Aktio
← Sva sudska praksa

Ustavni sud Bosne i Hercegovine

Odluka o meritumu u predmetu AP-1910/19 („Bajra“ d.o.o. Travnik)

Odluka donesena 17. 02. 2021.

Nema povrede
Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
  • Obligaciono- pravni odnosi
  • Pravično suđenje-primjena zakona i utvrđivanje činjenica (proizvoljnost)
  • Kamata
  • Građanski postupak
  • Isplata duga
Odluka je preuzeta sa stranice ustavnisud.ba i prikazana informativno. Za pravno obavezujući tekst odluke kontaktirajte nadležni sud.

Sastav suda

Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević

Citirani propisi

Predmeti (1)

AP-1910/19

Apelacija

Odluka o meritumu

17. 02. 2021.

Tekst odluke

Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1910/19, rješavajući apelaciju „Bajre“ d.o.o. Travnik, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 17. februara 2021. godine donio je

ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU

Odbija se kao neosnovana apelacija „Bajre“ d.o.o. Travnik podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku broj 51 0 Ps 141499 18 Pž od 5. februara 2019. godine.

OBRAZLOŽENJE

I.Uvod

1. „Bajra“ d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Enver Smajkan, advokat iz Sarajeva, podnio je 3. maja 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Novom Travniku (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 51 0 Ps 141499 18 Pž od 5. februara 2019. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom

2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda i tuženog „MGT“ d.o.o. Travnik (u daljnjem tekstu: tuženi) zatraženo je 3. i 4. novembra 2020. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.

3. Kantonalni sud je odgovor na apelaciju dostavio 23. novembra 2020. godine. Tuženi u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.

III.Činjenično stanje

4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.

5. Presudom Općinskog suda u Travniku (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 51 0 Ps 141499 18 Ps od 27. septembra 2018. godine usvojen je apelantov tužbeni zahtjev i tuženi je obavezan da apelantu isplati dug za isporučenu robu u iznosu od 4.381,25 KM (stav 1); da apelantu na ime posebne naknade isplati iznos od 8.424,00 KM (stav 2); te da na ime zakonske zatezne kamate za zakašnjenje u plaćanju računa apelantu isplati iznos od 550,00 KM, sve sa zakonskim zateznim kamatama kao u izreci presude. Također, tuženi je obavezan da apelantu na ime naknade troškova postupka isplati određeni novčani iznos (stav 3).

6. Općinski sud je u obrazloženju presude pobrojao svjedoke koje je saslušao, naveo okolnosti na koje su ti svjedoci svjedočili te materijalne dokaze koje je proveo na glavnoj raspravi. Naime, Općinski sud je naveo da među parničnim strankama nije bilo sporno da je tuženi u 2017. godini (septembar, oktobar i novembar) od apelanta naručivao robu iz njegovog proizvodnog asortimana, da je apelant tuženom isporučio naručenu robu i za tu robu ispostavio 72 računa, od kojih je 37 računa bilo plaćeno prije podnošenja tužbe i da je ostalo neplaćenih 35 računa. Općinski sud je dalje naveo da dug po osnovu neplaćenih računa tuženi nije osporavao, zbog čega je odlučeno kao u stavu 1. izreke prvostepene presude. Dalje, Općinski sud je naveo da je među parničnim strankama sporno ima li apelant pravo na posebnu naknadu sa uračunatim PDV-om na osnovu člana 14. Zakona o finansijskom poslovanju (u daljnjem tekstu: ZFP) jer tuženi nije platio račune u roku određenom za ispunjenje.

7. U vezi sa time, Općinski sud je naveo da je proučavajući ZFP i sve njegove članove izveo zaključak da se radi o zakonu kojem je cilj smanjenje nelikvidnih poduzeća i uvođenje reda u izvršavanju novčanih obaveza iz raznih osnova jer kako je član 1. ZFP-a propisao tim zakonom se uređuju sva pitanja u vezi s osnovnim pravilima finansijskog poslovanja, obavezama uprave i nadzornog odbora u vođenju poslova poduzetnika, ali i brojnim drugim obavezama svih pravnih i fizičkih osoba koje samostalno obavljaju privrednu djelatnost kada je riječ o finansijskom poslovanju. Dakle, sveukupno gledano, odredbe ZFP-a imaju cilj da se spriječi prenošenje i gomilanje gubitaka iz godine u godinu, odnosno donesene su radi provođenja određenih postupaka uprava svih poduzeća koja moraju poduzeti određene radnje u tačno definiranom roku ukoliko dođe do neadekvatnosti kapitala, odnosno ako na dan sastavljanja finansijskih izvještaja poduzeće u tekućoj godini zabilježi gubitke veće od polovine svog osnovnog kapitala. Općinski sud je dalje naveo da nije mogao prihvatiti navode tuženog da se apelant ponaša suprotno osnovnim načelima obligacionog prava jer ukoliko tuženi posluje s gubitkom i ne može izmiriti svoje obaveze, direktor društva je dužan podnijeti prijedlog za otvaranje stečajnog postupka kako to propisuje član 4. stav

2. Zakona o stečaju Federacije Bosne i Hercegovine. Apelant je u tužbi i tokom postupka naveo da je posebnu naknadu obračunao za 72 računa, te na taj način dobio utuženi iznos i za koji je uračunao PDV. Analiziranjem ZFP-a kao cjeline, a posebno poglavlja IV koje propisuje nadzor poduzetnika i subjekata javnog prava, proizlazi da nad primjenom tog zakona inspekcijski nadzor vrši Federalno ministarstvo finansija – Porezna uprava FBiH, što je detaljno propisano u čl. od 20. do 22. ZFP-a, čiji je sadržaj Općinski sud citirao. Općinski sud je dalje naveo da je u članu 22. stav

5. ZFP-a propisano da vjerovnik da ima pravo u izvršnom postupku naplatiti posebnu naknadu, ali da su odredbe ZFP-a nejasne u pogledu što čini izvršnu ispravu. Da bi vjerovnik mogao naplatiti tu naknadu povjeritelj mora imati i izvršni naslov, presudu ili rješenje. S obzirom na navedeno u predmetnom sporu, apelant je morao podnijeti tužbu kako bi dobio presudu koja će mu kao izvršni naslov poslužiti da naplati posebnu naknadu za zakašnjenje. Općinski sud je dalje naveo da je prihvatio apelantov obračun posebne naknade bez obzira na to što je dio računa plaćen 14. i 18. maja 2018. godine (u iznosima od 2.060,24 KM i 3.000,00 KM) iz razloga što se jasno vidi da je tuženik kasnio s plaćanjem računa više od 60 dana od dana dospijeća svakog pojedinog računa koji datiraju od oktobra do novembra 2017. godine. S obzirom na to, nisu prihvatljivi navodi tuženog da na plaćene račune nije dužan platiti naknadu jer je njih platio prije podnošenja tužbe jer se za utvrđivanje zakašnjenja dužnika gleda svaki pojedini račun i rok dospijeća koji je naveden na računu, što je utvrđeno uvidom u račune koje je apelant proveo kao dokaze gdje se jasno vidi i rok plaćanja, odnosno dospijeća za plaćanje. Uvidom u račune utvrđeno je da je apelant PDV obveznik i taj prihod koji potražuje u drugom stavu tužbe podliježe PDV-u u skladu sa Zakonom o PDV-u pa je sud mišljenja da apelant ima pravo potraživati i PDV na način kako je obračunao na ovu posebnu naknadu.

8. Presudom Kantonalnog suda broj 51 0 Ps 141499 18 Pž od 5. februara 2019. godine žalba tuženog je djelomično uvažena i prvostepena presuda preinačena tako što je apelantu odbijen dio zahtjeva kojim je tražio da mu tuženi na ime posebne naknade isplati određeni novčani iznos. Također, navedenom presudom preinačena je prvostepena presuda u dijelu u kojem je tuženi obavezan da apelantu na ime obračunate kamate po plaćenim računima prije podnošenja tužbe isplati iznos od 550,00 KM, kao i odluka o troškovima, sve na način detaljnije naveden u izreci presude.

9. Kantonalni sud je naveo da se prema odredbi člana 11. stav 1. ZFP-a ugovorom između poduzetnika može ugovoriti rok izvršenja novčane obaveze do 60 dana, a članom 15. stav 1. ZFP-a regulirano je da je ništava odredba ugovora iz člana 11. stav 1. ovog zakona kojom se isključuje, ograničava ili uvjetuje pravo povjeritelja na kamate za kašnjenje s plaćanjem, ili pravo povjeritelja na posebnu naknadu iz člana 14. stav 1. ZFP-a. U vezi sa time, Kantonalni sud je naveo da je u konkretnoj pravnoj situaciji prvostepeni sud pogrešno primijenio član 14. ZFP-a kada je usvojio tužbeni zahtjev u dijelu u kojem se traži posebna naknada zato što je apelant svojim zahtjevom od tuženog tražio i kamate zbog kašnjenja u plaćanju, koje su mu i dosuđene, što isključuje njegovo pravo na posebnu naknadu. Nadalje, primjena člana 14. ZFP-a u konkretnom slučaju suprotna je odredbama Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjem tekstu: ZOO), koji je opći zakon, a koji se, između ostalog, primjenjuje na promet roba i usluga i kojim su propisana povjeriteljeva prava u slučaju neispunjenja novčane obaveze ili ispunjenja obaveze sa zakašnjenjem, a suprotna je i načelu savjesnosti i poštenja, kao i načelu jednake vrijednosti davanja. Kod okolnosti da su u smislu odredaba člana 277. i člana 279. ZOO-a apelantu dosuđene kamate na neplaćene račune, kao i na račune koji su plaćeni prije podnošenja tužbe, apelant nema pravo na posebnu naknadu iz člana 14. ZFP-a, pa je prvostepeni sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je cijenio osnovanim tužbeni zahtjev u tom dijelu.

IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije

10. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija).

11. Naime, apelant tvrdi da se potraživanje posebne naknade zasniva na odredbi člana 14. ZFP-a, te da se radi o naknadi povjeritelju zbog dužnikova zakašnjenja s plaćanjem koja je nužna kako bi se spriječilo zakašnjenje s plaćanjem, što je njena osnovna svrha. Apelant dalje tvrdi da pravo na posebnu naknadu ni na koji način ne umanjuje, ne ograničava niti isključuje pravo vjerovnika na naknadu štete, kamate, troškove postupka prinudne naplate i ostala prava koja mu pripadaju zbog dužnikovog zakašnjenja. Imajući to u vidu, apelant smatra da je Kantonalni sud postupio arbitrarno kada je preinačio prvostepenu presudu u tom pogledu jer se radilo o zakonskoj obavezi, te da je Kantonalni sud svoju odluku zasnovao na proizvoljnim zaključcima da dosuđene kamate na glavni dug isključuju pravo na posebnu naknadu, da je primjena odredaba člana 14. ZFP-a suprotna odredbama ZOO-a, te da je obaveza plaćanja posebne naknade suprotna načelima obaveznog prava, i to načelu savjesnosti i poštenja i načelu jednake vrijednosti uzajamnih davanja. Prema tome, apelant smatra da je Kantonalni sud formirao pogrešan zaključak da odredbe čl. 277. i 279. ZOO-a isključuju (derogiraju) primjenu odredaba člana 14. ZFP-a, a što je netačan, nelogičan i potpuno proizvoljan zaključak.

b)Odgovori na apelaciju

12. Kantonalni sud je naveo da u potpunosti ostaje pri razlozima navedenim u obrazloženju osporene odluke. Također, Kantonalni sud je naveo da u situaciji kada su apelantu dosuđene zakonske zatezne kamate njemu ne pripada pravo da zahtijeva i isplatu posebne naknade koja je propisana odredbom člana 14. ZFP-a jer se na prava i obaveze ugovornih strana koje su proistekle iz ugovora o prometu robe i usluga primjenjuju odredbe ZOO-a, pa se tako i pravne posljedice u slučaju neispunjenja novčane obaveze ili ispunjenja novčane obaveze sa zakašnjenjem imaju procjenjivati u svjetlu relevantnih odredaba ZOO-a kao općeg materijalnopravnog propisa. V.Relevantni propisi

13. Zakon o parničnom postupku („Službene novine Federacije BiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu, koji glasi:

Član 2. stav (3) (3) Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.

14. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93 i 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11). Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst relevantnih odredbi sačinjen u Ustavnom sudu, kako je objavljivan u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, koji glasi:

Načelo savjesnosti i poštenja Član 12.

U zasnivanju obligacionih odnosa i ostvarivanju prava i obaveza iz tih odnosa učesnici su dužni da se pridržavaju načela savjesnosti i poštenja.

Zabrana zloupotrebe prava Član 13. stav (1) (1) Zabranjeno je vršenje prava iz obligacionih odnosa protivno cilju zbog koga je ono zakonom ustanovljeno ili priznato.

Načelo jednake vrijednosti davanja Član 15.

(1) U zasnivanju dvostranih ugovora učesnici polaze od načela jednake vrijednosti uzajamnih davanja.

(2) Zakonom se određuje u kojim slučajevima narušavanja toga načela povlači pravne posljedice.

Primjena drugih saveznih zakona Član 23.

Na obligacione odnose koji se uređuju drugim saveznim zakonima, primjenjuju se odredbe ovog zakona u pitanjima koja nisu uređena tim zakonom.

Obim naknade Član 266.

(1) Povjerilac ima pravo na naknadu obične štete i izmakle koristi, koje je dužnik u vrijeme zaključenja ugovora morao predvidjeti kao moguće posljedice povrede ugovora, a s obzirom na činjenice koje su mu tada bile poznate ili morale biti poznate.

(2) U slučaju prevare ili namjernog neispunjenja, kao i neispunjenja zbog krajnje nepažnje, povjerilac ima pravo zahtijevati od dužnika naknadu cjelokupne štete koja je nastala zbog povrede ugovora, bez obzira na to što dužnik nije znao za posebne okolnosti zbog kojih su one nastale.

(3) Ako je prilikom povrede obaveze pored štete nastao za povjerioca i neki dobitak, o njemu će se prilikom određivanja visine naknade voditi računa u razumnoj mjeri.

(4) Strana koja se poziva na povredu ugovora dužna je preduzeti sve razumne mjere da bi se smanjila šteta izazvana tom povredom, inače druga strana može zahtijevati smanjenje naknade.

(5) Odredbe ovog člana shodno se primjenjuju i na neispunjene obaveza koje nisu nastale iz ugovora, ukoliko za pojedine od njih nije ovim zakonom nešto drugo predviđeno.

III - ZATEZNA KAMATA

Kad se duguje Član 277.

(1) Dužnik koji zadocni sa ispunjenjem novčane obaveze duguje, pored glavnice, i zateznu kamatu po stopi utvrđenoj saveznim zakonom.

(2) Ako je stopa ugovorene kamate viša od stope zatezne kamate iz prethodnog stava ovog člana, ona teče i poslije dužnikove docnje.

Pravo na potpunu naknadu Član 278.

(1) Povjerilac ima pravo na zateznu kamatu bez obzira na to da li je pretrpio kakvu štetu zbog dužnikove docnje.

(2) Ako je šteta koju je povjerilac pretrpio zbog dužnikovog zadocnjenja veća od iznosa koji bi dobio na ime zatezne kamate, on ima pravo zahtijevati razliku do potpune naknade štete.

Kamata na kamatu Član 279.

(1) Na dospjelu a neisplaćenu ugovornu ili zateznu kamatu, kao i na druga dospjela povremena novčana davanja ne teče zatezna kamata, izuzev kad je to zakonom određeno.

(2) Na iznos neisplaćene kamate može se zahtijevati zatezna kamata samo od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njenu isplatu.

(3) Na povremena dospjela novčana davanja teče zatezna kamata od dana kad je sudu podnesen zahtjev za njihovu isplatu.

15. Zakon o finansijskom poslovanju („Službene novine FBiH“ broj 48/16) u relevantnom dijelu glasi:

Član 1.

(Predmet Zakona) Ovim zakonom uređuju se pitanja vezana uz osnovna pravila finansijskog poslovanja, obaveze uprave i nadzornog odbora u vođenju poslova poduzetnika, kao i poduzimanje mjera na osiguranju likvidnosti, rizik u finansijskom poslovanju, rokovi izvršenja novčanih obaveza poduzetnika i subjekata javnog prava, pravne posljedice kašnjenja u izvršavanju novčanih obaveza, ništavnost pojedinih odredbi ugovora o poslovnim transakcijama, kao i obaveze poduzetnika kod nastanka nelikvidnosti, te nadzor poduzetnika i subjekata javnog prava.

Član 10. stav (1) (Izvršenje novčanih obaveza) (1) Odredbe čl. od 10. do 16. ovog zakona odnose se na poslovne transakcije između poduzetnika i između poduzetnika i subjekata javnog prava, kao i na komercijalne transakcije između glavnih izvođača i njihovih dobavljača i kooperanata nastale na osnovu projektiranja i izvođenja javnih radova, kao i izvođenja građevinskih radova.

Član 11. st. (1) i (4) (Rokovi izvršenja novčanih obaveza u poslovnim transakcijama između poduzetnika) (1) Ugovorom između poduzetnika može se ugovoriti rok izvršenja novčane obaveze do 60 dana.

(4) Ako ugovorom između poduzetnika nije ugovoren rok za izvršenje novčane obaveze, dužnik je dužan, bez poziva povjerioca na izvršenje, izvršiti novčanu obavezu u roku 30 dana.

Član 13. stav (1) (Posljedice dužnikovog kašnjenja u izvršavanju novčanih obaveza) (1) Ako dužnik zakasni sa izvršenjem novčane obaveze, tada duguje povjeriocu, pored glavnice, bez bilo kakve daljnje opomene i kamate za kašnjenje sa plaćanjem, pod uvjetom da je povjerilac ispunio svoje ugovorne i zakonske obaveze.

Član 14.

(Posebna naknada za troškove koji su prouzrokovani povjeriocu zbog dužnikovog kašnjenja u izvršavanju novčane obaveze u poslovnim transakcijama) (1) U poslovnim transakcijama između poduzetnika, kao i između poduzetnika i subjekata javnog prava u kojima je poduzetnik dužnik novčane obaveze i između poduzetnika i subjekata javnog prava u kojima je subjekt javnog prava dužnik novčane obaveze, ako dužnik zakasni sa izvršenjem novčane obaveze, povjerilac ima pravo, bez ikakve daljnje opomene, na posebnu naknadu u iznosu 100,00 KM.

(2) Povjerilac ima pravo na posebnu naknadu iz stava (1) ovog člana bez obzira na to je li pretrpio štetu zbog dužnikovog kašnjenja.

(3) Odredbe st. (1) i (2) ovog člana ni na koji način ne umanjuju, ne ograničavaju niti isključuju pravo povjerioca na naknadu štete, troškove postupka prinudne naplate i ostala prava koja mu pripadaju zbog dužnikovog kašnjenja.

Član 15.

(Ništavnost pojedinih odredbi ugovora) (1) Ništavna je odredba ugovora iz člana 11. stav (1) ovog zakona kojom se isključuje, ograničava ili uvjetuje pravo povjerioca na kamate za kašnjenje sa plaćanjem ili pravo povjerioca na posebnu naknadu iz člana 14. stav (1) ovog zakona.

Član 22. stav (5) (Mjere nadzora) (5) Povjerilac u prijedlogu za izvršenje ima pravo zahtijevati naknadu za kašnjenje u izvršavanju novčane obaveze u iznosu propisanom članom 14. ovog zakona.

Član 26.

(Primjena odredbi ovog zakona na zaključene ugovore u poslovnim transakcijama) (1) Odredbe ovog zakona primjenjuju se na ugovore u poslovnim transakcijama koji su zaključeni nakon početka primjene ovog zakona.

(2) Odredbe ovog zakona primjenjuju se i na poslovne transakcije čija realizacija nije počela prije početka primjene ovog zakona, a ugovori su zaključeni prije stupanja na snagu ovog zakona.

(3) Poslovna transakcija nije započeta ukoliko nije izvršena isporuka dobara, odnosno nije pružena usluga.

Član 27.

(Primjena odredbi drugih propisa) Ako nije drukčije određeno ovim zakonom, na obligacione odnose iz ovog zakona primjenjuju se odredbe propisa kojim se uređuju obligacioni odnosi.

16. Direktiva 2011/7/EU Evropskog parlamenta i Vijeća od 16. februara 2011. godine o borbi protiv kašnjenja u plaćanju u poslovnim transakcijama („Službeni list Evropske unije“ br. L 048/1 od 16. februara 2011. godine, preuzeto sa https://eur-lex.europa.eu) u relevantnom dijelu glasi:

EUROPSKI PARLAMENT I VIJEĆE EUROPSKE UNIJE, uzimajući u obzir Ugovor o funkcioniranju Europske unije, a posebno njegov članak 114., uzimajući u obzir prijedlog Europske komisije, uzimajući u obzir mišljenje Europskoga gospodarskog i socijalnog odbora (1), u skladu s redovnim zakonodavnim postupkom (2), budući da:

[…] (19) Pravedna naknada vjerovniku za troškove naplate pretrpljene zbog zakašnjelog plaćanja nužna je kako bi se suzbila zakašnjela plaćanja. Troškovi naplate također bi trebali uključivati naplatu administrativnih troškova i naknadu internih troškova pretrpljenih zbog zakašnjelog plaćanja, za koju ova Direktiva treba odrediti fiksan najniži iznos koji se može zbrajati s kamatom na zakašnjelo plaćanje. Naknada u obliku fiksnog iznosa za cilj treba imati ograničavanje administrativnih i internih troškova vezanih uz naplatu. Naknada za troškove naplate treba biti određena ne dovodeći u pitanje nacionalne odredbe prema kojima nacionalni sud može dodijeliti naknadu vjerovniku za svu dodatnu štetu vezanu uz dužnikovo zakašnjelo plaćanje.

[…]

DONIJELI SU OVU DIREKTIVU:

Članak 1.

Predmet i područje primjene 1. Cilj je ove Direktive suzbijanje zakašnjelih plaćanja u poslovnim transakcijama, da bi se osiguralo uredno funkcioniranje unutarnjeg tržišta i time potaknula konkurentnost poduzeća, posebno malih i srednjih.

2. Ova se Direktiva primjenjuje na sva plaćanja koja se izvršavaju kao naknada za poslovnu transakciju.

3. Države članice mogu isključiti dugove koji podliježu stečajnim postupcima pokrenutim protiv dužnika, uključujući postupke s ciljem restrukturiranja duga. Članak 6.

Naknada za troškove naplate 1. Države članice osiguravaju da u slučajevima kad se zaračuna kamata na zakašnjelo plaćanje u poslovnim transakcijama u skladu s člankom 3. ili 4.

vjerovnik ima pravo dobiti od dužnika fiksni iznos od najmanje 40 eura.

2. Države članice osiguravaju da fiksni iznos iz stavka 1. bude potraživan bez potrebe slanja požurnice, kao naknada za vjerovnikove vlastite troškove naplate. 3. Vjerovnik uz fiksni iznos naveden u stavku 1. ima i pravo od dužnika dobiti razumnu naknadu za sve troškove naplate koji prelaze taj fiksni iznos i pretrpljeni su zbog dužnikova zakašnjelog plaćanja. To može uključivati troškove koji su pretrpljeni zbog, između ostalog, savjetovanja s odvjetnikom ili angažiranja agencije za naplatu dugova.

VI.Dopustivost

17. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.

18. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njome pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnositelj apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.

19. U konkretnom slučaju apelant apelacijom osporava Presudu Kantonalnog suda broj 51 0 Ps 141499 18 Pž od 5. februara 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova mogućih prema zakonu. Imajući u vidu da je apelantov punomoćnik presudu Kantonalnog suda primio 4. marta 2019. godine, a da je apelacija podnesena 3. maja 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.

20. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti. VII.Meritum

21. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

22. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:

Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:

e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.

23. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:

1) Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]

24. Ustavni sud podsjeća da se, prema ustaljenoj praksi Ustavnog suda i Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), član 6. stav 1. Evropske konvencije primjenjuje na postupke čiji je ishod odlučujući za utvrđivanje građanskih prava i obaveza. Pored toga, uvjet za primjenjivost člana 6. stav 1. Evropske konvencije je da u konkretnom postupku postoji spor oko utvrđivanja građanskih prava i obaveza. U konkretnom slučaju, predmetni parnični postupak se vodio radi isplate duga po osnovu isporučene robe, pa apelant u predmetnom postupku uživa garancije prava na pravičan postupak iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije. Prema tome, Ustavni sud će ispitati je li postupak pred sudom bio pravičan onako kako to zahtijevaju navedene odredbe.

25. Apelantovi navodi o kršenju prava na pravično suđenje u suštini se svode na tvrdnje da je osporena presuda Kantonalnog suda zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava, odnosno odredbe člana 14. ZFP-a.

26. U vezi s tim, Ustavni sud prvenstveno ukazuje da, prema praksi Evropskog suda i Ustavnog suda, zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene prava (vidi Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01). Naime, Ustavni sud nije nadležan supstituirati redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je uopćeno zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli (vidi Evropski sud, Thomas protiv Ujedinjenog Kraljevstva, presuda od 10. maja 2005. godine, aplikacija broj 19354/02). Zadatak Ustavnog suda je ispitati da li je eventualno došlo do povrede ili zanemarivanja ustavnih prava (pravo na pravično suđenje, pravo na pristup sudu, pravo na učinkovit pravni lijek i dr.), te je li primjena zakona bila, eventualno, proizvoljna ili diskriminaciona. Dakle, u okviru apelacione nadležnosti Ustavni sud se bavi isključivo pitanjem eventualne povrede ustavnih prava ili prava iz Evropske konvencije u postupku pred redovnim sudovima.

27. Ustavni sud će se, dakle, izuzetno upustiti u ispitivanje načina na koji su nadležni sudovi utvrđivali činjenice i na tako utvrđene činjenice primijenili pozitivnopravne propise, kada je očigledno da je u određenom postupku došlo do proizvoljnog postupanja redovnog suda, kako u postupku utvrđivanja činjenica tako i primjene relevantnih pozitivnopravnih propisa (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 311/04 od 22. aprila 2005. godine, stav 26). U kontekstu navedenog, Ustavni sud podsjeća i na to da je u više svojih odluka istakao da očigledna proizvoljnost u primjeni relevantnih propisa nikada ne može voditi ka pravičnom postupku (vidi Ustavni sud, Odluka broj AP 1293/05 od 12. septembra 2006. godine, tačka 25. i dalje). Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud će u konkretnom slučaju, s obzirom na pitanja koja apelant problematizira, ispitati je li u postupku pred Kantonalnim sudom došlo do proizvoljnog postupanja toga suda.

28. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud najprije zapaža da je odredbama ZFP-a, čiji je cilj održanje likvidnosti jednog privrednog društva i borba protiv zakašnjenja u plaćanju, u pravni poredak Federacije Bosne i Hercegovine implementirana Direktiva 2011/7/EU (u daljnjem tekstu: Direktiva), prije svega u dijelu ZFP-a koji je posvećen borbi protiv zakašnjenja u plaćanju između privrednih subjekata. Tako je, pored ostalog, u članu 14. ZFP-a, koji je donesen transponiranjem člana 6. Direktive, propisano da vjerovnik ima pravo na posebnu naknadu za troškove koji su mu prouzrokovani zbog dužnikovog kašnjenja u izvršavanju novčane obaveze u poslovnim transakcijama. Iz navedenog proizlazi da se radi paušalnom iznosu koji je određen u iznosu od 100,00 KM, a koji pripada vjerovniku neovisno o tome jesu li zaista nastali ti troškovi ili šteta zbog dužnikovog kašnjenja. Osim navedenog, Ustavni sud uočava da je u članu 14. stav 3. ZFP-a propisano da odredbe kojima je propisano određivanje posebne naknade ne ograničavaju niti isključuju pravo vjerovnika na naknadu štete, troškove postupka prinudne naplate i ostala prava koja mu pripadaju zbog dužnikovog kašnjenja.

29. Dovodeći u vezu odredbu člana 14. stav 3. ZFP-a sa zaključcima Kantonalnog suda da kamate zbog kašnjenja u plaćanju isključuju pravo tužitelja na posebnu naknadu, Ustavni sud kod činjenice da su apelantu dosuđene kamate zbog zakašnjenja u plaćanju računa nije mogao zaključiti da je navedenim stavom Kantonalnog suda došlo do umanjenja, ograničavanja ili isključenja apelantovog prava na naknadu štete, troškova postupka prinudne naplate i ostalih prava koja mu pripadaju zbog dužnikovog kašnjenja, u koja se može svrstati i potraživanje kamate zbog zakašnjelog plaćanja koja mu pripadaju u smislu odredbi čl. 277. i 278. ZOO-a, te člana 13. ZFP-a. Naime, Ustavni sud zapaža da je u konkretnom slučaju suštinski sporno pitanje može li se smatrati proizvoljnim tumačenje Kantonalnog suda da potraživanje zatezne kamate u sebi sadrži i posebnu naknadu u smislu člana 14. ZFP-a. U tom pogledu, Ustavni sud zapaža da ZFP ne sadrži jasne odredbe o odnosu potraživanja zateznih kamata i posebne naknade. Međutim, Ustavni sud zapaža da je odredbom člana 27. ZFP-a propisano da se na obavezne odnose iz tog zakona primjenjuju odredbe propisa kojim se uređuju obavezni odnosi. Prema tome, Ustavni sud zapaža da je Kantonalni, sud, u nedostatku jasnih odredaba kojima bi bilo razjašnjeno pitanje primjene materijalnog prava u okolnostima konkretnog slučaja i u skladu s obavezom da primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni, jasno ukazao na načelo savjesnosti i poštenja i jednake vrijednosti uzajamnih davanja kao osnovnih načela obaveznog prava, te je u skladu s tim odredbama došao do zaključka da bi zasebno određivanje posebne naknade zbog zakašnjenja u plaćanju tuženog bilo protivno tim načelima. U vezi s time, Ustavni sud zapaža da nije sporno da je posebna naknada propisana kako bi se spriječilo zakašnjenje s plaćanjem, ali Ustavni sud zapaža da njeno određivanje, u okolnostima svakog konkretnog slučaja, ne može biti suprotno osnovnim načelima obaveznog prava, kako bi se proizvele suprotne posljedice od onih zbog kojih su te odredbe ustanovljene. Pored toga, Ustavni sud zapaža da je i u Direktivi koju je zakonodavac koristio prilikom donošenja ZFP-a u tački 19. Preambule navedeno: „Troškovi naplate također bi trebali uključivati naplatu administrativnih troškova i naknadu internih troškova pretrpljenih zbog zakašnjelog plaćanja, za koju ova Direktiva treba odrediti fiksan najniži iznos koji se može zbrajati s kamatom na zakašnjelo plaćanje…“ iz čega, dakle, slijedi da je ostavljena mogućnost da se posebna naknada zbraja sa zateznom kamatom, a da se posebna naknada smatra fiksnim najnižim iznosom koji pripada vjerovniku u slučaju zakašnjenja u plaćanju. Prema tome, u nedostatku drugih argumenata kojima bi apelant doveo u pitanje razloge koje je naveo Kantonalni sud u obrazloženju osporene odluke, Ustavni sud smatra da se ne mogu prihvati apelantovi navodi da su zaključci Kantonalnog suda iz osporene odluke proizvoljni, posebno ne u mjeri u kojoj bi Ustavni sud vlastitim tumačenjem spornih odredaba i činjenica konkretnog predmeta zamijenio te zaključke. Prema tome, Ustavni sud smatra da se u konkretnom slučaju ne mogu prihvatiti apelantovi navodi o proizvoljnosti u primjeni prava, zbog čega su neosnovani navodi o povredi prava na pravično suđenje.

30. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da osporenom presudom nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.

VIII.Zaključak

31. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada je Kantonalni sud u osporenoj presudi kojom je usvojio žalbu tuženog i djelomično odbio apelantov tužbeni zahtjev u dijelu u kojem je tražio da se tuženi obaveže na isplatu posebne naknade iz člana 14. ZFP-a za donošenje te odluke dao jasna i argumentirana obrazloženja iz kojih se ne može zaključiti da je ta odluka zasnovana na proizvoljnoj primjeni materijalnog prava na koju je apelant ukazivao.

32. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.

33. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.

Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević

Odluka o meritumu u predmetu AP-1910/19 („Bajra“ d.o.o. Travnik) | Sudska praksa | Aktio