STARŠPED“ d.o.o. GACKO (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa direktor Rade Starović, podnio je 10. decembra 2020. godine, Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) apelaciju protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 62 0 Ps 010318 20 Rev od 10. septembra 2020. godine. Apelant je takođe, podnio zahtjev za donošenje privremene mjere, kojom bi Ustavni sud zabranio provođenje izvršenja u postupku Okružnog privrednog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 62 0 Ps 010318 20 Ip, odnosno izvršenja Presude Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 010318 20 Rev od 10. septembra 2020. godine, do donošenja odluke o apelaciji.

2. Presudom Okružnog privrednog suda broj 62 0 Ps 010318 17 Ps 2 od 23. od 23. oktobra 2019. godine usvojen je tužbeni zahtjev tužitelja RMU „Miljevina“ Miljevina (u daljnjem tekstu: tužitelj) te je obavezan apelant da mu na ime neosnovanog obogaćenja isplati iznos od 373.970,21 KM sa zakonskom zateznom kamatom počev od 1. juna 2012. godine pa do isplate, kao i da mu nadoknadi troškove parničnog postupka. Istom presudom je odbijen kao neosnovan prigovor kompenzacije potraživanja apelanta.

3. Okružni privredni sud je obrazložio da je na temelju provedenih dokaza, te njihovom ocjenom u smislu člana 8. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), utvrdio da je apelant za tužitelja vršio usluge iskopa uglja, da je apelant pokrenuo sudske postupke radi naplate izvršenih radova po osnovu ugovora o djelu, među kojim postupcima su i postupci broj Ps-133/04 i Ps-135/04 koji su se vodili pred Osnovnim sudom u Trebinju. Nadalje je utvrđeno da je u toku trajanja navedenih sudskih postupaka 24. novembra 2006. godine nad tužiteljem otvoren stečajni postupak, koji je okončan rješenjem o zaključenju stečajnog postupka od 23. maja 2016. godine. Utvrđeno je da je u stečajnom postupku apelant potraživanja o kojima su vođeni sudski postupci, prijavio u ukupnom iznosu od 684.583,44 KM, na temelju pravosnažnih sudskih presuda koje je u tim postupcima ishodio, te da je navedena potraživanja stečajni upravnik priznao u iznosu od 622.366,16 KM. Okružni privredni sud je dalje utvrdio da su priznata potraživanja po navedenim presudama apelantu isplaćena u procentu od 60 %, u ukupnom iznosu od 373.970,21 KM. Međutim, naknadno, nakon što je tužitelj isplatio apelantu novačana potraživanja, u navedenim iznosima, Vrhovni sud je presudom od 10. maja 2012. godine usvojio reviziju tužitelja (u tom postupku tuženog) i preinačio prvostepenu presudu Osnovnog suda u Trebinju broj Ps-135/04 i presudu Okružnog suda u Trebinju od 4. februara 2009. godine, kojom je potvrđena prvostepena presuda, tako što je apelanta (u tom postupku tužioca), odbio sa tužbenim zahtjevom po osnovu kojeg mu je tužitelj u stečaju isplatio iznos od 373.419,69 KM. Ista situacija se desila i sa Presudom Osnovnog suda u Trebinju broj Ps-133/04, po osnovu koje je apelantu isplaćen iznos od 25.463,43 KM, koja je prvo potvrđena presudom Okružnog suda u Trebinju, da bi nakon toga apelant (tada tužilac) u revizionom postupku, a nakon toga i žalbenom postupku, bio odbijen sa tužbenim zahtjevom po osnovu kojeg mu je taj iznos isplaćen. Okružni privredni sud je na osnovu nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke također utvrdio da je apelant od tužitelja u stečajnom postupku, po presudama broj Ps-133/04 i Ps-135/04 naplatio iznos od 373.970,21 KM. Okružni privredni sud je dalje utvrdio da je po pravosnažnom okončanju navedenih sudskih postupaka stečajni upravnik tužitelja 11. maja 2015. godine podnio zahtjev stečajnom sudu za izmjenu podataka u tabeli priznatih potraživanja, te da je postupajući po zahtjevu stečajnog upravnika stečajni sud 15. maja 2015. godine donio rješenje o izmjeni tabele priznatih potraživanja, te umanjio priznata pograživanja po ova dva predmeta u visini koja je predmet konkretnog spora.

4. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja Okružni privredni sud je primjenom odredbe člana 210. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) zaključio da je zahtjev tužitelja osnovan, jer je otpao osnov po kome je u stečajnom postupku apelantu isplaćeno potraživanje za izvršene radove o kojim potraživanjima je vodio postupke kod Osnovnog suda u Trebinju u predmetima br. Ps-133/04 i Ps-135/04. U tom pravcu, Okružni privredni sud je pojasnio da je u toku postupka utvrđeno da je apelant u postupku stečaja naplatio sredstva po prvostepenim presudama Osnovnog suda u Trebinju, ali su te presude odlukama Vrhovnog suda, odnosno Okružnog suda u Trebinju preinačene na način da je apelant (tadašnji tužilac) u cjelosti odbijen sa tužbenim zahtjevom pa se za te iznose neosnovano obogatio. Nadalje, Okružni privredni sud je naveo da dokazi koje je predložio apelant nisu mogli uticati na drugačiju odluku suda zbog očigledne namjere apelanta da predloženim dokazima izvrši reviziju postupaka koji su pravosnažno okončani na njegovu štetu, a kojim je tražio da mu tužitelj (u tim postupcima tuženi) na ime izvedenih radova isplati određenu naknadu. U tom pravcu Okružni privredni sud je pojasnio da bi uvažavanje takvih dokaza bilo u suprotnosti sa načelom vladavine prava i neprikosnovenosti pravosnažnih sudskih odluka koje se mogu mijenjati samo izuzetno u postupku po vanrednim pravnim lijekovima. Okružni privredni sud je iz istih razloga odbio i prigovor kompenzacije kojim je apelant tražio prebijanje uzajamnih potraživanja jer bi uvažavanje ovog prigovora u biti značilo isto – reviziju pravosnažnih presuda. Dakle radi se o presuđenoj stvari čiji se pravni učinak ne može, niti smije poništavati odnosno dovoditi u pitanja na bilo koji način. Konačno, Okružni privredni sud je naglasio da je iz istih razloga odbio da odlučuje i o apelantovoj protivtužbi jer zahtjev protivtužbe ima isti cilj kao i prigovor kompenzacije - revidiranje postupaka koji su okončani pravosnažnim sudskim odlukama [iz stanja spisa proizilazi da je Okružni privredni sud procesnim rješenjem donijetim na pripremnom ročištu 27. maja 2019. godine odbio protivtužbu i protivtužbeni zahtjev apelanta].

5. Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tkestu: Viši privredni sud) broj 62 0 Ps 010318 19 Pž 3 od 20. marta 2020. godine, apelantova žalba je djelimično usvojena i prvostepena presuda preinačena u dosuđujućem dijelu, tako što je odbijen zahtjev tužitelja da se obaveže apelant da mu na ime neosnovanog obogaćenja isplati iznos od 373.570,21 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, kao i zahtjev za naknadu troškova postupka. Istom presudom odbijena je apelantova žalba i prvostepena presuda potvrđena u dijelu kojim je odbijen kao neosnovan prigovor kompenzacije.

6. Viši privredni sud je ispitujući žalbene prigovore u svjetlu prvostepene presude utvrdio da su prigovori osnovani, pri čemu je prihvatio činjenično utvrđenje prvostepenog suda, kao i pravne zaključke koji se tiču stranačke sposobnosti tužitelja i ovlaštenja za zastupanje tužitelja, o čemu se taj sud detaljnije izjasnio na stranama 3 i 4 obrazloženja presude. Međutim, Viši privredni sud je, za razliku od prvostepenog suda, utvrdio da zahtjev za isplatu traženog iznosa nije osnovan, ocijenivši da su za odluku o tužbenom zahtjevu, relevantne odredbe Zakona o stečajnom postupku i da u konkretnom slučaju nema mjesta primjeni odredbe člana 210. ZOO.

7. Prema ocjeni Višeg privrednog suda, otvaranjem stečajnog postupka povjerioci svoja potraživanja prema stečajnom dužniku ostvaruju samo u stečajnom postupku, dok se po sili zakona prekidaju svi sudski postupci koji su u toku (odredba člana 59. Zakona o stečajnom postupku), a nastavljaju se samo sudski postupci koji se tiču potraživanja koja su osporena u stečajnom postupku. Prema mišljenju Višeg privrednog suda, nakon otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem, nije bilo uslova za nastavak sudskih postupaka Ps-135/04 i Ps-133/04 koji su između stranaka vođeni, jer je apelant u stečajnom postupku prijavio potraživanje koje je bilo predmet tih sudskih postupaka, a stečajni upravnik je prijavljeno potraživanje na ispitnom ročištu od 12. marta 2007. godine priznao i uvrstio u tabelu priznatih potraživanja, koja tabela ima snagu pravosnažne presude (odredba člana 119. stav 3. Zakona o stečajnom postupku). Kako je isplata apelantu izvršena na osnovu pravosnažne sudske odluke (tabele priznatih potraživanja), Viši privredni sud je zaključio da se ne može raditi o neosnovanoj isplati, kao i da činjenica, da je u stečajnom postupku na zahtjev stečajnog upravnika sud izmijenio tabelu priznatih potraživanja, ne može umanjiti efekat pravosnažnosti odluke o priznatim potraživanjima. Kako je prvostepeni sud nepravilno dao prednost pravosnažnim presudama koje su donesene nakon pravosnažno okončanog postupka o priznanju prijavljenih potraživanja, Viši privredni sud je apelantovu žalbu djelimično usvojio i prvostepenu presudu preinačio u dijelu kojim je odlučeno o tužbenom zahtjevu, tako što je tužbeni zahtjev u cjelosti odbio kao neosnovan, dok je u ostalom dijelu (kojim je odlučeno o prigovoru kompenzacije) apelantovu žalbu odbio.

8. Viši privredni sud je dalje naveo da apelant pravilno žalbom ukazuje na to da prvostepeni sud nije mogao procesnim rješenjem donijeti meritornu odluku o odbijanju „tužbe i protivtužbenog zahtjeva“ kako je to učinio na pripremnom ročištu 27. maja 2019. godine. Međutim cijeneći obrazloženje prvostepene presude, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud odbacio protivtužbu ocijenivši da se radi o presuđenoj stvari, iz kog razloga je odbio i prigovor kompenzacije. Viši privredni sud je ocijenio da je ovakvo postupanje prvostepenog suda posljedica povrede postupka. Međutim imajući u vidu da je o potraživanju koje je i predmet protivtužbe i prigovora kompenzacije pravosnažno odlučeno u stečajnom postupku priznavanjem prijavljenih potraživanja, prema ocjeni Višeg privrednog suda, prvostepeni sud je pravilno „odbacio“ kako to proizilazi iz obrazloženja (a pogrešno u procesnom rješenju „odbija“ protivtužbu i protivtužbeni zahtjev) kao i prigovor kompenzacije. Slijedom navedenog, Viši privredni sud je zaključio da je prvostepeni sud povrijedio odredbe ZPP odlučujući o protivtužbi, međutim, navedena povreda nema uticaja na pravilnost odluke o odbijanju kompenzacionog prigovora niti na ograničavanje apelantovog prava u sudskom postupku. Pored toga, Viši privredni sud je naveo da prigovor povrede prava na pristup sudu koju je učinio prvostepeni sud odbijanjem protivtužbe i protivtužbenog zahtjeva procesnim rješenjem (u obrazloženju je očiglednom greškom navedeno „odbijanjem tužbe i tužbenog zahtjeva“), nije povrijedio apelantovo pravo na pristup sudu u skladu sa članom 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), jer apelant nije ispunio procesne pretpostavke u skladu sa Zakonom o stečajnom postupku za obraćanje sudu, iz kojeg razloga su apelantovi žalbeni navodi neosnovani.

9. Odlučujući o reviziji tužitelja Vrhovni sud je Presudom broj 62 0 Ps 010318 20 Rev od 10. septembra 2020. godine reviziju djelomično usvojio i drugostepenu presudu preinačio, u osporenom dijelu odluke o tužbenom zahtjevu, tako što je odlučio da se apelantova žalba djelimično usvaja i prvostepena presuda Okružnog privrednog suda od 23. oktobra 2019. godine preinačava u dijelu odluke o zateznoj kamati, te je apelant obavezan da tužitelju na dosuđeni iznos od 373.970,21 KM plati zakonsku zateznu kamatu za period od 28. novembra 2014. godine pa do isplate, umjesto za ranije dosuđeni period od 1. juna 2012. godine pa do isplate, dok je apelantova žalba u ostalom dijelu odbijena i prvostepena presuda, u dijelu kojim je dosuđen iznos od 373.970,21 KM i u dijelu odluke o troškovima postupka, potvrđena. Istom presudom je obavezan apelant da tužitelju nadoknadi troškove revizionog postupka, dok je u ostalom dijelu revizija odbijena.

10. Vrhovni sud je ocijenio da odluka drugostepenog suda, u osporenom dijelu odluke o tužbenom zahtjevu, nije pravilna i zakonita. U vezi s tim, Vrhovni sud je naveo da je prema činjenicama koje su utvrdili nižestepeni sudovi potraživanje apelanta prema tužitelju, po osnovu usluga iskopa uglja, bilo predmet zahtjeva u parnicama koje su između stranka vođene pod brojem Ps-133/04 i Ps-135/04 (apelant iz predmetne parnice je tužitelj u navedenim parnicama). Nad tužiteljem je stečajni postupak otvoren 24. novembra 2006. godine, kada se po sili zakona prekidaju sudski postupci, te stečajni povjerioci svoja potraživanja prema stečajnom dužniku mogu ostvarivati samo u stečajnom postupku (odredbe čl. 59. i 60. Zakona o stečajnom postupku), pri čemu se nastavljaju samo sudski postupci koji se tiču potraživalja koja su osporena u stečajnom postupku (odredba člana 120. Zakona o stečajnom postupku). Vrhovni sud je naveo da je apelant u stečajnom postupku prijavio potraživanja iz navedenih parnica i na ispitnom ročištu stečajni upravnik je, imajući u vidu pravosnažne presude koje je sud donio u tim parnicama, prijavljeno potraživanje priznao u ukupnom iznosu od 622.366.16 KM i isto je uvršteno u tabelu priznatih potraživanja. Na temelju toga, apelant je u stečajnom postupku navedeno potraživanje naplatio u procentu od 60 %, odnosno u ukupnom iznosu od 373.970,21 KM.

11. Vrhovni sud je naveo da se u kokretnom slučaju, ne radi o parnici stečajnog povjerioca, čije je potraživanje priznato na ispitnom ročištu i uvršteno u tabelu priznatih potraživanja, koji upis u tabelu ima dejstvo kao pravosnažna presuda u smislu člana 119. stav 3. Zakona o stečajnom postupku, te koji je naplatio potraživanje na temelju te isprave. Vrhovni sud je naveo da se u konkretnom slučaju ne radi ni o parnici stečajnog povjerioca, čije je potraživanje od strane stečajnog upravnika osporeno, a koji ukoliko uspije u sudskom sporu može tražiti ispravku tabele potraživanja (odredba člana 121. stav 2. Zakona o stečajnom postupku). Međutim, Vrhovni sud je ocijenio da se u konkretnom slučaju radi o parnici stečajnog dužnika, nakon što su ispitana prijavljena potraživanja, sačinjen diobni popis i provedena dioba, te nakon što je zaključen stečajni postupak nad stečajnim dužnikom.

12. Prilikom odlučenja Vrhovni sud je imao u vidu odredbe člana 59. stav 1, člana 132. stav 1. i člana 133. stav 1. tačke 1, 2. i 3. Zakona o stečajnom postupku, koje je citirao, ocijenivši da nema zakonskih smetnji za vođenje predmetne parnice, po pravilima građanskog prava. S tim u vezi, Vrhovni sud je naveo da je na ispitnom ročištu stečajni upravnik priznao apelantovo potraživanje, imajući u vidu pravosnažne presude suda, koje su donesene u pomenutim parnicama koje su vođene između stečajnog dužnika i apelanta. Iako je, shodno odredbama Zakona o stečajnom postupku, po otvaranju stečajnog postupka nad stečajnim dužnikom postupak u tim parnicama trebao biti prekinut, isti je nastavljen, te su u jednoj od tih parnica odlukom revizionog suda preinačene nižestepene presude i apelantov zahtjev (tužitelj u tim parnicama) odbijen, dok je u drugoj parnici po donošenju ukidne odluke revizionog suda, u ponovnom postupku tužbeni zahtjev apelanta pravosnažnom odlukom suda u cjelosti odbijen. Bez obzira na odredbe Zakona o stečajnom postupkuape o prekidu postupka, ne može se zanemariti dejstvo pravosnažnih odluka suda, kojima je, u konačnom, apelantov zahtjev u tim parnicama pravosnažno odbijen. Slijedom navedenog, Vrhovni sud je zaključio da je na taj način otpao osnov, na temelju kojeg je stečajni upravnik, na ispitnom ročištu, priznao apelantovo potraživanje, koje je uvršteno u tabelu priznatih potraživanja, koja je bila osnov za naplatu spornog potraživanja u stečajnom postupku u iznosu od 373.970,21 KM. Naime, kako je otpao osnov za priznanje spornog potraživanja, a time i za uvrštavanje u tabelu priznatih potraživanja (odredba člana 210. stav 2. ZOO), koja je i izmijenjena rješenjem stečajnog suda od 15. maja 2015. godine, Vrhovni sud je ocijenio da se apelant u stečajnom postupku neosnovano naplatio za utuženi iznos. Pored toga, Vrhovni sud je naglasio da bi drugačijim tumačenjem odredaba materijalnog prava, što tužitelj u reviziji osnovano ističe, apelant iznos koji je neosnovano naplatio (jer je pravosnažnim odlukama suda utvrđeno da mu tužitelj ništa ne duguje) zadržao za sebe, što bi dovelo do narušavanja jednakosti povjerilaca, odnosno dovelo do stavljanja određenih povjerilaca u privilegovan položaj, što je suprotno ciljevima stečajnog postupka (odredba člana 2. stav 2. Zakona o stečajnom postupku).

13. Apelant smatra da je osporenom presudom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.

14. U suštini, apelant povredu navedenih prava vidi u proizvoljnoj primjeni relevantnih procesnih i materijalnih zakonskih propisa. Naglašava da je stečajni postupak nad tužiteljem otvoren rješenjem od 24. novembra 2006. godine, da je ispitno ročište održano 12. marta 2007. godine, kada je donijeta i tabela prijavljenih potraživanja i apelantovo potraživanje uvršteno u priznata, a da su postupci u predmetima Osnovnog suda u Trebinju br. Ps-135/04 i Ps-133/04, okončani presudama Vrhovnog suda od 19. januara i 10. maja 2012. godine. Smatra da je osporena presuda donesena na osnovu proizvoljne primjene prava, odnosno da je Vrhovni sud ignorisao činjenicu da je nad tužiteljem otvoren stečajni postupak. Također, smatra da mu je povrijeđeno pravo na pristup sudu jer prvostepeni sud nije odlučio o njegovoj protivtužbi. S tim u vezi, navodi da, kada je sudu podnijeta protivtužba, odnosno, istaknut konkretan zahtjev za sudskom zaštitom prava, sud je morao povodom tog zahtjeva donijeti odgovarajuću odluku i isto tako, svoju odluku je morao obrazložiti.

15. Apelant takođe u apelaciji traži donošenje privremene mjere, s obzirom na to da je tužitelj, pozivajući se na osporenu presudu Vrhovnog suda od 10. septembra 2020. godine, protiv apelanta pokrenuo izvršni postupak, pa je rješenjem Okružnog privrednog suda od 10. novembra 2020. godine dozvoljeno provođenje traženog izvršenja, protiv kojeg je apelant, kako navodi, izjavio prigovor, o kojem sud, u vrijeme podnošenja apelacije, nije bio odlučio. Navodi da bi eventualnim provođenjem traženog izvršenja dovelo do trajne blokade njegovih računa, prodaje cjelokupne imovine i onemogućenja daljeg obavljanja djelatnosti pa i samog gašenja apelanta kao pravnog subjekta.

16. Prilikom ispitivanja osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere, Ustavni sud je pošao od odredbi člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

«Ustavni sud ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.» Član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda glasi:

«Ustavni sud može, na vlastitu inicijativu ili na zahtjev podnositelja zahtjeva ili apelanta, odrediti svaku privremenu mjeru za koju smatra da je treba donijeti u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka.»

17. Razlozi kojima se rukovodi Ustavni sud prilikom usvajanja ili neusvajanja zahtjeva za donošenje privremene mjere mogu biti različiti od razloga kojima se Ustavni sud rukovodi prilikom odlučivanja o apelaciji. Razlozi i dokazi koje je apelant naveo u pogledu navodnih kršenja ustavnih prava, ne mogu se analogno primijeniti prilikom odlučivanja o osnovanosti zahtjeva za donošenje privremene mjere. Stoga, slijedi da apelant mora posebno obrazložiti i dokazati zašto traži donošenje privremene mjere.

18. Ustavni sud je u brojnim odlukama ukazao da pravo na izvršenje pravosnažne sudske odluke predstavlja dio prava na „pristup sudu“ što je neodvojiv element prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, odluka broj AP 288/03 od 17 decembra 2004. godine, broj AP 464/04 od 17. februara 2005. godine i broj AP 774/04 od 20. decembra 2005. godine sve objavljenje na web stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Stoga, zahtjev za donošenje privremene mjere kojom se traži odlaganje izvršenja pravosnažne sudske odluke mora imati jasne i argumentovane razloge iz kojih bi Ustavni sud nesumnjivo zaključio da je neophodno i opravdano da se napravi izuzetak od navedenog stava.

19. U konkretnom slučaju Ustavni sud primjećuje da apelant traži da Ustavni sud zabrani provođenje izvršenja u postupku Okružnog privrednog suda broj 62 0 Ps 010318 20 Ip, odnosno izvršenja Presude Vrhovnog suda broj 62 0 Ps 010318 20 Rev od 10. septembra 2020. godine, do donošenja odluke o apelaciji. Ustavni sud smatra da razlozi koje je apelant naveo kao osnov za donošenje privremene mjere, a to su navodi koji se tiču merituma predmeta, kao i navodi da bi eventualnim provođenjem traženog izvršenja dovelo do trajne blokade njegovih računa, prodaje cjelokupne imovine i onemogućenja daljeg obavljanja djelatnosti pa i samog gašenja apelanta kao pravnog subjekta, ne predstavljaju razloge niti dokaze koji bi Ustavnom sudu bili dovoljni da bi donio privremenu mjeru kojom bi zabranio postupanje nadležnih organa po odluci koja je konačna i izvršna, odnosno ne predstavljaju razloge i dokaze koji bi ukazivali da je donošenje privremene mjere u okolnostima konkretnog slučaja u interesu stranaka ili pravilnog vođenja postupka kako to propisuje član 64. stav 1. Pravila Ustavnog suda. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da je apelantov zahtjev za donošenje privremene mjere neosnovan.

20. Na osnovu izloženog, odlučeno je kao u dispozitivu ove odluke.

21. Ustavni sud podsjeća da odluka o privremenoj mjeri, ni u kom slučaju, ne prejudicira odluku o dopustivosti, odnosno o meritumu, predmetne apelacije.

22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o privremenoj mjeri u predmetu AP-4439/20 („STARŠPED“ d.o.o. GACKO) | Sudska praksa | Aktio