Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o meritumu u predmetu AP-1440/19 (S. H.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 10. EK i član II/3.h) Ustava BiH (Sloboda izražavanja)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 8. EK i član II/3.f) Ustava BiH (Pravo na poštovanje privatnog i porodičnog života)
- Član 14. EK i član II/4. Ustava BiH (Zabrana diskriminacije)
- Miješanje
- Privatni život
- Zakonitost u kontekstu člana 8. EK
- Kleveta
- Građanski postupak
- Proporcionalnost u kontekstu člana 8. EK
- Nematerijalna šteta
- Naknada štete
- Ograničenja prava iz čl. 10.
- Član 10. EK – sloboda izražavanja
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku · čl. 15
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Ukaz o proglašenju Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku
- Zakon o izmjeni Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o izmjeni Zakona o parničnom postupku
- Zakon o dopunama Zakona o parničnom postupku
- Ukaz o proglašenju Zakona o parničnom postupku
- Odluka kojom se proglašava zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine.
- Ispravka Zakona o parničnom postupku
- Zakon o parničnom postupku
- Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine
- Zakon o izmjenama Zakona o obligacionim odnosima
- Zakon o obligacionim odnosima
- Pravila Ustavnog Suda Bosne i Hercegovine · čl. 59
Predmeti (1)
AP-1440/19
Apelacija
Odluka o meritumu
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u predmetu broj AP 1440/19, rješavajući apelaciju Senada Hakalovića, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 57. stav (2) tačka b) i člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – prečišćeni tekst („Službeni glasnik Bosne i Hercegovine“ broj 94/14), u sastavu: Zlatko M. Knežević, predsjednik Mato Tadić, potpredsjednik Mirsad Ćeman, potpredsjednik Valerija Galić, sutkinja Miodrag Simović, sudija Seada Palavrić, sutkinja na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI I MERITUMU
Odbija se kao neosnovana apelacija Senada Hakalovića podnesena protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru broj 56 0 P 040620 14 Gž od 13. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu broj 56 0 P 040620 12 P od 28. marta 2014. godine.
OBRAZLOŽENJE
I.Uvod
1. Senad Hakalović (u daljnjem tekstu: apelant), kojeg zastupa Marsela Bajramović, advokat iz Sarajeva, podnio je 1. aprila 2019. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnog suda u Mostaru (u daljnjem tekstu: Kantonalni sud) broj 56 0 P 040620 14 Gž od 13. marta 2019. godine i Presude Općinskog suda u Konjicu (u daljnjem tekstu: Općinski sud) broj 56 0 P 040620 12 P od 28. marta 2014. godine. II.Postupak pred Ustavnim sudom
2. Na osnovu člana 23. st. (2) i (3) Pravila Ustavnog suda, od Kantonalnog suda, Općinskog suda i punomoćnika tuženih „Večernjeg lista BiH“ d.o.o. Mostar i Joze Pavkovića (u daljnjem tekstu: prvotuženi, drugotuženi i tuženi), advokata Nenada Gvozdića, zatraženo je 2. i 3. novembra 2020. godine da u roku od 15 dana od prijema dopisa dostave odgovor na apelaciju.
3. Kantonalni sud i Općinski sud su odgovor na apelaciju dostavili 9. i 12. novembra 2020. godine, dok punomoćnik tuženih u ostavljenom roku nije dostavio odgovor na apelaciju.
III.Činjenično stanje
4. Činjenice predmeta koje proizlaze iz apelantovih navoda i dokumenata predočenih Ustavnom sudu mogu se sažeti na sljedeći način.
5. Presudom Općinskog suda broj 56 0 P 040620 12 P od 28. marta 2014. godine odbijen je apelantov tužbeni zahtjev kojim je traženo da se tuženi obavežu da mu na ime naknade nematerijalne štete zbog klevete solidarno isplate iznos od 5.000,00 KM, sa zakonskom zateznom kamatom, te da u dnevnim novinama objave izreku ove presude. Navedenom presudom apelant je također obavezan da tuženim naknadi troškove parničnog postupka.
6. Općinski sud je naveo da između parničnih stranaka nije sporno da je 27. juna 2012. godine prvotuženi objavio članak sa nadnaslovom „ZLOČIN Nastavljeno suđenje za zločine ARBiH u Trusini“ i sa naslovom „Hakalović jedan od onih koji su strijeljali Hrvate“, kao i da je u tekstu članka boldirana rečenica „Svjedok Tužiteljstva BiH je prepoznao Senada Hakalovića kao osobu koja je sudjelovala u smaknućima Hrvata“. Također je nesporno da je autor teksta novinar prvotuženog M. K., a da je drugotuženi glavni urednik tog lista. Iz sadržaja objavljenog teksta proizlazi da je na suđenju za zločine u Trusini kod Konjica pred Sudom BiH saslušana svjedokinja M. D., koja je u sudnici prepoznala apelanta kao lice koje je vidjela na mjestu strijeljanja hrvatskih muškaraca. Apelant je naveo da je prisustvovao saslušanju svjedokinje M. D. pred Sudom BiH i da je u tekstu prvotuženog vjerno preneseno sve što je svjedokinja izjavila pred Sudom BiH u svom svjedočenju, ali da ta svjedokinja tokom suđenja nije navela tvrdnje kakve se iznose u naslovu i boldiranom dijelu teksta. Apelant je također opisao svoju reakciju na objavljeni tekst, koji je pročitao u Pritvorskoj jedinici Suda BiH, dan nakon održanog suđenja na kojem je svjedočila M. D., te navodi da je naslov teksta za njega predstavljao pravi šok. Osjećao se izgubljeno, tresao se i noćima nije spavao. Nakon izlaska iz pritvora imao je ružan osjećaj da ga svi prepoznaju kao lice iz Trusine, pogotovo što ima puno prijatelja Hrvata. Na okolnost njegovog psihičkog stanja nakon objavljivanja teksta provedeno je psihijatrijsko vještačenje po vještaku neuropsihijatru prof. A. K. Autor spornog članka, novinar M. K., prilikom svjedočenja je naveo da se kao novinar bavi ratnim zločinima, da je sporni tekst preuzeo od Agencije FENA i organizacije BIRN – Justice Report, koja redovno prati suđenja o ratnim zločinima, te da se njegov članak u suštini ne razlikuje od onog što je objavila agencija, s tim što napominje da je prilikom objavljivanja ograničen s prostorom. Svjedočenje M. D. mu se činilo značajnim s obzirom na to da je navedena svjedokinja izvršila prepoznavanje apelanta i lica koja su učestvovala u strijeljanju, a imao je i drugih saznanja o spornim događajima u selu Trusina. Formulacija naslova pored svjedočenja M. D. rezultat je i njegovog razmišljanja o ljudima koji su tokom ratnih zbivanja pokušali zaštititi druge osobe, kao što je slučaj Srđana Aleksića, i ljudima koji nisu zaštitili druge osobe. Povodom ovog teksta upućeno je reagiranje na tekst od strane apelantovog punomoćnika, koje je objavio u cijelosti.
7. U vezi s navedenim Općinski sud je citirao odredbu člana 4. stav 1. tačka d) i člana 6. stav 2. Zakona o zaštiti od klevete (u daljnjem tekstu: ZZK), te je naveo da nakon provedenih dokaza zaključio da nisu ispunjeni uvjeti iz citiranih zakonskih odredbi da se sporni navodi mogu smatrati klevetom u smislu tih zakonskih odredbi. Naime, Općinski sud je naveo da je u navedenom članku interpretiran sadržaj dijela iskaza svjedokinje M. D. u sudskom postupku koji se vodi pred Sudom BiH, između ostalih i protiv apelanta kao optuženog za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva. U navedenom tekstu prenesena je informacija sa suđenja da je svjedokinja u sudnici prepoznala apelanta kao lice koje je vidjela na mjestu strijeljanja hrvatskih muškaraca. U tekstu se dalje navodi da se svjedokinja obradovala kada je vidjela apelanta tog dana u Trusini i kazala mu da ga poznaje, na šta joj je on odgovorio: „Kakve to ima veze.“ Zatim je rekla da je uz zid kuće u zaseoku Gaj bilo postrojeno nekoliko muškaraca, dok su nasuprot njima bili vojnici ARBiH, a apelant je bio s vojnicima. Nakon što su vojnici rekli ženama da prođu iza kuće, čuo se rafal. Poslije je s djecom gledala ubijene ljude, a sam čin strijeljanja nije vidjela. Dalje se u tekstu navodi da se za napad u Trusini, kada je ubijeno 18 civila i 4 vojnika HVO-a, sudi i apelantu. Općinski sud je naveo da je na osnovu transkripta sa ročišta koje je održano 25. juna 2012. godine utvrdio da je objavljeni tekst tačno prenio navedene dijelove izjave svjedokinje M. D., a što ni apelant ne osporava, niti je osporio ostale informacije iz objavljenog teksta, zbog čega sud zaključuje da objavljeni članak ne prenosi neistinite nego tačne navode, odnosno činjenice. Općinski sud je naveo da pri tome u ovom postupku nije bitno je li iskaz svjedokinje tačan ili ne jer je to činjenica koju će cijeniti Sud BiH u krivičnom postupku. Kod takvog stanja sporno izražavanje iz članka „Hakalović jedan od onih koji su strijeljali Hrvate“ i „svjedok Tužiteljstva BiH je prepoznao Senada Hakalovića kao osobu koja je sudjelovala u smaknućima Hrvata“ samo po sebi ne može predstavljati klevetničko izražavanje jer ono predstavlja mišljenje autora teksta i njegov vrijednosni sud o apelantovoj ulozi u događajima u selu Trusina, koje je proizašlo iz sadržaja svjedočenja M. D., i nema obilježje građansko-pravnog delikta u skladu s odredbom citiranog člana navedenog zakona.
8. Općinski sud je također ukazao da član 7. ZZK propisuje izuzetke od odgovornosti, pa tako propisuje da ne postoji odgovornost za klevetu ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima. Prema tome, tuženi su imali pravo da u vršenju svoje medijske djelatnosti daju svoje komentare i mišljenja, za šta tuženi ne mogu odgovarati bez obzira na to da li je to mišljenje i ocjena objektivno, tačno ili nije, jer je takva odgovornost za klevetu u smislu navedene zakonske odredbe isključena. Ovo stoga što je nesporno utvrđeno da su navodi svjedokinje tačno preneseni, a ono što se tužbom tuženim stavlja na teret kao djelo klevete predstavlja vrijednosnu ocjenu, a ne iznošenje činjenica, pa nema ni građansko-pravne odgovornosti tuženih. Općinski sud je također naveo da se tendencioznost naslova u odnosu na sadržaj teksta ne može se smatrati radnjom klevete, pogotovo ne na način kako to apelant pokušava predstaviti, jer bi zauzimanjem takvog zaključka bilo narušeno načelo slobode izražavanja. Ovo tim prije jer sloboda izražavanja, kao osnovno načelo u demokratskom društvu, štiti kako sadržaj izražavanja tako i način na koji je to izražavanje izneseno, pa bi, prema mišljenju suda, određivanjem naknade štete zbog klevete u konkretnom slučaju to načelo bilo neopravdano narušeno. Osim toga, Općinski sud je naveo da član 3. ZZK predviđa da se taj zakon tumači na takav način koji u najvećoj mjeri osigurava načelo slobode i izražavanja, pa bi, zauzimanjem zaključka, da se u pogledu navedenih članaka radi o kleveti bile povrijeđene odredbe člana 10. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija), čime bi bio znatno sužen prostor medijima da objektivno i profesionalno vrše svoju funkciju u društvu. U praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud) prihvaćen je standard da se član 10. Evropske konvencije ne primjenjuje samo na informacije i ideje koje su pozitivno prihvaćene ili neuvredljive ili se primaju s ravnodušnošću, već također i na one koje vrijeđaju i uznemiravaju. Evropski sud i Ustavni sud su u svojim odlukama prihvatili standard šireg prihvatljivog kriticizma kada su u pitanju javne osobe, a u koji kontekst se može staviti i apelant kao lice protiv kojeg se vodi krivični postupak za ratni zločin protiv civilnog stanovništva, pa u skladu s tim mora iskazati veći stepen tolerancije budući da je njegovo eventualno učešće u ratnim događajima izloženo ispitivanju javnosti. Naposljetku, Općinski sud je naveo da je cijenio i okolnost da su tuženi u skladu s novinarskim etičkim kodeksom objavili reagiranje apelantovog punomoćnika na objavljeni tekst s ciljem informiranja javnosti.
9. Presudom Kantonalnog suda broj 56 0 P 040620 14 Gž od 13. marta 2019. godine apelantova žalba je odbijena kao neosnovana i potvrđena je prvostepena presuda.
10. Kantonalni sud je u obrazloženju naveo da je tačno da je prvostepeni sud u svojoj odbijajućoj odluci ispustio tekst iz preciziranog tužbenog zahtjeva tužioca od 11. januara 2014. godine: „Utvrđuje se da su tuženi 'Večernji list BiH' d.o.o. i Jozo Pavković tekstom odnosno naslovom 'Hakalović jedan od onih koji su streljali Hrvate' i podnaslovom 'Svjedok Tužiteljstva BiH je prepoznao Senada Hakalovića kao osobu koja je sudjelovala u smaknućima Hrvata' objavljenog dana 27. 6. 2012. godine oklevatali tužitelja.“ Međutim, nije nejasna i nerazumljiva izreka presude kojom se odbija tužbeni zahtjev bez bližeg navođenja sadržaja tužbenog zahtjeva ako je u obrazloženju presude sadržaj tužbenog zahtjeva reproduciran. U konkretnom Općinski sud je svoju odluku upravo i zasnivao na činjeničnom osnovu na koji se apelant i pozvao u svom zahtjevu, a radi se o kondemnatornoj tužbi kojom apelant traži od tuženih izvršenje određene činidbe (naknada nematerijalne štete koju je pretrpio uslijed klevete od strane tuženih), a o kojem zahtjevu je prvostepeni sud i odlučio svojom odlukom.
11. Kantonalni sud je dalje ponovio nesporne činjenične zaključke prvostepenog suda, te je citirao odredbe člana 4. stav i. tačka d) i člana 7. ZZK. Zatim je naveo da je, cijeneći provedene dokaze pred prvostepenim sudom, koje je taj sud brižljivo cijenio, zaključio da nisu ispunjeni uvjeti iz člana 4. ZZK, odnosno da se pojedini navodi objavljenog članka ne mogu smatrati klevetom u smislu navedenog zakonskog propisa. U tom smislu Kantonalni sud je naveo da je Općinski sud dao jasne i valjane razloge za svoju odluku koju u cijelosti prihvaća i taj sud, pa nema potrebe za ponavljanjem. Prilikom donošenja svoje odluke prvostepeni sud je imao u vidu član 3. ZZK, koji predviđa da se ZZK tumači na takav način koji u najvećoj mjeri osigurava načelo slobode izražavanja, kao i član 10. Evropske konvencije koji propisuje da svako ima pravo na slobodu izražavanja.
12. Rješenjem Vrhovnog suda Federacije Bosne i Hercegovine broj 56 0 P 040620 19 Rev od 27. januara 2020. godine odbačena je apelantova revizija.
IV.Apelacija a)Navodi iz apelacije
13. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na nediskriminaciju iz člana 14. Evropske konvencije.
14. Obrazlažući navode o povredi ustavnih prava apelant tvrdi da je u spornom tekstu navedeno da je apelant „strijeljao Hrvate“ te smatra da taj navod predstavlja klevetu. U vezi s tim apelant ističe da je naknadno u postupku pred Sudom BiH pravomoćno oslobođen da je počinio krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva, te da u tom postupku protiv prvostepene oslobađajuće presude Tužilaštvo nije uložilo ni žalbu u odnosu na njega. Apelant dalje navodi da nakon što je objavljen sporni članak, istog trenutka su se obratili BIRN Justice Report, koji prati suđenja u predmetu koji se vodi kod Suda BiH, te dobili odgovor da nije tačno da su sporni naslov i tekst objavljeni kao dio njihovog izvještaja. Dalje smatra da je potpuno pogrešan zaključak redovnih sudova da sporni naslovi ne predstavljaju klevetničko izražavanje, već da predstavljaju mišljenje, jer je takav stav suprotan ZZK i članu 10. Evropske konvencije. U konkretnom slučaju riječ je o klasičnom primjeru iznošenja neistinitih činjenica trećim licima uz precizno identificiranje apelanta svim čitaocima prvotuženog, a koji netačni navodi odnosno naslovi očigledno pokazuju da postupajući novinar nije djelovao u dobroj vjeri. Iz navedenog je evidentno da se za sporne naslove ne može reći da predstavljaju slobodno novinarsko mišljenje jer je ono u potpunoj suprotnosti sa sadržajem objavljenog teksta i krajnje je zlonamjerno izvučeno iz konteksta jer svjedočenje M. D. nije moglo biti opravdan osnov za zaključak da je apelant jedan od onih koji su strijeljali Hrvate ili da je učestvovao u smaknućima Hrvata. Pored toga, apelant ističe da redovni sudovi izostavljaju bitnu činjenicu, a to je da apelant u postupku koji se vodio pred Sudom BiH nije bio optužen za ratni zločin protiv civilnog stanovništva u smislu ubijanja vojnika i civila, već u smislu učestvovanja u njihovom zarobljavanju, što je autoru teksta koji je izjavio da prati suđenje za ratne zločine moralo biti poznato. U vezi s tim apelant smatra da sporni naslovi ni po kom osnovu ne mogu predstavljati puko mišljenje, odnosno vrijednosni sud autora teksta, već moraju predstavljati zaključak koji bi se trebao bazirati na činjenicama iz teksta jer se to tako javnosti i prezentira, a ne izvoditi ga iz konteksta, oblikujući jednu potpuno novu činjenicu. To što je apelant u krivičnom postupku pravomoćno oslobođen dovoljno govori o tome koliko je bilo dokaza i činjenica koje su postojale protiv apelanta, a s druge strane o neprofesionalnom postupanju autora koji se nije držao osnovnih kodeksa novinarske etike. Apelant smatra da čak i u slučaju da sud prihvati da se radi o mišljenju, to opet podrazumijeva obavezno postojanje činjeničnog osnova za takvo mišljenje, a što u konkretnom slučaju nemamo. Budući da se, upravo, radilo o krivičnom postupku koji je tada bio u toku, to je tim više za apelanta bilo značajno da, ukoliko se već o njemu piše u medijima, ti navodi budu tačni, odnosno bazirani na činjenicama, a spornim naslovima je očito učinjeno suprotno i direktno na njegovu štetu. Apelant, također, smatra da redovni sudovi nisu napravili valjanu analizu između prava na slobodu izražavanja i apelantovog prava da zaštiti svoju reputaciju, što je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije. Naposljetku, apelant ističe da prvostepeni sud prilikom donošenja odluke nije odbio tužbeni zahtjev kako je to precizirano tokom postupka, već onaj prvobitni iz tužbe, čime je počinio bitnu povredu ZPP, na šta je ukazivano u žalbi protiv prvostepene presude.
b)Odgovori na apelaciju
15. Kantonalni sud je naveo da je drugostepenu odluku donio pravilnom primjenom materijalnog prava bez počinjenih povreda odredbi parničnog postupka, dajući razloge koji su navedeni u presudi. S obzirom na to, predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.
16. Općinski sud je naveo da je nakon ocjene svih dokaza koje je proveo u postupku donio odluku primjenjujući relevantne propise, te je u obrazloženju naveo razloge koji su opredijelili sud da donese odluku kojom odbija tužbeni zahtjev tužioca – apelanta. Općinski sud je naveo da se prilikom donošenja odluke sud pozvao i na općeprihvaćene standarde i praksu Evropskog suda i Ustavnog suda, zbog čega smatra da donesena presuda nije suprotna zauzetim stavovima u predmetima pred tim sudovima, niti je suprotna općeprihvaćenoj sudskoj praksi u Bosni i Hercegovini.
V.Relevantni propisi
17. Zakon o parničnom postupku („Službene novine FBiH“ br. 53/03, 73/05, 19/06 i 98/15) Za potrebe ove odluke koristi se neslužbeni prečišćeni tekst sačinjen u Ustavnom sudu BiH koji glasi:
Član 2. stav (3) (3)Sud u postupku primjenjuje materijalno pravo po vlastitoj ocjeni i nije vezan za navode stranaka u pogledu materijalnog prava.
Član 8.
Koje će činjenice uzeti kao dokazane odlučuje sud na osnovu slobodne ocjene dokaza. Sud će savjesno i brižljivo cijeniti svaki dokaz posebno i sve dokaze zajedno.
Član 191. st. (1) i (3) (1)Pismeno izrađena presuda mora imati uvod, izreku, obrazloženje i uputstvo o pravu na izjavljivanje pravnog lijeka protiv presude.
(3)Izreka presude sadrži odluku o usvajanju ili odbijanju pojedinih zahtjeva koji se tiču glavne stvari i sporednih traženja, te odluku o postojanju ili nepostojanju potraživanja istaknutog radi prebijanja.
Član 209. stav (1) i stav (2) tačka 11) (1)Povreda odredaba parničnog postupka postoji ako sud u toku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ovog zakona, a to je bilo od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude.
(2)Povreda odredaba parničnog postupka uvijek je od uticaja na donošenje zakonite i pravilne presude u sljedećim slučajevima:
11) ako je presudom prekoračen tužbeni zahtjev;
18. Zakon o zaštiti od klevete Federacije Bosne i Hercegovine („Službene novine Federacije BiH” br. 59/02, 19/03 i 73/05) u relevantnom dijelu glasi:
Tumačenje Član 3.
Ovaj zakon se tumači na takav način da se primjenom njegovih odredbi u najvećoj mjeri obezbjeđuje princip slobode izražavanja.
Značenje naziva koji se koriste u zakonu Član 4. tačka d) Nazivi koji se koriste u ovom zakonu imaju slijedeća značenja:
[…]
d) kleveta - radnja nanošenja štete ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinitih činjenica identifikovanjem tog fizičkog ili pravnog lica trećem licu.
Odgovornost za klevetu Član 6. st. (1) do (4) (1)Svako lice koje prouzrokuje štetu ugledu fizičkog ili pravnog lica iznošenjem ili pronošenjem izražavanja neistinite činjenice, identificirajući to pravno odnosno fizičko lice trećem licu, odgovorno je za klevetu.
(2)Za klevetu iznesenu u sredstvima javnog informiranja odgovorni su autor, odgovorni urednik, izdavač, kao i lice koje je na drugi način vršilo nadzor nad sadržajem tog izražavanja.
(3)Lice iz stavova 1. i 2. ovog člana (u daljem tekstu: štetnik) odgovorno je za štetu ako je namjerno ili iz nepažnje iznijelo ili pronijelo izražavanje neistinite činjenice.
(4)Kada se izražavanje neistinite činjenice odnosi na pitanja od političkog ili javnog interesa, štetnik je odgovoran za štetu izazvanu iznošenjem ili pronošenjem tog izražavanja ako je znao da je izražavanje neistinito ili je nepažnjom zanemario neistinitost izražavanja.
Izuzeci od odgovornosti Član 7.
(1)Ne postoji odgovornost za klevetu:
a) ako je izražavanjem izneseno mišljenje ili ako je to izražavanje u suštini istinito, a netačno samo u nebitnim elementima;
b) ako je štetnik po zakonu obavezan da iznosi ili pronosi izražavanje ili je iznosio odnosno pronosio izražavanje u toku zakonodavnog, sudskog ili upravnog postupka;
(c) ako je iznošenje odnosno pronošenje izražavanja bilo razumno.
(2)Prilikom donošenja odluke iz razloga predviđenih u tački c) stava 1. ovog člana sud uzima u obzir sve okolnosti slučaja, a naročito:
•način, oblik i vrijeme iznošenja ili pronošenja izražavanja, •prirodu i stepen prouzrokovane štete, •dobronamjernost i pridržavanje štetnika opće prihvaćenih profesionalnih standarda, •pristanak oštećenog, •vjerovatnost nastanka štete i u slučaju da izražavanje nije izneseno ili proneseno, •činjenicu da li izražavanje predstavlja objektivnu i tačnu informaciju o izražavanju drugih lica, •te da li se odnosi na pitanja iz privatnog života oštećenog ili na pitanja od političkog ili javnog značaja.
Odnos ovog zakona prema drugim zakonima Član 15.
U odnosu na pitanja koja nisu uređena ovim zakonom, primjenjuju se odgovarajuće odredbe zakona kojim su uređeni obligacioni odnosi, Zakona o parničnom postupku ("Službene novine Federacije BiH", br. 42/98 i 3/99) i zakona kojim je uređen izvršni postupak u Federaciji Bosne i Hercegovine.
19. Zakon o obligacionim odnosima („Službeni list SFRJ“ br. 29/78, 39/85, 45/89, 57/89, „Službeni list RBiH“ br. 2/92, 13/93, 13/94 i „Službene novine Federacije BiH“ br. 29/03 i 42/11) Za potrebe ove odluke koristi se tekst propisa kako je objavljen u službenim glasilima jer nije objavljen na svim službenim jezicima i pismima, a koji u relevantnom dijelu glasi: Novčana naknada Član 200.
(1) Za pretrpljene fizičke bolove, za pretrpljene duševne bolove zbog umanjenja životne aktivnosti, naruženosti, povrede ugleda, časti, slobode ili prava ličnosti, smrti bliskog lica kao i za strah sud će, ako nađe da okolnosti slučaja, a naročito jačina bolova i straha i njihovo trajanje to opravdava, dosuditi pravičnu novčanu naknadu, nezavisno od naknade materijalne štete kao i u njenom odsustvu.
(2) Prilikom odlučivanja o zahtevu za naknadu nematerijalne štete, kao i o visini njene naknade, sud će voditi računa o značaju povređenog dobra i cilju kome služi ta naknada, ali i o tome da se njome ne pogoduje težnjama koje nisu spojive sa njenom prirodom i društvenom svrhom.
VI.Dopustivost
20. U skladu sa članom VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, Ustavni sud, također, ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom ustavu, kada ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
21. U skladu sa članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud može razmatrati apelaciju samo ako su protiv presude, odnosno odluke koja se njom pobija, iscrpljeni svi djelotvorni pravni lijekovi mogući prema zakonu i ako je podnesena u roku od 60 dana od dana kada je podnosilac apelacije primio odluku o posljednjem djelotvornom pravnom lijeku koji je koristio.
22. U konkretnom slučaju apelant apelacijom osporava Presudu Kantonalnog suda broj 56 OP 040620 14 Gž od 13. marta 2019. godine, protiv koje nema drugih djelotvornih pravnih lijekova. Imajući u vidu da je apelantov punomoćnik presudu Kantonalnog suda primio 21. marta 2019. godine, a da je apelacija podnesena 1. aprila 2019. godine, proizlazi da je apelacija podnesena u roku od 60 dana, kako je propisano članom 18. stav (1) Pravila Ustavnog suda. Konačno, apelacija ispunjava i uvjete iz člana 18. st. (3) i (4) Pravila Ustavnog suda jer ne postoji neki formalni razlog zbog kojeg apelacija nije dopustiva, niti je očito (prima facie) neosnovana.
23. Imajući u vidu odredbe člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. st. (1), (3) i (4) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je utvrdio da apelacija ispunjava uvjete u pogledu dopustivosti.
VII.Meritum
24. Apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije i pravo na nediskriminaciju iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije. Također, iz sadržaja apelacije proizlazi da apelant smatra da mu je osporenom presudom povrijeđeno pravo na privatan život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
25. U vezi s apelacionim navodima Ustavni sud prvenstveno ima u vidu da je Presudom Općinskog suda, koja je potvrđena presudom Kantonalnog suda, odbijen apelantov tužbeni zahtjev kojim je tražio da se tuženi obavežu na solidarnu naknadu nematerijalne štete zbog klevete.
26. Shodno tome, kako se suština apelantovog zahtjeva odnosi na zaštitu „prava na ugled“, koje je zaštićeno članom 8. Evropske konvencije, Ustavni sud će, slijedeći praksu Evropskog suda, u konkretnom slučaju, prije svega, ispitati jesu li redovni sudovi dali dovoljne i relevantne razloge za uskraćivanje zaštite po tom članu (vidi, mutatis mutandis, Ustavni sud, Odluka o dopustivosti i meritumu broj AP 2043/12 od 22. decembra 2015. godine, tačka 22, dostupna na www.ustavnisud.ba), odnosno je li osporenim odlukama postignuta pravična ravnoteža između dva suprotstavljena prava, prava na ugled i prava na slobodu izražavanja, a zatim ispitati navode u vezi s pravom na pravično suđenje.
aPravo na privatni život
27. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
f) Pravo na privatni i porodični život, dom i prepisku.
28. Član 8. Evropske konvencije glasi:
1. Svako ima pravo na poštovanje svog privatnog i porodičnog života, doma i prepiske.
2. Javne vlasti se ne smiju miješati u ostvarivanje ovog prava osim ako to nije u skladu sa zakonom i neophodno u demokratskom društvu u interesima nacionalne sigurnosti, javne sigurnosti ili ekonomske dobrobiti zemlje, radi sprečavanja nereda ili kriminala, radi zaštite zdravlja ili morala, ili radi zaštite prava i sloboda drugih.
29. Suština apelacionih navoda odnosi se na apelantovo nezadovoljstvo stavom redovnih sudova da u spornom izražavanju nema elemenata klevete, te da stoga nema odštetne odgovornosti tuženih.
30. Ustavni sud, prije svega, podsjeća da prema praksi Evropskog suda pravo pojedinca na ugled predstavlja element njegovog „privatnog života“ zaštićenog članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Chauvy i drugi protiv Francuske, broj 64915/01, stav 70, ECHR 2004-VI; Pfeifer protiv Austrije, broj 12556/03, stav 38, ECHR 2007-XII i Petrina protiv Rumunije, presuda od 14. oktobra 2008. godine, predstavka broj 78060/01, stav 28). Osnovna svrha člana
8. Evropske konvencije je zaštita pojedinaca od arbitrarnih miješanja vlasti u njihova prava garantirana članom 8. Evropske konvencije (vidi Evropski sud, Kroon protiv Nizozemske, presuda od 27. oktobra 1994. godine, serija A, broj 297-C, stav 31). Član 8. Evropske konvencije štiti pravo pojedinca na poštovanje njegovog „privatnog života“ i predviđa da se javna vlast neće miješati u vršenje tog prava, osim u slučajevima iz stava 2. tog člana. Imajući u vidu da se predmetni postupak odnosio na povredu apelantovog prava na ugled, što je dovedeno u pitanje sadržajem spornog članka, Ustavni sud smatra da predmetni postupak ulazi u sferu apelantovog „privatnog života“, odnosno člana 8. Evropske konvencije.
31. Sljedeće pitanje na koje Ustavni sud treba odgovoriti jeste je li osporenim presudama došlo do „miješanja“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije. U vezi s tim Ustavni sud zapaža da je osporenim presudama apelant odbijen sa zahtjevom da se tuženi obavežu da mu solidarno naknade nematerijalnu štetu, koju je, prema navodima iz tužbe, pretrpio zbog klevete. Stoga, Ustavni sud smatra da osporene odluke redovnih sudova nesumnjivo predstavljaju „miješanje“ u apelantovo pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije.
32. Imajući u vidu navedeno, Ustavni sud zapaža da su u konkretnom slučaju ispunjeni uvjeti za razmatranje je li miješanje u apelantovo pravo na ugled bilo opravdano. Da bi miješanje u pravo na ugled iz člana 8. Evropske konvencije bilo opravdano, ono mora: (a) biti predviđeno zakonom, (b) imati legitiman cilj od javnog ili općeg interesa i (c) biti u skladu s načelom razmjernosti.
33. Ustavni sud zapaža da je nesporno da je navedeno miješanje bilo „propisano zakonom“ jer se zasnivalo na relevantnim odredbama ZZK i ZPP koji su objavljene i dostupne javnosti, te da je miješanje imalo legitiman cilj jer je bilo namijenjeno zaštiti prava tuženih na slobodu izražavanja iz člana 10. Evropske konvencije.
34. Ustavni sud će dalje ispitati je li u osporenim odlukama redovnih sudova postignuta pravična ravnotežu između dva suprotstavljena prava, apelantovog prava na ugled i prava tuženih na slobodu izražavanja. U vezi s tim Ustavni sud naglašava da su relevantni kriteriji za test proporcionalnosti u takvim slučajevima utvrđeni u praksi Evropskog suda i sumirani u predmetu Von Hanover protiv Njemačke (br. 2). Ti kriteriji su: doprinos raspravi od javnog interesa; koliko je poznato lice o kojem je riječ i šta je predmet izvještavanja; ponašanje lica o kojem je riječ prije objavljivanja članka; način pribavljanja informacija i njihova istinitost; sadržaj, forma i posljedice objavljivanja i, gdje je primjenljivo, ozbiljnost izrečene sankcije (vidi Evropski sud, Von Hannover protiv Njemačke (br. 2), presuda od 7. februara 2012. godine, apl. br. 40660/08 i 60641/08, tačke 108–113). Ustavni sud smatra da su ovi kriteriji, mutatis mutandis, primjenjivi i na konkretni predmet.
35. Odgovarajući na pitanje je li sporni članak predstavljao doprinos debati od javnog interesa, Ustavni sud zapaža da su se tuženi u spornom članku izjašnjavali o krivičnom postupku koji se vodio za ratne zločine koji su počinjeni na području mjesta Trusina u Općini Konjic, te da je sporni članak obrađivao eventualnu apelantovu ulogu u počinjenju tih krivičnih djela. Stoga, Ustavni sud smatra da je izvještavanje o navedenoj temi u kojoj je obrađivano pitanje kriminaliteta predstavljalo „temu“ od općeg interesa, te da su kao takvi sporni članci predstavljali doprinos „temi“ odnosno debati od općeg interesa.
36. U vezi s pitanjem apelantove uloge i funkcije, koje apelant posebno problematizira tvrdeći da on nije javna osoba, Ustavni sud podsjeća da Evropski sud, također, podržava pravo na saopćavanje informacija u dobroj vjeri o pitanjima od javnog interesa, čak i kada takva saopćenja sadrže neistinite ili štetne izjave o privatnim licima (vidi Evropski sud, Bladet Tromso i Stensaas protiv Norveške [GC] broj 28114/95, stav 50) i naglašava da se mora uzeti u obzir odnosi li se sporno izražavanje na lični život pojedinca ili na njegovo postupanje u nekoj drugoj društvenoj sferi. U konkretnom slučaju, Ustavni sud zapaža da je u spornom tekstu iznesena određena kritika na apelantovo postupanje u spornom periodu koje je bilo predmet svjedočenja svjedokinje M. D., te da se sporno izražavanje ni u jednom segmentu nije odnosilo na njegov privatni život, već na okolnosti koje su vezane za krivični postupak koji se vodio za počinjene ratne zločine, a što je također uzeto u obzir u osporenim odlukama redovnih sudova, s pozivanjem na praksu Evropskog i Ustavnog suda. Stoga, Ustavni sud smatra da je u okolnostima konkretnog slučaja nešto viši prag prihvatljive kritike prema apelantu, što, prema stavu Ustavnog suda i navedenim standardima Evropskog suda, traži veći stepen tolerancije kada se traži ograničavanje slobode izražavanja u odnosu na privatni život.
37. U pogledu navoda iznesenih u spornom članku Ustavni sud zapaža da su redovni sudovi ispitali sporno izražavanje tuženih i utvrdili da se u konkretnom slučaju ne radi o iznošenju činjenica, već o vrijednosnom sudu – mišljenju u odnosu na apelanta. U vezi s tim Ustavni sud podsjeća da su Evropski sud i Ustavni sud u svojim odlukama ukazali da postoji jasna distinkcija između informacije (činjenice) i mišljenja (vrijednosne ocjene) jer se postojanje činjenice može dokazati, a za istinu na osnovu vrijednosne ocjene ne može se dati dokaz (vidi Evropski sud, Lingens protiv Austrije, presuda od 8. jula 1986. godine, serija A, broj 103, stav 46. i Ustavni sud, Odluka broj AP 1004/04 od 2. decembra 2005. godine). Naime, Ustavni sud podsjeća da je Evropski sud dosljedno naglašavao potrebu da domaći pravni sistem jasno napravi razliku između činjenica i mišljenja, kao i da ne zahtijeva dokazivanje istinitosti za mišljenje. Pri tome je Evropski sud ukazao da i vrijednosni sudovi moraju imati činjenični osnov koji ih može potkrijepiti jer, u suprotnom, mogu biti pretjerani (vidi Evropski sud, Feldek protiv Slovačke, presuda od 12. jula 2001. godine, predstavka broj 29032/95, stav 76).
38. Nakon razmatranja apelantovih tvrdnji kojima osporava pravnu prirodu spornog izražavanja, Ustavni sud nije mogao zaključiti da postoji proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da sporno izražavanje prvotuženog predstavlja mišljenje, te da ne postoji odgovornost tuženih za klevetu u smislu člana 7. ZZK. Naime, Ustavni sud nalazi da je sporni članak autor zasnovao na iskazu svjedokinje M. D., te da je vjerno prenio sadržaj iskaza svjedokinje o načinu na koji je apelant povezan sa spornim događajem, iznoseći svoje vlastito mišljenje o apelantovom učešću u spornom događaju. U tom pogledu Ustavni sud zapaža da je u spornom tekstu, posmatranom u njegovoj cjelini i na način na koji je prenesen sadržaj iskaza svjedokinje M. D. u kojem je navedeno da je apelanta vidjela na mjestu strijeljanja hrvatskih muškaraca, da je apelant bio s vojnicima, te da je do strijeljanja došlo nakon što su vojnici rekli ženama da pođu iza kuće, te da samo strijeljanje nije vidjela, upravo ostavljena mogućnost čitaocima da se ne slože s mišljenjem autora iz spornog članka da je apelant „jedan od onih koji su strijeljali Hrvate“, odnosno da je „svjedok Tužiteljstva BiH prepoznao Senada Hakalovića kao osobu koja je sudjelovala u smaknućima Hrvata“. Pri tome, Ustavni sud zapaža da su tuženi objavili demanti spornog teksta, u kojem je apelant negirao svoje učešće u spornom događaju. Ustavni sud, također, zapaža da navedenu procjenu redovnih sudova ne dovode u pitanje ni apelantove tvrdnje da je u krivičnom postupku oslobođen odgovornosti za krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva koje mu je tada stavljeno na teret. U ovom pogledu Ustavni sud podsjeća da se procjena postojanja elemenata za klevetu cijeni u trenutku objavljivanja spornog članka, tako da činjenica da je apelant naknadno oslobođen odgovornosti za krivično djelo ne može biti relevantna za procjenu ranijeg izražavanja. Također, u vezi s apelantovim tvrdnjama da mu nije bilo stavljeno na teret da je krivično djelo ratnog zločina protiv civilnog stanovništva počinio ubistvom, Ustavni sud uočava da se ni ta okolnost ne može smatrati relevantnom u procjeni razlike između činjenica i vrijednosnog suda u konkretnom slučaju s obzirom na to da su tuženi, kao lica koja se profesionalno bave pružanjem informacija, imali slobodu da svojim izražavanjem dovode u pitanje i eventualno drugačiju apelantovu ulogu u spornim događajima koja ne bi bila obuhvaćena krivičnom optužbom. Stoga, imajući u vidu navedeno, a posebno sadržaj sporog teksta iz članka, Ustavni sud ne vidi bilo kakvu proizvoljnost u zaključku redovnih sudova da se u konkretnom slučaju ne radi o činjenicama, već o vrijednosnom sudu – mišljenju autora koje je imalo odgovarajući činjenični osnov.
39. Konačno, Ustavni sud može prihvatiti da su navodi iz spornog članka mogli izazivati subjektivne reakcije i neugodnosti kod apelanta, ali da isto tako apelant, s obzirom na prihvatljive granice kritike koje su šire kod apelanta, mora trpjeti izražavanja čak i ako su šokantna i uvredljiva. U ovom pogledu, Ustavni sud podsjeća da novinarska sloboda obuhvaća i moguće pribjegavanje određenom stepenu pretjerivanja ili čak provokacije (vidi Evropski sud, Oberschlick protiv Austrije (broj 2) od 1. jula 1997. godine).
40. Imajući u vidu sve navedeno, posebno sadržaj spornog izražavanja, ponašanje apelanta i tuženih, te vrijeme i način izražavanja, Ustavni sud smatra da su redovni sudovi u okolnostima konkretnog slučaja u dovoljnoj mjeri sagledali sve relevantne okolnosti konkretnog slučaja zaključivši da se u konkretnom slučaju ne radi o kleveti u smislu ZZK, niti o odgovornosti tuženih. Ustavni sud smatra da su redovni sudovi prilikom odlučivanja u dovoljnoj mjeri izbalansirali apelantovo pravo na zaštitu njegovog ugleda u smislu člana 8. Evropske konvencije i prava tuženih na slobodu izražavanja u smislu člana 10. Evropske konvencije, dajući u relevantnim okolnostima prednost pravu tuženih na slobodu izražavanja.
41. Na osnovu navedenog, Ustavni sud zaključuje da u okolnostima konkretnog slučaja nije došlo do kršenja apelantovog prava na ugled kao segmenta prava na privatni život iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije.
c)Pravo na pravično suđenje
42. Član II/3. Ustava Bosne i Hercegovine u relevantnom dijelu glasi:
Sva lica na teritoriji Bosne i Hercegovine uživaju ljudska prava i slobode iz stava 2. ovog člana, što uključuje:
e) Pravo na pravično saslušanje u građanskim i krivičnim stvarima i druga prava u vezi sa krivičnim postupkom.
43. Član 6. Evropske konvencije u relevantnom dijelu glasi:
1. Prilikom utvrđivanja njegovih građanskih prava i obaveza ili krivične optužbe protiv njega, svako ima pravo na pravičnu i javnu raspravu u razumnom roku pred nezavisnim i nepristrasnim sudom ustanovljenim zakonom. […]
44. Ustavni sud, prije svega, ističe da se predmetni postupak odnosi na pitanje naknade nematerijalne štete zbog navodno učinjene klevete, dakle, nesporno se radi o predmetu građansko-pravne prirode, te stoga, apelant uživa garancije prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
45. Apelantovi navodi o povredi prava na pravično suđenje zasnivaju se na tvrdnjama da prvostepeni sud prilikom donošenja odluke nije odbio tužbeni zahtjev kako je to precizirano tokom postupka, već onaj prvobitni iz tužbe, čime je počinio bitnu povredu ZPP, na šta je ukazivano u žalbi protiv prvostepene presude.
46. Razmatrajući apelantove navode, Ustavni sud zapaža da je apelantove prigovore o sadržaju izreke prvostepene presude razmotrio Kantonalni sud koji je zaključio da je tačno da je prvostepeni sud u svojoj odbijajućoj odluci ispustio tekst iz preciziranog tužbenog zahtjeva tužioca od 11. januara 2014. godine, ali da izreka presude nije zbog toga postala nejasna i nerazumljiva jer je Općinski sud svoju odluku upravo i zasnivao na činjeničnom osnovu na koji se apelant i pozvao u svom tužbenom zahtjevu. Imajući u vidu navedeno obrazloženje Kantonalnog suda, te da iz činjeničnog stanja predmeta ne proizlazi da u okolnostima konkretnog slučaja postoji bilo šta što ukazuje da su redovni sudovi propustili razmotriti činjenični osnov koji je apelant naveo u tužbenom zahtjevu, Ustavni sud nije mogao zaključiti da su redovni sudovi prilikom donošenja osporenih odluka povrijedili apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
47. Stoga, Ustavni sud zaključuje da osporenim presudama nije prekršeno apelantovo pravo na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
d)Nediskriminacija
48. U pogledu apelantovih tvrdnji da je prekršena zabrana diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije, koje apelant, kako to proizlazi iz apelacije, dovodi u vezu s pravom na pravično suđenje, Ustavni sud zapaža da apelant, osim paušalnog navoda da je diskriminiran, nije dostavio bilo kakav dokaz koji bi mogao pokazati da se zaista radi o diskriminaciji po bilo kojem osnovu, kako je navedeno u članu II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i članu 14. Evropske konvencije, odnosno da je drugačije tretiran u odnosu na druga lica u istoj ili sličnoj situaciji, niti to proizlazi iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu. S obzirom na navedeno, Ustavni sud zaključuje da su neosnovani navodi o kršenju prava iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije.
VIII.Zaključak
49. Ustavni sud zaključuje da nema kršenja prava iz člana II/3.f) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 8. Evropske konvencije kada su redovni sudovi u osporenim odlukama izvršili odgovarajuću analizu relevantnih kriterija u kontekstu specifičnih okolnosti konkretnog slučaja na način kako to zahtijevaju standardi Evropskog suda uspostavljeni praksom tog suda u pogledu postizanja pravične ravnoteže između prava iz člana 8. Evropske konvencije i člana 10. Evropske konvencije.
50. Ustavni sud zaključuje da nema povrede prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. stav 1. Evropske konvencije kada u okolnostima konkretnog slučaja nema ništa što ukazuje da je prvostepeni sud prilikom formuliranja izreke prvostepene presude povrijedio apelantovo pravo na pravično suđenje.
51. Naposljetku, Ustavni sud zaključuje da u konkretnom slučaju nema kršenja zabrane diskriminacije iz člana II/4. Ustava Bosne i Hercegovine i člana 14. Evropske konvencije u vezi s pravom na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije jer apelant nije ponudio bilo kakve dokaze i argumente iz kojih proizlazi da je različito tretiran u odnosu na druga lica u identičnoj situaciji, niti takva diskriminacija očito proizlazi iz odluka koje apelant pobija.
52. Na osnovu člana 59. st. (1) i (3) Pravila Ustavnog suda, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
53. Prema članu VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević