Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1808/19 (E. B.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Povreda
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Krivična optužba - utvrđivanje
  • Načelo slobodne ocjene dokaza
  • Prekršajni postupak
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1808/19

Apelacija

Odluka o meritumu

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1808/19, rješavajući apelaciju Ervina Berbića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b), člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Usvaja se apelacija Ervina Berbića.

Utvrđuje se povreda prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Ukida se Rješenje Kantonalnog suda u Sarajevu broj 65 0 Pr 693377 19 Pžp od 20. februara 2019. godine.

Predmet se vraća Kantonalnom sudu u Sarajevu koji je dužan da po hitnom postupku donese novu odluku u skladu sa članom II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članom 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda.

Nalaže se Kantonalnom sudu u Sarajevu da, u skladu sa članom 72. stav (5) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine, u roku od 90 dana od dana dostavljanja ove odluke obavijesti Ustavni sud Bosne i Hercegovine o preduzetim mjerama s ciljem izvršenja ove odluke.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. Ervin Berbić (u daljnjem tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojeg zastupa Armin Mušija, advokat iz Sarajeva, podnio je 23. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Pr 693377 19 Pžp od 20. februara 2019. godine.

II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) i od Kantonalne uprave za inspekcijske poslove Kantona Sarajevo (u daljnjem tekstu: Kantonalna uprava) zatraženo je 11. septembra 2020. godine da dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud, Općinski sud i Kantonalna uprava su u periodu od 25. do 30. septembra 2020. godine dostavili odgovore na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sumirati na sljedeći način.

5. Inspektor rada Kantonalne uprave (u daljnjem tekstu: kantonalni inspektor) 22. januara 2018. godine u 12.20 sati i 23. januara 2018. godine u 09.15 sati u prostorijama pravnog lica „Veritas Automotive“ d.o.o. Sarajevo (u daljnjem tekstu: pravno lice; u kojem pravnom licu je apelant odgovorno lice) izvršio je inspekcijski nadzor i o tome sačinio zapisnik broj UP-1-14-09-34- 0060018-09/30. Kantonalni inspektor je utvrdio i zapisnički konstatovao da je pravno lice radno angažovalo lica koja su zatečena na radu prilikom inspekcijskog nadzora u radnim prostorijama pravnog lica na obavljanju poslova koji predstavljaju poslove iz registrovane djelatnosti i predmeta poslovanja pravnog lica. U zapisniku je konstatovano da su navedena lica poslove obavljali na osnovu ugovora o angažovanju radne snage zaključenog između „Prevent Direkt“ d.o.o. Sarajevo kao davaoca usluge (u daljnjem tekstu: davalac usluge) i pravnog lica kao korisnika usluge, te da ta lica imaju zaključen ugovor o radu s davaocem usluge, odnosno nemaju zaključen ugovor o radu s pravnim licem kod kojeg su obavljali navedene poslove. Dalje je navedeno da Zakon o radu (u daljnjem tekstu: ZOR) ne poznaje institut „ustupanja“ radnika od drugog pravnog lica, već propisuje način zasnivanja radnog odnosa zaključivanjem ugovora o radu između poslodavca i radnika gdje je poslodavac lice koje radniku daje posao i za kojeg je radnik dužan obavljati poslove prema ugovoru o radu. U konkretnom slučaju, kako je zaključio kantonalni inspektor, postoji situacija gdje radnik koji ima zaključen ugovor o radu s davaocem usluge obavlja poslove iz apelantove registrovane djelatnosti, odnosno „ustupa“ se kao radna snaga apelantu, a što ZOR ne poznaje. Zapisnik je dostavljen pravnom licu radi davanja eventualnih primjedbi.

6. Pravno lice je 26. januara 2018. godine kantonalnom inspektoru dostavilo primjedbe na zapisnik od 22. i 23. januara 2018. godine. Kantonalni inspektor je 7. februara 2018. godine pravnom licu dostavio odgovor na navedene primjedbe, te ga obavijestio da će u skladu sa zakonskim ovlaštenjima podnijeti zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv pravnog lica i apelanta.

7. Kantonalni inspektor je 19. februara 2018. godine Općinskom sudu, shodno članu 62. u vezi sa članom 54. stav 1. Zakona o prekršajima, podnio zahtjev za pokretanje prekršajnog postupka protiv apelanta kao odgovornog lica u pravnom licu zbog prekršaja iz člana 4. ZOR-a u vezi sa članom 170. stav 3. istog zakona. U zahtjevu je navedeno da apelant kao odgovorno lice u pravnom licu sa zatečenim licima prilikom inspekcijskog nadzora nije zasnovao radni odnos, a s obzirom na to da su navedena lica obavljala poslove koji proizlaze iz redovne i registrovane djelatnosti pravnog lica, njih je apelant kao odgovorno lice u pravnom licu mogao angažovati samo zaključivanjem ugovora o radu i prijavom na obavezna osiguranja, a što nije učinio, čime se ostvarilo biće prekršaja iz člana 4. ZOR-a.

8. Rješenjem Općinskog suda broj 65 0 Pr 693377 18 Pr od 25. decembra 2018. godine apelant je proglašen odgovornim što je 22. januara 2018. godine u 12.20 sati i 23. januara 2018. godine u 09.15 sati u prostorijama pravnog lica inspekcijskim nadzorom izvršenim od kantonalnog inspektora utvrđeno i zapisnički konstatovano da je apelant kao odgovorno lice u pravnom licu radno angažovao na poslovima iz redovne djelatnosti pravnog lica 56 poimenično navedenih lica, a da s njima nije zaključio ugovor o radu, čime je počinio prekršaj iz člana 4. ZOR-a, pa mu je na osnovu člana 170. stav 3. istog zakona u vezi sa članom 24. Zakona o prekršajima utvrđena novčana kazna u iznosu od po 500,00 KM za svakog zatečenog radnika, te mu je izrečena jedinstvena novčana kazna u iznosu od 8.000,00 KM. Također je odlučeno da je apelant dužan platiti i troškove prekršajnog postupka u paušalnom iznosu od 120,00 KM, a sve u roku od 15 dana od dana pravosnažnosti prvostepenog rješenja.

9. U obrazloženju rješenja Općinski sud je naveo da je postupajući po zahtjevu za pokretanje prekršajnog postupka zakazao usmeni pretres 13. decembra 2018. godine na koji su uredno pristupile stranke u postupku. Nakon što je proveo predložene dokaze optužbe i dokaze apelantove odbrane Općinski sud je u obrazloženju odluke naveo da je analizom i ocjenom provedenih dokaza, te dovodeći ih u vezu s navodima apelantove odbrane utvrdio da je apelant počinio prekršaj za koji se tereti. Općinski sud je zaključio da je u predmetnom prekršajnom postupku utvrđeno da je između stranaka u postupku nesporno da je 56 lica koja su zatečena u prostorijama pravnog lica prilikom inspekcijskog nadzora bilo u radno pravnom statusu kod davaoca usluge, a što su sve oni potvrdili svojim izjavama tokom usmenog pretresa. Također, zaključio je da je nesporno da su ti radnici angažovani na osnovu ugovora o angažovanju radne snage od 30. decembra 2016. godine i 27. decembra 2017. godine, zaključenih između pravnog lica i davaoca usluge, i to na poslovima koji predstavljaju poslove iz osnovne djelatnosti pravnog lica. Pored toga, konstatovano je da je apelant odgovorno lice u pravnom licu jer je zaposlen na mjestu direktora tog pravnog lica.

10. Općinski sud je dalje istakao da je odredbom člana 4. stav 1. ZOR-a propisano da se zasnivanje radnog odnosa zasniva na činjenici stupanja na rad radnika na osnovu zaključenog ugovora o radu, a stavom 2. istog člana je propisano da je nakon zaključivanja ugovora o radu poslodavac dužan prijaviti radnika na penzijsko-invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje, te osiguranje za slučaj nezaposlenosti u skladu sa zakonom. Također je istaknuto da je članom 5. ZOR-a propisano da poslodavac u smislu navedenog zakona jeste fizičko ili pravno lice koje radniku daje posao na osnovu ugovora o radu. Navedene zakonske odredbe, kako je zaključio Općinski sud, ukazuju da poslodavac sa zaposlenicima mora zaključiti ugovor o radu ako se obavljaju poslovi iz osnovne – redovne djelatnosti poslodavca. Općinski sud je zaključio da je u konkretnom slučaju apelant, što nije sporno među strankama, kao odgovorno lice u pravnom licu angažovao na osnovu ugovora o angažovanju radne snage (koji je zaključio sa davaocem usluge) lica koja su u izreci tog rješenja bliže pobrojana radi obavljanja poslova iz redovne, odnosno osnovne djelatnosti pravnog lica, a s kojima nije zaključio ugovor o radu. Općinski sud je ocijenio da je na osnovu rezultata provedenog postupka nesporno utvrđeno da je prilikom inspekcijskog nadzora utvrđeno da su lica navedena u izreci rješenja zatečena na radu u radnim prostorijama pravnog lica na obavljanju poslova operatera na montaži i savijanju, kontroli kvaliteta, logističara na proizvodnji, manipulanta u skladištu, saradnika na izmjeni alata, a ti poslovi predstavljaju poslove iz registrovane djelatnosti i predmet su redovnog poslovanja pravnog lica.

11. U obrazloženju je dalje navedeno da je sud cijenio apelantovu odbranu kojom je negirao pravni osnov za pokretanje prekršajnog postupka, a time i prekršaj koji mu se stavlja na teret, navodeći da su lica navedena u izreci rješenja u radnom odnosu kod davaoca usluge, a na osnovu zaključenog ugovora o radu, te da su angažovana na poslovima kod pravnog lica po osnovu ugovora o angažovanju radne snage zaključenog između pravnog lica i davaoca usluge. Prema navedenom ugovoru, pravno lice angažuje radnike zaposlene kod davaoca usluge, a koji na taj način angažuje radnu snagu na osnovu obavljanja svoje djelatnosti koja je kvalifikovana za ustupanje ljudskih resursa (šifra djelatnosti 78.30). Međutim, kako je smatrao Općinski sud, navedeni dokazi nisu osnovani jer je članom 4, a u vezi sa članom 5. ZOR-a, propisano da zaključivanjem ugovora o radu radnik stupa na rad i zasniva radni odnos kod poslodavca koji daje posao radniku na osnovu ugovora o radu, a koji u konkretnom slučaju nisu zaključila lica zatečena na radu kod pravnog lica. Nadalje je istaknuto da su odredbe čl. 4. i 5. ZOR-a jasne i decidirane, da radnik može stupiti na rad na osnovu zaključenog ugovora o radu, čime i zasniva radni odnos s poslodavcem koji mu daje posao na osnovu ugovora o radu, pri obavljanju poslova iz redovne djelatnosti poslodavca. Općinski sud je zaključio da, kada su u pitanju poslovi iz redovne djelatnosti za koje je privredni subjekt registrovan, moraju biti zaključeni ugovori o radu između privrednog subjekta i lica – radnika koji obavlja te redovne djelatnosti kod tog poslodavca.

12. Također, Općinski sud nije prihvatio navode apelantove odbrane da je kantonalni inspektor prilikom vršenja inspekcijskog nadzora polazio od stanovišta „da sve što nije izričito zakonom dozvoljeno je zabranjeno i predstavlja protivpravnu radnju“ iz razloga što takvi navodi ne znače da je ZOR-om, odnosno članom 4. dozvoljeno angažovati lica bez zaključenog ugovora o radu, i to u poslovima iz osnovne i redovne djelatnosti poslodavca. Općinski sud je istakao da se u konkretnom slučaju radi o situaciji da je apelant kao odgovorno lice u pravnom licu angažovao lica pobliže navedena u izreci rješenja tako da obavljaju poslove iz redovne djelatnosti, a da s njima nije zaključen ugovor o radu, kako to propisuje član 4. ZOR-a. Zaključeno je da takvo apelantovo stajalište nije u skladu s navedenom odredbom zakona, zbog čega je, prema mišljenju suda, apelant i počinio prekršaj koji mu se stavlja na teret. Nadalje, u odnosu na apelantove prigovore da i sam Općinski sud angažuje lica na održavanju čistoće u okviru zgrade Općinskog suda, a koje obavljaju zaposlenici drugog pravnog lica, Općinski sud je smatrao da se istaknuti prigovori ne mogu poistovjetiti s konkretnim prekršajem koji je počinio apelant zato što poslovi održavanja čistoće u Općinskom sudu ne spadaju u poslove osnovne i redovne djelatnosti Općinskog suda, niti su poslovi na održavanju čistoće Pravilnikom o sistematizaciji radnih mjesta u Općinskom sudu predviđeni kao osnovna djelatnost. Apelantov prigovor da je ugovor o angažovanju radne snage zaključen između pravnog lica i davaoca usluge još uvijek zakonit pravni posao, odnosno da nije ništavan, prema ocjeni Općinskog suda, ne znači i ne omogućava apelantu da može na osnovu toga angažovati lica iz drugog privrednog subjekta na poslove iz svoje redovne djelatnosti, a da pri tom nemaju zaključene ugovore o radu sa tim poslodavcem, kako to predviđa član 4. ZOR-a. Općinski sud se u prilog svojih zaključaka pozvao na praksu Kantonalnog suda u rješenjima broj 65 0 Pr 679360 18 Pžp od 25. maja 2018. godine, te broj 65 0 Pr 615128 17 Pžp od 27. jula 2017. godine u sličnim pravnim situacijama.

13. Apelantova žalba izjavljena protiv navedenog rješenja Općinskog suda je odbijena kao neosnovana Rješenjem Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 693377 19 Pžp od 20. februara 2019. godine.

14. U obrazloženju rješenja Kantonalni sud je naveo da je apelant žalbu podnio zbog bitnih povreda prekršajnog postupka, povrede materijalnog propisa o prekršajima i zbog odluke o sankciji koja je izrečena okrivljenom apelantu. Navedeno je da je apelant u žalbi ukazao i na pogrešnu primjenu materijalnog prava, odnosno člana 4. ZOR-a, te da nisu u konkretnom slučaju ostvarena obilježja bića tog prekršaja budući da su u konkretnom slučaju svi spomenuti radnici u trenutku inspekcijskog nadzora bili u radnom odnosu i prijavljeni po svim vidovima obaveznog osiguranja kod privrednog društva – davaoca usluge, što znači da se ne radi o radnicima koji nisu prijavljeni. U žalbi je navedeno i da je pogrešno potenciranje prvostepenog suda na osnovnoj redovnoj djelatnosti zbog koje poslodavac sa zaposlenima mora zaključiti ugovor o radu jer zakon ne pravi distinkciju između redovne i drugih djelatnosti, kao i da je davalac usluge registrovano privredno društvo za ustupanje ljudskih resursa, u skladu sa 181. konvencijom Međunarodne organizacije rada. Konačno je predloženo da se preinači pobijano rješenje tako da se obustavi prekršajni postupak ili da se pobijano rješenje ukine i zakaže usmeni pretres.

15. Kantonalni sud je u obrazloženju rješenja istakao da je pobijano rješenje ispitao u granicama apelantovih žalbenih prigovora. Utvrđeno je da iz spisa predmeta proizlazi da je prvostepeni sud održao usmeni pretres 13. decembra 2018. godine, te da iz zapisnika o usmenom pretresu i obrazloženja pobijane odluke proizlazi da je na usmenom pretresu omogućeno apelantu da se brani, gdje je on upoznat s pravima koja mu pripadaju u skladu sa članom 5. Zakona o prekršajima, u skladu sa kojim je iznio odbranu. Istaknuto je da je apelant u svojoj odbrani naveo zašto smatra da nije odgovoran za predmetni prekršaj, da mu je omogućeno predlaganje dokaza, kao i postavljanje pitanja suprotnoj strani, u skladu s principom kontradiktornosti, te da je navedena prava apelant tokom usmenog pretresa i iskoristio. Kantonalni sud je ocijenio da je prvostepeni sud u pobijanoj odluci dao argumentovano obrazloženje zašto je određene dokaze prihvatio kao dokazane i svoju odluku je zasnovao na dokazima iznesenim na usmenom pretresu, kao i argumente zašto nije došlo do povrede pravila prekršajnog postupka. Pri tome je taj sud smatrao da je prvostepeni sud poštovao načelo ravnopravnosti stranaka u postupku pred sudom i nije doveo apelanta u neravnopravan položaj u odnosu na ovlašteni organ.

16. U pogledu žalbenih navoda da se u konkretnom slučaju nije mogao niti voditi prekršajni postupak protiv apelanta zato što u konkretnom slučaju nije počinjen prekršaj iz člana 4. ZOR-a i da je na taj način došlo do pogrešne primjene materijalnog prava, Kantonalni sud je utvrdio da su istaknuti navodi neosnovani cijeneći pri tome utvrđeno činjenično stanje prilikom inspekcijske kontrole. Dalje je navedeno da se sud nije upuštao u razmatranje apelantovih žalbenih prigovora, a koji se odnose na povredu materijalnog propisa, budući da je apelant u žalbi samo paušalno naveo da je došlo do povreda odredaba 181. konvencije Međunarodne organizacije rada, pri tome ne obrazlažući istaknute prigovore. Kada su u pitanju povrede materijalnog propisa o prekršaju odredbe člana 86. Zakona o prekršajima, iste povrede su taksativno navedene. Navodi na koje se apelant pozvao u svojoj žalbi, kako je utvrdio Kantonalni sud, ne mogu se podvesti ni pod jednu tačku odredbi člana 86. Zakona o prekršajima. Kantonalni sud je ocijenio da stoga nije ni mogao razmatrati žalbu u tom dijelu. Pored toga je navedeno da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede materijalnog propisa o prekršaju, odnosno bitne povrede prekršajnog postupka na koje se pozvao.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

17. Apelant smatra da mu je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija). Povredu tog prava apelant vidi u pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju i proizvoljnoj primjeni materijalnog i procesnog prava. Apelant je istakao da je pravno lice osnovano od inostranog osnivača iz Savezne Republike Njemačke i da predstavlja dio grupacije „Veritas AG“ koja posluje širom svijeta, te da u BiH ima privredni značaj, a da je apelant odgovorno lice – direktor u tom pravnom licu. Apelant navodi da je prema ugovoru o angažovanju radne snage zaključenom između pravnog lica i davaoca usluga davalac usluge ustupio pravnom licu radnike, i to po narudžbi pravnog lica za potrebe obavljanja konkretnog posla, a da pri tome davalac usluge s tim radnicima ima zaključene ugovore o radu na puno radno vrijeme, uredno prijavljene poreznoj upravi. Ističe da, budući da nije zasnovan radni odnos između pravnog lica i radnika (ni u formalnom niti u neformalnom smislu), prema apelantovom mišljenju, nije ni postojala obaveza postupanja prema članu 4. ZOR-a, te nije ni došlo do povrede navedene odredbe. Prema apelantovom mišljenju, pravni argument u obrazloženju odluka redovnih sudova da se radi o „redovnim djelatnostima“ pravnog lica za koje je potrebno zaključiti ugovor o radu nema uporišta u zakonu i nije osnovan jer je djelatnost ustupanja ljudskih resursa dozvoljena Zakonom o klasifikaciji djelatnosti, dok niti jednom drugom zakonskom odredbom nije zabranjena takva djelatnost, pa ni Zakonom o privrednim društvima. Apelant smatra da se u konkretnoj situaciji zakon treba tumačiti de lege ferenda. Apelant, također, ističe da je institut ustupanja radnika poznat i primijenjen u zakonodavstvu Evropske unije i da je direktno primijenjen i inkorporiran u nacionalno zakonodavstvo Republike Hrvatske, kao i da je u procesu unošenja i u zakonodavstvo Republike Srbije povodom pregovora o pristupanju EU – Pregovaračko poglavlje 19 (Socijalna politika i zapošljavanje), a koje poglavlje podrazumijeva primjenu Direktive 2008/104/EZ Evropskog parlamenta i Vijeća od 19. novembra 2008. godine. Navedena direktiva definiše opći okvir primjenjiv na radne uslove zaposlenih posredstvom agencija koje se bave ustupanjem radne snage. Dalje je istakao da Direktiva 2008/104/EZ predstavlja sekundarni izvor prava i ona je dio pravne tekovine Evropske unije i da ona upravo dozvoljava privrednim društvima da se bave ustupanjem radnika sa stručnim znanjima drugim društvima za njihove potrebe, te na taj način da ostvaruju dobit. Pored toga, 181. konvencija Međunarodne organizacije rada od 19. juna 1997. godine definisala je i regulisala primjenu instituta ustupanja radnika. U članu 1. stav 1. tačka b) Konvencije je navedeno: „U ovoj konvenciji izraz privatna agencija za zapošljavanje označava svako fizičko ili pravno lice, nezavisno od javnih organa, koje pruža jednu ili više od sljedećih usluga na tržištu rada: (b) usluge koje se sastoje iz zapošljavanja radnika s ciljem da se stavljaju na raspolaganje trećoj strani, koja može biti fizičko ili pravno lice (u daljnjem tekstu: korisničko preduzeće), koje im dodjeljuje zadatke i vrši nadzor nad izvršenjem tih zadataka“.

18. Apelant smatra da su redovni sudovi proizvoljno tumačili smisao i svrhu krivičnih odredbi ZOR-a u vezi sa čl. 4. i 5. koje su propisane od zakonodavca s ciljem da se spriječi tzv. „rad na crno“. Naime, kako apelant smatra, u konkretnom slučaju on nema nikakav odnos sa zatečenim radnicima, već u prostorima pravnog lica u ime i za račun poslodavca (davaoca usluge) navedena lica obavljaju poslove na osnovu važećeg obligacionog ugovora između pravnih lica, te se plaćanja vrše po osnovu toga isključivo između pravnih lica na ime izvršenih usluga. b)Odgovori na apelaciju

19. Kantonalni sud i Općinski sud smatraju da odlukama sudova nisu povrijeđena apelantova prava iz Ustava Bosne i Hercegovine i Evropske konvencije i tvrde da su u obrazloženjima tih odluka dati razlozi za odlučenje tih sudova. Predlažu da se apelacija odbije kao neosnovana.

20. Kantonalna uprava za inspekcijske poslove tvrdi da su redovni sudovi svoje odluke zasnivali konsultujući važeću odredbu člana 4. ZOR-a. Navodi da način na koji je u konkretnom slučaju apelant angažovao radnike od drugog pravnog lica nije propisan važećim ZOR-om kao zakonska mogućnost pa u skladu s tim proizlazi i da se ostvarivanje prava na rad kao osnovne slobode ostvaruje na način koji je u skladu s važećim odredbama ZOR-a. Ističe da je Kantonalni sud u brojnim svojim odlukama, koje su dostavljene u prilogu odgovora, zauzeo stav prema kojem apelant nije mogao angažovati radno osoblje putem drugog pravnog lica za izvršavanje poslova iz osnovne djelatnosti pravnog lica, i to u njegovim prostorijama. U odnosu na apelantove navode da je institut ustupanja radnika poznat i primijenjen u zakonodavstvu Evropske unije, istaknuto je da BiH nije članica Evropske unije te se stoga u BiH primjenjuje domaće važeće zakonodavstvo.

V.Relevantni propisi

21. Zakon o radu („Službene novine Federacije BiH“ br. 26/16, 89/18, 23/20 – odluka USFBiH i 31/20 – odluka USFBiH) u relevantnom dijelu glasi:

Zasnivanje radnog odnosa Član 4.

(1) Stupanjem na rad radnika na osnovu zaključenog ugovora o radu zasniva se radni odnos.

(2) Nakon zaključivanja ugovora o radu poslodavac je dužan prijaviti radnika na penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno osiguranje i osiguranje za slučaj nezaposlenosti (u daljem tekstu: obavezno osiguranje) u skladu sa zakonom.

Pojam poslodavca Član 5.

Poslodavac, u smislu ovog zakona, je fizičko ili pravno lice koje radniku daje posao na osnovu ugovora o radu.

XXII. KAZNENE ODREDBE

Član 170. st. !. i 3 (1)Pojedinačnom novčanom kaznom od 500,00 KM do 2.000,00 KM kaznit će se za prekršaj poslodavac - pravno lice, za svakog radnika sa kojim ne zaključi ugovor o radu i ne izvrši prijavu na obavezno osiguranje, a u ponovljenom prekršaju novčanom kaznom od 5.000,00 KM do 10.000, 00 KM (član 4.).

(3)Za prekršaj iz stava 1.ovog člana kaznit će se i odgovorno lice kod poslodavca koji je pravno lice novčanom kaznom od 500,00 KM do 2.000,00 KM a u ponovljenom prekršaju novčanom kaznom od 3.000,00 KM do 5.000,00 KM.

22. Zakon o privrednim društvima („Službene novine Federacije BiH“ broj 81/15) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

(Opće odredbe) Ovim zakonom uređuje se osnivanje, poslovanje, upravljanje i prestanak privrednih društava (u daljnjem tekstu: društvo) u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija).

Član 2.

(Društvo) (1) Društvo je pravno lice koje samostalno obavlja djelatnost proizvodnje i prodaje proizvoda i pružanja usluga na tržištu radi sticanja dobiti.

(2) Društvo mogu osnovati i domaća i strana fizička i pravna lica ako zakonom nije drugačije određeno.

Član 6.

(Djelatnost) (1) Društvo počinje obavljati svoju djelatnost nakon upisa u registar društava i objavljivanja registracije u skladu sa zakonom kojim se uređuje registracija privrednih društava.

(2) Djelatnosti za koje je zakonom utvrđeno da se mogu obavljati samo na osnovu saglasnosti, dozvole ili drugog akta nadležnog organa mogu se obavljati nakon dobijanja dozvole, saglasnosti ili drugog akta nadležnog organa.

(3) Ukoliko zakonom ili drugim propisom nisu utvrđeni uvjeti za dobijanje saglasnosti, dozvole ili drugog akta nadležnog organa iz stava (2) ovog člana, federalna ministarstva će u skladu s ovim zakonom, svako u okviru svoje nadležnosti, utvrditi te uvjete.

(4) Djelatnosti za koje je posebnim zakonom propisano da se obavljaju u određenom obliku privrednog društva, ne mogu se obavljati u drugom obliku privrednog društva.

Član 7.

(Mogućnost obavljanja i drugih djelatnosti društva) (1) Društvo može obavljati poslove samo u okviru djelatnosti upisane u registar društava.

(2) Društvo može obavljati i druge poslove koji se uobičajeno obavljaju uz djelatnosti upisane u registar društava u obimu i na način koji su potrebni za poslovanje, a ne predstavljaju obavljanje tih poslova kao redovne djelatnosti.

23. Zakon o klasifikaciji djelatnosti u Bosni i Hercegovini („Službeni glasnik BiH“ br. 76/06, 100/08 i 32/10). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 1.

(Predmet zakona) Ovim Zakonom utvrđuje se pojam klasifikacije djelatnosti u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: KDBiH), značaj i cilj zakona, primjena zakona i donošenje Odluke o klasifikaciji djelatnosti u Bosni i Hercegovini (u daljnjem tekstu: Odluka).

Član 5.

(Osnov KDBiH) (1) KDBiH se zasniva na Statističkoj nomenklaturi ekonomskih aktivnosti Evropske unije (NACE) i uporediva je s međunarodnom klasifikacijom djelatnosti Ujedinjenih naroda (ISIC).

(2) KDBiH se mora stalno usklađivati sa svim zvaničnim promjenama Statističke nomenklature ekonomskih aktivnosti Evropske unije, a time i s međunarodnom klasifikacijom djelatnosti Ujedinjenih naroda.

Član 14.

(Usklađivanje zakona) Entitetski zakoni i zakon Brčko Distrikta, kojima se uređuje klasifikacija djelatnosti, uskladit će se s ovim Zakonom u roku od 90 dana nakon njegovog stupanja na snagu.

24. Zakon o klasifikaciji djelatnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH“ br. 64/07 i 80/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH, koji glasi:

Član 1.

Ovim Zakonom utvrđuje se pojam, primjena i upotreba klasifikacije djelatnosti, osnove na kojima se zasniva, subjekti na koje se odnosi i druga pitanja od značaja za klasifikacije djelatnosti u Federaciji Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Federacija).

Član 4.

Klasifikacija djelatnosti zasniva se na Statističkoj nomenklaturi ekonomskih aktivnosti Evropske unije (NACE) i uporediva je sa međunarodnom klasifikacijom djelatnosti Ujedinjenih naroda - Internacionalni standard industrijske klasifikacije (ISIC).

Usklađivanja Klasifikacije djelatnosti sa statističkim standardom iz stava 1. ovog člana vršit će se u skladu sa Zakonom o klasifikaciji djelatnosti Bosne i Hercegovine ("Službeni glasnik BiH", br. 76/06, 100/08 i 32/10).

Član 5.

Odluka o klasifikaciji djelatnosti u Bosni i Hercegovini primjenjuje se na teritoriji Federacije.

25. Odluka o klasifikaciji djelatnosti Bosne i Hercegovine 2010 („Službeni glasnik BiH“ broj 47/10) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

(Predmet Odluke) Ovom Odlukom propisuje se Klasifikacija djelatnosti Bosne i Hercegovine 2010 (u daljnjem tekstu: Klasifikacija djelatnosti BiH 2010), sa nazivima i šiframa djelatnosti koje obuhvataju područja, oblasti, grane i razrede ekonomskih djelatnosti, koja će se primjenjivati na teritoriji Bosne i Hercegovine.

Član 4.

(Sastavni dio Odluke) Sastavni dio ove Odluke čine:

a) Klasifikacija djelatnosti BiH 2010,

b) Klasifikacija djelatnosti BiH 2010 sa objašnjenjima,

c) Metodologija za statističku primjenu Klasifikacije djelatnosti BiH 2010.

Klasifikacija djelatnosti BiH 2010 sa objašnjenjima

78. Djelatnost posredovanja u zapošljavanju 78.30 Ostalo ustupanje ljudskih resursa Ovaj razred uključuje ustupanje ljudskih resursa klijentima. Jedinice koje su ovdje razvrstane predstavljaju poslodavca za zaposlenike u vezi s pitanjima plaće, poreza, doprinosa i ostalim kadrovskim pitanjima. Međutim, nisu odgovorne za stručno vođenje ili nadzor zaposlenika.

Ustupanje ljudskih resursa obično je dugoročno ili stalno (na neodređeno vrijeme), a jedinice koje su ovdje razvrstane obavljaju veliki broj zadaća u vezi s upravljanjem ljudskim potencijalima, a u vezi su s ovim ustupanjem.

Ovaj razred isključuje:

•ustupanje ljudskih resursa zajedno s nadzorom ili vođenjem poslovanja (vidi razred koji se odnosi na ekonomsku djelatnost tog preduzeća) •ustupanje ljudskih resursa radi privremene zamjene ili potrebe za dodatnom radnom snagom klijenta (vidi 78.20)

26. Konvencija o privatnim agencijama za zapošljavanje, 1997., broj 181 Međunarodne organizacije rada – ratifikovana Odlukom Predsjedništva BiH od 12. augusta 2009. godine („Službeni glasnik BiH – Međunarodni ugovori“ broj 8/09) u relevantnom dijelu glasi: Član 1. stav 1.

U svrhu ove konvencije, termin privatna agencija za zapošljavanje označava svako fizičko ili pravno lice, neovisno od javnih organa, koje pruža jednu ili više od sljedećih usluga na tržištu rada:

(a) usluge spajanja između ponuda i prijava za zapošljavanje, bez toga da privatna agencija za zapošljavanje postane stranka u radnom odnosu koji može iz toga proisteći;

(b) usluge koje se sastoje od zapošljavanja radnika u smislu toga da ih se stavi na raspolaganje trećem licu, koje može biti fizičko ili pravno lice (u daljnjem tekstu: "korisničko preduzeće") koje postavlja njihove poslove i nadzire izvršenje tih poslova;

(c) ostale usluge vezane za traženje posla, utvrđene od strane nadležnog organa nakon konsultacija s najreprezentativnijim organizacijama poslodavaca i radnika, poput pružanja informacija, koje nemaju za cilj povezivanja konkretnih ponuda i prijava za zapošljavanje.

VI.Dopustivost

27. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

28. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

29. U konkretnom slučaju predmet osporavanja apelacijom je Rješenje Kantonalnog suda broj 65 0 Pr 693377 19 Pžp od 20. februara 2019. godine protiv kojeg nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Zatim, osporeno rješenje apelant je primio 25. februara 2019. godine, a apelacija je podnesena 23. aprila 2019. godine, tj. u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uslove iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očigledno (prima facie) neosnovana.

30. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da predmetna apelacija ispunjava uslove u pogledu dopustivosti.

VII.Meritum

31. Apelant pobija odluku Kantonalnog suda tvrdeći da je tom odlukom povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

32. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

33. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1. Prilikom utvrđivanja građanskih prava i obaveza ili osnovanosti bilo kakve krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravično suđenje i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristranim, zakonom ustanovljenim sudom.

34. Apelant smatra da mu je u predmetnom prekršajnom postupku povrijeđeno pravo na pravično suđenje, pa Ustavni sud prvo treba da odgovori na pitanje da li su član II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i član 6. Evropske konvencije uopće primjenjivi u konkretnom slučaju, odnosno da li se radi o „krivičnoj“ optužbi protiv apelanta.

35. U vezi s tim, Ustavni sud, prije svega, ukazuje na svoju praksu u predmetu broj AP 809/19 (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 809/19 od 10. novembra 2020. godine) koji je pokretao ista činjenična i pravna pitanja kao u konkretnom predmetu. Naime, Ustavni sud podsjeća da u konkretnom predmetu apelant osporava rješenje Kantonalnog suda kojim je proglašen odgovornim za prekršaj iz člana 4. ZOR-a i izrečena mu je novčana kazna u smislu odredbe člana 170. stav 3. istog zakona (kojom odredbom je predviđena novčana kazna za prekršaj iz stava 1. člana 170. i za odgovorno lice kod poslodavca koji je pravno lice), s obzirom na to da je inspekcijskim nadzorom u prostorijama pravnog lica izvršenim u preciziranom periodu utvrđeno i zapisnički konstatovano da je apelant kao odgovorno lice u pravnom licu radno angažovao na poslovima iz redovne djelatnosti pravnog lica 56 poimenično navedenih lica, a da sa njima nije zaključio ugovor o radu. Ustavni sud ukazuje da je u predmetu broj AP 809/19 apelaciju Ustavnom sudu upravo podnijelo to pravno lice (preduzeće „Veritas Automotive“ d.o.o. Sarajevo), u kojem je apelant u relevantnom periodu obavljao funkciju odgovornog lica (direktora), i to protiv rješenja Kantonalnog suda kojim je pravno lice, također, proglašeno odgovornim za prekršaj iz člana 4. ZOR-a, izrečena mu je novčana kazna u smislu odredbe člana 170. stav 1. istog zakona u istoj činjeničnoj situaciji kao u apelantovom slučaju, s obzirom na to da je inspekcijskim nadzorom u prostorijama pravnog lica izvršenim u istom preciziranom periodu utvrđeno i zapisnički konstatovano da je pravno lice radno angažovalo putem ugovora o angažovanju radne snage od davaoca usluge na poslovima iz redovne djelatnosti pravnog lica istih 56 poimenično navedenih lica, a da sa njima nije zaključilo ugovor o radu. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su Kantonalni sud i Općinski sud i u rješenjima osporenim konkretnom apelacijom, kao i apelacijom pravnog lica dali ista obrazloženja za odluke o prekršajnoj odgovornosti.

36. S obzirom na to da je u navedenom predmetu broj AP 809/19 Ustavni sud zaključio da se radi o „krivičnoj“ optužbi u smislu člana 6. stav 1. Evropske konvencije (vidi Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 809/19 od 10. novembra 2020. godine, tačke 35. i 36), a ne nalazi razloge zbog kojih bi odstupio od te prakse u apelantovom slučaju, Ustavni sud smatra da je, dakle, član 6. Evropske konvencije primjenljiv i na konkretan slučaj.

37. Dalje, Ustavni sud zapaža da apelant (kao i pravno lice u predmetu broj AP 809/19) smatra da je do povrede njegovog prava na pravično suđenje došlo zbog toga što je odlukama redovnih sudova pogrešno utvrđeno činjenično stanje i proizvoljno primijenjeno materijalno i procesno pravo.

38. U tom kontekstu, Ustavni sud, prije svega, ukazuje da je u navedenoj Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 809/19 od 10. novembra 2020. godine meritorno razmatrao apelacione navode pravnog lica, kakve je iznio i apelant u konkretnoj apelaciji u prilog svojim tvrdnjama o proizvoljnoj primjeni relevantnih propisa prilikom odlučivanja u konkretnom slučaju, a time i tvrdnjama da je odlukom Kantonalnog suda povrijeđeno njegovo pravo na pravično suđenje.

39. Ustavni sud u vezi s tim podsjeća da je u Odluci broj AP 809/19 (tačke 43. i 44. Odluke) naveo: „U konkretnom slučaju utvrđeno je da je apelant počinio prekršaj iz člana 4. ZOR-a u vezi sa članom 170. stav 1. za što je apelant novčano kažnjen kao da su ustupljeni radnici obavljali 'rad na crno'. Ustavni sud zapaža da ZOR izričito ne zabranjuje konkretni vid angažovanja radne snage (po osnovu ugovora o ustupanju radne snage). Nadalje, Ustavni sud zapaža da redovni sudovi nisu tvrdili da ustupanje radnika nije generalno zabranjeno već da nije moguće ustupanje radnika radi 'obavljanja osnovne djelatnosti' za koju je privredni subjekt registrovan. Međutim, Ustavni sud zapaža da zakoni o klasifikaciji djelatnosti BiH i Federacije BiH, kao i Odluka o klasifikaciji djelatnosti 2010 – šifra djelatnosti 78.30 – ustupanje ljudskih resursa ne propisuju nikakav uslov da se navedena djelatnost – ustupanje ljudskih resursa ne može odnositi na obavljanje osnovne (registrovane) djelatnosti društva. Iz Odluke o klasifikaciji djelatnosti BiH 2010 proizlazi da je za djelatnost pod šifrom 78.30 dato obrazloženje u kojem je navedeno: 'Ovaj razred uključuje ustupanje ljudskih resursa klijentima. Jedinice koje su ovdje razvrstane predstavljaju poslodavca za zaposlenike u vezi s pitanjima plaće, poreza, doprinosa i ostalim kadrovskim pitanjima. Međutim, nisu odgovorne za stručno vođenje ili nadzor zaposlenika.' Također, Ustavni sud zapaža da iz odredaba Zakona o privrednim društvima proizlazi da djelatnosti društva nisu podijeljene na osnovne i sporedne već su djelatnosti društva sve one koje su upisane u registar društva. Pored toga navedenim zakonom je definisano društvo kao pravno lice koje samostalno obavlja djelatnost radi stjecanja dobiti, određeno kada ono i pod kojim uslovima započinje djelatnost, kao i mogućnost obavljanja i drugih djelatnosti (čl. 2, 6. i 7.). Nadalje, Ustavni sud zapaža da predmetni ugovor o angažovanju radne snage koji je u konkretnom slučaju pravni osnov angažovanja radnika od strane apelanta ni na koji način nije doveden u pitanje u konkretnom postupku, odnosno njegova pravna valjanost nije pobijana niti osporena u konkretnom postupku. Pri tome Ustavni sud ima u vidu da je Odlukom o klasifikaciji djelatnosti BiH 2010 propisana djelatnost ustupanja ljudskih resursa za koju je pored ostalih registrovan davalac usluge, te da ne propisuje da se ta djelatnost ne može odnositi na ustupanje radnika radi obavljanja osnovne djelatnosti društva. U takvim okolnostima kada pravna valjanost ugovora o angažovanju radne snage nije dovedena u pitanje, a koji je u konkretnom slučaju pravni osnov ustupanja radnika apelantu od strane davaoca usluge koji je regulisao radni odnos radnika zaključivanjem ugovora o radu i uplatom obaveznih zakonskih osiguranja, Ustavni sud smatra da nema osnova za tvrdnju nadležnih organa da su ustupljeni radnici radili nezakonito.“

40. Ustavni sud je Odluci broj AP 809/19 (tačka 45. Odluke) dalje naveo: „Nadalje, član 170. stav

1. ZOR-a predviđa kaznu ako se ne zaključi ugovor o radu, ali i drugi kumulativni uslov – ako se ne izvrši prijava na obavezno osiguranje. Također, Ustavni sud ističe da iz člana 4. stav 2. ZOR-a proizlazi da se ugovor o radu vezuje za prijavljivanje radnika i plaćanje zakonom propisanih obaveza (nakon zaključivanja ugovora o radu poslodavac je dužan prijaviti radnika na obavezno osiguranje u skladu sa zakonom, penzijsko i invalidsko osiguranje, zdravstveno i osiguranje za slučaj nezaposlenosti). Dakle, za postojanje bića prekršaja iz člana 170. stav 1. ZOR-a suština je u ispunjenju i drugog kumulativnog uslova, to jeste u plaćanju osiguranja. U konkretnom slučaju uopće nije bilo sporno da se ustupljenim radnicima plaća obavezno osiguranje. Gledano sa aspekta prava radnika, Ustavni sud je mišljenja da je ustupljenim radnicima svejedno što ih je njihov poslodavac poslao drugom da rade (ustupio apelantu) jer su oni plaćeni od svog poslodavca za posao koji obavljaju kod apelanta. Oni zapravo rade kod apelanta, ali za račun svog poslodavca koji ih je ustupio apelantu, pri čemu apelant za ustupanje plaća davaocu usluge shodno zaključenom ugovoru. Gledano sa aspekta zaštite javnog interesa da se plaćaju zakonom propisani doprinosi, Ustavni sud zapaža da je i taj uslov ovdje ispunjen jer nije bilo sporno da je ustupitelj radnika radnicima uplatio sve zakonom propisane doprinose. Imajući u vidu navedeno, da su ustupljeni radnici zasnovali radni odnos ugovorom o radu kod davaoca usluge, da su im uplaćena obavezna osiguranja koja ZOR predviđa od njihovog poslodavca, da zapravo obavljaju posao za račun svog poslodavca radi izvršavanja apelantovih poslova, i to prema prethodno zaključenom ugovoru između apelanta i davaoca usluge, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi iskazali pretjerani formalizam u primjeni odredbi člana 4. u vezi sa članom 170. stav 1. ZOR-a kada su zaključili da je apelant počinio prekršaj propisan članom 170. stav 1. ZOR-a. Ustavni sud zaključuje da je na taj način narušena suština apelantovog prava na pravično suđenje zajamčeno članom 6. stav 1. Evropske konvencije (mutatis mutandis, Ustavni sud, odluke o dopustivosti i meritumu broj AP 1592/17 od 10. aprila 2019. godine, broj AP 2978/16 od 11. oktobra 2018. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba ).“

41. Ustavni sud je Odluci broj AP 809/19 (tačke 46. i 47. Odluke) također naveo: „Pored toga, Ustavni sud zapaža da je Bosna i Hercegovina ratifikovala Konvenciju o privatnim agencijama za zapošljavanje, 1997., broj 181 Međunarodne organizacije rada (u daljnjem tekstu: Konvencija MOR-a broj 181), kojom je u članu 1. definisano da u svrhu te konvencije termin privatna agencija za zapošljavanje označava svako fizičko ili pravno lice, nezavisno od javnih organa, koje na tržištu rada pruža pored ostalog 'usluge koje se sastoje od zapošljavanja radnika u smislu toga da ih se stavi na raspolaganje trećem licu, koje može biti fizičko ili pravno lice (u daljnjem tekstu: korisničko preduzeće) koje postavlja njihove poslove i nadzire izvršenje tih poslova'. Imajući u vidu konkretni postupak, Ustavni sud zapaža da se apelant u predmetnom prekršajnom postupku pozvao na navedenu Konvenciju MOR-a broj 181. U vezi s navedenim, Ustavni sud ističe da, budući da je BiH ratifikovala navedenu konvenciju, ona ima obavezu da je poštuje, odnosno da je njeni organi primjenjuju. Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi u svojim odlukama potpuno ignorisali navedenu konvenciju, odnosno nisu ponudili argumentovano obrazloženje zašto su smatrali da ona nije relevantna u konkretnom predmetu. Nadalje, Ustavni sud zapaža da se Konvencija MOR-a broj 181 u stvari primjenjuje kroz Odluku o klasifikaciji djelatnosti BiH 2010 prema kojoj je dozvoljeno ustupanje radnika bez uslova da li se radi o osnovnoj djelatnosti društva ili ne. Pored toga, zakoni o klasifikaciji djelatnosti u BiH i u Federaciji BiH propisuju da se klasifikacija djelatnosti mora usklađivati s međunarodnim standardima u oblasti rada (član 5. odnosno član 4. navedenih zakona). Imajući u vidu da redovni sudovi nisu dali zadovoljavajuće obrazloženje u odnosu na navedenu konvenciju koja obavezuje BiH i na koju se apelant pozvao u konkretnom postupku, Ustavni sud zaključuje da je osporena odluka u tom dijelu arbitrarna, odnosno prekršeno je pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kojim se garantuje pravo na obrazloženu odluku.“

42. Ustavni sud je pored toga u Odluci broj AP 809/19 (tačka 48. Odluke) naveo: „Također, ustupanje radnika korisničkim preduzećima predmet je i Direktive 2008/104/EZ Evropskog parlamenta i Vijeća Evropske unije od 19. novembra 2008. godine o radu preko preduzeća za privremeno zapošljavanje. U članu 1. – Područje primjene – određeno je da se 'Direktiva primjenjuje na radnike s ugovorom o zapošljavanju ili radnom odnosu s preduzećem za privremeno zapošljavanje koji su ustupljeni preduzećima korisnicima za rad na određeno vrijeme pod njihovim nadzorom i rukovodstvom.' Ustavni sud zapaža, u odnosu na zemlje iz okruženja BiH, da je navedena direktiva preuzeta u pravni poredak Republike Hrvatske – članom 2. Zakona o radu. U vezi s navedenim, Ustavni sud zapaža da je konkretna vrsta angažmana radnika dozvoljena u Evropskoj uniji kao i kod susjedne zemlje Republike Hrvatske. Bosna i Hercegovina je u junu 2008. godine potpisala Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju BiH i Evropske unije koji je stupio na snagu 1. juna 2015. godine. Sljedeći korak je podnošenje zahtjeva za članstvo u Evropskoj uniji, a do tada će se voditi pregovori između ostalog i o usklađenosti zakonodavstva BiH s evropskim propisima. Stvaranje odgovarajućeg pravnog okvira u oblasti tržišta rada i tržišnog privređivanja nakon zaključivanja navedenog sporazuma primjenom međunarodnih standarda i standarda Evropske unije u oblasti rada svakako je nužnost na putu BiH ka evropskim integracijama.“

43. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud je u Odluci broj AP 809/19 (tačka 49. Odluke) zaključio: „Stoga, uzimajući u obzir sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja, Ustavni sud smatra da je zbog pretjeranog formalizma redovnih sudova u primjeni člana 4. u vezi sa članom 170. stav 1. ZOR-a došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenja iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. Također, prekršeno je apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi arbitrarno tumačili obaveze BiH i njenih organa prema Konvenciji MOR-a broj 181.“

44. Dovodeći u kontekst navedeno s predmetnim slučajem, te budući da su redovni sudovi i u konkretnom slučaju apelanta proglasili odgovornim za isti prekršaj iz člana 4. ZOR-a kao i pravno lice u istoj činjeničnoj situaciji u predmetu broj AP 809/18, te apelantu izrekli novčanu kaznu s pozivom na odredbu člana 170. stav 3. istog zakona (kojom odredbom je predviđena novčana kazna za prekršaj iz stava 1. člana 170. ZOR-a i za odgovorno lice kod poslodavca koji je pravno lice), pri čemu su dali ista obrazloženja o prekršajnoj odgovornosti kao u odlukama koje su bile predmet razmatranja u Odluci broj AP 809/19, Ustavni sud zaključuje da se razlozi navedeni u Odluci Ustavnog suda broj AP 809/19 od 10. novembra 2020. godine u cijelosti odnose i na odlučivanje povodom predmetne apelacije. Shodno tome, Ustavni sud se umjesto posebnog obrazloženja konkretne odluke u cijelosti poziva na razloge navedene u citiranoj odluci Ustavnog suda. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da je i u konkretnom slučaju osporenom odlukom Kantonalnog suda došlo do kršenja apelantovog prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije. VIII.Zaključak

45. Ustavni sud zaključuje da je prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije u situaciji kada su redovni sudovi iskazali pretjerani formalizam u primjeni odredbe člana 4. u vezi sa članom 170. st. 1. i

3. ZOR-a utvrdivši da su se ostvarili svi elementi bića prekršaja koji je apelantu stavljen na teret, čime je narušena suština apelantovog prava na pravično suđenje. Također, prekršeno je apelantovo pravo iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije jer su redovni sudovi arbitrarno tumačili obaveze BiH i njenih organa prema Konvenciji MOR-a broj 181.

46. Na osnovu člana 59. st. (1) i (2) i člana 62. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

47. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1808/19 (E. B.) | Sudska praksa | Aktio