Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4560/20 (V. S., R. S. i D. S.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Vanparnični postupak
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Očigledno (prima facie) neosnovana
- Uređenje međa
- Troškovi postupka
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4560/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4560/20, rješavajući apelaciju Vahide Sulejmanović i drugih, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli Vahida Sulejmanović, Renata Sulejmanović i Dinko Sulejmanović protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću broj 17 0 V 093215 20 Gž od 25. augusta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Vahida Sulejmanović, Renata Sulejmanović i Dinko Sulejmanović (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Bihaća, koje zastupa Emir Imširević, advokat iz Bihaća, podnijeli su 17. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Kantonalnog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 17 0 V 093215 20 Gž od 25. augusta 2020. godine
2. Prvostepenim Rješenjem Općinskog suda u Bihaću (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 17 0 V 093215 18 V od 24.12.2019.godine je uređena međa između nekretnina predlagača D.K. i apelanata kao protivnika predlagača na način pobliže označen izrekom rješenja (stav I). Nadalje je odlučeno da troškove postupka u novčanom iznosu snose stranke na jednake dijelove pa se obavezuju apelanti da isplate predlagaču novčani iznos, a u ostalom dijelu svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stav II).
3. U obrazloženju rješenja, Općinski sud je naveo da je troškove postupka (koji se sastoje od troškova izlaska suda na lice mjesta, troškova vještačenja koje je već predujmio predlagač, te troškova sudske takse) snose stranke na jednake dijelove, pa su obavezani apelanti da isplate predlagaču novčani iznos, dok u ostalom dijelu svaka stranka snosi svoje troškove postupka.
4. Osporenim rješenjem Kantonalnog suda žalba apelanata je djelimično uvažena, prvostepeno rješenje iz stava II izreke je preinačeno i odlučeno je da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Odbijen je zahtjev apelanata za naknadu troškova sastava žalbe u novčanom iznosu i sudske takse na žalbu.
5. U obrazloženju osporenog rješenja Kantonalni sud je naveo da o naknadi troškova sud odlučuje na određen zahtjev stranke bez raspravljanja (član 396. stav 1. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku). Iz zapisnika sa glavne rasprave održane pred Općinskim sudom od 24. decembra 2019.godine proizlazi da je predlagač određeno postavio zahtjev za naknadu parničnih troškova i zatražio troškove sastava prijedloga, za pristup navedenim ročištima, te troškove vještačenja. Kantonalni sud je naveo da predlagač nije uopšte tražio trošak sudske takse, a prvostepeni sud je istu dosudio i obavezao apelante da plate pola takse, dakle, odlučio o trošku koji nije zatražen. Apelanti su zatražili troškove zastupanja po advokatu za sastav odgovora na prijedloga i zastupanja na ročištima. Kantonalni sud je ukazao da je članom 28. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku propisano da u vanparničnim stvarima koje se odnose na imovinska prava sudionika sudionici snose troškove na jednake dijelove. Ako postoji znatna razlika u pogledu njihovog udjela u imovinskom pravu o kome se odlučuje, sud će prema srazmjeru tog udjela odrediti koliki će dio troškova snositi svaki sudionik. Stavom 3. je propisano da u vanparničnim stvarima iz stava 2. ovog člana, sud može odlučiti da sve troškove postupka snosi sudionik u čijem se interesu postupak vodi, odnosno sudionik koji je svojim ponašanjem isključivo dao povoda za pokretanje postupka. Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud, kao osnov rješenja o parničnim troškovima naveo član 28. Zakona o vanparničnom postupku, a nije dao razloge za svoju odluku. Iz spisa Općinskog suda, kao i odluke o uređenju međe, proizilazi da je po nalazu vještaka bila sporna već postojeća ograda između parcela stranaka, ali daleko veća u korist apelanata (23,62 m2), a predlagača 0,67 m2. Predmetna međa jeste bila sporna, jer su stranke vodile i upravni postupak legalizacije objekata i nisu mogli riješiti spor i to zbog međe. Kantonalni sud je zaključio da je predlagatelj morao voditi postupak, a to što je meda uređena nepovoljno za predlagatelja ne znači da je uzrokovao sve troškove. Kantonalni sud je naveo da je iz navedenih razloga ovaj sud žalbu apelanata uvažio i rješenje iz stava 2. izreke preinačio na osnovu člana 235. stav 1. tačka 3. Zakona o parničnom postupku u vezi sa članom 2. stav 2. Zakona o vanparničnom postupku i odlučio da svaka stranka snosi svoje troškove postupka. Kako su apelanti neznatno uspjeli u žalbenom postupku, to je odbijen zahtjev za naknadu troškova žalbenog postupka za sastav žalbe i takse na žalbu (član 397. stav 1. Zakona o parničnom postupku ).
Apelacioni navodi
6. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti, u suštini, smatraju da je Kantonalni sud, pri donošenju osporene odluke pogrešno primijenio procesno pravo. Apelanti navode da je u predmetnoj pravnoj stvari isključivo predlagač dao povoda za vođenje predmetnog postupka, te da u istom nije uspio, pa je Kantonalni sud pogrešno primijenio član 28. stav 2. i 3. Zakona o vanparničnom postupku.
7. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
8. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
9. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelanti pozivaju u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je Kantonalni sud primijenio procesno pravo. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
10. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Kantonalni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje kada je naveo da je po nalazu vještaka bila sporna već postojeća ograda između parcela stranaka (ali daleko veća u korist apelanata), da su stranke vodile i upravni postupak legalizacije objekata i nisu mogli riješiti spor i to zbog međe, te činjenica da je međa uređena nepovoljno za predlagatelja ne znači da je isti uzrokovao sve troškove. Slijedom navedenog, Ustavni sud smatra da se ne može zaključiti da je primjena odredaba člana 28. stav 2. i 3. Zakona o vanparničnom postupku u bilo kojem dijelu bila proizvoljna. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
11. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
12. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević