Ustavni sud Bosne i Hercegovine
Odluka o dopustivosti u predmetu AP-4610/20 (S. H.)
Odluka donesena 12. 01. 2021.
- Nema povrede
- Član 1. Protokola 1 uz EK i član II/3.k) Ustava BiH (Zaštita imovine)
- Član 6. EK i član II/3.e) Ustava BiH (Pravo na pravično suđenje)
- Član 1. P broj 1 uz EK, – zaštita imovine
- Građanski postupak
- Naknada štete
- Nematerijalna šteta
- Radni spor
- Očigledno (prima facie) neosnovana
Sastav suda
Mirsad Ćeman, Valerija Galić, Miodrag Simović, Seada Palavrić, Mato Tadić, Zlatko M. Knežević
Citirani propisi
Predmeti (1)
AP-4610/20
Apelacija
Odluka o dopustivosti
12. 01. 2021.
Tekst odluke
Ustavni sud Bosne i Hercegovine u Velikome vijeću, u sastavu: predsjednik Zlatko M. Knežević, dopredsjednici Mato Tadić i Mirsad Ćeman i suci Valerija Galić, Miodrag Simović i Seada Palavrić, na sjednici održanoj 12. siječnja 2021. godine, u predmetu broj AP-4610/20, rješavajući apelaciju koju je podnio Sanjin Hodžić, na temelju članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine, članka 18. stavak (4), članka 57. stavak (2) točka a) i članka 58. Pravila Ustavnoga suda Bosne i Hercegovine – Prečišćeni tekst ("Službeni glasnik Bosne i Hercegovine" broj 94/14), donio je
ODLUKU O DOPUSTIVOSTI
Odbacuje se kao nedopuštena apelacija koju je podnio Sanjin Hodžić protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 361976 16 Rsž od 31. kolovoza 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 361976 13 Rs od 15. travnja 2016.
godine, zbog toga što je očigledno (prima facie) neutemeljena.
OBRAZLOŽENJE
1. Sanjin Hodžić (u daljnjemu tekstu: apelant) iz Sarajeva, kojega zastupa Asif Plećan, odvjetnik iz Sarajeva, podnio je 18. prosinca 2020. godine apelaciju Ustavnome sudu Bosne i Hercegovine (u daljnjemu tekstu: Ustavni sud) protiv Presude Kantonalnoga suda u Sarajevu (u daljnjemu tekstu: Kantonalni sud) broj 65 0 Rs 361976 16 Rsž od 31. kolovoza 2020. godine i Presude Općinskoga suda u Sarajevu broj 65 0 Rs 361976 13 Rs od 15. travnja 2016. godine.
2. U predmetnome postupku, koji je okončan osporenom odlukom Kantonalnoga suda, odbijen je u cijelosti tužbeni zahtjev apelanta kojim je tražio da mu tuženik („Lohmann & Rauscher“ d.o.o. Zagreb, Republika Hrvatska, kao strana pravna osoba čiji je sastavni dio Predstavništvo u BiH) na ime naknade nematerijalne štete nastale povredom na radu isplati na ime pretrpljenih fizičkih bolova određeni iznos, na ime pretrpljenoga straha određeni iznos, na ime pretrpljenih duševnih bolova uslijed smanjenja životne aktivnosti određeni iznos, te na ime pretrpljenih duševnih bolova zbog naruženosti određeni iznos, sve sa zakonskim zateznim kamatama.
3. U obrazloženju osporene odluke Kantonalni je sud naveo da je prvostupanjski sud utvrdio da je apelant 14. listopada 2011. godine, kao djelatnik tuženika, povrijeđen na stubama između katova odjela bolnice, i to na način što je stao na mandarinu, skliznuo se i pao na leđa niz 3-4 stube. Kantonalni je sud naveo da je zbog pretrpljenih povreda apelant liječnički tretiran u bolnici u Zenici. Kantonalni je sud istakao da je citirajući relevantne odredbe Zakona o radu (ZOR), Zakona o obligacionim odnosima (u daljnjemu tekstu: ZOO) i Zakona o mirovinskome i invalidskome osiguranju, te utvrđene činjenice, prvostupanjski sud zaključio da apelant nije dokazao utemeljenost tužbenoga zahtjeva, jer nije dokazao da je povrede pretrpio obavljajući poslove svojega radnoga mjesta (promidžba usluga tuženika). Kantonalni je sud istakao da je spornoga dana apelant upućen na kongres, a ne u bolnicu, pa se ne može govoriti o tomu da je u okviru svojih radnih zadataka spornoga dana bio u bolnici. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud zaključio da nema uzročno-posljedične veze između štetnoga događaja i radnji, odnosno propuštanja tuženika kao poslodavca, koji nije propustio poduzeti nikakve mjere zaštite na radu u bolnici Zenica, niti je to objektivno mogao učiniti, tako da nije niti odgovoran za eventualnu štetu koja je apelantu u konkretnomu slijedu događaja nastala. Kantonalni je sud istakao da je prvostupanjski sud zaključio da apelant nije dokazao niti obujam niti visinu pretrpljene štete, što je dodatni razlog za odbijanje tužbenoga zahtjeva. Kantonalni je sud istakao da je među strankama nesporno da je apelant obavljajući svoj posao otišao na kongres u Zenicu, te da se kongres održavao u hotelu, a ne u bolnici, pa je prvostupanjski sud opravdano zaključio da pretrpljene povrede ne predstavljaju povrede na radu. Kantonalni je sud istakao da je čl. 85. ZOR propisano da ako djelatnik pretrpi štetu na radu ili u svezi sa radom, poslodavac je dužan naknaditi radniku štetu po općim propisima obligacionoga prava. Kantonalni je sud istakao da apelant nije dokazao da je njegov boravak u bolnici na dan održavanja kongresa u svezi s radom, pa stoga nema utemeljenja da potražuje naknadu štete od tuženika. Kantonalni je sud naveo na apelant neutemeljeno tvrdi da je prvostupanjski sud povrijedio odredbe čl. 123. i 126. Zakona o parničnome postupku (u daljnjemu tekstu: ZPP). Kantonalni je sud istakao da je apelant, naime, imao mogućnost da bude saslušan kao parnična stranka, ali tu mogućnost i pored odlaganja ročišta nije iskoristio, pa je prvostupanjski sud pravilno postupio kada je odluku o provođenju toga dokaza stavio van snage. Kantonalni je sud istakao da se isto odnosi i na predloženi dokaz pregleda apelanta od strane vještaka liječničke struke. Kantonalni je sud istakao da je tužba podnesena 25. lipnja 2013. godine i da je njome predloženo provođenje dokaza vještačenjem po vještaku liječničke struke. Kantonalni je sud istakao da bi vještak mogao uraditi nalaz i mišljenje, morao je pregledati apelanta, a što nije uspio do glavne rasprave od 1. veljače 2016. godine. Kantonalni je sud istakao da iz navedenoga proistječe zaključak da je apelant imao dovoljno vremena i uvjeta da dođe iz Sjedinjenih Američkih Država i omogući izradu nalaza, pa kako to nije učinio, ne može se u svoju korist pozivati na odredbe čl. 123. i 126. ZPP.
Apelacioni navodi
4. U predmetnoj apelaciji apelant se pozvao na povredu prava na pravično suđenje iz članka II/ 3.e) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 6. Europske konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda (u daljnjem tekstu: Europska konvencija) i prava na imovinu iz članka II/3.k) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 1. Protokola broj 1 uz Europsku konvenciju. Apelant, u biti, smatra da su redoviti sudovi, pri donošenju osporenih odluka, pogrešno utvrdili činjenično stanje i pogrešno primijenili pozitivnopravne propise, glede čega navodi da „prema ZOO, kako tuženik nije dokazao da nije šteta nastala njegovom krivicom, to je tuženik direktno odgovoran za nastanak štete“, nadalje da „prema ZOR tuženik nije poduzeo odgovarajuće mjere zaštite na radu“, te da su nastale povrede ZPP „jer je sud na pripremnom ročištu prihvatio predložene dokaze (za utvrđivanje intenziteta i trajanja pretrpljenih fizičkih bolova…), ali iste nije proveo na ročištu za glavnu raspravu, pravdajući to činjenicom da se apelant nije pojavio na ročištu, iako isti nije u mogućnosti da pristupi na zakazano ročište zbog velike udaljenosti“.
5. Pri ispitivanju dopustivosti apelacije Ustavni sud je pošao od odredaba članka VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine i članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda.
Članak VI/3.b) Ustava Bosne i Hercegovine glasi:
Ustavni sud također ima prizivnu nadležnost za pitanja iz Ustava koja se pojave na temelju presude bilo kojeg drugog suda u Bosni i Hercegovini.
Članak 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda glasi:
Ustavni sud će odbaciti apelaciju kao očigledno (prima facie) neutemeljenu kada utvrdi da ne postoji opravdan zahtjev stranke u postupku, odnosno da predočene činjenice ne mogu opravdati tvrdnju da postoji kršenje prava zaštićenih Ustavom i/ili kada se za stranku u postupku utvrdi da ne snosi posljedice kršenja prava zaštićenih Ustavom, tako da je ispitivanje merituma apelacije nepotrebno.
6. Ustavni sud, u fazi ispitivanja dopustivosti apelacije, mora utvrditi, između ostaloga, da li su ispunjeni uvjeti za meritorno odlučivanje koji su nabrojani u članku 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. U vezi s tim, Ustavni sud ukazuje da, prema vlastitoj jurisprudenciji i praksi Europskoga suda za ljudska prava (u daljnjem tekstu: Europski sud), apelant mora navesti povredu svojih prava koje štiti Ustav Bosne i Hercegovine i ove povrede moraju djelovati vjerojatno. Apelacija je očito neutemeljena ukoliko joj manjkaju prima facie dokazi koji dovoljno jasno pokazuju da je navedena povreda ljudskih prava i sloboda moguća (vidi, Europski sud, Vanek protiv Slovačke, presuda od 31. svibnja 2005. godine, aplikacija broj 53363/99, i Ustavni sud, Odluka broj AP 156/05 od 18. svibnja 2005. godine), te ako činjenice u odnosu na koje se podnosi apelacija očito ne predstavljaju kršenje prava koje apelant navodi, tj. ako apelant nema „opravdan zahtjev“ (vidi, Europski sud, Mezőtúr-Tiszazugi Vízgazdálkodási Társulat protiv Mađarske, presuda od 26. srpnja 2005. godine, aplikacija broj 5503/02), kao i kad se utvrdi da apelant nije „žrtva“ kršenja prava zaštićenih Ustavom Bosne i Hercegovine.
7. Ustavni sud ukazuje da se apelacioni navodi o povredi ustavnih prava, na koja se apelant pozvao u predmetnoj apelaciji, odnose na način na koji su sudovi utvrdili činjenično stanje i primijenili pozitivnopravne propise. Ustavni sud, rješavajući brojne ovakve apelacije, konzistentno je ukazivao na praksu Europskoga i Ustavnoga suda prema kojoj zadatak ovih sudova nije da preispituju zaključke redovitih sudova u pogledu činjeničnoga stanja i primjene materijalnoga prava (vidi, Europski sud, Pronina protiv Rusije, odluka o dopustivosti od 30. lipnja 2005. godine, aplikacija broj 65167/01), niti da supstituiraju redovite sudove u procjeni činjenica i dokaza, već je općenito zadatak redovitih sudova da ocijene činjenice i dokaze koje su izveli. Zadatak Ustavnoga suda je da ispita da li je eventualno došlo do povrede ustavnih prava (vidi, npr., Ustavni sud, Odluka broj AP 20/05 od 18. svibnja 2005. godine, objavljena u „Službenom glasniku BiH“ broj 58/05).
8. Na temelju činjenica konkretnoga predmeta, koje proistječu iz dokumenata predočenih Ustavnome sudu i iz apelacionih navoda, Ustavni sud smatra da su redoviti sudovi u obrazloženjima odluka osporenih predmetnom apelacijom dali detaljne, jasne i precizne razloge za svoje odlučivanje, tako da Ustavni sud ne nalazi bilo kakvu proizvoljnost u tomu pogledu. Naime, imajući u vidu jasno i precizno obrazloženje Kantonalnoga suda, Ustavni sud, nasuprot apelantovim navodima prema kojima smatra da je dokazao da je tuženik odgovoran za štetu, ne nalazi da su osporene odluke kojima je odbijen apelantov tužbeni zahtjev, utemeljene na proizvoljnoj primjeni relevantnih odredaba ZOR, ZOO i ZPP. Pri tomu, Ustavni sud ukazuje da apelant nije ponudio relevantne argumente koji bi opravdali njegove tvrdnje da je na bilo koji način došlo do povrede ustavnih prava na koja se pozvao, osim što je nezadovoljan rezultatom postupka u kojemu su donesene osporene odluke. Imajući u vidu navedeno, te konzistentnu praksu Europskoga suda i Ustavnoga suda i stavove navedene i u ovoj odluci, Ustavni sud smatra da nema ništa što ukazuje da navodi apelanta u predmetnoj apelaciji pokreću ustavna pitanja na koja se pozvao, odnosno ništa što ukazuje da apelant ima "opravdan zahtjev" u smislu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda. Zbog toga, Ustavni sud zaključuje da su ovi navodi očigledno (prima facie) neutemeljeni.
9. Imajući u vidu odredbu članka 18. stavak (4) Pravila Ustavnoga suda, prema kojoj će se apelacija odbaciti kao nedopuštena ukoliko je očigledno (prima facie) neutemeljena, Ustavni sud je odlučio kao u dispozitivu ove odluke.
10. Prema članku VI/5. Ustava Bosne i Hercegovine, odluke Ustavnoga suda su konačne i obvezujuće.
Predsjednik Ustavnog suda Bosne i Hercegovine Zlatko M. Knežević