Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2973/19 (M.I.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 13. EK (Pravo na djelotvoran pravni lijek)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Dokazni postupak
- Djelotvoran pravni lijek
- Pravično suđenje – obrazložena presuda
- Ratni zločin
- In dubio pro reo
- Pretpostavka nevinosti
- Krivični postupak
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se proglašava zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03 i 26/04)
- Zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05 i 48/05)
- ODLUKA KOJOM SE DONOSI ZAKON O IZMJENAMA I DOPUNAMA ZAKONA O KRIVIČNOM POSTUPKU BOSNE I HERCEGOVINE ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06 i 76/06)
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06 i 29/07)
- Zakon o izmjeni Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
- Odluka kojom se donosi zakon o izmjenama i dopunama Zakona o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine
Predmeti (1)
AP-2973/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2973/19, rješavajući apelaciju M.I., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu:
Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija M.I. podnesena protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine br. S1 1 K 018442 18 Krž od 14.
februara 2019. godine i S1 1 K 018442 15 Krl od 14. septembra 2018.
godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. M.I. (u daljnjem tekstu: apelant) iz Rogatice, kojeg zastupa advokat Zorana Čarkić iz Rogatice, podnio je 15. jula 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presudā Suda Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Sud BiH) br. S1 1 K 018442 18 Krž od 14. februara 2019. godine i S1 1 K 018442 15 Krl od 14. septembra 2018. godine.
II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, 1. jula 2020. godine zatraženo je od Suda BiH i Tužilaštva Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Tužilaštvo BiH) da dostave odgovore na apelaciju.
3. Sud BiH i Tužilaštvo BiH su dostavili odgovore na apelaciju 8. i 13. jula 2020. godine. III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Suda BiH broj S1 1 K 018442 15 Krl od 14. septembra 2018. godine, između ostalog, apelant je proglašen krivim da je za vrijeme rata u Bosni i Hercegovini, u vrijeme oružanog sukoba između Armije Republike Bosne i Hercegovine i Vojske Republike Srpske, kao pripadnik MUP-a RS, u junu i julu 1992. godine na području opštine Rogatica, suprotno pravilima međunarodnog humanitarnog prava, silovao civila bošnjačke nacionalnosti (u daljnjem tekstu: oštećena S1). Na navedeni način (pobliže opisan u izreci presude) apelant je počinio krivično djelo ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. Krivičnog zakona Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije (u daljnjem tekstu: KZSFRJ), pa je osuđen na kaznu zatvora u trajanju od devet godina u koju mu se ima uračunati vrijeme provedeno u pritvoru u označenom periodu. Presudom je, također, odlučeno da se apelant oslobađa obaveze naknade troškova krivičnog postupka, te da oni padaju na teret budžetskih sredstava, dok je oštećena S1 sa imovinskopravnim zahtjevom upućena na parnicu.
6. U obrazloženju presude Sud BiH, između ostalog, ukazao je na opšte standarde ocjene dokaza (pobliže opisano na str. 24-26. presude), navodeći da je razmatrao i ocijenio sve izvedene dokaze, ali da će se u presudi osvrtati samo na one dokaze koji su relevantni za donošenje odluke, te obrazlagati i iznositi zaključke samo o činjenicama koje su od suštinske važnosti za odluku. Dalje je Sud BiH, u svjetlu bitnih obilježja krivičnog djela koje je apelantu stavljeno na teret optužnicom (član 142. stav 1. KZSFRJ), istakao da je u konkretnom slučaju potrebno utvrditi da je djelo počinjeno suprotno pravilima međunarodnog prava na način da je počinjenje djela usmjereno protiv civilnog stanovništva. Zatim je ukazano da takvo kršenje mora biti počinjeno u vrijeme rata, oružanog sukoba ili okupacije, kao i da djelo počinioca mora biti povezano sa ratom, oružanim sukobom ili okupacijom, te da počinilac mora narediti ili počiniti djelo. Zatim je Sud BiH na opširan način obrazložio svaki od navedenih elemenata (str. 31-41. presude) u kontekstu činjenica konkretnog predmeta. Potom je Sud BiH obrazložio navode iz tačke 1. optužnice koje se tiču silovanja oštećene S1. S tim u vezi je, prije svega, navedeno da je oštećena S1 ujedno i jedina osoba sa neposrednim saznanjima o kritičnom događaju, čiji je iskaz Sud BiH doveo u vezu sa ostalim provedenim dokazima subjektivne i objektivne prirode, elaborirajući činjenična i pravna utvrđenja i zaključke u pogledu inkriminisane radnje izvršenja. U tom smislu je ukazano na sadržaj svjedočenja, prije svega, oštećene koji je ona dala u svojstvu svjedoka na glavnom pretresu, a potom i na iskaz zaštićenog svjedoka S2 u vezi sa okolnostima u pogledu kojih se oštećena izjasnila, te iskaze svjedoka L.A-T. i M.K. koje su vidjele, odnosno čule za dešavanja u vezi sa odvođenjem oštećene (pobliže opisano na str. 42-45. presude).
7. Ukazujući da je oštećena S1 ujedno neposredni svjedok onoga što joj se desilo, odnosno samog čina silovanja, Sud BiH je naveo da se, stoga, postavilo pitanje ocjene kredibiliteta i istinitosti njenog iskaza. S tim u vezi je navedeno da je Sud BiH sa posebnom pažnjom analizirao iskaz i svjedočenje oštećene S1 i ocijenio ga u kontekstu ostalih provedenih dokaza, zaključivši da na njenoj strani nema motiva, niti razloga da apelanta neosnovano tereti za nešto što nije učinio. Dalje je istaknuto da je oštećena bila dosljedna u svome kazivanju o apelantovim postupcima, odnosno silovanju, da nije govorila nikome osim svjedoku S2. Zatim je navedeno da je oštećena, također, bila dosljedna u kazivanju da sami čin silovanja niko nije vidio, ali da se moglo naslutiti, čuti šta joj se dešava po načinu na koji je ona izvođena iz srednjoškolskog centra. Također je Sud BiH ukazao da je apelantova odbrana kroz unakrsno ispitivanje oštećene u svojstvu svjedoka S1 pokušala osporiti istinitost njenog svjedočenja prezentirajući joj njen iskaz koji je dat Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova 2011. godine i ukazavši na određene proturječnosti sa iskazom datim na glavnom pretresu, a koje se odnose na čin silovanja koji se desio treću noć. Budući da zapisnik o saslušanju zaštićenog svjedoka S1, koji je dat Federalnom ministarstvu unutrašnjih poslova, iz 2011. godine odbrana nije uložila kao dokaz, Sud BiH je naveo da je tu izjavu oštećene kao svjedoka ocijenio samo u pogledu onih okolnosti koje su pročitane na glavnom pretresu kada je ona potvrdila svoje potpise na spomenutom zapisniku. Prilikom obrazlaganja navedenih proturječnosti Sud BiH je istakao da je oštećena u vrijeme davanja tih iskaza imala veliki broj privatnih problema i da je jednostavno sve željela da potisne. Kada je oštećena kao svjedok S1 upitana zašto postoje određene kontradiktornosti u izjavama o onome što je preživjela, počevši od prve izjave, pa do izjave koju je dala na glavnom pretresu, Sud BiH je naveo da je ona izjavila da je jednostavno sve morala da potisne, kako bi mogla normalno funkcionisati. Također je ukazano da je na pitanje tužitelja da li ona ovaj događaj skriva od nekoga, možda od muških članova porodice, oštećena izjavila da ona to skriva od svih.
8. Uzimajući u obzir navedeno, Sud BiH je istakao da, suprotno navodima apelantove odbrane, određene kontradiktornosti-proturječnosti iskaza iz 2011. godine i sa glavnog pretresa i razlike u njima u osnovi ne dovode u pitanje svjedočenje oštećene koje se odnosi na postupanje apelanta prema njoj, sam čin odvođenja iz srednjoškolskog centra, kao i silovanje više puta, već da se razlike većim dijelom odnose na postupanje trećih lica prema njoj (a što nije predmet optužbe). Isto tako je navedeno da je Sud ocijenio da se radi o proteku vremena, kao i traumi koju je sama žrtva pretrpjela, a da je oštećena uvjerljivo i dosljedno opisala traumatičnu situaciju u kojoj se našla i iznijela pojedinosti onoga što joj se desilo. Također je navedeno i da je Sud BiH tokom svjedočenja oštećene na njenoj strani primijetio vidnu uznemirenost, posebno kada je pitana da govori o detaljima silovanja, jer je pitanja o tome očigledno tumačila kao nepovjerenje u ono što govori. S tim u vezi je navedeno da je Sud BiH pažljivo promatrao njeno držanje dok je svjedočila, pored sadržaja njenog iskaza u kojem je inkriminisala apelanta za silovanje i njeno ponašanje sud je stavio u profil žene/žrtve silovanja. Dalje je navedeno i da su iskazi zaštićenih svjedoka (oštećene S1 i S2) podudarni, a u dijelu koji se odnosi na sam čin odvođenja oštećene iz srednjoškolskog centra potkrijepljeni iskazima svjedoka L.A-T. I M.K.
9. Stoga je Sud BiH istakao da je apelant bio svjestan da je seksualni odnos sa oštećenom S1 protivan njenoj volji i protivpravan čin, te da je bio svjestan njenog podređenog odnosa u datim uslovima, kao i toga koje će sve posljedice po oštećenu nastupiti, pa je, ipak, prema oštećenoj S1 preduzimao opisane radnje i vršio čin silovanja. Prema tome, navedeno je da je apelant kritične prilike postupao sa direktnim umišljajem.
10. Konačno, Sud BiH je, između ostalog, naveo da je ocijenio i iskaze svjedoka odbrane, kao i materijalne dokaze odbrane date na okolnosti poznanstva saslušanih svjedoka sa apelantom, kojim dokazima se na određeni način osporava apelantov identitet kao počinioca predmetnog krivičnog djela, kao i njegovo prisustvo, te status u kritično vrijeme na području grada Rogatice. S tim u vezi je ukazano da su ti dokazi dijelom irelevantni, a u onom dijelu u kojem se govori o apelantovom odsustvu sa gradskog područja Rogatice u kritično vrijeme ukazano je da su oni sračunati na pomoć apelantu u smislu izgradnje alibija. U tom smislu je Sud BiH istakao da su u tom dijelu izjave saslušanih svjedoka u suprotnosti sa izvedenim dokazima optužbe, tj. prije svega sa izjavama zaštićenih svjedoka S1 i S2, čije izjave je sud ocijenio tačnim-vjerodostojni, kako u dijelu identifikovanja samog apelanta, tako i u dijelu koji se odnosi na čin izvođenja oštećene S1 iz srednjoškolskog centra, kao i u odnosu na sam čin njenog silovanja od apelanta u više navrata.
11. Presudom Suda BiH u Apelacionom vijeću (u daljnjem tekstu: Apelaciono vijeće) broj S1 1 K 018442 18 Krž od 14. februara 2019. godine odbijena je kao neosnovana žalba apelantove braniteljice i potvrđena prvostepena presuda.
12. U obrazloženju je, između ostalog, navedeno da je, suprotno žalbenim navodima, prvostepeni sud pažljivo ocijenio sve provedene dokaze, pogotovo iskaz oštećene S1, kao i svjedoka S2, da je pravilno utvrdio sve odlučne činjenice, dajući pri tome razloge i argumentaciju za svoja utvrđenja, koja su prihvatljiva i Apelacionom vijeću, ne ostavljajući razloga za sumnju u pogledu tih utvrđenja. Dalje je navedeno da je inkriminacija iz optužnice specifična u pogledu izvršenja i načina dokazivanja, jer u njoj, u pravilu, učestvuju počinilac i žrtva, tako da je često jedini dokaz u ovim predmetima svjedočenje žrtve. U vezi s tim je ukazano da je pravilno (prvostepeni sud) ocijenjeno da oštećena nema motiva, niti razloga da neosnovano tereti apelanta, da je o događajima iz škole mogla razgovarati samo sa svjedokom S2 i da sa drugim svjedocima o tome nije razgovarala. Pritom je navedeno da je prvostepeni sud pravilno uzeo u obzir i godine oštećene u vrijeme ovih događaja, da se radilo o mladoj osobi, koja u takvim okolnostima mora osjećati strah i traumu zbog svega što je proživjela, te da je ispravno zaključeno da nedosljednosti na koje je odbrana ukazala, imajući u vidu sve okolnosti događaja, nisu takve prirode da njen iskaz čine neuvjerljivim ili nepouzdanim. U prilog navedenom je istaknuto i da je iskaz oštećene kao svjedoka S1 u potpunosti potkrijepljen iskazom svjedoka S2, koja je njena majka i očevidac događaja, a koja je i poznavala apelanta.
13. Nadalje je istaknuto da je primjetno da je oštećena S1 tokom davanja svojih izjava u istražnom postupku govorila i o drugim događajima, uključujući i silovanje drugih lica, ne samo apelanta, kao i o radnjama drugih vojnika koji su silovali druge žene. Međutim, Apelaciono vijeće je istaklo da je ona tokom glavnog pretresa bila izričita u svojoj tvrdnji da želi da govori samo o tome šta se njoj dešavalo za vrijeme njenog boravka u školi. U tom smislu je istaknuto da je prvostepena presuda pravilno utvrdila odlučne činjenice, i to na osnovu iskaza ključnih svjedoka S1 i S2, čiji iskazi su u odlučujućim dijelovima koji se odnose na apelantovu radnju u potpunosti saglasni jedan drugom, uvjerljivi i ne ostavljaju prostora za sumnju u drugačiji zaključak. Pored toga je navedeno i da oštećena S1 i svjedok S2 nisu jedine svjedočile, već da su iskaz dali i drugi svjedoci L.A-T. i M.K. koje su, također, bile zatočene zajedno sa njima u srednjoškolskom centru. Iako ova dva svjedoka nisu poznavala optuženog apelanta, i to su izjavila na pretresu, Apelaciono vijeće je istaklo da su oni potvrdili da je oštećena izvođena svaku večer tokom boravka u školskom centru i da se u školski centar vraćala u jako lošem stanju, dakle, sve upravo onako kako su i oštećena S1 i svjedok S2 izjavili na pretresu.
38. Zatim je Apelaciono vijeće, između ostalog, elaboriralo žalbene navode koji se odnose na kontradiktornost izjava koje je oštećena dala u fazi istrage i na glavnom pretresu, dok je kao neosnovan ocijenjen i žalbeni prigovor u pogledu identiteta počinioca predmetnog krivičnog djela (sve pobliže opisano na str. 8-11. presude). Naime, Apelaciono vijeće je ukazalo da iz provedenih dokaza proizlazi da nema sumnje u pogledu činjenice da je upravo apelant lice koje je počinilo radnju optuženja. Ukazano je da je svjedok S2 dala uvjerljiv iskaz o tome da je u kritičnom periodu poznavala apelanta. Iako oštećena S1 nije poznavala apelanta, Apelaciono vijeće je navelo da ga je prepoznala njena majka – svjedok S2, koja je s njom bila sve vrijeme. Prema tome, Apelaciono vijeće se slaže sa ocjenom prvostepenog suda kada smatra da je svjedočenje svjedoka S2 ključno u identifikaciji apelanta, te nalazi da se na ovakvom iskazu mogao zasnovati zaključak van razumne sumnje u pogledu odlučne činjenice koja se odnosi na identitet apelanta kao lica koje je učestvovalo u počinjenju inkriminisane radnje na način opisan u optužnici. Također je navedeno i da je neosnovan žalbeni navod odbrane da oštećena S1 nije vidjela u mraku apelanta i da ga nije mogla prepoznati prilikom njenog izvođenja u noćnim satima. S tim u vezi je istaknuto da oštećena S1 potvrđuje da je u prostoriji bio mrak i da joj bilo teško prepoznati apelanta u mraku, u momentu njenog izvođenja iz škole, ali da je ona potvrdila da je apelanta jasno mogla vidjeti vani, prilikom ulaska u kola i da nema bilo kakve sumnje u to da se radi o apelantu. Uostalom, Apelaciono vijeće je navelo da je sasvim razumljivo da je oštećena S1 u stanju da na jasan način memoriše lik apelanta kao osobe koja ju je šest noći zaredom silovala. S obzirom na navedeno, Apelaciono vijeće je ukazalo da prvostepena presuda sadrži dovoljne opise i argumentaciju zašto smatra da su dokazane apelantove radnje u vezi sa tačkom 1. izreke presude, a koju argumentaciju apelantova odbrana žalbom nije dovela u pitanje.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
14. Apelant smatra da su mu osporenim odlukama prekršena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), kao i pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije. Naime, u svjetlu navoda o kršenju prava na pravično suđenje, apelant ističe da su ta kršenja takve prirode da osporene presude čine nepravednim-nepravičnim, te da se, u suštini, radi o zaključcima osporene prvostepene presude, imajući u vidu da osporena drugostepena presuda samo obrazlaže i to ne sve žalbene navode. Dalje se navodi da je u ovom postupku osuđujuća presuda zasnovana na dokazima koji su protivrječni sami sebi i međusobno, te da su iskazi ključnih svjedoka (koji su unakrsno ispitani na glavnom pretresu) rezultirali stvaranjem međusobnih suprotnosti o istom, suprotstavljenih i nelogičnih tvrdnji, koje su osporene odluke potpuno zanemarile. Također se apelant poziva i na princip in dubio pro reo, navodeći da je prvostepeni sud postupio suprotno odredbi člana 281. Zakona o krivičnom postupku BiH (u daljnjem tekstu: ZKPBiH), kao i da osporena prvostepena presuda nema razloge koji argumentovano opravdavaju odluku o ovoj pravnoj stvari, budući da zaključci suda nisu rezultat svestrane ocjene svakog dokaza. U tom smislu se navodi da redovni sudovi sve kontradiktornosti u iskazima svjedoka, oštećene S1, zanemaruju, a da pritom ne objašnjavaju zašto su „izabrali“ sadržaj iskaza sa glavnog pretresa u odnosu na predočene relevantne razlike iz ranijih izjava u kojima je tvrdila nešto sasvim drugo. Stoga, apelant smatra da je poklanjanje vjere izjavi sa suđenja dokaz potpuno nepravne, potpuno nesudske i potpuno subjektivne ocjene iskaza svjedoka. U vezi s tim, apelant posebno ukazuje da nijedan od svjedoka nije potvrdio takve činjenice u odnosu na apelanta, osim njenog najbližeg srodnika-svjedoka S2. Dakle, apelant ističe da ne postoje dokazi van razumne sumnje, te da je činjenično stanje i pogrešno i nepotpuno utvrđeno. Isto tako, apelant navodi i da je potpuno vidljivo i apsolutno jasno da redovni sudovi u ovoj pravnoj stvari, pri ocjeni činjeničnog stanja, selektiraju događaje relevantne za rješavanje merituma, uzimajući u obzir samo dijelove događaja i dokaze koji po njihovom mišljenju potvrđuju optužbu. Ovakav stav suda, prema apelantovoj ocjeni, ne zadovoljava standard potreban u skladu sa garantovanim pravom na obrazloženu sudsku odluku. b)Odgovor na apelaciju
15. Sud BiH je naveo da je taj sud dao jasnu i prihvatljivu argumentaciju zašto nalazi da je upravo apelant lice koje je izvršilo krivično djelo koje mu se u ovom postupku stavlja na teret, kao i da su izvedeni dokazi bili takvog kvaliteta da su sami po sebi isključivali svaku moguću sumnju u zaključak da je upravo apelant počinio inkriminisane radnje. Kada su u pitanju navodi apelacije koji se tiču ocjene ključnih iskaza svjedoka S1 i S2, Sud BiH je naveo da primjećuje da apelantova odbrana daje vlastitu ocjenu utvrđenih odlučnih činjenica, te zaključuje o kvalitetu izvedenih dokaza. Međutim, Sud BiH je istakao da je detaljno ocijenio žalbene prigovore u tom smislu, pri kojima ostaje kod argumentacije koja je data u osporenim odlukama. S obzirom na navedeno, predloženo je da se predmetna apelacija odbije kao neosnovana u meritumu.
16. Tužilaštvo BiH je navelo da je predmetna apelacija neosnovana i da nije povrijeđeno nijedno od prava predviđeno odredbama Evropske konvencije, kao i da predmetna apelacija ne ispunjava nijedan kriterij potreban za ispitivanje odluke od Ustavnog suda.
V.Relevantni propisi
17. Krivični zakon Socijalističke Federativne Republike Jugoslavije („Službeni list SFRJ“ br. 44/76, 36/77 – ispravka, 34/84, 74/87, 57/89, 3/90, 38/90, 45/90 – ispravka) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst propisa, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, kako je objavljen u službenim glasilima, jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi:
RATNI ZLOČIN PROTIV CIVILNOG STANOVNIŠTVA
Član 142. stav 1.
(1) Ko kršeći pravila međunarodnog prava za vreme rata, oružanog sukoba ili okupacije naredi da se izvrši napad na civilno stanovništvo, naselje, pojedina civilna lica ili lica onesposobljena za borbu, koji je imao za posljedicu smrt, tešku telesnu povredu ili teško narušavanje zdravlja ljudi; napad bez izbora cilja kojim se pogađa civilno stanovništvo; da se prema civilnom stanovništvu vrše ubistva, mučenja, nečovečna postupanja, biološki, medicinski ili drugi naučni eksperimenti, uzimanje tkiva ili organa radi transplantacije, nanošenja velikih patnji ili povreda telesnog integriteta ili zdravlja; raseljavanje ili preseljavanje ili prisilno odnarodnjavanje ili prevođenje na drugu veru; prisiljavanje na prostituciju ili silovanja; primenjivanje mera zastrašivanja i terora, uzimanje talaca, kolektivno kažnjavanje, protivzakonito odvođenje u koncentracione logore i druga protivzakonita zatvaranja, lišavanje prava na pravilno i nepristrasno suđenje; prisiljavanje na službu u oružanim snagama neprijateljske sile ili u njenoj obaveštajnoj službi ili administraciji; prisiljavanje na prinudni rad, izgladnjavanje stanovništva, konfiskovanje imovine, pljačkanje imovine stanovništva, protivzakonito i samovoljno uništavanje ili prisvajanje u velikim razmerama imovine koje nije opravdano vojnim potrebama, uzimanje nezakonite i nesrazmerno velike kontribucije i rekvizicije, smanjenje vrednosti domaćeg novca ili protivzakonito izdavanje novca, ili ko izvrši neko od navedenih dela, kazniće se zatvorom najmanje pet godina [...].
18. Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine („Službeni glasnik BiH“ br. 3/03, 32/03, 36/03, 26/04, 63/04, 13/05, 48/05, 46/06, 76/06, 29/07, 32/07, 53/07, 76/07, 15/08, 58/08, 12/09, 16/09, 93/09, 72/13, 49/17 – odluka USBiH i 42/18 – rješenje USBiH i 65/18) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst, sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:
Član 3.
Pretpostavka nevinosti i in dubio pro reo (1) Svako se smatra nevinim za krivično djelo dok se pravomoćnom presudom ne utvrdi njegova krivnja.
(2) Sumnju u pogledu postojanja činjenica koje čine obilježja krivičnog djela ili o kojima ovisi primjena neke odredbe krivičnog zakonodavstva, Sud rješava presudom na način koji je povoljniji za optuženog.
Član 14.
Jednakost u postupanju (1) Sud je dužan da stranke i branioca tretira na jednak način i da svakoj od strana pruži jednake mogućnosti u pogledu pristupa dokazima i njihovom izvođenju na glavnom pretresu.
(2) Sud, Tužitelj i drugi organi koji učestvuju u postupku dužni su s jednakom pažnjom da ispituju i utvrđuju kako činjenice koje terete osumnjičenog, odnosno optuženog, tako i one koje im idu u korist.
Slobodna ocjena dokaza Član 15.
Pravo Suda, Tužitelja i drugih organa koji učestvuju u krivičnom postupku da ocjenjuju postojanje ili nepostojanje činjenica nije vezano ni ograničeno posebnim formalnim dokaznim pravilima.
Član 281.
Dokazi na kojima se zasniva presuda (1) Sud zasniva presudu samo na činjenicama i dokazima koji su izneseni na glavnom pretresu.
(2) Sud je dužan savjesno ocijeniti svaki dokaz pojedinačno i u vezi s ostalim dokazima i na osnovu takve ocjene izvesti zaključak je li neka činjenica dokazana. Član 290. st. 6. i 7.
Sadržaj presude (6) U obrazloženju presude Sud će iznijeti razloge za svaku tačku presude.
(7) Sud će određeno i potpuno iznijeti koje činjenice i iz kojih razloga uzima kao dokazane ili nedokazane, dajući naročito ocjenu vjerodostojnosti protivrječnih dokaza, iz kojih razloga nije uvažio pojedine prijedloge stranaka, iz kojih razloga je odlučio da se ne sasluša neposredno svjedok ili vještak čiji je iskaz pročitan, kojim razlozima se rukovodio pri rješavanju pravnih pitanja, a naročito pri utvrđivanju da li postoji krivično djelo i krivična odgovornost optuženog i pri primjenjivanju određenih odredaba krivičnog zakona na optuženog i njegovo djelo. [...] VI.Dopustivost
19. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
20. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
21. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Suda BiH broj S1 1 K 018442 18 Krž od 14. februara 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, navedenu osporenu presudu apelantova braniteljica je primila 15. maja 2019. godine a apelacija je podnesena 15. jula 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
22. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
23. Apelant tvrdi da su mu osporenim presudama povrijeđena prava iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije, te pravo na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
24. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
25. Član 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred neovisnim i nepristranim sudom ustanovljenim zakonom. [...]
2. Svako ko je optužen za krivično djelo smatra se nevinim sve dok se ne dokaže njegova krivica u skladu sa zakonom.
26. Ustavni sud ukazuje da se predmetni postupak odnosi na utvrđivanje osnovanosti krivične optužbe protiv apelanta, te, stoga, apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije.
27. Ustavni sud, prije svega, zapaža da apelant, u suštini, ponavlja navode koje je isticao u postupku pred redovnim sudovima.
28. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje suštinski se tiču načina na koji je proveden dokazni postupak u predmetnoj pravnoj stvari, odnosno tvrdnje da su redovni sudovi proizvoljno i pogrešno ocijenili provedene dokaze, što je rezultiralo pogrešno i nepotpuno utvrđenim činjeničnim stanjem i, s tim u vezi, pogrešno primijenjenim pozitivnopravnim propisima. S tim u vezi, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, općenito, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Isto tako, Ustavni sud se neće miješati u način na koji su redovni sudovi usvojili dokaze kao dokaznu građu. Ustavni sud se neće miješati u situaciju kada redovni sudovi povjeruju dokazima jedne strane u postupku na osnovu slobodnog sudijskog uvjerenja. To je isključivo uloga redovnih sudova čak i kada su izjave svjedoka na javnoj raspravi i pod zakletvom suprotne jedna drugoj (vidi, Evropski sud, Doorson protiv Holandije, presuda od 6. marta 1996. godine, objavljena u Izvještajima broj 1996-II, stav 78).
29.,U brojnim odlukama Evropski sud i Ustavni sud su ukazali da domaći sudovi imaju određenu diskrecionu ocjenu u vezi s tim koje će argumente i dokaze prihvatiti u određenom predmetu, ali, istovremeno, imaju obavezu da obrazlože svoju odluku tako što će navesti jasne i razumljive razloge na kojima su tu odluku zasnovali (vidi, Evropski sud, Suominen protiv Finske, presuda od 1. jula 2003. godine, aplikacija broj 37801/97, stav 36, i, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o meritumu broj AP 5/05 od 14. marta 2006. godine, dostupna na www.ustavnisud.ba).
30. Također, u kontekstu ocjene dokaza u ovoj krivičnopravnoj stvari, apelant je ukazao i na povredu načela in dubio pro reo, jer je Sud BiH obrazlagao i ocijenio samo dokaze koji idu u prilog osuđujućoj presudi, pri tome ignorišući i ne ocjenjujući dokaze koje je on predlagao. Ova apelantova tvrdnja, u suštini, potkrijepljena je navodima o kredibilitetu, prije svega, oštećene kao zaštićenog svjedoka ST1 (kao i svjedoka ST2), čije iskaze je Sud BiH, po apelantovom mišljenju, pogrešno ocijenio i nije im mogao pokloniti vjeru zbog kontradiktornosti njenih izjava iz faze istrage i onih datih na glavnom pretresu. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje da navedeni princip u konvencijskom smislu konstituiše poseban izraz presumpcije nevinosti (vidi, Evropski sud, Vassilios Stavropoulos protiv Grčke, broj predstavke 35522/04, stav 39, i Cleve protiv Njemačke, presuda od 15. januara 2015. godine, broj predstavke 48144/09, stav 52), te korespondira sa jednim od osnovnih zahtjeva krivičnog pravosuđa da tužitelj mora izvan razumne sumnje dokazati optužbu, odnosno načelom in dubio pro reo kojim je krivični sud vezan (vidi, Melich i Beck protiv Češke Republike, broj predstavke 35450/04, presuda od 24. jula 2008. godine, stav 49) da nakon savjesne ocjene dokaza (pojedinačno i u vezi sa ostalim dokazima) u slučaju postojanja sumnji-dvojbi o postojanju pravno relevantnih (odlučnih) činjenica koje tvore obilježja krivičnog djela, posebno ako je riječ o krivici, rješava u korist okrivljenog.
31. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je osuđujuća presuda u odnosu na apelanta zasnovana, u suštini, na svjedočenju same oštećene kao zaštićenog svjedoka S1. S tim u vezi, Ustavni sud podsjeća da je u takvim situacijama (zasnivanje osuđujuće presude na iskazu jednog ključnog svjedoka) od esencijalne važnosti osigurati u konvencijskom smislu da prava odbrane budu ispoštovana, što se prvenstveno ogleda u tom da optuženom mora biti data adekvatna i pogodna prilika da se suoči sa takvim svjedokom i da ga ispita bilo u trenutku kada svjedok daje iskaz, bilo u kasnijoj fazi postupka (vidi, Klimentyev protiv Rusije, broj predstavke 46503/99, presuda od 16. novembra 2006. godine, stav 124, i Ž. protiv Latvije, broj aplikacije 14755/03, presuda od 24. januara 2008. godine, stav 94). Dakle, zadatak Ustavnog suda je da utvrdi da li je postupak, uključujući i način izvođenja dokaza, gledano u cjelini, bio pravičan. U pravilu se svi dokazi moraju izvesti u prisutnosti okrivljenog na javnoj raspravi, radi kontradiktornosti postupka (vidi, Asch protiv Austrije, presuda od 26. aprila 1991. godine, Serija A broj 203, strana 10, stav 27, te Kovač protiv Hrvatske, broj aplikacije 503/05, presuda od 12. aprila 2007. godine, stav 25).
32. Dovodeći u vezu navedene principe sa činjenicama konkretnog predmeta, Ustavni sud zapaža da u obrazloženju osporene prvostepene presude nije izostala brižljiva i savjesna ocjena dokaza kako onih koje je predlagalo Tužilaštvo BiH, tako i onih koje je predlagala apelantova odbrana. Sud BiH je dao detaljne razloge i obrazloženja zbog čega prihvata pojedine dokaze u cjelini ili samo u jednom dijelu, zasnivajući takav zaključak na ocjeni u vezi sa drugim provedenim dokazima. Zatim, iz obrazloženja osporene prvostepene presude ne proizlazi ni da je Sud BiH svoj stav o vjerodostojnosti iskaza saslušanih ključnih svjedoka izveo paušalnim navođenjem i zaključivanjem, već upravo suprotno, dajući u tom pogledu (ocjena dokaza) detaljno obrazloženje koje se Ustavnom sudu ne čini očigledno proizvoljnim. Upravo je, prepoznajući bitnost vjerodostojnosti iskaza primarno oštećene S1, kao žrtve silovanja, sam Sud BiH u obrazloženju osporene prvostepene presude naglasak stavio na potrebu da se njen iskaz ocijeni sa posebnom pažnjom, kako bi se na pravilan i potpun način utvrdilo činjenično stanje u ovoj krivičnopravnoj stvari, odnosno otklonile sumnje u pogledu bilo kakvih proturječnosti proizašlih iz sadržaja njenih iskaza. Pri tome nije izostala detaljna i iscrpna ocjena pojedinih nejasnoća i nepreciznosti u iskazima oštećene (kako onog iz faze istrage, tako i onog datog na glavnom pretresu) i prigovorima u vezi sa vjedostojnošću tih iskaza i kredibilitetom oštećene kao svjedoka. Redovni sudovi su iskaze oštećene S1 detaljno analizirali, te dali razloge i obrazloženja koja Ustavni sud ne smatra proizvoljnim i koji ne dovode u sumnju zaključak Suda BiH i Apelacionog vijeća da je apelant upravo osoba koja je počinila inkriminisane radnje koje su mu stavljene na teret optužnicom (silovanje oštećene) i za koje je, u konačnici, proglašen krivim za krivično djelo iz člana 142. stav (1) KZSFRJ (ratni zločin protiv civilnog stanovništva). Ustavni sud primjećuje da je naročito u tom pogledu u relevantnim dijelovima osporenih odluka dato detaljno obrazloženje u vezi sa vrijednosti iskaza oštećene S1, pri čemu je, također, ocijenjeno i njeno držanje i ponašanje tokom davanja iskaza. Dakle, Ustavni sud smatra da je Sud BiH u konkretnom predmetu ispoštovao obavezu koja se ogleda u omogućavanju apelantovoj odbrani da ravnopravno učestvuje u predlaganju i izvođenju dokaza, odnosno pružanju mogućnosti da apelant i njegov branilac pobijaju sadržaj iskaza svih svjedoka datih kako na (glavnom) pretresu, tako i onih u fazi istrage. S druge strane, Ustavni sud napominje ponovo da nije u njegovoj nadležnosti da ocjenjuje sadržaj izvedenih dokaza, niti da se bavi utvrđivanjem njihove istinitosti, kao ni same apelantove krivičnopravne odgovornosti, tj. krivice. Osim toga, Ustavni sud zapaža da je apelant tokom trajanja predmetnog krivičnog postupka saslušan u svojstvu svjedoka. Dakle, Sud BiH je jasno obrazložio na osnovu kojih dokaza je utvrđeno da je apelant počinio predmetno krivično djelo, a nezadovoljstvo ishodom postupka sagledanog u cjelini ne može dovesti samo po sebi do zaključka o proizvoljnosti u primjeni prava u tom smislu.
33. S druge strane, kada je u pitanju apelacioni navod u vezi sa postupanjem Apelacionog vijeća, Ustavni sud, suprotno apelantovim tvrdnjama, zapaža da su i u obrazloženju osporene drugostepene odluke sadržani svi apelantovi prigovori od odlučnog značaja za ishod predmetnog postupka, koje je apelant isticao kako u toku postupka pred redovnim sudovima, tako i u navodima predmetne apelacije, koji se tiču primarno vođenja dokaznog postupka i ocjene kvaliteta pojedinih dokaza, a posebno iskaza oštećene S1 i ostalih svjedoka optužbe. Pritom Ustavni sud ima u vidu i apelantovo ukazivanje da obrazloženje osporene drugostepene odluke, navodno, nije u skladu sa standardima prava na obrazloženu sudsku odluku uz argumentaciju da je Apelaciono vijeće suštinski samo potvrdilo odlučenje Suda BiH iz osporene prvostepene presude. S tim u vezi, Ustavni sud (u svjetlu principa prakse kako Evropskog suda, tako i Ustavnog suda kada su u pitanju kvalitet i obim obrazloženja više sudske instance koja odlučuje o žalbi) podsjeća da čak i samo suštinsko potvrđivanje nižestepene odluke i bez detaljnog obrazlaganja žalbenih navoda ne dovodi per se u pitanje pravičnost postupka sagledanog u cjelini (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 4779/14 od 10. maja 2017. godine, stav 40. sa ostalim referencama iz prakse Evropskog suda) kada ne postoje objektivne okolnosti koje ukazuju da je postupak pred prvostepenim-raspravnim sudom pune jurisdikcije ugrozio garancije apelantove odbrane, odnosno kada obrazloženje nižestepene sudske odluke (kao što je slučaj u konkretnom predmetu osporena prvostepena presuda Suda BiH) zadovoljava standarde prava na pravično suđenje iz člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
34. Stoga, Ustavni sud nije mogao zaključiti da je prvenstveno Sud BiH, a potom i Apelaciono vijeće, načinom provođenja dokaznog postupka u ovoj krivičnopravnoj stvari izašao iz okvira diskrecije slobodne ocjene dokaza provedenih u postupku, što bi rezultiralo kršenjem člana 6. stav
1. Evropske konvencije. Isto tako, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi svoj zaključak o postojanju predmetnog krivičnog djela-ratni zločin protiv civilnog stanovništva, koje je apelantu optužnicom stavljeno na teret i za koje je, u konačnici, i osuđen, isključivo u kontekstu apelantovih radnji, izveli na način koji je u skladu sa standardima prava na pravično suđenje. Na navedeni način Ustavni sud smatra da su redovni sudovi ispoštovali svoju obavezu da na jasan način navede razumljive razloge na kojima su zasnovali osporene odluke u odnosu na navedena pravna pitanja u smislu garancija obuhvaćenih članom 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, Ustavni sud smatra da u konkretnom slučaju redovni sudovi nisu imali i najmanju sumnju u pogledu nekog od dokaza i da ga nisu tumačili na način koji je bio povoljniji po apelanta, posljedično čemu u konkretnom slučaju nije došlo ni do kršenja pretpostavke nevinosti, odnosno načela in dubio pro reo u smislu člana 6. stav 2. Evropske konvencije.
35. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da u predmetnom krivičnom postupku sagledanom u cjelini, prilikom utvrđivanja apelantove krivičnopravne odgovornosti apelantu nisu bile uskraćene bilo kakve procesne garancije a što bi dovelo do kršenja prava na pravično suđenje u smislu člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije.
Pravo na djelotvoran pravni lijek
36. U vezi sa apelantovim navodima o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije, Ustavni sud ukazuje na to da apelant nije eksplicitno naveo u vezi s kojim pravom smatra da postoji kršenje prava iz člana 13. Evropske konvencije. Međutim, iz apelacije se može zaključiti da se navodi o kršenju tog prava dovode u vezu s pravom na pravično suđenje. U vezi s tim, Ustavni sud zapaža da je apelant imao mogućnost da koristi i da je koristio pravne lijekove propisane zakonom, budući da je protiv prvostepene presude izjavio žalbu drugostepenom sudu. Ustavni sud ukazuje na to da je Apelaciono vijeće, odlučujući o apelantovoj žalbi, razmotrio njegove žalbene navode za koje je taj sud smatrao da su relevantni, te dao razloge za svoje odlučenje. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud smatra da činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao apelantovim uspjehom, odnosno da je njegova žalba odbijena kao neosnovana, ne može voditi zaključku o nepostojanju ili nedjelotvornosti pravnih lijekova u okolnostima konkretnog predmeta. Stoga, Ustavni sud smatra da su neosnovani apelantovi navodi o kršenju prava na djelotvoran pravni lijek iz člana 13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana 6. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
37. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. st. 1. i 2. Evropske konvencije kada su, sagledavajući postupak u cjelini u kojem je apelant proglašen krivim za počinjenje krivičnog djela ratni zločin protiv civilnog stanovništva iz člana 142. KZSFRJ, redovni sudovi za osporene odluke dali detaljna, jasna i argumentovana obrazloženja iz kojih proizlazi da su tokom krivičnog postupka protiv apelanta poštovani svi standardi prava na pravično suđenje.
38. Također, Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na djelotvoran pravni lijek iz člana
13. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje, jer je apelant imao mogućnost da izjavi žalbu protiv osporene prvostepene presude, koju je apelant i koristio, a činjenica da korišteni pravni lijek nije rezultirao uspjehom ne može voditi zaključku o kršenju tog prava.
39. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
40. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević