Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4649/20 (M.H. i A.M.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Građanski postupak
- Prava iz radnog odnosa
- Pravo na pravnu sigurnost
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Otkaz
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4649/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4649/20, rješavajući apelaciju M. H. i A. M., na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju su podnijeli M. H.
i A. M. protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH broj 65 0 Rs 321128 20 Rev od 6. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. M. H. i A.M. (u daljnjem tekstu: apelanti) iz Sarajeva, koje zastupa Zajednička advokatska kancelarija Kurtović Hakija i Kurtović Adis iz Sarajeva, podnijeli su 22. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Vrhovnog suda Federacije BiH (u daljnjem tekstu: Vrhovni sud) broj 65 0 Rs 321128 20 Rev od 6. oktobra 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom presudom Vrhovnog suda, odbijen je tužbeni zahtjev apelanata kojim su tražili da se poništi kao nezakonita odluka tuženog Raiffeisen Leasing d.o.o. Sarajevo o otkazu ugovora o radu od 5. juna 2012. godine, da se tuženi obaveže da prednici apelanata (A.H.) uspostavi radno-pravni status i izvrši isplatu naknade plaće za navedeni period u novčanom iznosu sa zakonskom zateznom, te da u njenu korist izvrši uplatu doprinosa za penzijsko i invalidsko osiguranje kod Federalnog zavoda PIO na dosuđeni iznos neto naknade plaće za navedeni period.
3. U obrazloženju osporene presude, Vrhovni sud je naveo da je predmet spora zahtjev apelanata kao nasljednika umrle A.H. za poništenje kao nezakonite odluke tuženog o otkazu ugovora o radu prednici apelanata, uz obavezu tuženog da joj uspostavi radno-pravni status za navedeni period i da apelantima izvrši isplatu naknade plaće, te na ime prednice apelanata uplati doprinose za PIO za isti period. Iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je prednica apelanata bila zaposlenica tuženog na neodređeno vrijeme na radnom mjestu „Saradnika za računovodstvo“, a prema Aneksu ugovora o radu od 2. marta 2011. godine na radnom mjestu „Saradnika tima za Call centar i collection & workout support", sa višom stručnom spremom, smjer finansijsko-računovodstveni. Uprava tuženog je 28. maja 2012. godine donijela odluku kojom se vrši smanjenje broja izvršilaca za poziciju suradnik tima za Call centar i collection & workout support sa tri na dvije pozicije i na osnovu ove odluke 5. juna 2012. godine donijeta je odluka o otkazu ugovora o radu prema kojoj prednici apelanata prestaje radni odnos kod tuženog u roku od 30 dana od dana prijema ove odluke zbog ekonomskih i organizacijskih razloga koji su prouzrokovali potrebu za ukidanjem jednog radnog mjesta u navedenom odjelu. Vrhovni sud je ukazao da, prema članu 87. stav 1. tačka 1. Zakona o radu, poslodavac može otkazati ugovor o radu zaposleniku uz propisani otkazni rok, ako za to ima opravdani razlog u slučaju ako prestane potreba za obavljanjem određenog posla zbog ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga. Vrhovni sud je naveo da iz činjeničnih utvrđenja nižestepenih sudova proizilazi da je tuženi u toku 2012. godine imao gubitak u odnosu na planirane rezultate prodaje u sektoru u kojem je radila prednica apelanata, da je u toku 2012. godine došlo do smanjenja broja zaposlenika, što je nastavljeno u 2013. i 2014. godini, uslijed čega je došlo do promjene u sistematizaciji poslova tuženog. Po ocjeni Vrhovnog suda, pravilan je zaključak prvostepenog suda da apelanti nisu dokazali nezakonitost izrečenog otkaza, a da je suprotno tome, tuženi dokazao opravdanost razloga za otkaz ugovora o radu iz ekonomskih, tehničkih ili organizacijskih razloga.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelanti su se pozvali na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i pravo na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola broj 1 uz Evropsku konvenciju. Apelanti navode da je Vrhovni sud proizvoljno postupao u utvrđenju činjenica i u primjeni pozitivno pravnih propisa, te da proizvoljno i pogrešno shvatanje revizijskog suda stvara pravnu nesigurnost.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja su se apelanti pozvali u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji je u predmetnoj pravnoj stvari utvrđeno činjenično stanje i primijenjeni pozitivno pravni propisi. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Vrhovni sud u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom, dao jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelanti nisu ponudili relevantne argumente koji bi opravdali njihove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja su se pozvali, osim što su nezadovoljni rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanata u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja su se pozvali, odnosno ništa što ukazuje da apelanti imaju "opravdan zahtjev" u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević