Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-2076/19 (Jugobanka a.d. Beograd u stečaju)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Građanski postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
- Banka
- Isplata duga
- Pasivna legitimacija
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-2076/19
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman, i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP 2076/19, rješavajući apelaciju Jugobanke a.d. Beograd u stečaju, na temelju članka 18. stavak (4), članka 57. stavak 2. točka a) i članka 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“, broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija Jugobanke a.d.
Beograd u stečaju podnesena protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 65 0 Ps 097356 18 Rev od 11.
prosinca 2018. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Jugobanka a.d. Beograd u stečaju (u daljnjem tekstu: apelantica), koju zastupa Zlatan Romano, odvjetnik iz Sarajeva, podnijela je 14. svibnja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv presude Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Ps 097356 18 Rev od 11. prosinca 2018. godine.
2. Presudom Općinskog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 65 0 Ps 097356 17 Ps 2 od 25. kolovoza 2017. godine obvezana je tužena Federacija Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: tužena) da na ime preuzetog duga od SOUR ,,Borac“ RO Tvornica konfekcije Travnik (u daljnjem tekstu: korisnik kredita), po osnovu bankovnih garancija, apelantici isplati iznos od 687.005,66 EUR (odnosno 1.339.661,00 KM) zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama kao u izreci presude.
3. U obrazloženju presude Općinski sud je naveo da je na temelju provedenih dokaza utvrdio da je apelantica osiguravala garancije za poduzeća iz bivše SFRJ u vezi kredita koje su dobivali na inozemnom tržištu, pa tako i u konkretnom slučaju za korisnika kredita. Na taj način apelantica je odobrila garanciju za inokredit po ugovoru od 23. studenog 1987. godine prema inopovjeritelju „Pfaff Kaisersluatern“ SR Njemačka. Kako su sredstva iskorištena, a nisu vraćena inopovjeritelju to su navedene obveze pretvorene u kreditne obveze i vanjski dug Republike Srbije prema Pariškom klubu. Zapisnikom o konsolidaciji duga Bosne i Hercegovine od 28. listopada 1998. godine (u daljnjem tekstu: Zapisnik), sačinjenog između zemalja članica Pariškog kluba i Bosne i Hercegovine, usuglašeno je da se dug Bosne i Hercegovine sastoji od dugova bivše SFRJ koji su dobile ili garantirale osobe sa područja Bosne i Hercegovine, uključujući vladine institucije ili institucije pravno ovlaštene da djeluju u ime banaka u slučaju određenih uvjeta (alocirani dug) i 13,2% dugova bivše SFRJ ili koje je ona garantirala (nealocirani dug), a koji nisu automatski pripisani republici nasljednici. Zapisnikom je definirano koji će se dug konsolidirati, koji će se dio duga oprostiti i u kom postotku, za koje kredite ili garancije, date su i opće preporuke sa ciljem osiguranja jednakog tretmana duga koji se duguje svim inozemnim javnim i pravnim kreditorima, te je određeno da će detaljni aranžmani koji se tiču reprogramiranja ili refinanciranja dugova biti određeni bilateralnim sporazumima, koje će vlada ili odgovarajuće institucije zemalja kreditora sklopiti sa Bosnom i Hercegovinom. Bilateralnim sporazumom o konsolidaciji duga potpisanim između Republike Srbije i Vlade Savezne Republike Njemačke, priznati su dugovi na temelju datih garancija banaka iz Republike Srbije (,,Jugobanka“ i „Investbanka“ Beograd) za krajnje korisnike sa sjedištem van Republike Srbije, pa tako i za obveze krajnjih korisnika kredita sa sjedištem u Bosni i Hercegovini. Iz potvrde Agencije za osiguranje depozita Republike Srbije od 25. rujna 2013. godine proizlazi da Republika Srbija plaća obveze po osnovu glavnice i kamata prema inopovjeritelju Saveznoj Republici Njemačkoj od rujna 2002. godine za dužnike sa teritorije Bosne i Hercegovine, a koja potraživanja je prijavila u stečajnom postupku koji se vodi protiv apelantice pred Privrednom sudom u Beogradu. Presudom Privrednog suda Beograd od 1. listopada 2010. godine obvezana je apelantica da Republici Srbiji isplati novčane iznose za servisiranje duga prema inozemnim kreditima, pa tako i dug korisnika kredita, a koje je preuzela Republika Srbija. Dug koji nije plaćen od Republike Srbije obuhvaća i konkretno kreditno zaduženje korisnika kredita u potraživanom iznosu utvrđenom vještačenjem po vještaku financijske struke.
4. Odlučujući o prigovoru tužene da ne postoji njena pasivna legitimacija, Općinski sud je naveo sadržaj odredbe članka 5. i 11. Zakona o vanjskom dugu FBiH te članka 43. Zakona o dugu, zaduživanju i jamstvima FBiH. Zatim je naveo da je u svezi sa tim odredbama cijenio činjenicu da krajnji korisnik ima sjedište na području tužene, na temelju čega je zaključio da je tužena pasivno legitimirana, jer se u tom slučaju, dugovanja po osnovu vanjskog duga alociraju prema krajnjem korisniku sukladno načelu krajnjeg korisnika. Člankom 5. Zakona o vanjskom dugu je propisano da je tužena obvezna osigurati Bosni i Hercegovini prihode po osnovu alokacije duga. U smislu te odredbe Općinski sud je naveo da je tužena pasivno legitimirana iz razloga jer je tužena u konačnici dužna snositi posljedice postojanja tog duga na način da osigura sredstva za plaćanje, pa bilo da ta sredstva usmjeri prema Bosni i Hercegovini koja će platiti dug, bilo da ga sama neposredno plati, što u konačnici dovodi do iste posljedice i zaključka da je tužena ta koja mora dati sredstva za plaćanje duga prema načelu krajnjeg korisnika.
5. Općinski sud je dalje naveo da se u konkretnom slučaju radi o potraživanju apelantice prema tuženoj po osnovu vanjskog duga koji je bio predmet sporazuma o sukcesiji i predmet sporazuma Pariškog kluba povjeritelja, a koji povrat sredstava prema ino kreditoru je servisirala Republika Srbija. Sukladno tome, obzirom da apelantica plaća Republici Srbiji iznos za koji je servisirala dug prema ino kreditoru, i koji iznos je utvrđen presudom Privrednog suda u Beogradu, to apelantica potražuje povrat tih sredstava od tužene, koja je u konačnici dužna osigurati sredstva za povrat vanjskog duga. Slijedom navedenog prvostupanjski sud smatra da je utemeljen tužbeni zahtjev apelantice, te je primjenom odredbe članka 5. Zakona o vanjskom dugu i primjenom članka 2. Aneksa C Sporazuma o sukcesiji, apelantici dosudio iznos kao u izreci presude.
6. Presudom Kantonalnog suda u Sarajevu (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Ps 097356 17 Pž 2 od 15. veljače 2018. godine žalba tužene je uvažena i prvostupanjska presuda je preinačena u dosuđujućem dijelu tako da je apelantica u cijelosti odbijena sa tužbenim zahtjevom.
7. Kantonalni sud je naveo da je zaključak prvostupanjskog suda da je tužena pasivno legitimirana u ovoj pravnoj stvari doveden u pitanje žalbenim prigovorima i stanjem u spisu. Naime apelantica nije dokazala da je tužena sa njom u materijalno-pravnom odnosu u pogledu tužbenog zahtjeva, jer nije dokazala da su obveze korisnika kredita koje su utemeljene na navedenom ugovoru o kreditu i izdanoj bankarskoj garanciji prešle na tuženu. U konkretnom slučaju apelantica svoj tužbeni zahtjev temelji na odredbama članka 1083., a u vezi sa člankom 1013. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), navodeći da je korisnik kredita putem banaka sa područja BiH, plasirao kreditna sredstva ino kreditora u ukupnom iznosu od 687.005,66 EUR i izdao bankarsku garanciju, a koje potraživanje je verificirano u dokumentima Narodne banke Republike Srbije. Međutim, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da aktivna legitimacije apelantice proizlazi i iz akta verifikacije potraživanja apelantice od Union banke d.d. Sarajevo u kojem su verificirane obveze korisnika novčanih sredstava „Borac“ Travnik, jer apelantica nije dokazala da je Union banka d.d. Sarajevo pravni sljednik Jugobanke Osnovne banke Sarajevo, jer tijekom postupka nije dokazano da je Union banka privatizirana, niti da joj je odobren program privatizacije i početni bilans, što se potvrđuje dokazom tuženog - aktom Agencije za bankarstvo FBiH od 20. siječnja 2014 godine, a koji dokaz je prvostupanjski sud potpuno zanemario. Imajući u vidu da je plaćanje predmetnog duga regulirano navedenim sporazumima sa inozemnim kreditorima, te da je Bosna i Hercegovina, kao jedna od nasljednica bivše SFRJ, preuzela dug prema ino kreditorima na način kako je to regulirano u sporazumu, a ne Federacija BiH, to se tužbeni zahtjev u odnosu na Federaciju BiH ukazuje neutemeljenim, jer apelantica nije dokazala da je Federacija BiH, nakon raspada bivše SFRJ, preuzela dug prema ino kreditoru. Dakle, iz navedenog nesumnjivo proizlazi da se parnične stranke ne nalaze u materijalno pravnom odnosu. Zaključak prvostupanjskog suda da je tužena pasivno legitimirana jer krajnji korisnik bankarske garancije, ima sjedište na području tužene, te da se dugovanja po temelju vanjskog duga alociraju prema krajnjem korisniku, je pogrešan. Naime, iz izvedenih dokaza jasno proizlazi da je obveznik otplate vanjskog duga Bosna i Hercegovina i ničim nije propisano da ino subjekt ima pravo direktno od Federacije BiH potraživati isplatu vanjskog duga. Sporazum o sukcesiji je potpisala Bosna i Hercegovina i samo je ona subjekt međunarodnog sporazumijevanja i samo se na nju odnose obaveze iz sporazuma o sukcesiji. Dakle, pogrešan je zaključak prvostupanjskog suda da je tužena pasivno legitimirana. Točno je da je presudom Privrednog suda u Beogradu broj od 1. listopada 2010. godine utvrđeno potraživanje tužitelja Republike Srbije u iznosu od 49.181,742,71 EUR, prema apelantici, a koje potraživanje se odnosi na plaćanje novčanog iznosa za servisiranje duga ino kreditoru. Međutim, ova presuda ne sadrži konkretne podatke o kojim kreditnim garancijama i o kojim gospodarskim subjektima se radi i ona se ne može dovesti u vezu sa tuženom. S obzirom na navedeno, Kantonalni sud je zaključio da žalbu valja uvažiti i prvostupanjsku presudu primjenom članka 229. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku, preinačiti tako da se apelantica u cijelosti odbija sa postavljenim tužbenim zahtjevom.
8. Presudom Vrhovnog suda broj 65 0 Ps 097356 18 Rev od 11. prosinca 2018. godine revizija apelantice je odbijena.
9. Vrhovni sud je o obrazloženju presude citirao odredbe članka 1013. i 1083. Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO) te je naveo da iz činjeničnih utvrđenja redovitih sudova proizlazi da je Republika Srbija preuzela obvezu isplate i plaćanja duga ino povjeriteljima i za kreditno zaduženje koje je predmet ovog spora, a apelantica nije dokazala da je Republici Srbiji isplatila dosuđena sredstva prema pravomoćnoj presudi Privrednog suda u Beogradu od 1. listopada 2010. godine, kao ni da se Republika Srbija naplatila iz stečajne mase apelantice za iznos potraživanja koji traži u predmetnoj parnici, da bi apelantica bila aktivno legitimirana da potražuje predmetno potraživanje. Prema tome, Vrhovni sud je naveo da apelantica nije dokazala da je ona aktivno legitimirana da potražuje predmetno potraživanje, pa zbog toga njezin tužbeni zahtjev nije utemeljen niti se može temeljiti na navedenim odredbama ZOO. Pri tome nije relevantno je li tužena pasivno legitimirana ili ne, iako su se prvostupanjski i drugostupanjski sud bavili ovim pitanjem i drugostupanjski sud utvrdio da tužena u predmetnom postupku nije pasivno legitimirana dajući o tome razloge u obrazloženju svoje presude. Također, bez osnova je pozivanje apelantice na zaključeni Sporazum o sukcesiji koji je stupio na snagu 3. lipnja 2004. godine i Aneks G Sporazuma, kod činjenice da je tim sporazumom Bosna i Hercegovina preuzela dug prema ino kreditoru na način pobliže opisan u tom Sporazumu, a ne tužena, pa se zahtjev apelantice u odnosu na tuženu ukazuje neutemeljenim, jer apelantica nije dokazala da je tužena nakon raspada bivše SFRJ preuzela sporni dug odnosno da se u pogledu postavljenog zahtjeva iz tužbe parnične stranke nalaze u materijalno pravnom odnosu.
Apelacijski navodi
10. Apelantica smatra da joj je osporenom odlukom povrijeđeno pravo iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. stavak 1. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i pravo na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Naime, apelantica u suštini smatra da je isplatom cjelokupnog spornog potraživanja u Republici Srbiji, stekla pravo da od korisnika kredita, odnosno njegovog pravnog slijednika potražuje ukupan iznos kredita zajedno sa pripadajućim kamatama a sve u skladu sa obvezujućem načelu Pariškog kluba i Aneksa G Sporazuma o sukcesiji bivših republika SFRJ kao međunarodnog pravnog akta, na temelju kojih smatra da je imala aktivnu legitimaciju da podnese tužbu u cilju zaštite svojih ekonomskih interesa. U tom smislu apelantica ističe da iz odredaba članka 8. točka 3. Zakona o početnoj bilanci stanja i Okvirnog zakonom o privatizaciji poduzeća i banaka u Bosni i Hercegovini proizlazi da su entiteti pravni sljednici poduzeća – krajnjih korisnika kredita i time tužena u konkretnom slučaju nesumnjivo ima pasivnu legitimaciju da može biti tužena u ovoj pravnoj stvari.
11. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda.
12. Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacijsku nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
13. Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
(1) Apelacija nije dopustiva ako postoji neki od sljedećih slučajeva:
(4) Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
14. Ustavni sud podsjeća da u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4). Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
15. Ustavni sud ukazuje da se apelacijski navodi o povredi prava na pravično suđenje i prava na imovinu odnose na način na koji su sudovi primijenili pravo i utvrđivali činjenice. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
16. Na temelju činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacijskih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju svoje odluke, kao konačne odluke u konkretnoj pravnoj stvari, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, pa se ne može zaključiti da je primjena relevantnih zakonskih odredaba u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud podsjeća da je u svojoj praksi već rješavao relevantno slično činjenično i pravno pitanje, te da u vezi s tim nije našao proizvoljnost u postupanju redovnih sudova (vidi Ustavni sud, Odluke o dopustivosti i meritumu br. AP 5511/15 od 10. travnja 2018. godine i AP 2469/16 od 19. lipnja 2018. godine, te Odluka o dopustivosti br. AP- 165/19 od 27. studenog 2019. godine i AP-3174/19 od 27. studenog 2020. godine, dostupne na www.ustavnisud.ba). U navedenim predmetima (u kojima je meritorno odlučivano) Ustavni sud je razmatrao apelaciju sa sličnim apelacijskim navodima kao u konkretnom slučaju, podnesenu protiv odluka redovitih sudova, kojima je odbijen je zahtjev apelantice da mu tužena na ime preuzetog duga (inozemnog kredita) po osnovu duga iz Pariškog kluba povjeritelja isplati precizirana novčana sredstva, u kojem postupku su redoviti sudovi zaključili da apelantica u predmetnom postupku nije dokazala da je Republici Srbiji isplatila dosuđena sredstva prema pravosnažnoj presudi Privrednog suda od 1. listopada 2010. godine, kao ni da se Republika Srbija naplatila iz stečajne mase apelantice za iznos potraživanja koje apelantica potražuje u predmetnoj parnici, a kako bi apelantica bila aktivno legitimirana da potražuje predmetno potraživanje. Raspravljajući navode apelacije u tom premetu, Ustavni sud je zaključio da su redoviti sudovi primijenili relevantne zakonske propise, kao i međunarodne akte iz kojih jasno proizlazi da je Republika Srbija preuzela obaveze prema ino povjeritelju i za predmetni kredit.
17. Prema tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njezine tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede prava na pravično suđenje i prava na imovinu na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskog i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da u vezi sa apelanticinim navodima o kršenju prava na pravično suđenje i prava na imovinu nema ništa što ukazuje da apelantica ima „opravdan zahtjev“ koji pokreće pitanje iz Ustava Bosne i Hercegovine ili Europske konvencije koje bi trebalo meritorno ispitati. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su navodi o kršenju prava na pravično suđenje iz članka II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Evropske konvencije i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovini i članka 1. Protokola broj 1. uz Europsku konvenciju očigledno (prima facie) neutemeljeni.
18. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
19. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević