Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-2399/19 (Ž. M.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Prava iz radnog odnosa
- Građanski postupak
- Troškovi i izdaci
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2399/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 2399/19, rješavajući apelaciju Žarka Milića, na osnovu člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57 stav (2) tačka b) i člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine
– prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sudija Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sudija na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Žarka Milića podnesena protiv Presude Okružnog suda u Trebinju broj 95 0 Rs 052027 19 Rsž2 od 17. aprila 2019. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Žarko Milić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Foče, kojeg zastupa Milenko Vojo Radvić, advokat iz Foče, podnio je 3. juna 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 95 0 Rs 05202027 19 Rsž2 od 17. aprila 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23 Pravila Ustavnog suda, od Okružnog suda i tužene RS - Vlada RS - Ministarstva pravde RS (u daljnjem tekstu: tužena) zatraženo je 20. jula 2020. godine da dostave odgovore na apelaciju.
3. Okružni sud i tužena su dostavili odgovore na apelaciju 11. i 18. avgusta 2020. godine.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizilaze iz apelacionih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način:
5. Presudom Osnovnog suda u Trebinju (u daljnjem tekstu: Osnovni sud) broj 95 0 Rs 052027 18 Rs 2 od 22. februara 2019. godine tužena je obavezana da apelantu na ime troškova prevoza za dolazak i odlazak s posla u dane vikenda na relaciji Foča-Trebinje za vremenski period od 1. jula 2017. godine do 31. decembra 2018. godine isplati iznos 2.211,00 KM sa zakonskom zateznom kamatom, kao i troškovima parničnog postupka (sve preciznije navedeno u izreci presude).
6. Na osnovu sprovedenih dokaza, koji su taksativno pobrojani na strani 2 obrazloženja, te njihovom ocjenom, u smislu člana 8 Zakona o parničnom postupku (u daljnjem tekstu: ZPP), Osnovni sud je nesporno utvrdio da apelant obavlja dužnost okružnog javnog tužioca u Trebinju a da mu je prebivalište prijavljeno u Foči, gdje živi apelantova porodica. Međutim, tokom postupka je bilo sporno da li apelant u dane vikenda putuje u Foču, u mjesto prebivališta, pa su na te okolnosti saslušani apelant, u svojstvu parnične stranke, i apelantova radna kolegica, u svojstvu svjedoka.
7. Iz apelantovog iskaza, između ostalog, proizilazi da apelant svaki vikend nakon radnog vremena odlazi u Foču, a da se u Trebinje vraća u nedjelju popodne i da, počev od 2006. godine, najčešće koristi privatno vozilo. Iz apelantovog iskaza proizilazi da ovo nije njegova prva tužba i da mu je do sada prinudnim putem već isplaćen iznos od 4.500,00 KM iz istog osnova za raniji period. U iskazu je apelant naglasio da tužilaštvo ne radi u dane vikenda, tako da nije obavezan da u dane vikenda bude u Trebinju, osim ako za to postoji potreba. Iz iskaza svjedoka Bojane Marković, apelantove kolegice, proizilazi da ona i apelant svaki petak poslije radnog vremena putuju kući i da joj je lično poznato da apelant svaki vikend putuje u Foču, jer i sama putuje kući u Teslić, i da petkom zajedno sa apelantom ranije izlazi sa posla.
8. Osnovni sud se prilikom odlučenja pozvao na odredbe člana 14 Zakona o platama i naknadama sudija i tužilaca Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o platama) iz kojih proizilazi da sudije, tužioci i stručni saradnici iz člana 4 istog zakona imaju pravo na naknadu za putne troškove, ali da je to pravo uslovljeno postojanjem propisa o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva kojim će biti regulisana visina i način ostvarivanja navedene naknade u skladu sa tim, sredstva odobrena budžetom suda, odnosno tužilaštva. Potom je Osnovni sud naveo da nije sporna činjenica da propisima o unutrašnjem poslovanju tužene nije predviđena naknada za putne troškove nastale prilikom dolaska na posao i odlazak s posla. Međutim, Osnovni sud je naveo da navedena okolnost ne može osloboditi tužene obaveze plaćanja tih troškova, jer upravo nedonošenjem propisa tužena, apelantu čini štetu, ograničavajući njegovo pravo na imovinu. S tim u vezi, Osnovni sud je pojasnio da do zadiranja u imovinu dolazi zbog toga što su troškovi odlaska na posao i povratka sa posla neophodni i nezaobilazni. Nadalje, navedeno je da su na takav način sudije diskriminisane prema imovinskom osnovu u odnosu na druga zanimanja, ali i sudije koje putuju na posao u odnosu na sudije koje ne putuju. Osnovni sud je istakao da takva situacija zahtijeva priznanje zakonskog prava sudija i tužilaca na naknadu na ime putnih troškova od mjesta prebivališta do mjesta suda, te da je jedina mogućnost analogna primjena postojećih zakona ili kolektivnih ugovora koji se odnose na druge slične kategorije radnika.
9. Osnovni sud je naveo da iz stanja konkretnog spisa proizilazi da je apelant, obavljajući dužnost tužioca kod tužene, u dane vikenda putovao na relaciji Foča-Trebinje i nazad, te da je u periodu od 1. jula 2017. godine do 31. decembra 2018. godine ostvario ukupno 67 putovanja na navedenoj relaciji. Nadalje, Osnovni sud je naveo da je visinu naknade ostvarenih troškova putovanja utvrdio iz nalaza i mišljenja vještaka ekonomske struke, a koji je prihvatio kao objektivan i stručan. Takođe, Osnovni sud je naveo da je ocijenio i dokaz koji je izvela tužena, i to Pravilnik o posebnim naknadama u Pravobranilaštvu RS, ali da se navedeni pravilnik ne može primijeniti na apelanta, budući da se radi o internom aktu kojim je, između ostaloga, regulisana i naknada na ime troškova prevoza zaposlenih u Pravobranilaštvu RS. U konačnici, Osnovni sud je naveo da je, uvažavajući stanovište Vrhovnog suda Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) izraženo u odluci broj 94 0 Rs 025031 16 Rev od 24. maja 2017. godine, apelantov zahtjev za isplatu naknade putnih troškova ocijenio kao osnovan.
10. Presudom Okružnog suda broj 95 0 Rs 052027 19 Rsž2 od 17. aprila 2019. godine uvažena je žalba tužene, prvostepena presuda je preinačena i odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tužena obaveže da mu na ime troškova prevoza za dolazak i odlazak sa posla u dane vikenda, na relaciji Foča - Trebinje, za vremenski period od 1. jula 2017. godine do 31. decembra 2018. godine, isplati određeni novčani iznos sa zakonskom zateznom kamatom (kako je to pobliže opisano u izreci presude), kao i troškove parničnog postupka u određenom novčanom iznosu.
11. U obrazloženju osporene presude Okružni sud je naveo da odluka prvostepenog suda nije pravilna. Nadalje, ukazao je na odredbu člana 13 Zakona o platama, te je istakao da navedeni propis ne isključuje pravo na naknadu putnih troškova sudijama i tužiocima, nego da upućuje na obavezu donošenja drugih podzakonskih akata radi regulisanja te naknade. Takođe, Okružni sud je naveo da činjenica da li postoji propis kojim se bliže uređuje pitanje troškova prevoza sudija na posao i sa posla ne može tuženu osloboditi obaveze plaćanja tih troškova, te da je takav stav izrazio i Ustavni sud BiH Odluci broj AP 3466/11 od 15. aprila 2015. godine.
12. Okružni sud je potom naveo da je termin „putni troškovi“ širokog spektra značenja, te da sudije i tužioci imaju legitimno očekivanje da će im se pravo na te troškove regulisati na način koji ne smije biti diskriminišući u odnosu na druge zaposlene u javnim službama, odnosno druge kategorije zaposlenih, imenovanih ili izabranih lica, koje imaju pravo na putne troškove na osnovu zakona i kolektivnog ugovora. Nadalje, Okružni sud je istakao da iz činjenica na kojima se tužba zasniva proizilazi da apelant, koji ima prebivalište u Foči, traži troškove prevoza od mjesta stanovanja do mjesta sjedišta tužene u Trebinju i nazad, tvrdeći da prevoz obavlja vikendima, četiri puta mjesečno. S tim u vezi, Okružni sud je ukazao na odredbu člana 33 stav 1 tačka b) Opšteg kolektivnog ugovora, te je istakao da obaveza poslodavca da zaposlenom nadoknađuje troškove prevoza kod dolaska na posao i povratka sa posla postoji za onaj broj radnih dana za koji je zaposleni imao te troškove u toku mjeseca, ukoliko prevoz nije organizovao poslodavac, u visini do pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju. Pri tome Okružni sud je zaključio da troškovi prevoza kod dolaska na posao i povratka sa posla pripadaju zaposlenima koji svakodnevno putuju od mjesta prebivališta do mjesta gdje se obavlja rad, te da u te troškove ne spadaju troškovi putovanja vikendom. Okružni sud je istakao da je takvo pravno shvatanje usvojeno na sjednici Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda 28. februara 2019. godine.
13. Okružni sud je istakao da je u konkretnom slučaju utvrđeno da apelant radi obavljanja dužnosti javnog tužioca putuje vikendom od mjesta prebivališta do mjesta gdje je sjedište tužene i nazad, te da je, s obzirom na to, prvostepeni sud izveo pogrešan zaključak u pogledu apelantovog prava na priznanje predmetnih troškova, a budući da navedeni troškovi nemaju karakter putnih troškova iz člana 13 Zakona o platama, niti karakter troškova za koje bi, prema odredbama tog zakona, apelantu pripadala naknada.
14. U konačnici, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava bio obavezan da odbije apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio isplatu naknade troškova prevoza za dolazak i odlazak sa posla u dane vikenda. Nadalje, kako prvostepeni sud nije postupio na navedeni način, Okružni sud je istakao da je uvažavanjem žalbe tužene osporena presuda preinačena na način preciziran u izreci, a primjenom odredbe člana 229 stav 1 tačka 3 Zakona o parničnom postupku.
IV.Apelacija
a) Navodi iz apelacije
15. Apelant ukazuje na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 i stav 3 tačka d) Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, te smatra da je došlo do kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije. Apelant smatra da Okružni sud nije pravilno primijenio odredbe materijalnog prava, i to odredbu člana 33 stav 1 tačka b) Opšteg kolektivnog ugovora i odredbu člana 13 Zakona o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj, odnosno da je navedene odredbe pogrešno tumačio. Apelant navodi da ima stalno mjesto prebivališta u Foči, te da na posao u Trebinje iz Foče dolazi radnim danom u ponedjeljak, dok se iz Trebinja u Foču vraća u petak, a što znači da ima novčane izdatke iz osnova troškova prevoza na relaciji Foča-Trebinje-Foča u dane ponedjeljak i petak. S tim u vezi, ističe da je prvostepeni sud pravilno postupio kada je udovoljio apelantovom tužbenom zahtjevu i priznao mu tražene troškove iz osnova prevoza na navedenoj relaciji i za navedene dane. Osim toga, apelant navodi da je Ustavni sud u odlukama br. AP 1581/16 i AP 2864/16 u identičnom pravnom pitanju potvrdio stav usvojen u prvostepenoj i drugostepenoj presudi da sudiji K.M. pripada pravo na naknadu troškova prevoza na relaciji Zenica-Trebinje-Zenica na dan dolaska na posao iz Zenice u Trebinje (ponedjeljak) i na dan povratka sa posla iz Trebinja u Zenicu (petak), te ukazuje i na praksu u odlukama br. AP 3494/17 i AP 3466/11. S tim u vezi, apelant smatra da je diskriminisan u odnosu na druge sudije i tužioce kojima to pravo pripada, jer na posao i sa posla odlaze svakodnevno.
b) Odgovor na apelaciju
16. Okružni sud je naveo da osporenom odlukom tog suda nisu povrijeđena apelantova prava na koja se pozvao predloživši da se apelacija odbije kao neosnovana.
17. Tužena je navela da, po njenom mišljenju, nije bilo kršenja prava na koja se apelant neosnovano pozvao u apelaciji.
V.Relevantni propisi
18. Opšti kolektivni ugovor ("Službeni glasnik Republike Srpske" br. 40/10 i 55/15
– OUS) U konkretnom slučaju primjenjuje se Opšti kolektivni ugovor ("Službeni glasnik Republike Srpske" broj 40/10) koji je važio u vrijeme donošenja osporenih odluka, a koji u relevantnom dijelu glasi:
8. Ostala primanja radnika Član 33. stav (1) tačka b) Poslodavac radniku isplaćuje:
b) naknadu troškova prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla, ukoliko prevoz nije organizovan od strane poslodavca, u visini do pune cijene prevozne karte u javnom saobraćaju;
19. Zakon o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj ("Službeni glasnik Republike Srpske",br. 66/14 i 60/15), koji je važio u relevantnom periodu, u bitnom dijelu glasi:
Član 13.
Sudije i tužioci imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva.
20. Zakon o platama i naknadama sudija i tužilaca u Republici Srpskoj („Službeni glasnik Republike Srpske“ broj 66/18) u relevantnom dijelu glasi: Član 14.
Sudije i javni tužioci imaju pravo na naknadu za putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili javnog tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno javnog tužilaštva.
VI.Dopustivost
21. U skladu sa članom VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, takođe, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
22. U skladu sa članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako se podnese u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku kojeg je koristio.
23. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Presuda Okružnog suda broj 95 0 Rs 052027 19 Rsž2 od 17. aprila 2019. godine protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporenu presudu apelant je primio 15. maja 2019. godine a apelacija je podnesena 3. juna 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18 stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18 st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, jer ne postoji neki drugi formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.
24. Imajući u vidu odredbe člana VI/3b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18 st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
25. Apelant osporava presudu Okružnog suda, tvrdeći da su mu tom presudom povrijeđena prava iz člana II/3e) i k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 Evropske konvencije i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Takođe, smatra da mu je povrijeđeno pravo na zabranu diskriminacije iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije.
Pravo na pravično suđenje
26. Član II/3 Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i osnovne slobode iz stava 2 ovog člana, a ona obuhvataju:
e) Pravo na pravičan postupak u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
27. Član 6 Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom.
28. Konkretni predmet odnosi se na postupak povodom apelantove tužbe za naknadu potraživanja na ime prevoza, dakle, na predmet građanskopravne prirode, pa je član 6 stav 1 Evropske konvencije primjenjiv.
29. U suštini, apelant smatra da nije imao pravično suđenje zbog proizvoljne primjene materijalnog prava, pri čemu se iscrpno poziva na praksu Ustavnog suda u sličnim, odnosno gotovo identičnim predmetima.
30. S tim u vezi, Ustavni sud ukazuje na to da, prema praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije preispitivanje zaključaka redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan da supstituiše redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je, uopšteno, zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi, Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li su, eventualno, povrijeđena ili zanemarena ustavna prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na djelotvoran pravni lijek i dr.), te da li je primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona.
31. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda kako u postupku utvrđivanja činjenica, tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog Ustavni sud podsjeća i da je u više svojih odluka ukazao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi pravičnom postupku (vidi, Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25 i dalje, i, mutatis mutandis, Evropski sud, Anđelković protiv Srbije, presuda od 9. aprila 2013. godine, tačka 24). Shodno navedenom, Ustavni sud će ispitati da li je prilikom odlučenja došlo do proizvoljne primjene materijalnog i procesnog prava.
32. Ustavni sud zapaža da je tokom postupka utvrđeno da je apelant, kao javni tužilac Okružnog javnog tužilaštva u Trebinju sa prebivalištem u Foči, tražio isplatu troškova prevoza u dane vikenda (četiri puta mjesečno) za period od 1. jula 2017. godine do 31. decembra 2018. godine na relaciji Trebinje - Foča, da je prvostepeni sud udovoljio tužbenom zahtjevu imajući u vidu, između ostalog, i stav Vrhovnog suda usvojen u Presudi tog suda broj 94 0 Rs 025031 16 Rev od 24. maja 2017. godine. Naime, Ustavni sud iz obrazloženja prvostepene presude zapaža da je Osnovni sud prilikom odlučenja naglasio da propisima o unutrašnjem poslovanju tužene nije predviđena naknada za putne troškove nastale prilikom dolaska na posao i odlazak s posla, ali da ta okolnost ne može osloboditi tužene obaveze plaćanja tih troškova, jer upravo nedonošenjem propisa tužena apelantu čini štetu, ograničavajući njegovo pravo na imovinu, naglasivši da su troškovi odlaska na posao i povratka sa posla neophodni i nezaobilazni. Osnovni sud je takav stav utemeljio na Odluci Ustavnog suda broj AP 3466/11 iako se na nju explicite nije pozvao (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 3466/11 od 15. aprila 2015. godine, tač. 48-59, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
33. Sa druge strane, Okružni sud je, uvažavajući žalbu tužene, prvostepenu presudu preinačio i tužbeni zahtjev u cijelosti odbio, jer je taj sud zaključio da je prvostepeni sud pravilnom primjenom materijalnog prava bio obavezan da odbije tužbeni zahtjev jer troškovi koje apelant potražuje nemaju karakter putnih troškova iz člana 13 Zakona o platama. Okružni sud je, u vezi s tim, naglasio da “troškovi prevoza kod dolaska na posao i povratka sa posla pripadaju zaposlenim koji svakodnevno putuju od mjesta prebivališta do mjesta gdje se obavlja rad, a u te troškove ne spadaju troškovi putovanja u dane vikenda“ pri čemu se taj sud pozvao na pravno shvatanje Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 28. februara 2019. godine.
34. U vezi sa obrazloženjima redovnih sudova, Ustavni sud, prije svega, zapaža da su redovni sudovi prilikom odlučenja imali u vidu stavove Vrhovnog suda koji se međusobno isključuju. Tako se prvostepeni sud pozvao na stav Vrhovnog suda iz presude koja je donesena 24. maja 2017. godine (da troškovi prevoza uključuju i povremena mjesečna putovanja u dane vikenda), a drugostepeni sud na noviji stav Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 28. februara 2019. godine - da troškovi prevoza uključuju svakodnevno putovanje na posao i sa posla, a ne i u dane vikenda.
35. Shodno navedenom, Ustavni sud ima potrebu da ukaže na dosadašnju praksu u vezi sa naknadom troškova prevoze za sudije i tužioce.
36. Ustavni sud, prije svega, zapaža da je članom 13 Zakona o platama, koji je važio u relevantnom periodu, priznato pravo sudijama i tužiocima na putne troškove u skladu sa propisima o unutrašnjem poslovanju suda ili tužilaštva i odobrenim budžetom suda, odnosno tužilaštva. Gotovo identično propisuje i član 14 novog Zakona o platama iz 2018. godine (vidi Relevantne propise). Kako internim aktima pravosudnih institucija nije regulisana naknada iz tog osnova, praksa redovnih sudova u RS je bila različita, tako da su ovakvi zahtjevi, u pravilu, odbijani zbog nepostojanja internih akata koje ima u vidu član 13 Zakona o platama (vidi, između ostalih, Odluku Ustavnog suda broj AP 1002/11 od 10. aprila 2014. godine, dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba). Međutim, Ustavni sud zapaža da je u Odluci broj AP 3466/11, koju su imali u vidu redovni sudovi u konkretnom slučaju, zaključeno „da postoji povreda prava na pravično suđenje zbog toga što je Vrhovni sud arbitrarno primijenio pravo kada je nedostatak pratećih propisa protumačio na način da se izgubilo određeno pravo zasnovano u zakonu [...]“. U navedenoj odluci Ustavni sud je, između ostalog, naglasio da je „drugostepeni sud, za razliku od Vrhovnog suda, svoju odluku obrazložio na način koji u cijelosti korespondira sa kriterijumima prava na pravično suđenje koje su uspostavili organi Konvencije i sam Ustavni sud kada je istakao da propisi na koje se prvostepeni sud poziva ne isključuju pravo na naknadu putnih troškova sudiji, nego upućuju na obavezu donošenja drugih podzakonskih akata radi regulisanja svih drugih vrsta naknada“.
37. Ustavni sud primjećuje da je citirana odluka Ustavnog suda ujednačila praksu redovnih sudova u RS povodom pitanja troškova prevoza nakon čega su sudijama i tužiocima, u pravilu, priznavani ti troškovi. Ustavni sud uočava da redovni sudovi prilikom odlučenja nisu pravili razliku između toga da li se prevoz na posao i sa posla obavlja svakodnevno ili povremeno. Na navedeni zaključak upućuje i praksa Ustavnog suda na koju se i apelant poziva, ali i apelantov iskaz dat pred prvostepenim sudom da mu je naknada iz istog osnova prinudnim putem već isplaćena, ali za prethodni vremenski period (vidi tačku 7. ove odluke). U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje na praksu u kojoj nije nalazio proizvoljnost u odlukama redovnih sudova koje je osporavala tužena (RS – Ministarstvo pravde RS) kojima su priznavani troškovi prevoza sudijama i tužiocima na ime povremenih putovanja vikendom iz mjesta prebivališta do radnog mjesta koje je bilo uslovljeno udaljenošću mjesta prebivališta i radnog mjesta koja nije omogućavala svakodnevno putovanje (vidi, između ostalih, Ustavni sud, odluke o dopustivosti br. AP 238/17 od 27. februara 2019. godine i AP 1581/16 od 19. juna 2018. godine, dostupne na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), te na praksu u kojoj je Ustavni sud isto tako odbacivao apelacije tužene (RS – Ministarstvo pravde RS) i u slučaju kada su redovni sudovi priznavali troškove prevoza sudijama i tužiocima koji je obavljan povremeno (četiri puta mjesečno), ali ne u danima vikenda, već ponedjeljkom i petkom (vidi, između ostalih, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2846/16 od 5. jula 2018. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
38. U konkretnom slučaju Ustavni sud zapaža da je Okružni sud prilikom odlučenja imao u vidu noviji stav Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda od 28. februara 2019. godine (na koji se Okružni sud pozvao, ali ga nije doslovno citirao), shodno kojem izdatke za putne troškove čine svakodnevni dolasci i odlasci na posao, ali ne i povremena putovanja od mjesta prebivališta do radnog mjesta u dane vikenda, jer takvi izdaci nemaju karakter putnih troškova, u smislu člana 13 Zakona o platama. Ustavni sud smatra da će primjena ovog stava Vrhovnog suda, koji je obavezujući za nižestepene sudove, nesporno dovesti do izmjene dosadašnje prakse redovnih sudova u RS, što je evidentno iz predmetnog slučaja. U vezi sa obrazloženjem Okružnog suda u kojem se taj sud poziva na stav Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda, Ustavni sud ukazuje da u Odluci broj AP 2470/19 nije utvrđeno kršenje prava apelanata (javni tužioci koji, kao i apelant, vikendom putuju od radnog mjesta do mjesta prebivališta i obratno) na pravično suđenje, imovinu i nediskriminaciju u odnosu na obrazloženje Vrhovnog suda „da troškovi prevoza kod dolaska na posao i povratka s posla pripadaju zaposlenom koji svakodnevno putuju od mjesta stanovanja do mjesta rada, te da u te troškove ne spadaju troškovi putovanja vikendom i praznikom od mjesta prebivališta do mjesta rada“, pozvavši se pri tome na identično pravno shvatanje usvojeno na sjednici Građanskog odjeljenja tog suda od 28. februara 2019. godine (vidi, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti broj AP 2470/19 od 15. oktobra 2019. godine, dostupna na web-stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba).
39. Kako Ustavni sud u citiranoj odluci nije utvrdio proizvoljnost Vrhovnog suda u datom obrazloženju, koje u potpunosti korespondira sa obrazloženjem Okružnog suda u predmetnom slučaju, koji je kao nižestepeni sud obavezan da radi izjednačavanja sudske prakse primjenjuje zauzete stavove Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda, Ustavni sud, slijedeći sopstvenu praksu iz citirane odluke, ne uočava proizvoljnost Okružnog suda u primjeni prava, i to člana 13 Zakona o platama, koji je važio u relevantnom periodu, koji je primijenjen i protumačen shodno zauzetom stavu Vrhovnog suda.
40. Pozivanje na praksu Ustavnog suda, na koju je i Ustavni sud ukazao u prethodnim tačkama ove odluke, nije relevantno zbog razloga koje je Ustavni sud prethodno već naveo. U vezi sa apelantovim prigovorima da je putovanje od mjesta prebivališta do radnog mjesta i obratno obavljao petkom poslije posla i ponedjeljkom, Ustavni sud iz apelantovog iskaza zapaža da je apelant zaista naveo da je odlazio petkom poslije posla, a da se na posao vraćao nedjeljom popodne, ali je Okružni sud to očito imao u vidu kada je na te okolnosti primijenio stav Vrhovnog suda.
41. Budući da zadatak Ustavnog suda nije da tumači i primjenjuje pravo koje je u isključivoj nadležnosti redovnih sudova kod činjenice da su apelantu tokom postupka bile pružene procesne garancije da u postupku učestvuje ravnopravno sa suprotnom stranom, pri čemu apelant ne tvrdi suprotno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom Okružnog suda nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije.
Ostali prigovori
42. U odnosu na apelantovo pozivanje na ostale aspekte prava na pravično suđenje, i to član 6 stav (3) tačka d) Evropske konvencije, Ustavni sud smatra da se pozivanje na ovaj aspekt prava na pravično suđenje ne može dovesti u vezu sa apelantovim pravom u parničnom postupku, te je pozivanje na kršenje tog prava neosnovano.
43. U odnosu na kršenje prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju, Ustavni sud zapaža da se pozivanje na kršenje prava na imovinu odnosi na proizvoljnu primjenu prava o čemu se Ustavni sud prethodno već izjasnio da proizvoljnosti u tom segmentu nije bilo zbog kog razloga i pozivanje na pravo na imovinu Ustavni sud smatra neosnovanim.
44. U vezi sa apelantovim prigovorom da je diskriminisan u odnosu na druge sudije i tužioce kojima to pravo pripada, jer na posao i sa posla odlaze svakodnevno, Ustavni sud zapaža da je ove navode apelant dovodio u vezu sa pravom na pravično suđenje i imovinu, pa kako se radi o akcesornom pravu, u kontekstu činjenice da se stav Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda odnosi na sve zaposlene koji putovanje od mjesta prebivališta do posla ne obavljaju svakodnevno, već povremeno, Ustavni sud ovaj prigovor smatra neosnovanim. VIII.Zaključak
45. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava na pravično suđenje iz člana II/3e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6 stav 1 Evropske konvencije i prava na imovinu iz člana II/3k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1 Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju kada je Okružni sud uvažio žalbu tužene i preinačio prvostepenu presudu odbivši apelantov tužbeni zahtjev za naknadu putnih troškova primijenivši stav Građanskog odjeljenja Vrhovnog suda da troškovi prevoza na posao i sa posla pripadaju zaposlenom koji svakodnevno putuje od mjesta stanovanja do mjesta rada, te da u te troškove ne spadaju troškovi putovanja vikendom i praznikom od mjesta prebivališta do mjesta rada, jer troškovi koje apelant potražuje nemaju karakter putnih troškova iz člana 13 Zakona o platama.
46. Nema ni kršenja prava na nediskriminaciju iz člana II/4 Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14 Evropske konvencije u vezi sa pravom na pravično suđenje i imovinu, budući da se radi o akcesornom pravu a iz okolnosti konkretnog slučaja ne proizilazi da su prigovori osnovani.
47. Na osnovu člana 59 st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
48. Prema članu VI/5 Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević