Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4561/20 (A. Z.)

Odluka donesena 03. 03. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
  • Pravično suđenje – obrazložena presuda
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Upravni postupak
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4561/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

03. 03. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 3. ožujka 2021. godine, u predmetu broj AP-4561/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Anđelko Zovko, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Anđelko Zovko protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH broj 70 0 U 007482 19 U od 3. rujna 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.

OBRAZLOŽENJE

1. Anđelko Zovko (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Širokoga Brijega, kojega zastupa Ivan Brekalo, odvjetnik iz Širokoga Brijega, podnio je 16. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnoga suda Federacije BiH (u daljnjemu tekstu: Vrhovni sud) broj 70 0 U 007482 19 U od 3. rujna 2020. godine.

2. Rješenjem Službe za branitelje domovinskoga rada Općine Široki Brijeg (u daljnjemu tekstu: Služba) od 16. ožujka 2005. godine, na koje je dana suglasnost Ministarstva hrvatskih branitelja domovinskoga rata Grude od 9. svibnja 2005. godine, sukladno Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji, apelantu je priznato svojstvo ratnoga vojnoga invalida V skupine sa 70% vojnoga invaliditeta, na temelju ozljede zadobivene u svojstvu pripadnika Hrvatskoga vijeća obrane, počevši od 1. siječnja 2015. godine, pa nadalje dok postoje Zakonom propisani uvjeti za korištenje priznatih prava, sa invalidninom u odgovarajućem mjesečnome iznosu.

3. Rješenjem tuženika (Federalno ministarstvo za pitanja branitelja i invalida domovinskoga rata) od 24. lipnja 2019. godine ukinuto je konačno rješenje Službe od 16. ožujka 2005. godine i upravna stvar riješena tako da apelantu prestaje svojstvo ratnoga vojnoga invalida i pravo na osobnu invalidninu zaključno sa 24. lipnja 2019. godine.

4. Presudom Vrhovnoga suda od 3. rujna 2020. godine odbijena je tužba apelanta protiv rješenja tuženika od 24. lipnja 2019. godine.

5. U obrazloženju osporene odluke Vrhovni je sud istakao da je tuženik, rješavajući po službenoj dužnosti u postupku kontrole zakonitosti korištenja prava na osobnu invalidninu, dostavio spis predmeta liječničkome povjerenstvu za liječničko vještačenje u postupku po Zakonu o provođenju kontrole korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, koja je na temelju pregleda i cjelokupne liječničke dokumentacije donijela nalaz i mišljenje od 5. ožujka 2019. godine. Vrhovni je sud istakao da je tim nalazom i mišljenjem ukupni vojni invaliditet apelanta cijenjen ispod 20%, te da je apelant na isti uložio prigovor, nakon čega je donesen nalaz i mišljenje od 9. svibnja 2019. godine, kojim je potvrđen raniji nalaz i mišljenje. Vrhovni je sud istakao da je na temelju tako utvrđenoga činjeničnoga stanja tuženik primjenom odredbe čl. 7. st. 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite ukinuo konačno rješenje i upravnu stvar riješio sukladno čl. 3. i 10. Zakona o pravima branitelja i članova njihovih obitelji. Vrhovni je sud istakao da su neutemeljeni navodi tužbe da je apelantu neomogućeno da sudjeluje u postupku, budući da je iskoristio pravo prigovora protiv nalaza i mišljenja od 5. ožujka 2019. godine, nakon čega je donesen nalaz i mišljenje od 9. svibnja 2019. godine. Vrhovni je sud istakao da je ocjena invaliditeta apelanta, suprotno navodima tužbe, pravilno dana na temelju liječničke dokumentacije iz spisa predmeta, na temelju koje je i ranije cijenjen, kako to propisuje odredba čl. 7. st. 4. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, a pri tomu je liječničko povjerenstvo cijenilo da za davanje potpunoga nalaza po postojećoj dokumentaciji je potrebno pribaviti i nove dodatne specijalističke nalaze. Vrhovni je sud istakao da je dostava nalaza i mišljenja od 9. svibnja 2019. godine izvršena pravilno, sukladno odredbama čl. 23. st. 3. Pravilnika o radu liječničkih povjerenstava u postupku ostvarivanja prava po Zakonu o pravima branitelja i članova njihovih obitelji (u daljnjemu tekstu: Pravilnik), kojim je propisano da će se nalaz i mišljenje stranci dostaviti uz rješenje, budući da se prema odredbi čl. 23. st. 4. Pravilnika protiv nalaza i mišljenja ne može izjaviti pravni lijek, dok se pravni lijek može izjaviti protiv upravnoga akta donesenoga na temelju nalaza i mišljenja. Vrhovni je sud istakao da kako je apelant sva prava iskoristio (ulaganjem prigovora na nalaz i mišljenje od 5. ožujka 2019. godine i podnošenjem tužbe protiv osporenoga rješenja donesenoga na temelju nalaza i mišljenja od 9. svibnja 2019. godine), to su neutemeljeni navodi tužbe da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku. Vrhovni je sud istakao da su također prigovori tužbe koji se odnose na neustavnost Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite, prema presudi Ustavnoga suda Federacije BiH, također neutemeljeni, jer je postupak u konkretnomu slučaju proveden sukladno odredbama toga Zakona, koje nisu oglašene neustavnim, uz odgovarajuću primjenu pravila upravnoga postupka i davanje apelantu mogućnosti sudjelovanja u postupku, koje je iskoristio istjecanjem prigovora kao i pokretanjem upravnoga spora.

Apelacioni navodi

6. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da je redoviti sud, pri donošenju osporene odluke, pogrešno utvrdio činjenično stanje i pogrešno primijenio pozitivnopravne propise, smatrajući da je „navedena presuda donesena suprotno presudi Ustavnoga suda Federacije BiH U-17/12 kojom je utvrđeno da čl. 7. st. 2. i 3. Zakona o provođenju kontrole zakonitosti korištenja prava iz oblasti braniteljsko invalidske zaštite u dijelu koji glasi „i sam riješiti upravnu stvar, bez pozivanja korisnika prava po bilo kojem osnovu“ nisu u suglasnosti sa čl. 6. st. 1. Europske konvencije“, te navodi da je „prema tome nalaz liječničke komisije od 19. svibnja 2019. godine trebalo dostaviti apelantu prije donošenja osporenoga rješenja, a ne uz donošenje osporenoga rješenja“.

7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.

Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.

Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je sud utvrdio činjenično stanje i primijenio pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

10. Imajući u vidu činjenice konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu detaljno i jasno obrazloženje Vrhovnoga suda, Ustavni sud, nasuprot navodima apelanta o tome da mu nije omogućeno sudjelovanje u postupku, ne nalazi da je osporena odluka utemeljena na proizvoljnoj primjeni odredaba Zakona o provođenju kontrole korištenja prava iz oblasti braniteljsko-invalidske zaštite i drugih relevantnih odredaba. Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao slično činjenično i pravno pitanje, te da u svezi s time nije našao proizvoljnost u postupanju redovitoga suda (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP-2362/20 od 3. veljače 2021. godine, odluka dostupna na web-stranici Ustavnoga suda, www.ustavnisud.ba). Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.

11. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni je sud odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

12. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4561/20 (A. Z.) | Sudska praksa | Aktio