Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2148/19 (LJ. A.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Pasivna legitimacija
- Naknada štete
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2148/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2148/19, rješavajući apelaciju Lj. A., na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Lj. A. podnesena protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini broj 80 0 P 085876 18 Gž od 21. marta 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Lj. A. (u daljnjem tekstu: apelantkinja) iz Bijeljine, koju zastupa Vesna Stevanović, advokat iz Bijeljine, podnijela je 17. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 80 0 P 085876 18 Gž od 21. marta 2019. godine II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda, Osnovnog suda u Bijeljini (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) i tuženog Grada Bijeljina, zastupanog po Pravobranilaštvu Republike Srpske (u daljnjem tekstu: tuženi), zatraženo je 15. septembra 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud, Osnovni sud i tuženi su dostavili odgovore na apelaciju u periodu od 21. septembra do 20. novembra 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu da se sumiraju na sljedeći način.
5. Presudom Osnovnog suda broj 80 0 P 085876 17 P od 5. jula 2018. godine djelimično je usvojen apelantkinjin tužbeni zahtjev i obavezan je tuženi da na ime naknade obične štete isplati apelantkinji ukupan novčani iznos od 16.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima postupka.
6. U obrazloženju presude je navedeno da je apelantkinja u tužbi podnesenoj 26. aprila 2017. godine navela da je izgradnjom poslovno-stambenog objekta na susjednoj parceli (u daljnjem tekstu: sporni objekat), koja graniči sa parcelom na kojoj je izgrađena stambena zgrada u kojoj ona ima stan, pričinjena šteta (u skladu sa čl. 154, 155 i 158 Zakona o obligacionim odnosima, u daljnjem tekstu: ZOO) u vidu umanjenja tržišne vrijednosti njenog stana. Apelantkinja je istakla da je izgradnjom spornog objekta njoj i njenim sustanarima umanjena dnevna sunčeva svjetlost, dok je privatnost u značajnoj mjeri ugrožena, kao i bezbjednost zgrade i stanara u slučaju vanrednih prilika budući da sporni objekat nije odmaknut na adekvatnu udaljenost (udaljen manje od četiri metra) od zgrade u kojoj se nalazi njen stan. Apelantkinja je takođe navela da je kao član Zajednice etažnih vlasnika Đure Jakšića broj 1, Bijeljina (u daljnjem tekstu: ZEV), aktivno učestvovala u postupku izdavanja građevinske dozvole investitoru (vlasniku) spornog objekta, te u žalbenom postupku i upravnom sporu, kao i da je (kao član ZEV) učestvovala u inicijativi za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Regulacionog plana „Centar grada“ u Bijeljini. Apelantkinja je istakla da je Ustavni sud Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Ustavni sud RS) svojom odlukom od 30. septembra 2015. godine utvrdio da odluka tuženog (o usvajanju izmjene Regulacionog plana „Centar grada“ u Bijeljini) nije u skladu sa Ustavom i Zakonom, te smatra da su nezakoniti i svi akti tuženog (lokacijski uslovi i građevinska dozvola) doneseni na osnovu navedene odluke, kao i da je u konkretnom slučaju došlo do povrede odredbi Pravilnika i Zakona o uređenju prostora i građenju (u pogledu minimalne udaljenosti novoplaniranog od postojećeg objekta). Apelantkinja je navela da joj je tuženi svojim radnjama (tako što je investitoru omogućio izgradnju spornog objekta) prouzrokovao štetu, koja se ogleda u umanjenju vrijednosti nepokretnosti (stana) zbog nemogućnosti obezbjeđenja dovoljne količine dnevne svjetlosti, kao i smanjene mogućnosti za funkcionalnu upotrebu nepokretnosti usljed nedovoljne udaljenosti novoizgrađenog objekta. Tuženi je u odgovoru na tužbu istakao prigovor nedostatka pasivne legitimacije, navodeći da nije uzročno-posljedično vezan za eventualnu štetu apelantkinje, te je osporio tužbeni zahtjev budući da je upravni postupak vođen u skladu sa zakonom i opštim aktima.
7. Osnovni sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva potraživanje naknade štete zbog činjenja ili nečinjenja tuženog kao organa ovlašćenog za izdavanje dozvole za gradnju objekta na susjednoj parceli u odnosu na predmetni apelantkinjin stan, a koja šteta se ogleda u umanjenju vrijednosti apelantkinjinog stana nakon izgradnje spornog objekta. Nakon ocjene izvedenih dokaza (brojnih materijalnih dokaza, nalaza i mišljenja vještaka geodetske i građevinske struke), Osnovni sud je nesporno utvrdio da je apelantkinja vlasnica stana (bliže označenog u obrazloženju presude), dok je na susjednoj parceli sagrađen sporni objekat. Dalje je utvrđeno da je apelantkinja kao član ZEV učestvovala u postupku izdavanja građevinske dozvole za izgradnju spornog objekta (podnošenjem žalbi, tužbe...), u kojem je u konačnici prvostepeni organ uprave tuženog (Odjeljenje za prostorno uređenje Grada Bijeljina, u daljnjem tekstu: Odjeljenje) u ponovnom postupku rješenjem od 15. juna 2015. godine investitoru izdao novu građevinsku dozvolu. ZEV je protiv navedenog rješenja Odjeljenja uložio žalbu, međutim, investitor je u međuvremenu objekat već dovršio prije konačnosti i pravosnažnosti rješenja o građevinskoj dozvoli.
8. Osnovni sud je naveo da se tokom postupka ZEV pridružio inicijativi za ocjenu ustavnosti i zakonitosti Odluke o usvajanju izmjene Regulacionog plana „Centar grada“ u Bijeljini, na osnovu kojeg su investitoru odobreni lokacijski uslovi. S obzirom na to da je Ustavni sud RS svojom Odlukom broj U-81/14 od 30. septembra 2015. godine utvrdio da navedena odluka tuženog nije u skladu sa Ustavom RS i Zakonom o uređenju prostora i građenju, proizlazi da su nezakoniti i svi akti doneseni na osnovu takve odluke. Dakle, posljedice te neustavnosti i nezakonitosti odluke tuženog se proširuju i na lokacijske uslove i rješenje o davanju građevinske dozvole (koje se zasniva na neustavnom regulacionom planu), što dovodi do zaključka da je i to rješenje nelegalno, odnosno do nelegalnosti spornog objekta. Osnovni sud je istakao da, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje i materijalnu dokumentaciju, proizlazi da su investitor i izvođač radova tokom 2015. godine izgradili sporni objekat bez građevinske dozvole u periodu gradnje, dok je tuženi svojim rješenjima, odnosno ponašanjem svojih organa omogućio nastavak gradnje spornog objekta uprkos nepostojanju pravosnažnog i konačnog rješenja o dozvoli gradnje. Dakle, tuženi je direktno svojim aktima, odnosno radnjama uzrokovao izgradnju spornog objekta bez valjanog i zakonom dozvoljenog odobrenja (koje daje tuženi), što jasno ukazuje na uzročno-posljedičnu vezu između izgradnje objekta bez adekvatne dokumentacije i ponašanja, odnosno činjenja tuženog i njegovih organa koji su omogućili izgradnju spornog objekta (te posljedično tome i nastanku štete na apelantkinjinom stanu), zbog čega je u konačnici neosnovan prigovor nedostatka pasivne legitimacije na strani tuženog.
9. Osnovni sud je dalje naveo da iz nalaza vještaka građevinske struke (od 25. novembra 2017. godine) proizlazi da su izgradnjom spornog objekta nastale određene promjene na stanu koji je apelantkinjina svojina, naročito u smislu nedostatka dnevne svjetlosti u dnevnom boravku i sobi, što je dovelo do smanjenja tržišne vrijednosti apelantkinjinog stana. Naime, vještak građevinske struke je istakao da sporni objekat nije sagrađen prema važećem nego prema Regulacionom planu iz 2014. godine, za koji je utvrđeno da nije u skladu sa Ustavom i Zakonom, i kojim je izmijenjena namjena i gabariti spornog objekta (veći gabariti i veća spratnost). Dalje, vještak građevinske struke je utvrdio da kada je sunce u zenitu i kada je sunčano vrijeme u prostorijama apelantkinjinog stana nema dovoljno svjetlosti ni u jednoj prostoriji i da tokom cijelog dana apelantkinja koristi vještačko svjetlo, te smatra da je tržišna vrijednost apelantkinjinog stana smanjena za 19,24%, odnosno za 16.000,00 KM (imajući u vidu vrijednost stana u 2015. godini i na dan vještačenja), dok je u dopunskom nalazu i mišljenju (od 30. marta 2018. godine) utvrdio veće umanjenje (33% ili 31.680,00 KM). Osnovni sud je prihvatio nalaz vještaka građevinske struke koji je dao 25. novembra 2017. godine i sva pojašnjenja, s obzirom na to da se nalaz zasniva na dokazima i stručnom mišljenju vještaka, pa shodno tome prihvaćeno je da šteta apelantkinje iznosi 16.000,00 KM, zbog čega je odlučio kao i u izreci presude shodno čl. 154, 155 i 172 ZOO. Odluku o troškovima postupka Osnovni sud je donio u skladu s odredbom člana 386 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad advokata RS i uspjeha stranaka u sporu.
10. Presudom Okružnog suda broj 80 0 P 085876 18 Gž od 21. marta 2019. godine usvojena je žalba tuženog i preinačena je prvostepena presuda tako što je odbijen kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev, uz obavezu apelantkinje da tuženom naknadi troškove postupka.
11. U obrazloženju presude Okružni sud je ukazao da je prvostepeni sud zaključak o odgovornosti tuženog za štetu apelantkinje zasnovao na dokazu da je rješenje o odobrenju gradnje spornog objekta (od 15. juna 2015. godine) ništavo. Ovo zato što je rješenje o odobrenju gradnje doneseno na osnovu Odluke tuženog o izmjeni Regulacionog plana za obuhvat centra grada, koji je odlukom Ustavnog suda RS proglašen nezakonitim, a time i neustavnim, zbog čega je prvostepeni sud zaključio da je posljedično ništavo i rješenje kojim je dozvoljena gradnja spornog objekta. Dalje, Okružni sud smatra da žalba tuženog osnovano ukazuje da je pogrešno shvatanje prvostepenog suda da je sporni objekat građen na osnovu odobrenja za građenje koje je ništavo, te je istakao činjenicu da je sporni objekat upisan u geodetski elaborat na osnovu odobrenja za upotrebu objekta od 22. aprila 2016. godine, kao i da je rješenje o odobrenju za građenje doneseno na osnovu odluke tuženog za koju je Ustavni sud utvrdio da je neustavna. U vezi s tim Okružni sud je ukazao na odredbe čl. 5 stav 2 i 68 stav 2 Zakona o Ustavnom sudu RS kojima je propisano da kada sud utvrdi da drugi propis ili opšti akt nije u saglasnosti s Ustavom ili zakonom, taj akt, odnosno njegove odredbe koje nisu u saglasnosti s Ustavom ili zakonom, prestaju da važe danom objavljivanja odluke suda. Dakle, navedena odluka tuženog o izmjeni regulacionog plana je prestala da važi s danom objavljivanja citirane odluke Ustavnog suda RS u Službenom glasniku, pa kako odluke tog suda nemaju retroaktivno dejstvo proizlazi da pojedinačni upravni akti doneseni na osnovu nje, prije objavljivanja njenog nevaženja, nisu ništavi. Pored toga, apelantkinja nije ni dokazivala da je na osnovu člana 69 navedenog zakona zahtijevala izmjenu lokacijskih uslova i odobrenja za građenje koji su doneseni na osnovu opšteg akta koji je stavljen van snage.
12. Okružni sud smatra da je prvostepeni sud prilikom odlučenja zanemario bitne okolnosti odlučne za donošenje zaključka da li gradnja spornog objekta zbog kojeg apelantkinja trpi posljedicu umanjenja dnevne svjetlosti u svom stanu i privatnost predstavlja štetnu radnju tuženog. Naime, za konitost postupanja tuženog u prvostepenom upravnom postupku može cijeniti samo drugostepeni organ uprave, a nadležni sud konačan upravni akt samo po tužbi u upravnom sporu. Stoga, kako dalje navodi Okružni sud, sud u parničnom postupku ne može cijeniti zakonitost pojedinih upravnih radnji i upravnih akata tuženog i njihovu nezakonitost, na osnovu sopstvene ocjene. Pored toga, za sporni objekat je doneseno pravosnažno rješenje o odobrenju za upotrebu, što ukazuje da je sporni objekat u svemu izgrađen u skladu s konačnim i pravosnažnim odobrenjem za gradnju. Okružni sud je takođe naveo da ni sud niti organ uprave u postupku donošenja lokacijskih uslova i odobrenja za gradnju, kod postojanja regulacionog plana, ne mogu vršiti neposrednu primjenu Pravilnika o opštim pravilima urbanističke regulacije i parcelacije, već moraju poštovati regulacionu, kao i građevinsku liniju koja je za konkretni objekat ovim (regulacionim) planom predviđena.
13. Okružni sud je dalje naveo da u naseljima gradskog karaktera vlasnici susjednih nepokretnosti ne mogu ostvarivati pravo na naknadu samo zbog toga što drugi objekat ograničava njihovo pravo svojine ili im otežava korišćenje nepokretnosti, te je od značaja da li takva ograničenja prelaze uobičajenu mjeru, imajući u vidu prirodu i namjenu nepokretnosti, kao i mjesne prilike. Takva ograničenja se smatraju uobičajenim za gradske sredine, pa je vlasnik susjedne nepokretnosti takvo ograničenje (kao očekivano) dužan da trpi, zbog čega ima pravo da traži naknadu štete samo ukoliko mu je usljed izgradnje novog objekta prouzrokovana znatnija šteta i može potraživati njenu naknadu prema opštim pravilima obligacionog prava, čak i kada je objekat izgrađen u skladu s odobrenjem nadležnog organa. U vezi s tim Okružni sud je naveo da iz spisa proizlazi da sporni objekat i parcela na kojoj se nalazi zgrada u kojoj je apelantkinjin stan međusobno graniče i da se između njih ne nalazi ulica, već slobodan prostor (prolaz širine do 4,5 m), te da se sporni objekat nalazi naspram apelantkinjinog stana samo u dijelu balkona. Takođe, s obzirom na okolnosti koje se odnose na zonu grada u kojoj se nalaze (centar grada), položaj stana apelantkinje i spornog objekta, apelantkinja je mogla imati osnovano očekivanje mogućnosti izgradnje zgrade (spornog objekta) umjesto postojeće porodične kuće na susjednoj parceli, pa samim tim (s obzirom na zatečeni prostor između postojećih objekata) i umanjenja dopiranja dnevne svjetlosti do njenog stana kao i privatnosti, te smanjenja ostale funkcionalne upotrebe zgrade (što nije ni bilo predmet dokazivanja). Okružni sud je istakao da regulacioni plan ima javni karakter za koji važi princip publiciteta, pa je apelantkinja u navedenim okolnostima prilikom kupovine svog stana (2010. godine) mogla izvršiti uvid u tada važeći Regulacioni plan (iz 2006. godine) i saznati o planiranoj izgradnji spornog objekta umjesto postojeće kuće na susjednoj parceli i njenoj spratnosti, te u skladu s tim donijeti odluku o kupovini stana, a što se žalbom osnovano ističe. Okružni sud je ukazao na nalaz vještaka građevinske struke u kojem je navedeno da je donekle umanjena dnevna svjetlost u apelantkinjinom stanu, tj. da ove svjetlosti nema u prostorijama koje nemaju otvore – prozore na fasadnom zidu, te da je ovaj nalaz saglasan skici snimanja vještaka geometra prema kojem je apelantkinjin stan s južne strane zaklonjen spornim objektom samo u dijelu balkona gdje se zgrada završava, dok ostale prozore apelantkinjinog stana ne zaklanja. Imajući u vidu nalaze vještaka u odnosu na okolnost umanjenja dnevne svjetlosti u apelantkinjinom stanu, kao i prethodno istaknute okolnosti, Okružni sud je zaključio da navedeno ograničenje ne predstavlja znatniju štetu za koju bi tuženi bio odgovoran. Dakle, s obzirom na to da je prvostepena presuda donesena na osnovu pogrešne ocjene isprava izvedenih kao dokaz u prvostepenom postupku, što je dovelo do pogrešne primjene materijalnog prava, Okružni sud je u skladu sa čl. 224 tačka 5 i 229 tačka 2 ZPP odlučio kao u izreci presude. Odluku o troškovima postupka sud je donio u skladu sa članom 386 ZPP i Tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad advokata RS.
14. Vrhovni sud je, odlučujući o apelantkinjinoj reviziji, donio Rješenje broj 80 0 P 085876 19 Rev od 5. juna 2019. godine kojim je reviziju odbacio kao nedozvoljenu jer vrijednost osporavanog dijela presude ne prelazi cenzus koji je propisan članom 237 stav (2) ZPP, odnosno zbog nepostojanja uslova za dopuštenost revizije iz stava (3) člana 237 ZPP.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelantkinja smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. U vezi s tim apelantkinja je navela hronologiju predmetnog postupka i donesene odluke, ukazala na sadržaj svog tužbenog zahtjeva i istakla da je prvostepeni sud pravilno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo kada je djelimično usvojio tužbeni zahtjev u skladu s odredbama čl. 154, 155 i 172 ZOO. Apelantkinja smatra pravilnim stav prvostepenog suda da se odgovornost tuženog ogleda u izdavanju građevinske dozvole, a kasnije i upotrebne dozvole za sporni objekat iako je Ustavni sud RS svojom odlukom utvrdio da je neustavan i nezakonit Regulacioni plan (na osnovu kojeg su izdate građevinska i upotrebna dozvola). Osim toga, apelantkinja smatra neosnovanim pozivanje Okružnog suda na odredbe čl. 68 stav 2 i 69 Zakona o Ustavnom sudu RS zbog činjenice što je sporni objekat u vrijeme donošenja odluke Ustavnog suda RS (30. septembra 2015. godine) već bio u cijelosti izgrađen, zbog čega smatra bespredmetnim ukazivanje Okružnog suda da apelantkinja nije tražila izmjenu pojedinačnog akta u konkretnom slučaju. U vezi s tim apelantkinja je ukazala na odredbe člana 68 stav 3 Zakona o Ustavnom sudu RS i navela da tuženi nije postupio u skladu s navedenom odredbom, odnosno da je Okružni sud prilikom donošenja osporene presude zanemario odredbu člana 71 navedenog zakona. Na kraju, apelantkinja je istakla da je pogrešan zaključak Okružnog suda da „donekle“ smanjena dnevna svjetlost ne predstavlja znatniju štetu za apelantkinju zato što utvrđena visina štete od 16.000,00 KM nije zanemarljiva i predstavlja značajno oštećenje, te da se u konkretnom slučaju ne može govoriti o uobičajenom ograničenju prava svojine i mjesnim prilikama u gradskoj sredini na koje se poziva Okružni sud.
b) Odgovori na apelaciju
16. Okružni sud je u odgovoru naveo da je predmetna apelacija neosnovana i da u svemu ostaje pri razlozima datim u obrazloženju svoje odluke.
17. Osnovni sud je naveo da je svoju odluku donio na osnovu relevantnih procesnih i materijalnih propisa navedenih u obrazloženju svoje odluke, kao i da svoj pravni stav, koji je zauzeo u svojoj odluci, nije promijenio iako je Okružni sud svojom presudom preinačio prvostepenu odluku i odbio apelantkinjin tužbeni zahtjev.
18. Tuženi je u odgovoru naveo da je apelacija neosnovana, kao i da nije došlo do povrede apelantkinjinih prava navedenih u apelaciji. Istakao je da ostaje pri svim navodima istaknutim tokom postupka i navodima iz obrazloženja odluke Okružnog suda, te je predložio da se predmetna apelacija odbije.
V.Relevantni propisi
19. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 – odluka US, 45/09 – odluka US, 49/09 i 61/13) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo ocijeniti svaki dokaz zasebno i sve dokaze zajedno.
d) Granice ispitivanja prvostepene presude Član 221.
Drugostepeni sud ispituje prvostepenu presudu u onom dijelu u kome se pobija žalbom, u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na primjenu materijalnog prava i povrede odredaba parničnog postupka iz člana 209. stav 2. t. 2, 3, 8, 9, 12. i 13. ovog zakona koje se odnose na stranačku sposobnost i zastupanje.
Član 224. tačka 5) Drugostepeni sud može u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave: [...] 5. preinačiti prvostepenu presudu.
Član 229.
Drugostepeni sud će, u sjednici vijeća ili na osnovu održane rasprave, presudom preinačiti prvostepenu presudu, ako utvrdi da postoji jedan od sljedećih razloga iznesenih u žalbi:
2) ako je u sjednici vijeća drugačijom ocjenom isprava i posredno izvedenih dokaza već izvedenih pred prvostepenim sudom utvrdio drugačije činjenično stanje nego što je ono u prvostepenoj presudi;
[...]
20. Zakon o Ustavnom sudu Republike Srpske („Službeni glasnik Republike Srpske“ br. 104/11 i 92/12 – ispravka) u relevantnom dijelu glasi:
Član 5. stav (2) (2) Kada Sud utvrdi da drugi propis ili opšti akt nije u saglasnosti sa Ustavom ili zakonom, taj akt, odnosno njegove odredbe koje nisu u saglasnosti sa Ustavom ili zakonom, prestaju da važe danom objavljivanja odluke Suda.
IV - PRAVNO DEJSTVO ODLUKA SUDA
Član 68. stav (2) (2) Propisi i drugi opšti akti doneseni za izvršenje zakona, propisa i drugih opštih akata koji su na osnovu odluke Suda prestali da važe neće se primjenjivati od dana objavljivanja odluke Suda, ako iz odluke proizlazi da ti akti nisu u saglasnosti sa Ustavom ili zakonom.
Član 69.
(1) Svako kome je povrijeđeno pravo konačnim ili pravosnažnim pojedinačnim aktom donesenim na osnovu zakona ili drugog propisa i opšteg akta koji je na osnovu odluke Suda prestao da važi ima pravo da traži od nadležnog organa izmjenu tog pojedinačnog akta.
(2) Prijedlog za izmjenu konačnog ili pravosnažnog pojedinačnog akta iz stava 1. ovog člana može se podnijeti najkasnije u roku od šest mjeseci od dana objavljivanja odluke u “Službenom glasniku Republike Srpske” ako od dostavljanja pojedinačnog akta do donošenja odluke Suda nije prošlo više od godinu dana.
(3) Odluka Suda iz stava 1. ovog člana predstavlja razlog za ponavljanje postupka pred organom koji je donio konačni ili pravosnažni pojedinačni akt.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može da razmatra apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 80 0 P 085876 18 Gž od 21. marta 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelantkinja je primila 29. marta 2019. godine, a apelacija je podnesena 17. maja 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelantkinja smatra da je osporenom odlukom povrijeđeno njeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije, pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije te pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi s krivičnim postupkom.
27. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
28. Ustavni sud konstatuje da se postupak u konkretnom slučaju vodio po apelantkinjinoj tužbi protiv tuženog radi naknade štete, iz čega proizlazi da se radi o predmetu građanskopravne prirode, pa stoga apelantkinja u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije.
29. Nadalje, Ustavni sud zapaža da apelantkinja osporava odluku Okružnog suda kojom je u konačnici odbijen njen tužbeni zahtjev kojim je tražila da joj tuženi isplati određeni iznos na ime naknade štete, zajedno sa zakonskom zateznom kamatom i troškovima parničnog postupka, dok iz navoda apelacije proizlazi da apelantkinja smatra da je u konkretnom slučaju pogrešno utvrđeno činjenično stanje i pogrešno primijenjeno materijalno pravo.
30. U vezi s tim Ustavni sud prvenstveno ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, generalno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Ustavni sud, takođe, podsjeća na to da je van njegove nadležnosti da procjenjuje kvalitet zaključaka redovnih sudova u pogledu ocjene dokaza ukoliko se ova ocjena ne čini očigledno proizvoljnom. Ustavni sud naglašava da pri tome redovni sud nije vezan ni ograničen posebnim formalnim dokaznim pravilima, ali da slobodna ocjena dokaza zahtijeva obrazloženje kako svakog dokaza pojedinačno tako i svih dokaza zajedno, te dovođenje svih provedenih dokaza u međusobnu logičnu vezu.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivno-pravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivno-pravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja proizvoljno utvrđeno činjenično stanje, odnosno da li je došlo do proizvoljne primjene prava.
32. Razmatrajući apelacione navode, Ustavni sud zapaža da je osporenom odlukom Okružnog suda, primjenom relevantnih odredbi ZPP i Zakona o Ustavnom sudu RS, preinačena prvostepena presuda i odbijen kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev (kojim je tražila da se obaveže tuženi da joj isplati određeni iznos na ime naknade štete).
33. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju presude dao jasne i precizne razloge o tome zašto je neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev, te je dao iscrpne razloge zašto apelantkinjini navodi ne mogu dovesti do drugačijeg rješenja konkretne pravne stvari. Ustavni su zapaža da, suprotno apelantkinjinim navodima, iz obrazloženja osporene odluke i dostavljene dokumentacije proizlazi da je Okružni sud, u postupku pred tim sudom, cijenio dokaze (koje su predložile stranke) izvedene pred prvostepenim sudom (brojne materijalne dokaze, te nalaze i mišljenje vještaka građevinske i geodetske struke), te da je nakon ocjene dokaza utvrdio odlučne činjenice na osnovu kojih je odbio kao neosnovan apelantkinjin tužbeni zahtjev. U tom kontekstu, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, suprotno apelantkinjinim navodima, jasno i argumentovano obrazložio da pojedinačni upravni akti (na osnovu kojih je izgrađen sporni objekat i koji su doneseni na osnovu odluke tuženog o izmjeni Regulacionog plana centar grada) nisu ništavi s obzirom na to da su doneseni prije objavljivanja odluke Ustavnog suda RS kojom je utvrđeno da je neustavna Odluka tuženog o izmjeni Regulacionog plana centar grada, odnosno da je pogrešan zaključak prvostepenog suda da gradnja spornog objekta na osnovu takvog akta pričinjava štetu u stanu apelantkinje (umanjenjem njegove tržišne vrijednosti). Osim toga, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud u obrazloženju osporene odluke takođe naveo da zakonitost postupanja tuženog (njegovih organa uprave) cijeni drugostepeni organ uprave, odnosno nadležni sud u upravnom sporu, te da eventualnu nezakonitost upravnih akata i radnji tuženog ne može cijeniti sud u parničnom postupku na osnovu sopstvene ocjene. Dakle, Ustavni sud zapaža da je Okružni sud svoju odluku zasnovao na činjeničnom stanju utvrđenom drugačijom ocjenom provedenih dokaza, pozivajući se na relevantne odredbe ZPP i Zakona o Ustavnom sudu RS, a u datom obrazloženju Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost u primjeni materijalnog prava, zbog čega nema osnova da Ustavni sud, u smislu naprijed navedenih stavova, svojim tumačenjem zamijeni dato tumačenje Okružnog suda u osporenoj odluci.
34. Imajući u vidu sve navedeno, Ustavni sud zaključuje da je predmetni postupak sproveden uz garancije koje pruža član II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6 stav 1 Evropske konvencije, te da shodno tome osporenom odlukom nije prekršeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali navodi
35. Apelantkinja, takođe, smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno i pravo na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i pravo na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvencije. Navode o kršenju ovih prava apelantkinja posebno ne obrazlaže, iz čega proizlazi da ih zasniva na istoj argumentaciji kao i u slučaju povrede prava na pravično suđenje. Međutim, budući da su ti navodi već detaljno razmotreni u okviru prava na pravično suđenje, Ustavni sud smatra da su i navodi o kršenju prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, takođe, neosnovani.
VIII.Zaključak
36. Ustavni sud zaključuje da nije povrijeđeno apelantkinjino pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije kada u konkretnom slučaju ne postoje elementi koji bi ukazivali na proizvoljnost u utvrđivanju činjeničnog stanja i primjeni materijalnog prava od strane Okružnog suda u konkretnom postupku, koji je dao detaljne razloge zbog čega je u cijelosti odbijen apelantkinjin tužbeni zahtjev, uz pozivanje na relevantne odredbe ZPP i Zakona o Ustavnom sudu RS, a dato obrazloženje ne ostavlja utisak proizvoljnosti u pogledu primjene materijalnog prava.
37. Ustavni sud, takođe, zaključuje da nema povrede prava na dom iz člana II/3f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada apelantkinja, osim paušalnog pozivanja na povredu ovih prava, njihovo kršenje posebno ne obrazlaže, iz čega proizlazi da ih vezuje za istu argumentaciju koju je iznijela u vezi s pravom na pravično suđenje.
38. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
39. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević