Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4098/19 („Panefin“ d.o.o. u stečaju, Srbac)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Naknada štete
- Stečaj
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4098/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4098/19, rješavajući apelaciju „Panefin“ d.o.o. u stečaju, Srbac, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4) i člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine - Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija „Panefin“ d.o.o. u stečaju, Srbac podnesena protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske broj 57 0 Ps 102153 19 Rev od 29. maja 2019. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. „Panefin“ d.o.o. u stečaju, Srbac (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Milka Maglov, advokat iz Banjaluke, podnio je 28. oktobra 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 57 0 Ps 102153 19 Rev od 29. maja 2019. godine.
2. Presudom Okružnog privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Okružni privredni sud) broj 57 0 Ps 102153 13 Ps od 17. jula 2018. godine odbijen je kao neosnovan apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu prvotuženi „Ensa BH“ d.o.o. Srbac (u daljnjem tekstu: prvotuženi) i drugotuženi „Panensa“ d.o.o. Srbac (u daljnjem tekstu: drugotuženi) da mu isplate iznos od 774.216,00 KM na ime vrijednosti otuđene piljevine, kao i iznos od 131.616,00 KM na ime obračunatog PDV na tu vrijednost.
3. U obrazloženju presude, Okružni privredni sud je naveo da je predmet tužbenog zahtjeva naknada štete zbog otuđenja piljevine sa apelantovog depoa. Nadalje je naveo da je Uprava za indirektno oporezivanje BiH (u daljnjem tekstu: UIO) prilikom kontrole zakonitosti, pravilnosti obračuna i uplate PDV kod apelanta za određeni vremenski period, u zapisniku od 16. februara 2012. godine konstatovala da je nad apelantom 28. januara 2011. godine otvoren stečaj, te da je nakon toga izvršen popis imovine koja je po procijenjenoj vrijednosti unesena u početni bilans, a vrijednost robe (piljevine i sl.) nije unesena u početni bilans. Takođe, da je UIO konstatovala da nije izvršena procjena zaliha piljevine, da je ova imovina sporna, te da je prilikom popisa konstatovano da se on ne može izvršiti jer je piljevina odlagana na zajednički depo i da ga mogu izvršiti stručna lica jer se radi o specifičnoj robi. Dalje, da je u završnom bilansu navedena vrijednost piljevine (u iznosu koji apelant potražuje tužbenim zahtjevom), a da je kontrolom utvrđen manjak u tom iznosu nastao od otvaranja stečajnog postupka, pa je UIO imajući u vidu da se radi o oporezivom prometu obračunala izlazni PDV (u iznosu koji apelant potražuje tužbenim zahtjevom na ime obračunatog PDV na vrijednost piljevine).
4. Okružni privredni sud je ukazao da drugotuženi, nakon što mu je uredno dostavljena tužba na odgovor, nije dostavio pismeni odgovor na tužbu. Zatim je naveo da je odredbama člana 182. Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP) propisano da kada tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, da će sud donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev, osim ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan, a neosnovan je ako je očigledno protivan činjenicama navedenim u tužbi ili ako su činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev u očiglednoj protivrječnosti sa dokazima koje je tužilac predložio. S obzirom na to da je apelant uz tužbu koju je podnio, dostavio samo Zapisnik o kontroli koja je izvršena od strane UIO u odnosu na apelanta kao poreskog obveznika, iz kojeg proizilazi samo da mu je određen PDV u iznosu koji potražuje tužbenim zahtjevom, Okružni privredni sud je naveo da je tužbeni zahtjev u odnosu na drugotuženog očigledno neosnovan. Zatim je naveo da je na osnovu provedenih dokaza utvrđeno da su parnične stranke (povezana pravna lica) bile u poslovnim odnosima tako što je apelant prodavao piljevinu i okorke drugotuženom, a drugotuženi je prodavao prvotuženom. Nadalje je naveo da su se parnične stranke nalazile u istom poslovnom krugu, bez jasnog razgraničenja (ograde), te da se u poslovnom krugu nalazio depo na koji se odlagala i skladištila piljevina, a kojeg su koristili i apelant i drugotuženi. Takođe je naveo da je utvrđeno da se vrijednost piljevine u visini tužbenog zahtjeva vodila samo knjigovodstveno, odnosno da apelant nije imao robno knjigovodstvo, niti je izvršio popis piljevine prilikom otvaranja stečajnog postupka kada je izvršen popis ukupne apelantove imovine.
5. Okružni privredni sud je naveo da iz iskaza saslušanih svjedoka (P. D., D. T., D. P., M. M., G. M., A. M., G. M. i M. Đ.) jasno proizilazi da nisu imali saznanja o tačnoj količini piljevine na depou, odnosno njenoj vrijednosti, niti u kojem omjeru deponovana piljevina pripada apelantu, a u kojem drugotuženom. Takođe, da je nesporno da je odvožena piljevina od strane prvotuženog, kao i trećih lica, ali da svjedoci nisu potvrdili u kojoj količini je prvotuženi izuzimao piljevinu, a da za to nije imao pravni osnov, niti su imenovali lica koja su neovlašteno izuzimala piljevinu. Dalje je naveo da je provedeno vještačenje po vještaku ekonomske struke, čiji je nalaz i mišljenje prihvaćen u odnosu na konstataciju knjigovodstvene vrijednosti piljevine i količinu isporučene piljevine između apelanta i drugotuženog i plaćenih iznosa, te u odnosu na konstataciju o nepostojanju dokaza da je izvršena procjena zaliha piljevine od strane stručne organizacije, niti da je bilo kakva procjena plaćena, o čemu u spisu ne postoje materijalni dokazi. Okružni privredni sud je naveo da, s obzirom na predmet tužbenog zahtjeva (naknada štete), nije mogao koristiti nalaz i mišljenje vještaka, jer njime nije dokazana visina štete, već je samo konstatovana knjigovodstvena vrijednost piljevine, o čijoj realnoj procjeni u spisu nema ni jednog dokaza. Zatim je ukazao da iako u tužbi nije navedena konkretna odredba Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) koja bi bila temelj tog zahtjeva, iz sadržaja tužbe i postavljenog tužbenog zahtjeva, kao i apelantovih navoda tokom postupka, proizilazi da se radi o zahtjevu za naknadu štete po osnovu krivice. S tim u vezi, Okružni privredni sud je ukazao da bi od strane apelanta sa uspjehom mogao biti istaknut ovakav zahtjev, potrebno je da postoji štetna radnja, da označi štetnika, uzročno-posljedična veza između radnje i štetnika i da dokaže da je radnja izvršena protivpravno.
6. U odnosu na prvotuženog, Okružni privredni sud je naveo da apelant nije dokazao, bar ne na pouzdan način, da je u momentu otvaranja stečaja nad njim, postojala zaliha piljevine u vrijednosti koju potražuje tužbenim zahtjevom, osim što je dokazao da se ova vrijednost vodila kroz njegovo knjigovodstvo. Takođe je naveo da apelant nije dokazao ni to da je depo piljevine bio samo njegov (imajući u vidu da ostali dokazi i iskazi saslušanih svjedoka, te nalaz i mišljenje vještaka upućuju na to da su depo koristili i apelant i drugotuženi). Dalje je naveo da u spisu postoje materijalni dokazi o poslovnom odnosu između apelanta, prvotuženog i drugotuženog, odnosno da je drugotuženi kupovao piljevinu od apelanta, kao i prodaji piljevine prvotuženom od strane drugotuženog, pa se ne može izvući zaključak da je prvotuženi, navodnim odvoženjem piljevine sa depoa vršio otuđenje, odnosno krađu kada o tome nema pouzdanih dokaza. Okružni privredni sud je naveo da bi otuđenje piljevine podrazumijevalo vođenje postupka (prekršajni ili krivični), jer otuđenje predstavlja krađu. Takođe je naveo da apelantov stečajni upravnik u svom iskazu jeste izjavio da je prijavio nadležnom tužilaštvu krivično djelo krađe, ali da je isto tako izjavio da je postupak obustavljen zbog nedostatka dokaza. Okružni privredni sud je naveo da je odredbama čl. 7. i 123. ZPP propisano da su stranke dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice, jer u protivnom, ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja (član 126. ZPP). Shodno navedenom, Okružni privredni sud je istakao da apelant u konkretnom slučaju nije dokazao da mu je protivpravnom radnjom prvotuženog i drugotuženog prouzrokovana šteta, niti je dokazao visinu štete.
7. Presudom Višeg privrednog suda u Banjoj Luci (u daljnjem tekstu: Viši privredni sud) broj 57 0 Ps 102153 18 Pž od 30. januara 2019. godine odbijena je apelantova žalba i potvrđena prvostepena presuda. Drugostepenom presudom, odbijen je apelantov zahtjev za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu, kao i zahtjev prvotuženog za naknadu troškova sastava odgovora na žalbu.
8. U obrazloženju presude, Viši privredni sud je naveo da nije osnovan apelantov navod da je prvostepeni sud povrijedio odredbe člana 7. ZPP, jer mu nije dozvolio izvođenje dokaza o količini piljevine. Viši privredni sud je naveo da je apelant u fazi glavne rasprave tražio da prvostepeni sud obaveže prvotuženog da dostavi dokaz o stanju piljevine, ne navodeći o kojem dokazu ili ispravi se tačno radi. Dalje je naveo da je apelant morao označiti ispravu koju traži, te dokazati da je nije mogao sam pribaviti kako je to propisano odredbama člana 134. ZPP. Takođe je ukazao da je apelant bio dužan to da učini u fazi pripremnog ročišta, a ne u fazi glavne rasprave. Takođe je naveo da su stranke, u smislu člana 77. ZPP, dužne najkasnije na pripremnom ročištu da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i predlože sve dokaze koje žele izvesti u toku postupka, a na pripremno ročište da donesu sve isprave i predmete koje žele upotrijebiti kao dokaz. Viši privredni sud je ukazao da je prvostepeni sud postupao u skladu sa odredbama čl. 7. i 77. ZPP, odnosno da nisu učinjene povrede postupka na koje apelant neosnovano ukazuje. Nadalje je ukazao da je prvostepeni sud jasno obrazložio da u konkretnom slučaju nisu postojali uslovi da se donese presuda zbog propuštanja u odnosu na drugotuženog, jer je apelant uz tužbu dostavio samo zapisnik o kontroli u odnosu na apelanta kao poreskog obveznika izvršenoj 16. februara 2012. godine od strane UIO, iz kojeg proizilazi samo to da je apelantu određen PDV. Viši privredni sud je naveo da nije postojao ni jedan dokaz dostavljen uz tužbu koji bi ukazivao da je osnovan tužbeni zahtjev za naknadu štete. Zatim je ukazao da nisu osnovane apelantove tvrdnje da je dokazao visinu štete tako što je iskazao knjigovodstvenu vrijednost zaliha piljevine, imajući u vidu činjenicu da se nije vršio popis piljevine u vrijeme otvaranja stečajnog postupka nad apelantom, odnosno da nije utvrđeno stvarno stanje zaliha piljevine i da li je ona stvarno i postojala u količini kako je knjigovodstveno prikazana. Takođe je istakao da apelant nije dokazao bilo kakvu protivpravnu radnju prvotuženog i drugotuženog da bi bili odgovorni za naknadu štete. Takođe je ukazao da nisu osnovani apelantovi navodi da prvostepeni sud nije utvrdio činjenično stanje u pogledu drugotuženog, o preuzimanju upravljačkih prava, falsifikovanja i antidatiranja odluka u ime drugotuženog, iz razloga što predmet postupka nije utvrđivanje ništavosti odluka koje je donosio drugotuženi, niti je pravna valjanost tih odluka bila predmet ispitivanja pred prvostepenim sudom.
9. Presudom Vrhovnog suda broj 57 0 Ps 102153 19 Rev od 29. maja 2019. godine odbijena je apelantova revizija izjavljena protiv drugostepene presude, te je odbijen zahtjev prvotuženog za naknadu troškova sastava odgovora na reviziju.
10. U obrazloženju presude, Vrhovni sud je citirao sadržaj odredaba člana 154. stav 1. i člana
158. ZOO, te je ukazao da je za postojanje odgovornosti za naknadu štete potrebno ne samo da neko lice pretrpi štetu, već da se ostvare i ostale zakonske pretpostavke za odgovornost za štetu (štetna radnja na strani štetnika, protivpravnost štetne radnje, uzročna veza između te radnje i štete, subjektivna ili objektivna odgovornost štetnika). Vrhovni sud je naveo da se iz dokaza koji su izvedeni ne može utvrditi da su prvotuženi i drugotuženi vršili otuđenje apelantove imovine, bez obzira što su se nalazili u istom poslovnom krugu, odnosno nije dokazano ko je vršio otuđenje imovine. Vrhovni sud je naveo da apelantovo pozivanje na ispravu o procjeni stanja piljevine sačinjenoj po zahtjevu prvotuženog, godinu dana prije otvaranja stečajnog postupka nad apelantom, a sve da je tačno da je takva procjena sačinjena i da je ta isprava dostavljena, ne bi bila relevantan dokaz za apelantove tvrdnje o stvarnom stanju zaliha piljevine koja je bila u njegovoj svojini na dan otvaranja stečaja (28. januar 2011. godine). S obzirom na činjenicu da je prvotuženi osporio da stvarno stanje piljevine na dan otvaranja stečaja nad apelantom odgovara knjigovodstvenom stanju, te da je utvrđeno da apelant nije vodio robno knjigovodstvo i da popis i procjena robe – piljevine na dan otvaranja stečaja nad apelantom nije izvršena, Vrhovni sud je ukazao da se bez drugih dokaza o postojanju piljevine i njenoj količini na zajedničkom depou, te o količini piljevine koja je svojina apelanta, ne bi moglo zaključiti samo na osnovu knjigovodstvenog stanja. Vrhovni sud je naveo da je pravilan zaključak nižestepenih sudova da se konstatacija knjigovodstvene vrijednosti stanja zaliha piljevine ne može uzeti kao pokazatelj realnog stanja zaliha u momentu otvaranja stečaja nad apelantom, jer i sam stečajni upravnik nije mogao sa sigurnošću utvrditi koja količina piljevine se nalazila na depou i koja količina je predstavljala apelantovu imovinu. Takođe je naveo da iz iskaza svjedoka proizilazi da niko nije imao saznanja o tačnoj količini piljevine na zajedničkom depou, odnosno o njenoj vrijednosti, niti o tome u kojem omjeru pripada apelantu, a u kojem drugotuženom.
11. Apelant je naveo da mu je povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te član II/2. Ustava Bosne i Hercegovine.
12. Apelant je naveo da je vještačenjem dokazao knjigovodstvenu vrijednost piljevine koja se u takvim slučajevima zakonski smatra mjerodavnom za presuđenje. Dalje je naveo da je sud sa sigurnošću utvrdio činjenicu da prvotuženi ima dokaze koje nije dao vještaku, te je pri takvom činjeničnom stanju izveden pogrešan zaključak da apelant nije sa sigurnošću dokazao količinu piljevine. Takođe je naveo da sud nije vršio ocjenu dokaza falsifikovanja i antidatiranja odluka u ime drugotuženog od strane prvotuženog, pa nije mogao pravilno primijeniti materijalno pravo niti odredbe Zakona o privrednim društvima koje se odnose na povezana lica. Nadalje je naveo da revizioni sud i drugostepeni sud u svemu prihvataju obrazloženje prvostepenog suda da apelant nije dokazao, bar ne na pouzdan način, da je u momentu otvaranja stečaja postojala zaliha piljevine u vrijednosti koju potražuje tužbenim zahtjevom, osim što je dokazao da se ova vrijednost vodila kroz njegovo knjigovodstvo. Apelant je naveo da sud ne želi da primjenjuje materijalno pravo koje propisuje da ako se iz bilo kojih razloga ne izvrši popis imovine potraživanja i obaveza u pravnom subjektu onda se uzima da je stvarno stanje jednako iskazanom u knjigovodstvu. Zatim je naveo da je UIO kontrolom utvrdila manjak piljevine i na manjak obračunala PDV, što dokazuje da nije bilo prometa piljevine jer bi u tom slučaju postojala dokumentacija o njenom prometu. Apelant je naveo da za sud nije pouzdan dokaz koji se ima smatrati javnom ispravom državnog organa, pa pogrešnom primjenom materijalnog prava omogućava da država bude oštećena za iznos PDV.
Relevantni propisi
13. Zakon o parničnom postupku („Službeni glasnik Republike Srpske“, br. 58/03, 85/03, 74/05, 63/07, 105/08 - OUS RS, 45/09 - OUS RS, 49/09 i 61/13). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 7.
Stranke su dužne da iznesu sve činjenice na kojima zasnivaju svoje zahtjeve i da izvode dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.
Član 123.
Svaka stranka dužna je da dokaže činjenice na kojima zasniva svoj zahtjev.
Sud će slobodnom ocjenom dokaza utvrditi činjenice na osnovu kojih će donijeti odluku.
Član 126.
Ako sud na osnovu ocjene izvedenih dokaza ne može sa sigurnošću da utvrdi neku činjenicu, o postojanju ove činjenice zaključiće primjenom pravila o teretu dokazivanja.
Član 182. stav 1, stav 2. tač. 1. i 2. i stav 3.
Kad tuženi, kome je uredno dostavljena tužba u kojoj je tužilac predložio donošenje presude zbog propuštanja, ne dostavi pismeni odgovor na tužbu u zakonskom roku, sud će donijeti presudu kojom se usvaja tužbeni zahtjev (presuda zbog propuštanja), osim ako je tužbeni zahtjev očigledno neosnovan.
Tužbeni zahtjev je očigledno neosnovan:
1) ako je tužbeni zahtjev očigledno protivan činjenicama navedenim u tužbi;
2) ako su činjenice na kojima se zasniva tužbeni zahtjev u očiglednoj protivrječnosti sa dokazima koje je sam tužilac predložio ili sa činjenicama koje su opštepoznate.
Ako je zahtjev očigledno neosnovan, sud će donijeti presudu kojom se odbija tužbeni zahtjev.
14. Zakon o obligacionim odnosima («Službeni list SFRJ», br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89 i «Službeni glasnik RS», br. 17/93, 3/96, 39/03 i 74/04), u relevantnom dijelu glasi: Osnovi odgovornosti Član 154. stav 1.
(1) Ko drugome prouzrokuje štetu dužan je naknaditi je, ukoliko ne dokaže da je šteta nastala bez njegove krivice.
Postojanje krivice Član 158.
Krivica postoji kada je štetnik prouzrokovao štetu namerno ili nepažnjom.
15. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije, Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
16. Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
17. Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ni na koji način ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
18. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očigledno neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP- 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
19. Ustavni sud zapaža da se suština apelacionih navoda o povredi prava na koja se apelant pozvao svodi na tvrdnje o proizvoljno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni prava. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda, prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene procesnog i materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, Odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP-20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
20. Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se obavežu prvotuženi i drugotuženi da mu na ime vrijednosti otuđene piljevine, odnosno na ime obračunatog PDV na tu vrijednost isplate određene novčane iznose. Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja prvostepene presude, koju su kao pravilnu i zakonitu prihvatili drugostepeni i revizioni sud, slijedi zaključak da nisu ispunjeni uslovi propisani odredbama člana 182. ZPP da bi se u odnosu na drugotuženog donijela presuda zbog propuštanja, kako je to apelant predložio u tužbi. Nadalje, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova proizilazi zaključak da apelant u toku postupka, dokazima koji su provedeni i na osnovu utvrđenog činjeničnog stanja, nije dokazao u skladu sa relevantnim odredbama ZPP i ZOO da su mu prvotuženi i drugotuženi protivpravnim radnjama prouzrokovali štetu. S tim u vezi, Ustavni sud zapaža da iz obrazloženja odluka redovnih sudova slijedi da su sudovi imali u vidu činjenicu da u vrijeme otvaranja stečaja nad apelantom nije izvršen popis piljevine, te da nije utvrđeno stvarno stanje zaliha piljevine i da li je ona zaista postojala u količini kako je to knjigovodstveno prikazano. Takođe, Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi razmotrili apelantove prigovore, te da su detaljno obrazložili iz kojih razloga oni ne mogu uticati na drugačije odlučenje u predmetnoj pravnoj stvari. Shodno tome, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženjima odluka dali jasne razloge kako u pogledu utvrđenog činjeničnog stanja, tako i u pogledu primjene relevantnih zakonskih odredaba (ZPP i ZOO), u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. S obzirom na to, Ustavni sud smatra da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da apelantovi navodi u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
21. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
22. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević