Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4623/20 (S. Č.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Prekršajni postupak
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4623/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikom vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, potpredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i sudije Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. januara 2021. godine, u predmetu broj AP-4623/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Slavko Čamber, na osnovu člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, člana 18. stav (4), člana 57. stav (2) tačka a) i člana 58. Pravila Ustavnog suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Slavko Čamber protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci broj 71 0 Pr 299453 20 Pžp od 9. oktobra 2020. godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neosnovana.
OBRAZLOŽENJE
1. Slavko Čamber (u daljnjem tekstu: apelant) iz Banjaluke, kojeg zastupa Vesna Rujević advokat iz Banjaluke, podnio je 18. decembra 2020. godine apelaciju Ustavnom sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjem tekstu: Ustavni sud) protiv Rješenja Okružnog suda u Banjaluci (u daljnjem tekstu: Okružni sud) broj 71 0 Pr 299453 20 Pžp od 9. oktobra 2020. godine.
2. U predmetnom postupku, koji je okončan osporenom odlukom Okružnog suda, apelant je oglašen odgovornim zbog prekršaja iz člana 37. stav (1) i člana 66. stav (1) tačka a) Zakona o ribarstvu, te mu je sud, na osnovu istog zakonskog propisa, za prekršaj iz člana 37. stav (1) Zakona o ribarstvu, utvrdio novčanu kaznu u iznosu od 1.000,00 KM, a za prekršaj iz člana 66. stav (1) tačka a) istog zakona utvrdio novčanu kaznu u iznosu od 300,00 KM, pa je primjenom člana 48. stav (2) tačka 2) Zakona o prekršajima Republike Srpske (u daljnjem tekstu: Zakon o prekršajima) izrekao jedinstvenu novčanu kaznu u iznosu od 1.200,00 KM.
3. U obrazloženju osporenog rješenja Okružni sud je naveo da su neosnovani navodi apelanta da je ovlašćeni organ bio dužan da mu izda prekršajni nalog, pa da je, shodno tome, prvostepeni sud trebao dati razloge zbog čega nije bilo moguće izdati prekršajni nalog, te su neosnovani žalbeni navodi da je u pobijanom rješenju učinjena povreda člana 200. stav (2) Zakona o prekršajima jer u istom nisu navedene činjenice o datumu kada je apelant platio naknadu za izdavanje dozvole za ribolov u 2019. godini i kada je dozvola izdata apelantu. Okružni sud je u vezi s tim naveo da je tačno da, shodno članu 148. stav 3) navedenog zakona ovlašćeni organ može izdati prekršajni nalog ali da, ako su predmetni prekršaji neposredno uočeni od strane ribočuvara-volontera D.P., (koji ima ovlašćenje da vrši kontrolu ribolova na ribarskom području Banjaluka) ovlašćenje za pokretanje i vođenje prekršajnog postupka za prekršaje iz oblasti koju reguliše Zakon o ribarstvu ima nadležna inspekcija pri Gradu Banjaluka, koja inspekcija je, shodno svojim ovlašćenjima, postupila u skladu sa članom 157. Zakona o prekršajima i pokrenula prekršajni postupak protiv apelanta podnošenjem zahtjeva za pokretanje prekršajnog postupka. Okružni sud je dalje naveo da je članom 66. stav (1) tačka a ) Zakona o ribarstvu propisano da je zabranjeno loviti ribu na ribolovnoj vodi bez važeće ribolovne dozvole. Okružni sud je u vezi s tim naveo da su, imajući u vidu citirane zakonske odredbe, te činjenični opis radnji prekršaja koje se apelantu stavljaju na teret (da je apelant, od strane ribočuvara, zatečen 10. januar 2019. godine dok je lovio ribu na plovak, da je kao mamac koristio glistu, te da nije posjedovao dozvolu za robolov), kao i dokaze koji su izvedeni na usmenom pretresu, u izreci pobijanog rješenja u cijelosti naznačene činjenice i okolnosti koje čine obilježja predmetnih prekršaja. Okružni sud je naveo da tako, u činjeničnom opisu radnji izvršenja prekršaja, nisu mogle biti navedene činjenice o datumu kada je apelant platio naknadu za izdavanje dozvole za ribolov u 2019. godini i kada je dozvola izdata apelantu, jer u momentu vršenja kontrole od strane ribočuvara-volontera D.P., apelant nije posjedovao ribolovnu dozvolu za 2019. godinu, a što čini obilježje prekršaja iz člana 66. stav (1) tačka a) Zakona o ribarstvu.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz člana II/3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 6. Evropske konvencije za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda (u daljnjem tekstu: Evropska konvencija) i prava na imovinu iz člana II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 1. Protokola 1 uz Evropsku konvenciju. Apelant, u suštini, smatra da su redovni sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivno-pravne propise. Apelant navodi da u prvostepenoj odluci, suprotno relevantnim odredbama Zakona o prekršajima, nisu navedeni razlozi zbog kojih nije bilo moguće u konkretnom slučaju izdati prekršajni nalog, te ističe da redovni sudovi nisu cijenili činjenicu da je apelant, shodno relevantnim odredbama Zakona o ribarstvu, „uzeo dozvolu danom kontrole od strane ribočuvara“, te da mu je dozvola i izdata 7. marta 2019. godine.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba člana VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda.
Član VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima apelacionu nadležnost u pitanjima koja su sadržana u ovom Ustavu, kad ona postanu predmet spora zbog presude bilo kojeg suda u Bosni i Hercegovini.
Član 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neosnovanu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje Ustavom zaštićenih prava i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja Ustavom zaštićenih prava, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostalog, da li su ispunjeni uslovi za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članu 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Evropskog suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Evropski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerovatno. Apelacija je očito neosnovana ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Evropski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. maja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. maja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Evropski sud, Mezőtúr- Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. jula 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivno-pravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Evropskog i Ustavnog suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovnih sudova u pogledu činjeničnog stanja i primjene materijalnog prava (vidi, Evropski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. juna 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovne sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovnih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnog suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. maja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na osnovu činjenica konkretnog predmeta, koje proizlaze iz dokumenata predočenih Ustavnom sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da je Okružni sud, pozivajući se na relevantne odredbe Zakona o ribarstvu i Zakona o prekršajima, u obrazloženju odluke osporene predmetnom apelacijom dao detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučenje, u čemu Ustavni sud ne nalazi proizvoljnost. Ovo naročito imajući u vidu da apelant u apelaciji ponavlja navode koje je isticao u žalbi protiv prvostepenog rješenja, a koje navode je Okružni sud razmotrio prilikom donošenja odluke o žalbi, te jasno i detaljno objasnio zašto ne može uticati na drugačije odlučenje u predmetnom slučaju. Pri tome, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojem je donesena osporena odluka. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Evropskog suda i Ustavnog suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima „opravdan zahtjev“ u smislu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neosnovani.
9. Imajući u vidu odredbu člana 18. stav (4) Pravila Ustavnog suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neosnovana, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. U skladu sa članom VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnog suda su konačne i obavezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević