Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4627/20 (P. K.)

Odluka donesena 12. 01. 2021.

Nema povrede
Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Nasljedstvo
  • Pravo na pravnu sigurnost
  • Građanski postupak
  • Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
  • Očigledno (prima facie) neosnovana
  • Ugovor o poklonu
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-4627/20

Apelacija

Odluka o dopustivosti

12. 01. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4627/20, rješavajući apelaciju Petre Kezija, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI

Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnijela Petra Kezija protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 267506 20 Gž od 26. novembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 267506 17 P od 11. marta 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.

OBRAZLOŽENJE

1. Petra Kezija (u daljnjem tekstu: apelantica) iz Banjaluke, koju zastupa Aleksandar Milanović, advokat iz Banjaluke, podnijela je 17. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 P 267506 20 Gž od 26. novembra 2020. godine i Presude Osnovnog suda u Banjaluci broj 71 0 P 267506 17 P od 11. marta 2020. godine.

2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Okružnog suda, obavezana je apelantica da se iseli i preda u posjed tužiteljici (Ž.K.) slobodan od lica i svojih stvari stan pobliže opisan u izreci prvostepene presude, kao i da joj nadoknadi troškove parničnog postupka u novčanom iznosu.

3. U obrazloženju osporene presude, Okružni sud je naveo da je prvostepeni sud cijenio da je S.K. predmetni stan poklonio 2009. godine unuci Ž.K. (tužiteljici). Poklonodavac S.K. je preminuo 2016. godine, a u vrijeme njegove smrti otac tužiteljice je bio živ i ulazio u krug zakonskih nasljednika prvog nasljednog reda, zajedno sa suprugom S.K. (apelanticom) i kćerkama G.Š. i R.W. Prvostepeni sud je cijenio i da se predmetni stan u smislu člana 33. stav 1. tačka v) Zakona o nasljeđivanju (u daljnjem tekstu: ZON), ne može vratiti u ostavinsku masu i kao takav ne može biti predmet raspravljanja zaostavštine S.K., s obzirom da se ne radi o poklonu koji je učinjen drugom licu u posljednjoj godini života S.K., već je poklon učinjen sedam godina prije njegove smrti. Okružni sud je naveo da u smislu odredbe člana 126. Zakona o stvarnim pravima (u daljnjem tekstu: ZSP) za uspješnu stvarno pravnu zaštitu tužbom, koju vlasnik neposjednik podnosi protiv posjednika nevlasnika za predaju u posjed individualno određene stvari, mora dokazati da je vlasnik stvari čiju predaju u posjed zahtjeva, te da se stvar nalazi u faktičkoj vlasti tuženog u smislu člana 127. stav 1. ZSP i da su stvari individualno određene. Kako je tužiteljica izvodom iz knjige uloženih ugovora dokazala da je ona vlasnik predmetnog stana, koji je individualno određen, a među strankama je nesporno da je apelantica u posjedu predmetnog stana, to je pravilno prvostepeni sud odlučio kad je usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice. Nasuprot navodima apelantice, u vlasničkim tužbama za predaju stvari se utvrđuje ko je vlasnik, određenost stvari i ko je u posjedu stvari, a ne raspravlja se ni na koji način kako je tužilac postao vlasnik stvari, po kojem osnovu je tuženi drži u posjedu, te da li polaže pravo na predmetnu stvar. Okružni sud je ukazao da će se u postupku koji se vodi u predmetu broj 71 0 P 270648 1711 prvostepenog suda utvrditi da li je predmetnim ugovorom o poklonu povrijeđen nužni nasljedni dio apelantice kao nasljednice i supruge umrlog S.K., pa nije ni bilo mjesta prekidu postupka, a ni primjeni odredbe člana 33. stav 1. tačka v) ZON. Apelacioni navodi

4. U predmetnoj apelaciji apelantica se pozvala na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelantica, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno pravne propise. Apelantica navodi da je prvostepeni sud proizvoljno tumačio odredbe ZON, koje tumačenje je suprotno osnovnim pravnim principima i samom pravu na nasljeđivanje, te da drugostepeni sud prilikom odlučivanja po žalbi vrši više nego očiglednu povredu materijalnog prava. Apelantica se poziva i na povredu načela pravne sigurnosti, ističući da su odlučenja redovnih sudova u suprotnosti sa stavom Vrhovnog suda Republike Srpske koji je zauzet u Presudi broj Rev-75/01 od 20. novembra 2001. godine. Na kraju, apelantica navodi i da proizvoljnim tumačenjem odredaba ZON prvostepeni sud očigledno vrijeđa nasljedno pravo apelantice na predmetnom stanu koje ista ima kao nesporni nužni nasljednik svog supruga S.K.

5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.

Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:

Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:

Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.

6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.

7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelantica pozvala u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).

8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u obrazloženju odluka osporenih predmetnom apelacijom, dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoja odlučenja, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. U vezi pozivanja apelantice na Presudu Vrhovnog suda Republike Srpske broj Rev-75/01 od 20. novembra 2001. godine, za koju tvrdi da je suprotna pravnom stanovištu osporene presude, Ustavni sud zapaža da apelantica, osim pozivanja na navedenu odluku koju nije dostavila uz apelaciju, nije ukazala ni na postojanje konzistentne prakse u predmetima sa činjenično i pravno sličnom situacijom od koje je u konkretnom slučaju odstupljeno, što bi pokretalo pitanje pravne sigurnosti. U vezi s tim, Ustavni sud podsjeća da je u Odluci o dopustivosti i meritumu broj AP 1076/09 od 26. januara 2012. godine (dostupna na internetskoj stranici Ustavnog suda www.ustavnisud.ba), slijedeći praksu Evropskog suda, ukazao na stav da načelo pravne sigurnosti predstavlja segment prava na pravično suđenje i da je to načelo povrijeđeno u situaciji kada iz istog suda, koji je pri tome i sud posljednje instance za odlučivanje u određenom pitanju, u slučajevima koji se zasnivaju na istom ili sličnom činjeničnom i pravnom osnovu, dolaze protivrječne odluke u kojima su izostala obrazloženja i razlozi iz kojih bi bilo vidljivo zašto je sud odstupio od ranije prakse, a pri tome ne postoji mehanizam koji bi osigurao konzistentnost u odlučivanju (tačka 37). Imajući u vidu navedenu praksu, Ustavni sud i ove navode apelantice smatra neosnovanim s obzirom na to da se u konkretnom slučaju ne radi o odlukama istog suda, a kako apelantica nije dostavila odluku Vrhovnog suda Republike Srpske na koju se poziva, to nije vidljivo ni da li se u predmetnoj odluci radi o istoj pravnoj i činjeničnoj situaciji. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelantica nije ponudila relevantne argumente koji bi opravdali njene tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvala, osim što je nezadovoljna rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelantice u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvala, odnosno ništa što ukazuje da apelantica ima "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.

9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4627/20 (P. K.) | Sudska praksa | Aktio