Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-4360/20 (Lindqvist Tony Jan Alvar)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 5. EK i član II/3.d) Ustava BiH (Pravo na slobodu i sigurnost)
- Ekstradicija
- Krivični postupak
- Obavještenje o optužnici u kontekstu člana 5. EK
- Sudsko preispitivanje zakonitosti lišenja ili hapšenja
- Obavještenje o na jeziku koji razumije
- Deportacija i ekstradicija u kontekstu člana 5. EK
- Pritvor
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4360/20
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 4360/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Lindqvist Tony Jan Alvar, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija koju je podnio Lindqvist Tony Jan Alvar podnesena protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine br. S1 3 K 037635 20 Kv 3 od 1. decembra 2020. godine, S1 3 K 037635 20 Eks 3 od 20. novembra 2020. godine, S1 3 K 037635 20 Kv od 23. oktobra 2020. godine i S1 3 K 037635 20 Eks od 16.
oktobra 2020. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Lindqvist Tony Jan Alvar (u daljnjem tekstu: apelant), koji se nalazi u KPZ-u Istočno Sarajevo, kojeg zastupaju Nina Kisić i Goran Dragović, advokati iz Sarajeva, podnio je 7. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv rješenjâ Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 3 K 037635 20 Kv 3 od 1. decembra 2020. godine i S1 3 K 037635 20 Eks 3 od 20. novembra 2020. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4360/20.
2. Apelant je posredstvom punomoćnika isti dan podnio apelaciju Ustavnom sudu i protiv rješenjâ Suda BiH br. S1 3 K 037635 20 Kv od 23. oktobra 2020. godine i S1 3 K 037635 20 Eks od 16. oktobra 2020. godine. Apelacija je registrirana pod brojem AP 4361/20.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
3. S obzirom na to da se apelacije registrirane pod brojevima AP 4360/20 i AP 4361/20 odnose na postupak određivanja privremenog pritvora, a potom i ekstradicionog pritvora apelantu, koji se vodio pred Sudom BiH, Ustavni sud je, u skladu sa članom 32. stav (1) Pravila Ustavnog suda, donio odluku o spajanju predmeta u kojima će se voditi jedan postupak i donijeti jedna odluka pod brojem AP 4360/20.
4. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo) zatraženo je 8. decembra 2020. godine da dostave odgovor na apelacije.
5. Pozvani su dostavili tražene odgovore na apelacije 16. decembra.
III.Činjenično stanje
6. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.
Postupak određivanja privremenog pritvora
7. Rješenjem Suda BiH – sudije za prethodni postupak broj S1 3 K 037635 20 Eks od 16. oktobra 2020. godine apelantu je određen privremeni pritvor koji može trajati najduže 18 dana, počevši od dana lišavanja slobode, odnosno od 14. oktobra 2020. godine do 1. novembra 2020. godine ili do nove odluke suda.
8. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je 16. oktobra 2020. godine priveden apelant kojeg su 14. oktobra 2020. godine lišili slobode pripadnici MUPRS – PU Banja Luka po međunarodnoj difuznoj potjernici NCB Interpol Štokholm Kraljevine Švedske (u daljnjem tekstu: Švedska) od 28. septembra 2020. godine, odnosno NCB Interpol Sarajevo od 14. oktobra 2020. godine s ciljem krivičnog gonjenja zbog bliže opisanih krivičnih djela.
9. Sud BiH je naveo da je sudija za prethodni postupak na održanom ročištu, u prisustvu branilaca, upoznao apelanta s njegovim pravom na upotrebu jezika koji razumije, te da će se, budući da ne poznaje niti jedan od službenih jezika koji su upotrebi u BiH, njegovo saslušanje obaviti u prisustvu sudskog tumača za engleski jezik, koji, prema vlastitom kazivanju, razumije, da je na nesporan način utvrdio apelantov identitet, uvidom u putnu ispravu – pasoš navedenog broja s rokom važenja do 23. aprila 2024. godine, izdatu od nadležnih organa Republike Finske (u daljnjem tekstu: Finska). Sud BiH je istakao da ni apelant nije sporio identitet, što je potvrdio na održanom ročištu, navodeći svoje lične podatke koji su u saglasnosti s podacima naznačenim u potjernici. Nadalje, na osnovu priložene dokumentacije Sud BiH je utvrdio da je apelant stranac, odnosno da je državljanin Finske i da nema državljanstvo Bosne i Hercegovine, što predstavlja jedan od osnovnih uslova za lišavanje slobode i određivanje privremenog pritvora. Sudija za prethodni postupak je potom apelantu saopćio zbog čega se i na osnovu kojih dokaza traži njegovo izručenje i pozvao ga da navede šta ima reći u vezi s predmetom potrage. Osim toga, apelant je poučen da može uzeti branioca po svom izboru. Sudija za prethodni postupak je također apelantu pojasnio proceduru ekstradicionog postupka, te je posebno ukazao na zakonsku mogućnost pojednostavljenog izručenja. Navedeno je da je apelantov branilac, nakon konsultacije s apelantom, između ostalog, izjavio da se apelant protivi izručenju u Švedsku ukazavši i da potjernica ne sadrži sve generalije o njemu.
10. Sud BiH je naveo da iz spisa predmeta proizlazi da je nadležni sud Švedske izdao nalog za apelantovo hapšenje broj B 6674 od 22. septembra 2020. godine. Iz sadržaja raspisane potjernice proizlazi da se apelantovo izručenje traži radi vođenja krivičnog postupka zbog krivičnog djela iz člana 56. stav 1. Zakona o zabrani određene opreme za dekodiranje (2000:171), 2, poglavlje 7 i člana 53. Zakona o autorskim pravima u književnim i umjetničkim djelima, za koje je kao maksimalna kazna propisana kazna zatvora dvije godine. Navedena krivična djela, prema sadržaju potjernice, počinjena su u periodu od 24. juna 2015. godine do 12. septembra 2018. godine na području Švedske. Imajući u vidu vrijeme izvršenja krivičnog djela, kako je naveo Sud BiH, evidentno je da je apelant duži period nedostupan pravosudnim organima Švedske. Zbog apelantove nedostupnosti, odnosno činjenice da se apelant ne nalazi u Švedskoj, gdje se protiv njega vodi krivični postupak, za njim je, na osnovu navedenog naloga za hapšenje, raspisana i međunarodna difuzna potjernica u svrhu njegovog hapšenja, a koja se smatra zvaničnim zahtjevom za lišenje slobode i privremeno pritvaranje potraživanih lica.
11. Sud BiH je ukazao na odredbe člana 37. i člana 38. stav (4) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima (u daljnjem tekstu: Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći), iz kojih proizlazi da se privremeni pritvor može odrediti ako su za to ispunjena dva zakonska uslova, i to da je lice čije se pritvaranje traži stranac, odnosno da nije državljanin BiH, i da postoji opasnost da će pobjeći ili se sakriti. Sud BiH je istakao da je prilikom odlučivanja o apelantovom privremenom lišenju slobode, što zahtijeva hitnost u postupanju, dužan postupiti po potjernici države moliteljice koja je na snazi. Sud BiH je naveo da prilikom donošenja odluke postupa samo na osnovu potjernice, za koju je utvrdio da sadrži sve podatke koje propisuje član 16. stav 2. Evropske konvencije o ekstradiciji, a posebno da je u potjernici naznačeno po osnovu kojeg je akta države moliteljice (naloga za hapšenje) potjernica izdata, te da je navedeno krivično djelo za koje se traži izručenje.
12. Sud BiH je zaključio da iz stanja u spisu proizlazi da apelant, osim toga što nije državljanin BiH, nema posebne veze bilo porodične ili poslovne, koje bi ga vezivale za teritoriju BiH, da se apelant tereti za krivično djelo počinjeno u produženom trajanju, a da je njegova dostupnost osigurana tek realizacijom međunarodne potjernice nakon dužeg vremena po učinjenju krivičnog djela. Kako Sudu BiH nisu predočene nikakve okolnosti niti dokazi iz kojih bi proizlazilo da apelant ima određene veze s državom BiH, osim navoda da boravi u Banjoj Luci, bez konkretiziranja adrese boravka, zaključeno je da ne postoje razlozi koji bi apelanta opredijelili da boravi u BiH do okončanja ovog postupka, te da sve navedeno ukazuje na zaključak da postoji realna opasnost da bi apelant, ukoliko protiv njega ne bi bila određena mjera pritvora, mogao napustiti BiH i pobjeći, čime bi ponovo postao nedostupan, ovog puta i pravosudnim organima BiH, a čime bi se onemogućilo okončanje postupka izručenja. Jedna od okolnosti koju je Sud BiH cijenio kao motiv za apelantovo bjekstvo jeste njegova suočenost s krivičnim djelima za koja se tereti i zaprijećenom kaznom. Sud BiH je, u smislu člana 5. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), razmatrao i mogućnost izricanja blaže mjere kojom bi se osigurala apelantova dostupnost u ovom postupku, ali je zaključio da u fazi odlučivanja o apelantovom privremenom pritvaranju nije našao okolnosti koje bi išle u prilog određivanju neke od mjera zabrane. Sud BiH je istakao da će u daljnjem toku postupka, imajući u vidu da će se provoditi redovan postupak ekstradicije, provesti i određene izviđajne radnje.
13. Odlučujući o apelantovoj žalbi od 20. oktobra 2020. godine izjavljenoj protiv Rješenja broj S1 3 K 037635 20 Eks od 16. oktobra 2020. godine, Sud BiH (vijeće) donio je Rješenje broj S1 3 K 037635 20 Kv od 23. oktobra 2020. godine kojim je žalba odbijena kao neosnovana.
14. Vijeće je u cijelosti prihvatilo razloge na kojim se zasniva pobijano rješenje ocijenivši da prvostepena odluka sadrži jasne i argumentirane razloge u pogledu zakonskih osnova za određivanje privremenog pritvora apelantu.
15. Nadalje, u vezi s prigovorom odbrane da se nisu mogli izjasniti o privremenom pritvoru, već da im je data mogućnost da se izjasne samo o načinu izručenja, vijeće je ukazalo na odredbe člana 38. stav 4. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, te činjenicu da je apelant lišen slobode po međunarodnoj potjernici, iz čega proizlazi da je održano ročište prije svega usmjereno na donošenje odluke o privremenom pritvoru, što je možda moglo ostati nepoznato apelantu kao pravno neukoj stranki, ali ne i braniocu, koji je bio u obavezi upoznati apelanta o postupku pred sudijom za prethodni postupak.
16. Vijeće je ocijenilo neosnovanim i navode da sudija za prethodni postupak prilikom donošenja odluke nije cijenio da postoje okolnosti da će apelant pobjeći ili se sakriti. U vezi s tim, vijeće je istaklo da argumente na kojima se temelji pobijano rješenje i vijeće u cijelosti prihvata s obzirom na to da je nesporno utvrđeno da je apelant stranac, odnosno da je državljanin Finske, zatim da nema bh. državljanstvo, te da je nedostupan pravosudnim organima države moliteljice – Švedske, zbog čega je za njim izdat nalog za hapšenje, a potom je raspisana i međunarodna potjernica. Imajući u vidu naprijed iznesene razloge, vijeće je ocijenilo ispravnim i zaključak iz pobijanog rješenja da je određivanje privremenog pritvora jedina adekvatna mjera.
17. Ustavni sud konstatira da je Sud BiH Rješenjem broj S1 3 K 037635 20 Eks2 od 30. oktobra 2020. godine produžio privremeni pritvor apelantu za 22 dana, te da to rješenje nije osporeno u postupku pred Ustavnim sudom, niti je dostavljeno uz apelaciju.
Postupak određivanja ekstradicionog pritvora
18. Sud BiH (sudija za prethodni postupak), na osnovu člana 39. st. 1. i 3. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, donio je Rješenje broj S1 3 K 037635 20 Eks 3 od 20. novembra 2020. godine kojim je apelantu ukinut privremeni pritvor određen Rješenjem Suda BiH broj S1 3 K 037635 20 Eks od 16. oktobra 2020. godine, koji je produžen rješenjem Suda BiH od 30. oktobra 2020. godine, te mu je istovremeno određen ekstradicioni pritvor koji po tom rješenju može trajati do izvršenja odluke o izručenju ili do nove odluke tog suda, ali najduže šest mjeseci računajući od dana lišenja slobode, odnosno od 14. oktobra 2020. godine do 14. aprila 2021. godine.
19. U obrazloženju rješenja Sud BiH je naveo da je 19. novembra 2020. godine zaprimio prijedlog Tužilaštva za određivanje ekstradicionog pritvora apelantu, te utvrđivanje zakonskih pretpostavki za njegovo izručenje. U prijedlogu za određivanje pritvora je navedeno da je Tužilaštvu putem Ministarstva pravde BiH 2. novembra 2020. godine dostavljena kopija molbe Švedske za apelantovo izručenje. Kako je navedeno u prijedlogu, preispitujući molbu države moliteljice za apelantovo izručenje u smislu člana 36. stav 2. Zakona o međunarodnoj pomoći, Tužilaštvo je utvrdilo da je molba potpuna u smislu člana 36. stav 3. Zakona o međunarodnoj pomoći, odnosno da su ispunjene sve pretpostavke za apelantovo izručenje prema članu 34. navedenog zakona. Navedeno je da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da se apelantu stavljaju na teret opisana krivična djela, a ta krivična djela su, prema navodu iz prijedloga, propisana kao krivična djela i krivičnopravnim zakonodavstvom BiH kao krivično djelo nedozvoljenog korištenja prava radiodifuzije iz člana 245. Krivičnog zakona Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: KZBiH) i nedozvoljene distribucije satelitskog signala iz člana 246. KZBiH.
20. Navedeno je da je na ročištu održanom 20. novembra 2020. godine tužilac izjavio da je putem Ministarstva pravde BiH naknadno dostavljena i originalna molba države moliteljice za apelantovo izručenje, koja je uložena u sudski spis. Navedeno je da je ročište održano bez apelantovog prisustva s obzirom na to da je on prilikom izdržavanja mjere pritvora u nadležnom zavodu boravio u odjelu na kojem su identificirani pacijenti s testovima pozitivnim na koronavirus (COVID-19), pri čemu vrijeme njegove izolacije nije isteklo. Međutim, zaštita apelantovih prava i interesa osigurana je posredstvom branioca po službenoj dužnosti.
21. Osim toga, ponovljeno je da iz stanja spisa proizlazi da nadležno Državno javno tužilaštvo, Državni odsjek za borbu protiv međunarodnog i organiziranog kriminala Švedske, protiv apelanta vodi krivični postupak zbog bliže navedenih krivičnih djela, da apelant nije bio dostupan pravosudnim organima Švedske, te da je za njim raspisana međunarodna difuzna potjernica navedenog broja i datuma, te je opisan postupak određivanja/produžavanja apelantu privremenog pritvora. S obzirom na to da apelantu mjera pritvora po navedenom rješenju ističe 23. novembra 2020. godine, a imajući u vidu da je u međuvremenu putem Ministarstva pravde BiH zaprimljena molba pravosudnih organa Švedske s ekstradicionom dokumentacijom za njegovo izručenje, Sud BiH je zaključio da su ispunjene zakonske pretpostavke da se apelantu odredi ekstradicioni pritvor u skladu sa članom 39. stav 1. tačka a) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći.
22. Sud BiH je, pri tome, utvrdio da molba za izručenje odgovara uslovima iz člana 35. stav 5. Zakona o međunarodnoj pomoći, što predstavlja osnovni uslov za određivanje ekstradicionog pritvora po odredbi člana 39. tog zakona, te da molba za izručenje sadrži svu potrebnu dokumentaciju propisanu članom 12. Evropske konvencije o ekstradiciji. Tako je država moliteljica uz molbu za izručenje dostavila molbu Državnog javnog tužilaštva Švedske od 19. oktobra 2020. godine, prepis odredbi Krivičnog zakona Švedske (1962:700), prepis odredbi Zakona o autorskim pravima u oblasti književnih i umjetničkih radova (1960:729), izvod iz zapisnika Prvostepenog suda za patente i tržišno natjecanje u Štokholmu broj B 6674-20 PMD:1 od 22. septembra 2020. godine, zapisnik Prvostepenog suda za patente i tržišno natjecanje u Štokholmu broj B 6674-20 od 24. septembra 2020. godine, te apelantov identifikacioni materijal. Kod ovakvog stanja stvari, kako je Sud BiH ocijenio, budući da je molba za izručenje tek zaprimljena i kada se odlučuje isključivo o daljnjoj primjeni mjere ekstradicionog pritvora, dostavljena molba ne upućuje na situaciju iz člana 39. stav 4. Zakona kojom je propisano da pritvor neće biti određen ako je iz same molbe za izručenje očigledno da nema mjesta izručenju.
23. Sud BiH je naveo da iz sadržaja dostavljene ekstradicione dokumentacije proizlazi da je apelant krivična djela za koja se tereti počinio na području Švedske, u mjestu Norrkoping, u periodu od 26. juna 2015. do 18. juna 2018. godine, te u periodu od 15. aprila 2016. do 12. septembra 2018. godine, zatim da se nije pojavio po pozivu na ročište pred Prvostepenim sudom za patente i tržišno natjecanje u Štokholmu, niti je bilo moguće realizirati njegovo privođenje, što ukazuje na zaključak da apelant svjesno izbjegava procesuiranje pred nadležnim pravosudnim organima države moliteljice. Također, iz stanja u spisu nesporno proizlazi da je apelant državljanin Finske, da nije državljanin BiH i da nema prebivalište niti boravište na teritoriji BiH. Činjenica apelantovog državljanstva utvrđena je uvidom u putnu ispravu pasoš, izdat 23. aprila 2019. godine od nadležnog organa u Finskoj, a i sam apelant je potvrdio svoj identitet, i to na ročištu održanom povodom lišenja slobode 16. oktobra 2020. godine, a koji podaci su u skladu s podacima naznačenim u molbi za izručenje.
24. Što se tiče podataka o statusu apelanta kao stranca koji na teritoriji BiH nema prebivalište niti boravište, Sud BiH ih je doveo u vezu s ostalim relevantnim podacima iz spisa i cijenio ih u svjetlu razloga za određivanje mjere pritvora iz osnova tačke a) stav 1. člana 39. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, uz ocjenu da je ekstradicioni pritvor neophodno odrediti zbog postojanja opasnosti da bi apelant puštanjem na slobodu mogao izbjeći postupak izručenja ili provođenje izručenja, ukoliko njegovo izručenje bude dozvoljeno. Prema stanju u spisu, apelant je nedostupan pravosudnim organima države Švedske, što je samo po sebi pretpostavka za njegovo lišenje slobode i nameće zaključak da postoji realna opasnost da bi, ukoliko bi bio pušten na slobodu, mogao pobjeći van teritorije BiH u matičnu državu ili treće zemlje, čime bi ponovo postao nedostupan nadležnim pravosudnim organima.
25. Sud BiH je naveo da nije mogao prihvatiti prigovore odbrane da opasnost od apelantovog bjekstva zbog aktivne međunarodne potjernice te neposjedovanja putnih isprava nije dokazana/realna. Ovo iz razloga jer primjena mjere ekstradicionog pritvora, između ostalog, ima cilj i otklanjanje opasnosti da potraživani preduzme i bilo koje druge mjere skrivanja, a koje u konačnici dovode do izbjegavanja postupka izručenja ili same realizacije izručenja. Uz sve navedeno, Sud BiH je, odlučujući o određivanju ekstradicionog pritvora apelantu, cijenio i činjenicu da apelant na području BiH nema zaposlenje, niti imovinu, odnosno da u konkretnom slučaju ne postoje razlozi koji bi ga opredijelili za boravak na teritoriji BiH dok traje predmetni postupak izručenja. Prilikom odlučivanja Sud BiH je imao u vidu činjenicu da se prilikom donošenja odluke o ekstradicionom pritvoru na osnovu člana 39. stav 1. tačka a) Zakona o međunarodnoj pomoći utvrđuje da li molba za izručenje odgovara uslovima iz člana 35. stav 5. navedenog zakona i da li uz to postoji opasnost da će lice čije se izručenje traži izbjeći postupak izručenja ili provođenje izručenja, što je u ovom predmetu nedvojbeno utvrđeno. Imajući u vidu činjenicu da se u ovoj fazi postupka odlučuje isključivo o tužiočevom prijedlogu za određivanje pritvora, Sud BiH je ukazao da se neće posebno osvrtati na razloge koji su istaknuti u pogledu zakonskih pretpostavki za izručenje, kao ni prigovore odbrane u tom pravcu jer će oni biti cijenjeni prilikom donošenja odluke vijeća o ispunjenju, odnosno neispunjenju tih pretpostavki svakako nakon dostavljanja molbe za izručenje odbrani te pružanja mogućnosti da se detaljno izjasni u tom pravcu. Konačno, a u pogledu prigovora odbrane da bi apelantovo zdravlje moglo biti narušeno, Sud BiH nalazi da se, u ovom momentu, ne radi o razlozima koji čine osnov za ukidanje mjere pritvora jer iz dostavljenog podneska zavoda u kojem potraživani izdržava mjeru pritvora proizlazi da se nalazi u izolaciji, dakle evidentno je da se u odnosu na njega preduzimaju mjere s ciljem njegove zaštite. Sud BiH je prilikom donošenja predmetne odluke, na osnovu člana 39. stav 4. Zakona o međunarodnoj pomoći, ispitao da li postoje posebni razlozi zbog kojih bi, umjesto mjere pritvora, odredio neku drugu, blažu mjeru te je ocijenio da nijedna druga blaža mjera ne bi mogla na adekvatan način zamijeniti mjeru pritvora s ciljem uspješnog vođenja predmetnog postupka izručenja.
26. Sud Bosne i Hercegovine, u vanraspravnom vijeću, odlučujući o žalbi apelantovog branioca od 24. novembra 2020. godine, izjavljenoj protiv Rješenja broj S1 3 K 037635 20 Eks 3 od 20. novembra 2020. godine, donio je Rješenje broj S1 3 K 037635 20 Kv 3 od 1. decembra 2020. godine kojim se žalba odbija kao neosnovana.
27. Vanraspravno vijeće je ocijenilo neosnovanim osnovni prigovor iz žalbe da braniocu i apelantu nije dostavljena molba za izručenje i ekstradiciona dokumentacija i da je pobijano rješenje zaprimljeno a da se odbrani nije dala mogućnost da se upozna sa sadržajem molbe i prateće dokumentacije, koju činjenicu odbrana dovodi u vezu s tvrdnjom da je postojanje pretpostavki za izručenje osnovni uslov za određivanje ekstradicionog pritvora, a što se, kako je navedeno u žalbi, provjerava prije pritvorskih razloga. U vezi s tim, vanraspravno vijeće je istaklo da sudija za prethodni postupak, koji odlučuje o prijedlogu Tužilaštva za određivanje ekstradicionog pritvora, po zakonu nije nadležan utvrđivati zakonske pretpostavke za izručenje, niti je postojanje zakonskih pretpostavki za izručenje preduslov za određivanje ekstradicionog pritvora. Naime, vanraspravno vijeće je navelo da se u ovoj fazi postupka odlučivalo o tužiočevom prijedlogu za određivanje ekstradicionog pritvora, koji prijedlog je blagovremeno dostavljen i apelantovoj odbrani, te da postojanje ili nepostojanje zakonskih pretpostavki za izručenje nije moglo biti utvrđivano. Istaknuto je da će se tek nakon okončanih eventualnih izviđajnih radnji, koje provodi sudija za prethodni postupak, razmatrati molba za izručenje i ekstradiciona dokumentacija, što je, prema članu 44. stav
1. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, u nadležnosti vijeća Suda BiH (vanraspravno vijeće) koje donosi rješenje kojim se utvrđuje ispunjenost pretpostavki za izručenje, ako nađe da su ispunjene sve zakonom propisane pretpostavke. S obzirom na to da je ovo faza postupka u kojoj se odlučuje o tome da li je neophodno odrediti ekstradicioni pritvor apelantu, u konkretnom slučaju je od značaja da li je odbrana u ovoj fazi imala mogućnost izjasniti se o navodima iz tužiočevog prijedloga za određivanje ekstradicionog pritvora. Vanraspravno vijeće je izvršilo uvid u zapisnik s ročišta održanog 20. novembra 2020. godine, na kojem se apelantov branilac izričito izjasnio da je „primio prijedlog Tužilaštva za određivanje ekstradicionog pritvora, te da se na isti može izjasniti“. Također, iz obrazloženja pobijanog rješenja proizlazi da je, u vrijeme kada je Sud BiH odlučivao o prijedlogu Tužilaštva za određivanje ekstradicionog pritvora, molba za izručenje tek bila zaprimljena, tako da je u toj situaciji Sud BiH imao mogućnost cijeniti da li dostavljena molba upućuje na primjenu člana 39. stav 4. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći kojom je propisano da pritvor neće biti određen ako je iz same molbe za izručenje očigledno da nema mjesta izručenju, a što Sud BiH, u konkretnom slučaju, očigledno nije našao. Sud BiH je naglasio da će odbrani svakako biti omogućeno da se detaljno izjasni na molbu za izručenje i ekstradicionu dokumentaciju, te da Sud BiH neće ni odlučivati o ispunjenju (ili neispunjenju) zakonskih uslova za izručenje prije nego se odbrana o tome ne izjasni.
28. Nadalje, nasuprot žalbenim navodima, vanraspravno vijeće je utvrdilo da osporeno rješenje sadrži detaljno obrazloženje u pogledu okolnosti koje predstavljaju osnov za određivanje ekstradicionog pritvora apelantu, kako je to propisano članom 39. stav 1. tačka a) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, koje ukazuju na zaključak o postojanju opasnosti da će apelant, ukoliko se nađe na slobodi, svojim bjekstvom izbjeći postupak izručenja ili sprovođenje izručenja, koji su ponovljeni u obrazloženju, te da je stoga pritvor jedina mjera kojom se može osigurati apelantova dostupnost u ovom postupku, odnosno isključiti rizik od njegovog bjekstva. IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
29. Apelant u apelacijama navodi da mu je rješenjima kojim mu je određen privremeni pritvor, a potom i ekstradicioni pritvor, povrijeđeno pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije.
30. U apelaciji kojom je osporio odluke o određivanju privremenog pritvora u trajanju od 18 dana apelant je naveo da na ročištu održanom 16. oktobra 2020. godine on i njegov branilac nisu bili u prilici da se izjasne u pogledu određivanja privremenog pritvora. Apelant čak nije niti obaviješten od prvostepenog suda o potrebi, odnosno mogućnosti i pravu da se izjasni na okolnosti određivanja privremenog pritvora, čime je u konkretnoj situaciji došlo do povrede prava iz člana 5. st. 1. i 2. Evropske konvencije. Apelant smatra da je takvo postupanje u suprotnosti sa članom 5. stav 3. Evropske konvencije jer apelant „suštinski nije izveden pred sudiju kako bi se izjasnio o određivanju mjera pritvora“, nego je isključivo dao svoje izjašnjenje u pogledu procedure izručenja
– pojednostavljena ili redovna. Na tragu prethodno rečenog, apelant posebno ukazuje na činjenicu da je članom 38. stav 4. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći propisano da se privremeni pritvor može odrediti ako su za to ispunjena dva zakonska uslova (kumulativno dakako), i to da je lice čije se pritvaranje traži stranac, odnosno da nije državljanin BiH i da postoji opasnost da će pobjeći ili se sakriti. Prvostepeni sud je prilikom uzimanja ličnih podataka ustanovio da je apelant stranac, što nije sporno, ali nije ustanovio, tačnije nije pozvao/upozorio/dopustio/omogućio/ apelantu i njegovoj odbrani da se izjasne na okolnosti (ne)postojanja opasnosti da će apelant pobjeći ili se sakriti. U obrazloženju osporene (prvostepene) odluke Sud BiH se šturo osvrnuo na razloge svoje odluke. Dodatno, prvostepeni sud u osporenom rješenju nije obrazložio odlučne činjenice u pogledu određivanja pritvora, čime dolazi do povrede iz člana 5. Evropske konvencije u odnosu na pritvorske razloge, ali i u odnosu na mogućnost određivanja blažih mjera. Ističe da se apelant tereti za krivična djela s maksimalnom zaprijećenom kaznom od dvije godine, te ukazuje da težina optužbi ne može predstavljati osnov za određivanje, odnosno produžavanje pritvora. Ističe i da je u drugostepenom rješenju naveden pogrešan zaključak da je apelant (potraživani) bio u bjekstvu s obzirom na činjenicu da prvostepeni sud to nije niti razmatrao, odnosno nije ostavio mogućnost odbrani i apelantu da se izjasne na to.
31. U apelaciji kojom su osporena rješenja o određivanju ekstradicionog pritvora apelant je naveo da mu je 20. novembra 2020. godine Sud BiH nakon održanog ročišta odredio ekstradicioni pritvor, iako odbrana nije bila u mogućnosti izjasniti se o postojanju zakonskih pretpostavki za izručenje, a samim tim i na određivanje ekstradicionog pritvora jer odbrani nikada nije dostavljena ekstradiciona dokumentacija, odnosno nije data mogućnost da se upozna s molbom za izručenje i pratećom dokumentacijom. Navedenu činjenicu odbrana dovodi u vezu s tvrdnjom da je postojanje pretpostavki za izručenje osnovni uslov za određivanje ekstradicionog pritvora, a što se, kako je navedeno, provjerava prije pritvorskih razloga. Apelantova odbrana je nedugo prije početka ročišta zaprimila prijedlog Tužilaštva i niti jedan drugi dokument. Tačnije, apelantova odbrana i apelant nisu imali mogućnost, odnosno uskraćeno im je pravo da budu upoznati i informirani o predmetu odlučivanja, tačnije da budu upoznati sa svim dokazima i dokumentima koji se odnose na konkretan predmet i koji su nedvojbeno dostavljeni uz molbu Švedske. U svom rješenju, odbijajući žalbu apelantove odbrane, Krivično vijeće Suda BiH navodi (rješenje od 1. decembra 2020. godine) stav da postojanje pretpostavki za izručenje nije osnovni uslov za određivanje ekstradicionog pritvora jer će se one razmatrati u daljnjem toku ovog postupka. Apelant smatra da je taj stav u suprotnosti sa članom 39. stav 4. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, kojim je propisano da ekstradicioni pritvor neće biti određen ako je iz same molbe za izručenje očigledno da nema mjesta izručenju. Sud BiH je apelanta i njegovu odbranu stavio u neravnopravan položaj jer nisu bili u mogućnosti osporavati osnovni pritvorski razlog. U vezi s tim, u apelaciji je ukazano na sudsku praksu Ustavnog suda iz predmeta broj AP 627/20 (par. 52–53), gdje je Ustavni sud konstatirao da u okolnostima konkretnog slučaja nisu zadovoljeni standardi iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije. Usljed činjenice da apelantu ni njegovoj odbrani molba za izručenje i prateća dokumentacija nisu dostavljeni do ulaganja žalbe, kao jedinog dostupnog redovnog pravnog lijeka, došlo je do povreda i garancija iz člana 5. stav 4. Evropske konvencije. Nadalje, apelant ukazuje na povredu člana 5. stav
2. Evropske konvencije. Ističu da apelantu u konkretnom slučaju nisu dostavljeni niti prijedlog Tužilaštva, niti zamolnica, niti prilozi dokumenata uz zamolnicu (dokazi), kao ni osporeno (prvostepeno) rješenje na jeziku koji razumije. Navedeno je: „Niti jedan od ovih dokumenata nije dostavljen na njegovom maternjem jeziku ili bar na engleskom jeziku do dana pisanja ove apelacije (30. novembra), a što je jednostavno provjerljivo uvidom u predmetni spis.“
b)Odgovor na apelaciju
32. Sud BiH je u odgovoru na apelaciju istakao da je sve navode apelacije razmatrao prilikom odlučivanja o žalbi na rješenje o određivanju ekstradicionog pritvora i nije ih našao osnovanim. Istaknuto je da je iz uvida u spis utvrđeno da je, suprotno od navoda apelacije, po okončanju ročišta apelantovom braniocu dostavljena molba za izručenje s kompletnom dokumentacijom, tako da se prije dostavljanja mišljenja sudije za prethodni postupak o postojanju pretpostavki za izručenje odbrana izjasnila o molbi i dostavljenoj dokumentaciji, a što je vidljivo iz izjašnjenja dostavljenog Sudu BiH 7. decembra 2020. godine putem e-maila. Naglašeno je da se postojanje ili nepostojanje zakonskih pretpostavki za izručenje nije ni moglo utvrđivati u fazi odlučivanja o ekstradicionom pritvoru kao mjeri osiguranja apelantove dostupnosti, a po tužiočevom prijedlogu za određivanje ekstradicionog pritvora, koji prijedlog je, prema stanju spisa, blagovremeno dostavljen i apelantovoj odbrani.
33. Tužilaštvo smatra da je Sud BiH u obrazloženju osporenih odluka dao detaljne, jasne i precizne razloge zbog čega u konkretnoj stvari nije došlo do povrede prava iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i prava iz člana 5. Evropske konvencije, te da ekstradicioni postupak nije zloupotrijebljen na apelantovu štetu.
V.Relevantni propisi
34. Evropska konvencija o ekstradiciji s protokolima („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 4/05) u relevantnom dijelu glasi:
Član 1.
Obaveza izručenja Strane ugovornice se obavezuju da će, prema propisima i uvjetima koji su navedeni u narednim članovima, izručivati jedne drugima lica koja se gone zbog počinjenog krivičnog djela [...].
Član 12. stav 1. i stav 2. tačka a) Molba i dokazi
1. Molba će biti formulirana u pismenom obliku i podnesena diplomatskim putem.
Neposrednim dogovorom dvije ili više strana može se dozvoliti drugi način.
2. Molbi se prilaže:
(a) original i autentična kopija [...] rješenje o hapšenju, ili bilo koji drugi akt istog pravnog djelovanja koji se izdaje na način propisan zakonom strane moliteljice;
Član 16. st. (1) i (2) Privremeno hapšenje
1. U hitnim slučajevima nadležni organi strane moliteljice mogu da zatraže privremeno hapšenje traženog lica; nadležni organi zamoljene strane odlučivat će o ovom zahtjevu u skladu sa zakonom ove strane.
2. Molba za privremeno hapšenje naznačit će postojanje jedne od isprava predviđenih u paragrafu 2., stav (a) člana 12. i upoznat će o namjeri da se pošalje zahtjev za izručenje. U njoj će se navesti krivično djelo za koje se traži izručenje, vrijeme i mjesto izvršenja kao i, u mjeri u kojoj je to moguće, opis traženog lica.
35. Zakon o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima („Službeni glasnik BiH“ br. 53/09 i 58/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji u relevantnom dijelu glasi:
Član 32. stav (1) (Propisi o izručenju) (1) Izručenje osumnjičenih […] stranih državljana iz Bosne i Hercegovine u drugu državu vrši se prema odredbama ovog zakona, ako međunarodnim ugovorom nije drugačije određeno.
Član 33. st. (1), (2) i (3) (Dozvoljenost izručenja) (1) Izručenje stranaca drugoj državi dozvoljava se radi krivičnog gonjenja […].
(2) Izručenje, u smislu odredbe stava (1) ovog člana, dozvoljava se samo za krivična djela kažnjiva kako prema zakonima Bosne i Hercegovine, tako i prema zakonima države moliteljice.
(3) Izručenje radi krivičnog gonjenja dozvoljava se samo za krivična djela za koja je i prema krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine i prema zakonima države moliteljice predviđena kazna zatvora od najmanje jedne godine.
Član 36. st. (1), (2) i (3) (Postupak po molbi za izručenje stranca) (1) Po prijemu molbe za izručenje i prateće dokumentacije Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine će ih odmah proslijediti Tužilaštvu Bosne i Hercegovine.
(2) Tužilaštvo Bosne i Hercegovine ispituje da li je molba podnesena u skladu s članom 34 ovog zakona, pa ako utvrdi da molba nije potpuna, zatražit će od Ministarstva pravde Bosne i Hercegovine da nadležni organ države koja traži izručenje otkloni nedostatke molbe.
(3) Ako Tužilaštvo Bosne i Hercegovine utvrdi da je država moliteljica uz molbu dostavila i kompletnu ekstradicionu dokumentaciju, ona se bez odgađanja prosljeđuje Sudu Bosne i Hercegovine na rješavanje.
Član 37.
(Lišavanje slobode lica čije se izručenje traži) Lice čije se izručenje traži lišit će slobode nadležni policijski organ u Bosni i Hercegovini, na osnovu raspisane međunarodne potjernice u kojoj je naveden zahtjev države moliteljice za određivanje pritvora tom licu i bit će doveden pred sudiju za prethodni postupak Suda Bosne i Hercegovine, s ciljem odlučivanja o prijedlogu države moliteljice za određivanje privremenog pritvora, ako postoji opasnost da će stranac čije se izručenje traži pobjeći ili se sakriti. Član 38. st. (1), (2), (3), (4) i (5) (Postupak pred sudijom za prethodni postupak i privremeni pritvor) (1) Nakon što se lice lišeno slobode, a čije se izručenje traži, privede sudiji za prethodni postupak na osnovu raspisane međunarodne potjernice na zahtjev države moliteljice ili na osnovu molbe strane države, tom licu će, nakon što se utvrdi njegov identitet, bez odgađanja biti saopćeno zbog čega se i na osnovu kojih dokaza traži njegovo izručenje i bit će pozvano da navede šta ima reći u svoju odbranu.
(2) Sudija za prethodni postupak poučit će lice čije se izručenje traži da može uzeti branioca po svom izboru koji može pristvovati njegovom ispitivanju, a ako to ne učini, da će mu sud postaviti branioca po službenoj dužnosti, ako se radi o krivičnom djelu za koje je prema krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine odbrana obavezna.
(3) O saslušanju i odbrani bit će sastavljen zapisnik.
(4) Privremeni pritvor određuje sudija za prethodni postupak i on može trajati 18 dana. Rješenje o određivanju pritvora dostavlja se Tužilaštvu Bosne i Hercegovine i Ministarstvu pravde Bosne i Hercegovine radi traženja molbe od strane države koja je raspisala potjernicu.
(5) Rok iz stava (4) ovog člana može se produžiti, ali ne može biti duži od 40 dana.
Član 39. stav 1. tačka a) i st. (2), (3) i (4) (Određivanje ekstradicionog pritvora) (1) Po prijemu molbe za izručenje, sudija za prethodni postupak Suda Bosne i Hercegovine, na prijedlog tužioca iz člana 36. stav (3) ovog zakona, određuje rješenjem ekstradicioni pritvor ako:
a) postoji opasnost da će lice, čija se ekstradicija traži, izbjeći postupak izručenja ili provođenje izručenja;
(2) Ukoliko postoji jedan od razloga iz stava (1) tačaka a), b) i c) ovog člana, sudija za prethodni postupak, po prijemu molbe u smislu člana 36. stav (3) ovog zakona, donijet će rješenje, kojim će licu kojem je određen privremeni pritvor iz člana 38. stav (5) ovog zakona, ukinuti privremeni pritvor i odrediti ekstradicioni pritvor.
(3) Pritvor iz st. (1) i (2) ovog člana može trajati do izvršenja odluke o izručenju, ali ne duže od šest mjeseci od dana pritvaranja.
(4) Pritvor neće biti određen ako je iz same molbe za izručenje očigledno da nema mjesta izručenju.
Član 44. stav (1) (Donošenje rješenja kojim se utvrđuje ispunjenost pretpostavki za izručenje) (1) Ako Vijeće Suda Bosne i Hercegovine nađe da su ispunjene zakonske pretpostavke za izručenje stranca, utvrdit će to rješenjem.
Član 97.
(Shodna primjena drugih propisa) Na pitanja koja nisu posebno regulirana ovim zakonom, a tiču se pružanja međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima, shodno se primjenjuju odredbe zakona o krivičnom postupku, krivičnih zakona, zakona o prekršajima i zakona o sudovima.
VI.Dopustivost
36. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
37. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
38. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijama su rješenja Suda BiH broj S1 3 K 037635 20 Kv 3 od 1. decembra 2020. godine (u apelaciji broj AP 4360/20) i S1 3 K 037635 20 Kv od 23. oktobra 2020. godine (u apelaciji broj AP 4361/20), protiv kojih nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, budući da su apelacije podnesene 7. decembra 2020. godine, proizlazi da su podnesene u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacije ispunjavaju i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg nisu dopustive, niti su očigledno (prima facie) neosnovane.
39. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
40. Apelant smatra da mu je u postupku određivanja privremenog pritvora, a potom i ekstradicionog pritvora, povrijeđeno pravo iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. Evropske konvencije. U tom kontekstu, apelant je ukazao na povredu prava iz člana 5. st. 1, 2, 3. i
4. Evropske konvencije, te će Ustavni sud u tom pravcu ispitati predmetne apelacije.
41. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
d) Pravo na ličnu slobodu i sigurnost.
42. Član 5. stav 1. tačka f) i st. 2, 3. i 4. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi: Pravo na slobodu i sigurnost
1. Svako ima pravo na slobodu i sigurnost ličnosti. Niko ne može biti lišen slobode osim u sljedećim slučajevima i u skladu sa zakonom propisanim postupkom:
f) u slučaju zakonitog hapšenja ili pritvaranja osobe da bi se spriječio njezin neovlašteni ulazak u zemlju, ili osobe protiv koje se preduzima radnja radi deportacije ili ekstradicije.
2. Svako ko je uhapšen obavještava se bez odgađanja i na jeziku koji razumije o razlozima svog hapšenja i o svakoj optužbi protiv njega.
3. Svako ko je uhapšen ili pritvoren u skladu s odredbama iz stava 1. tačka c) ovog člana izvodi se bez odgađanja pred sudiju ili drugu službenu osobu ovlaštenu zakonom da vrši sudsku vlast, te ima pravo da mu se sudi u razumnom roku ili da bude pušten na slobodu do suđenja. Puštanje na slobodu može biti uvjetovano jamstvima da će se osoba pojaviti na suđenju.
4. Svako ko je lišen slobode hapšenjem ili pritvaranjem ima pravo pokrenuti postupak u kome će sud brzo odlučiti o zakonitosti njegovog pritvaranja i naložiti puštanje na slobodu ako je pritvaranje bilo nezakonito.
43. Ustavni sud konstatira da se apelant nalazi u pritvoru od 14. oktobra 2020. godine i da je taj pritvor određen, a potom i produžen u postupku pružanja međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima koji je pokrenut na zahtjev Švedske za apelantovo izručenje. Ustavni sud dalje konstatira da je Predsjedništvo BiH 22. marta 2005. godine donijelo Odluku o ratifikaciji Evropske konvencije o ekstradiciji s protokolima, kojom je propisano da su se strane ugovornice obavezale da će, prema propisima i uslovima koji su navedeni u toj konvenciji, izručivati jedne drugima lica koja se gone zbog počinjenog krivičnog djela (član 1). Iz navedene konvencije proizlazi obaveza nadležnih organa BiH da postupaju po zahtjevima drugih država za izručenje lica koja se u toj državi gone zbog počinjenja krivičnog djela. Također, Ustavni sud ukazuje da je tokom 2009. godine oblast međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima u BiH izdvojena iz ZKPBiH i uređena u skladu s praksom zemalja Evropske unije donošenjem Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći kao lex specialis, s ciljem osiguranja jednakog postupka za sve organe u BiH u skladu s međunarodnim konvencijama i ugovorima kojima je BiH pristupila. Dalje, Ustavni sud nalazi da je apelant stranac, tj. lice koje nije državljanin BiH, da je za njim raspisana međunarodna potjernica, da je lišen slobode na području BiH, da mu je prvo bio određen privremeni pritvor, koji je kasnije zamijenjen ekstradicionim pritvorom, te da se trenutno nalazi u ekstradicionom pritvoru. Također, navedeno je da još uvijek nije doneseno prvostepeno rješenje o apelantovom izručenju Švedskoj, koja ga potražuje zbog izvršenja krivičnih djela koja su propisana kao krivična djela i krivičnopravnim zakonodavstvom BiH kao krivično djelo nedozvoljenog korištenja prava radiodifuzije iz člana 245. KZBiH i nedozvoljene distribucije satelitskog signala iz člana 246. KZBiH.
44. Ustavni sud podsjeća da se sloboda ličnosti ubraja u jedno od najznačajnijih ljudskih prava, te da član 5. Evropske konvencije daje zaštitu da niko ne smije biti proizvoljno lišen slobode. Tekst člana 5. potpuno je jasan – garancije koje su u njemu sadržane primjenjuju se na „svakoga“. Tačke od a) do f) člana 5. stava 1. sadrže iscrpnu listu dozvoljenih osnova po kojima lice može biti lišeno slobode, pa lišenje slobode neće biti zakonito ukoliko ne potpada pod jedan od tih osnova (vidi Saadi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [GC], br. 13229/03, stav 43, ECHR 2008). Jedan od izuzetaka, koji je sadržan u tački f), dozvoljava državi da lica protiv kojih se preduzima radnja radi deportacije ili ekstradicije liši slobode.
45. Budući da apelant smatra da mu je u konkretnom postupku povrijeđeno pravo iz člana 5. st. 1, 2, 3. i 4. Evropske konvencije, Ustavni sud prvo konstatira da je apelant lišen slobode radi provođenja postupka njegovog izručenja Švedskoj, te se stoga na njega primjenjuju odredbe člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije kao jednog od šest slučajeva dozvoljenog lišenja slobode. Također, Ustavni sud ukazuje da odredbe st. 2. i 4. člana 5. Evropske konvencije, koje su međusobno najuže povezane, sadržavaju opće procesne garancije koje se odnose na svih šest iznimnih slučajeva dopuštenog lišenja slobode iz člana 5. stav 1. Evropske konvencije. Član 5. stav 2. sadrži osnovnu garanciju da svako lice koje je lišeno slobode treba znati zašto je lišeno slobode, te je sastavni dio sistema zaštite koju pruža član 5 (vidi Khlaifia i drugi protiv Italije [VV], stav 115). Kada je lice obaviješteno o razlozima lišenja slobode ili pritvora, može, ako to smatra prikladnim, pred sudom osporiti zakonitost svog pritvaranja u skladu sa članom 5. stav 4. Evropske konvencije (vidi Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 40; Čonka protiv Belgije, stav 50). Dakle, u konkretnom slučaju apelant uživa garancije prava iz člana 5. stav 1. tačka
f) i st. 2 i 4. Evropske konvencije. Nasuprot tome, u pogledu apelantovog pozivanja na pravo iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je stav 3. člana 5. Evropske konvencije najuže povezan s pretpostavkama za lišenje slobode iz stava 1. tačka c) tog člana i ne odnosi se ni na jednu drugu odredbu u okviru člana 5. Evropske konvencije. Član 5. stav 3. Evropske konvencije licima lišenim slobode ili pritvorenim licima zbog sumnje da su počinila krivično djelo pruža garancije protiv bilo kakvog proizvoljnog ili neopravdanog lišenja slobode (vidi Aquilina protiv Malte [VV], stav 47; Stephens protiv Malte (br. 2), stav 52). Dakle, u konkretnom slučaju apelant ne uživa garancije prava iz člana 5. stav 3. Evropske konvencije te stoga Ustavni sud navode o povredi tog prava neće ispitivati.
46. Vraćajući se na pravo iz člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije, Ustavni sud podsjeća da je svako lišenje slobode shodno drugom dijelu tačke f) stava 1. člana 5. opravdano samo tokom trajanja postupka deportacije ili ekstradicije. Ako se takav postupak ne sprovodi savjesno, lišenje slobode, prema članu 5. stav 1. tačka f), više neće biti dozvoljeno (vidi A. i drugi protiv Ujedinjenog Kraljevstva [Vv], st. 164; Amie i drugi protiv Bugarske, st. 72). Dalje, Ustavni sud ukazuje da se proizvoljnost lišavanja slobode ocjenjuje u prvom redu u odnosu na poštovanje proceduralnih zahtjeva prema „nacionalnom pravu“, tj. Zakonu o međunarodnoj pravnoj pomoći koji je primijenjen u konkretnom slučaju, koji uz to mora biti usklađen i sa standardima iz Evropske konvencije. Da ne bi bilo ocijenjeno proizvoljnim, lišenje slobode zasnovano na članu 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije mora biti sprovedeno u dobroj vjeri; ono mora biti blisko povezano s osnovom lišenja slobode na koji se država poziva; mjesto i uslovi lišenja slobode moraju biti odgovarajući; trajanje lišenja slobode ne treba da premašuje rok koji je razumno potreban za ostvarenje željenog cilja (vidi Yoh-Ekale Mwanje protiv Belgije, st. 117–19). Također, Evropska konvencija ne sadrži nijednu odredbu o okolnostima u kojima se može odobriti izručenje ili postupku koji treba sprovesti prije nego što izručenje bude odobreno. Čak se ni atipično izručenje kao takvo ne može smatrati suprotnim Konvenciji ukoliko predstavlja rezultat saradnje među državama o kojima je riječ i pod uslovom da nalog za hapšenje bjegunca koji su izdale vlasti njegove države porijekla predstavlja pravni osnov za izdavanje naloga za njegovo hapšenje u državi koja ga izručuje (vidi Öcalan protiv Turske [Vv], st. 86; Adamov protiv Švicarske, st. 57). Kada se zahtjev za izručenje odnosi na lice protiv kojeg je podnesena krivična prijava u državi moliteljici, zamoljena država dužna je postupati s većom revnošću nego u slučajevima kada se izručenje traži radi izvršenja kazne kako bi se osigurala zaštita prava dotičnog lica (vidi Gallardo Sanchez protiv Italije, stav 42).
47. Ustavni sud će u nastavku dati ocjenu da li je apelantu zakonito određen privremeni pritvor, a zatim ekstradicioni pritvor, u toku postupka ekstradicije, u smislu člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije. U konkretnom slučaju, Ustavni sud nalazi da je apelant stranac, tj. lice koje nije državljanin BiH, da je za njim raspisana međunarodna potjernica, da je lišen slobode na području BiH 14. oktobra 2020. godine, da mu je sudija za prethodni postupak Suda BiH rješenjem od 16. oktobra 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH od 23. oktobra 2020. godine, odredio privremeni pritvor od 18 dana u smislu odredaba čl. 37. i 38. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, da je potom taj pritvor produžen za 22 dana (Ustavnom sudu navedeno rješenje nije dostavljeno niti je osporeno u postupku pred Ustavnim sudom), da mu je sudija za prethodni postupak Suda BiH rješenjem od 20. novembra 2020. godine, koje je potvrđeno rješenjem Suda BiH od 1. decembra 2020. godine, odredio ekstradicioni pritvor u smislu odredaba člana 39. stav 1. tačka a) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, koji će trajati do postupka izručenja, ali ne duže od šest mjeseci od dana lišenja slobode, to jest od 14. oktobra 2020. do 14. aprila 2021. godine.
48. Analizirajući odredbe člana 37. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, Ustavni sud uočava da je tim odredbama propisano da će lice čije se izručenje traži lišit slobode nadležni policijski organ u Bosni i Hercegovini na osnovu raspisane međunarodne potjernice u kojoj je naveden zahtjev države moliteljice za određivanje pritvora tom licu i da će biti doveden pred sudiju za prethodni postupak Suda BiH s ciljem odlučivanja o prijedlogu države moliteljice za određivanje privremenog pritvora, ako postoji opasnost da će stranac čije se izručenje traži pobjeći ili se sakriti. Dovodeći u vezu navedene odredbe s konkretnim predmetom, Ustavni sud zapaža da iz osporenih rješenja proizlazi da je nadležni sud Švedske izdao nalog za apelantovo hapšenje od 22. septembra 2020. godine, te da je na osnovu njega, 28. septembra 2020. godine, raspisana međunarodna difuzna potjernica NCB Interpol Štokholm – Švedska, odnosno NCB Interpol Sarajevo od 14. oktobra 2020. godine. Dalje, apelanta su 14. oktobra 2020. godine pripadnici nadležnog policijskog organa u BiH lišili slobode i doveden je pred sudiju za prethodni postupak Suda BiH. U pogledu člana 38. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, Ustavni sud uočava da navedene odredbe reguliraju postupak pred sudijom za prethodni postupak i privremeni pritvor. Tim odredbama je propisano da nakon što se lice lišeno slobode, a čije se izručenje traži, privede sudiji za prethodni postupak, da će tom licu, nakon što se utvrdi njegov identitet, bez odgađanja biti saopćeno zbog čega se i na osnovu kojih dokaza traži njegovo izručenje i bit će pozvano da navede šta ima reći u svoju odbranu; da će sudija za prethodni postupak poučiti lice čije se izručenje traži da može uzeti branioca po svom izboru koji može prisustvovati njegovom ispitivanju, a ako to ne učini, da će mu sud postaviti branioca po službenoj dužnosti, ako se radi o krivičnom djelu za koje je prema krivičnom zakonodavstvu Bosne i Hercegovine odbrana obavezna; da će o saslušanju i odbrani biti sastavljen zapisnik; da privremeni pritvor određuje sudija za prethodni postupak i on može trajati 18 dana. Dakle, iz navedenih odredaba proizlazi da se privremeni pritvor može odrediti ako postoji opasnost da će stranac čije se izručenje traži pobjeći, da, također, reguliraju ispunjenje određenih uslova za određivanje privremenog pritvora, te obaveze sudije za prethodni postupak da pouči stranca o njegovim pravima, da određuju vrijeme na koje se privremeni pritvor može odrediti, te obavezu da sud ukine pritvor ako država moliteljica ne dostavi ekstradicionu molbu i dokumentaciju. Na osnovu navedenog, Ustavni sud nalazi da je lišavanje slobode stranca koji se zatekne u BiH, tj. privremeni pritvor u smislu odredaba čl. 37. i 38. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći mjera osiguranja da stranac ne izbjegne postupak izručenja državi koja ga potražuje, te da je privremenog karaktera i u toku koje se pribavlja relevantna dokumentacija.
49. Pri tome, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja rješenja o određivanju privremenog pritvora proizlazi da je, budući da je apelant državljanin Finske, odnosno stranac, Sud BiH naveo da prilikom donošenja odluke postupa samo na osnovu potjernice, za koju je utvrdio da sadrži sve podatke koje propisuje član 16. stav 2. Evropske konvencije o ekstradiciji, a posebno da je u potjernici naznačeno po osnovu kojeg je akta države moliteljice (naloga za hapšenje) potjernica izdata, te da je navedeno krivično djelo za koje se traži izručenje. U vezi s tim, ukazano je da je u potjernici naznačeno da je krivično djelo počinjeno u periodu od 24. juna 2015. godine do 12. septembra 2018. godine na području Švedske. Sud BiH je zaključio da iz stanja u spisu proizlazi da apelant, pored toga što nije državljanin BiH, nema posebne veze, bilo porodične ili poslovne, koje bi ga vezivale za teritoriju BiH. Također, sudija za prethodni postupak je kao razloge za određivanje pritvora po ovom osnovu cijenio i podatak da se apelant tereti za krivično djelo počinjeno u produženom trajanju, a da je njegova dostupnost osigurana tek realizacijom međunarodne potjernice nakon dužeg vremena po učinjenju krivičnog djela. Kako Sudu BiH nisu predočene nikakve okolnosti niti dokazi iz kojih bi proizlazilo da apelant ima određene veze s državom BiH, osim navoda da boravi u Banjoj Luci, bez konkretiziranja adrese boravka, zaključeno je da ne postoje razlozi koji bi apelanta opredijelili da boravi u BiH do okončanja ovog postupka, te da sve navedeno ukazuje na zaključak da postoji realna opasnost da bi apelant, ukoliko protiv njega ne bi bila određena mjera pritvora, mogao napustiti BiH i pobjeći, čime bi ponovo postao nedostupan, ovog puta i pravosudnim organima BiH, a čime bi se onemogućilo okončanje postupka izručenja. Sud BiH je također uzeo u obzir i vrstu krivičnog djela za koje se vodi krivični postupak protiv apelanta, kao i visinu zaprijećene kazne.
50. Dakle, Ustavni sud uočava da je organ sudske vlasti odredio privremeni pritvor apelantu, a zatim mu taj pritvor produžio na period koji ne može trajati duže od 40 dana. Sud BiH je detaljno i jasno obrazložio razloge zbog čega se privremeni pritvor određuje, navodeći da se određivanje pritvora po navedenom zakonskom osnovu odnosi na situacije kada postoji hitan slučaj u kojem treba otkloniti opasnost da će stranac čije se izručenje traži pobjeći ili se sakriti. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne može konstatirati da je apelantu nezakonito određen privremeni pritvor.
51. Dalje, Ustavni sud će ispitati da li je osporenim rješenjem apelantu zakonito određen ekstradicioni pritvor. Naime, iz obrazloženja rješenja Suda BiH proizlazi da, budući da je apelant državljanin Finske, odnosno stranac, nema prebivalište niti boravište u BiH, da u BiH nema imovinu, niti da je na bilo koji način vezan za BiH, to ukazuje na opasnost da bi apelant boraveći na slobodi mogao napustiti BiH i na taj način izbjeći postupak izručenja. Tome doprinosi i vrsta krivičnog djela za koje se vodi krivični postupak protiv apelanta, kao i visina zaprijećene kazne, u smislu odredaba člana 39. stav 1. tačka a) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći. Ustavni sud uočava da je organ sudske vlasti odredio pritvor apelantu do okončanja postupka ekstradicije, ali koji ne može trajati duže od šest mjeseci, da je Sud BiH detaljno i jasno obrazložio razloge zbog čega se pritvor određuje, tj. da postoji opravdana bojazan da će apelant pobjeći, odnosno kada je u postupku utvrđeno da apelant na bilo koji način nije vezan za BiH. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud nalazi da je apelantu zakonito određen pritvor.
52. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud ne može konstatirati da je privremeni pritvor koji je određen apelantu na osnovu međunarodne potjernice, raspisane preko Interpola, nezakonit budući da je Sud BiH apelantu, u smislu Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoć, zakonito odredio i privremeni pritvor i ekstradicioni pritvor. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije.
53. Nadalje, u pogledu apelantovih navoda o povredi prava iz stava 2. člana 5. Evropske konvencije, Ustavni sud konstatira da član 5. stav 2. Evropske konvencije zahtijeva da svako lice lišeno slobode bude u najkraćem roku, na jeziku koji razumije, obaviješteno o razlozima lišenja slobode. Lica lišena slobode moraju biti obaviještena, na jednostavnom, netehničkom jeziku koji mogu razumjeti, o bitnim pravnim i činjeničnim osnovama za lišenje slobode kako bi mogla, ako to smatraju prikladnim, pred sudom osporiti njegovu zakonitost u skladu sa članom 5. stav 4. (vidi Khlaifia i drugi protiv Italije [VV], stav 115; J. R. i drugi protiv Grčke, st. 123–124; Fox, Campbell i Hartley protiv Ujedinjenog Kraljevstva, stav 40; Murray protiv Ujedinjenog Kraljevstva [VV], stav 72).
54. Dovodeći u vezu navedene stavove s konkretnim predmetom, Ustavni sud ponavlja da je predmetni postupak uređen lex specialis zakonom – Zakonom o međunarodnoj pravnoj pomoći, kojim je propisan postupak pružanja međunarodne pravne pomoći u krivičnim stvarima, među kojim je i postupak izručenja stranaca drugoj državi radi krivičnog gonjenja, na osnovu raspisane međunarodne potjernice na zahtjev države moliteljice. Dalje, Ustavni sud konstatira da iz osporenih odluka i odgovora na apelaciju koje je dostavio Sud BiH proizlazi da je sudija za prethodni postupak, na ročištu održanom 16. oktobra 2020. godine, u skladu s obavezom iz člana 38. stav (1) Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, nakon što je utvrdio apelantov identitet, apelantu saopćio zbog čega se i na osnovu kojih dokaza traži njegovo izručenje i pozvao ga da navede šta ima reći „vezano za predmet potrage“. Dalje, Ustavni sud zapaža da je navedenom ročištu bio prisutan sudski vještak za engleski jezik, budući da je apelant izjavio da ne poznaje niti jedan od službenih jezika koji su u upotrebi u BiH, ali i da razumije engleski jezik. Osim toga, apelantu je postavljen i branilac po službenoj dužnosti radi zaštite njegovih prava. Dakle, apelant je u konkretnom slučaju upoznat s razlozima lišenja slobode, a što je u konkretnom slučaju postojanje raspisane međunarodne potjernice u kojoj je naveden zahtjev Švedske – države moliteljice za određivanje pritvora apelantu radi njegovog izručenja i krivičnog postupak koji se vodi u toj državi.
55. Pri tome, Ustavni sud posebno primjećuje da je u apelaciji ukazano da apelantovoj odbrani nije dostavljena molba za izručenje i prateća dokumentacija kao i da „do 30. novembra 2020. godine“ apelantu nije dostavljena dokumentacija na jeziku koji razumije. U vezi s tim, Ustavni sud konstatira da je u rješenju od 20. novembra 2020. godine navedeno da je apelantovom braniocu dostavljen prijedlog Tužilaštva za određivanje ekstradicionog pritvora. Osim toga, iz odgovora Suda BiH proizlazi da je naknadno, po okončanju ročišta, apelantovom braniocu dostavljena molba za izručenje s kompletnom dokumentacijom, tako da se prije dostavljanja mišljenja sudije za prethodni postupak o postojanju pretpostavki za izručenje odbrana izjasnila o molbi i dostavljenoj dokumentaciji, a što je vidljivo iz izjašnjenja dostavljenog Sudu BiH 7. decembra 2020. godine putem e-maila. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da apelant navode da mu nije dostavljena dokumentacija na jeziku koji razumije prvi put ističe pred Ustavnim sudom. S obzirom na navedeno, Ustavni sud ističe da su apelantovi navodi izneseni u tom smislu očigledno neosnovani jer ih apelant ne može s uspjehom isticati prvi put u postupku pred Ustavnim sudom, a da nije u toku postupka pred redovnim sudovima problematizirao ovo pitanje, usljed čega se redovni sudovi i nisu mogli očitovati o tome. Stoga, Ustavni sud, shodno svojoj praksi (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 476/04 od 17. decembra 2004. godine), zaključuje da je apelant, ukoliko je takve prigovore želio sa uspjehom koristiti pred Ustavnim sudom, morao, bar u svojoj suštinskoj formi, pokrenuti u prethodnoj fazi postupka, što, prema dokumentaciji predočenoj Ustavnom sudu, očigledno nije učinio. Iz svih navedenih razloga, Ustavni sud smatra neosnovanim apelantove navode o povredi prava iz člana 5. stav 2. Evropske konvencije.
56. Dalje, imajući u vidu da određivanje pritvora u toku postupka ekstradicije mora biti predmet revizije suda, u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje da član 5. stav 4. Evropske konvencije garantira licu lišenom slobode da mora imati pristup „sudu“ koji bi mogao ispitati zakonitost kako inicijalnog lišavanja slobode tako i produženja trajanja te mjere. Prema praksi Evropskog suda, ključni element ove obaveze je da nadzor nad zakonitošću lišavanja slobode mora vršiti sud, ali to ne mora biti „klasični sud koji je integriran u standardnu sudsku mašineriju države“ (vidi Evropski sud, Weeks protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 2. marta 1987. godine, serija A, broj 114, stav 61). Međutim, to mora biti organ koji ima „sudski karakter“. Da bi imao „sudski karakter“, taj organ mora biti „nezavisan od izvršne vlasti i strana u postupku“ (vidi Evropski sud, De Wilde, Ooms i Versyp protiv Belgije, presuda od 18. novembra 1971. godine, serija A, broj 12, st. 76. i 77), te mora imati nadležnost da donese obavezujuću odluku koja može voditi i puštanju lica na slobodu. Ovaj organ mora, također, pružiti „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“, koje nisu „značajno manje“ od garancija u krivičnom postupku, kada je rezultat lišavanja slobode dugotrajno zatvaranje lica. Ove garancije, naročito, podrazumijevaju usmenu raspravu uz pravnu pomoć u postupku u kojem učestvuju obje strane, razmatranje zakonitosti pritvora u najširem smislu, te odluku koja mora biti donesena brzo.
57. U konkretnom slučaju, Ustavni sud ukazuje na odredbe člana 97. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći kojim je propisano da će se na sve ono što nije regulirano ovim zakonom primjenjivati, između ostalog, odredbe ZKPBiH kojim su propisani nadležnost i način odlučivanja povodom žalbe na rješenja sudije za prethodni postupak. Naime, upravo pobijano rješenje o određivanju privremenog pritvora, odnosno rješenje o određivanju ekstradicionog pritvora potvrđuju da je u konkretnom slučaju odluke sudije za prethodni postupak ispitalo vijeće Suda BiH, i to u roku od tri dana, odnosno u roku od šest dana. Dalje, Ustavni sud nalazi da iz dostavljene dokumentacije proizlazi da je apelant saslušan i da je imao branioca i u postupku u kojem mu je određen privremeni pritvor. Također, navedeno je da apelant nije bio prisutan na ročištu za određivanje ekstradicionog pritvora budući da je on prilikom izdržavanja mjere pritvora u nadležnom zavodu boravio u odjelu na kojem su identificirani pacijenti sa testovima pozitivnim na koronavirus (COVID-19), pri čemu vrijeme njegove izolacije nije isteklo. Međutim, zaštita apelantovih prava i interesa osigurana je posredstvom branioca po službenoj dužnosti (što nije predmet osporavanja). U vezi s tim, Ustavni sud ne može zaključiti da nisu ispunjene proceduralne garancije u smislu prethodno iznesenog principa, odnosno da je apelant lišen prava da odluku kojom mu je određen privremeni pritvor, odnosno da odluku kojom mu je određen ekstradicioni pritvor ispita sud.
58. Ustavni sud zapaža da, kako je već navedeno, prilikom revizije odluke o pritvoru moraju biti pružene „proceduralne garancije koje su odgovarajuće za konkretnu vrstu lišavanja slobode“. Stoga ove proceduralne garancije u konkretnom slučaju treba posmatrati u kontekstu garancija sadržanih u članu 5. stav 1. tačka f) Evropske konvencije koji, kao što je već prethodno istaknuto, pruža drugačiji nivo zaštite od člana 5. stav 1. tačka c). U konkretnom slučaju, prilikom odlučivanja o određivanju ekstradicionog pritvora apelantu nije se odlučivalo o produženju pritvora u svrhu vođenja krivičnog postupka, odnosno nije se utvrđivalo da li i dalje postoje pritvorski razlozi u smislu Zakona o krivičnom postupku, već se odlučivalo o ukidanju privremenog pritvora i određivanju ekstradicionog pritvora apelantu u smislu člana 39. Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći u krivičnim stvarima, na temelju istih okolnosti o kojima je apelant već upoznat i o kojima se izjašnjavao pred sudijom za prethodni postupak kada mu je privremeni pritvor određen. U vezi s tim, Ustavni sud ne može zaključiti da nisu ispunjene proceduralne garancije, u smislu prethodno iznesenog principa, odnosno da je apelant lišen prava da odluku kojom mu je određen privremeni pritvor ispita sud.
59. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f) i st. 2. i 4. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
60. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantovo pravo na ličnu slobodu i sigurnost iz člana II/3.d) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 5. stav 1. tačka f), te člana 5. st. 2. i 4. Evropske konvencije jer nije našao elemente proizvoljnosti u određivanju pritvora u toku postupka ekstradicije, odnosno kada je privremeni, a potom i ekstradicioni pritvor apelantu zakonito određen u smislu Zakona o međunarodnoj pravnoj pomoći, kada je apelant upoznat o razlozima lišenja slobode, te kada su odluke kojima je određen privremeni pritvor, a potom i ekstradicioni pritvor bile predmet revizije i kada apelantu nisu uskraćene proceduralne garancije u smislu člana 5. stav 4. Evropske konvencije.
61. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
62. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević